- 1 -              III Kr 135/2022-3

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 135/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. S. D., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 9. veljače 2022. broj K-490/21-10 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. travnja 2022. broj Kž-108/2022, u sjednici održanoj 24. studenoga  2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev os. S. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom zagrebu od 9. veljače 2022. broj K-490/21-10 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. travnja 2022. broj Kž-108/2022, S. D. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci zbog kaznenih djela iz čl. 118. st. 1. i čl. 123. st. 2. KZ/11.

 

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem branitelja M. C., odvjetnika iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude zbog povreda zakona „iz čl. 469. st. 1. t.4 i t.5. ZKP-a;“ te „iz čl. 468. st. 2. ZKP, jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.“ Predlaže „preinačiti pravomoćne odluke ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu“ te „odgoditi izvršenje sankcije pravomoćne presude“.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 88/22.- dalje: ZKP/08.).

 

4. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) nije osnovan.

 

5. Obrazlažući naznačene povrede zakona osuđenik u zahtjevu navodi da je prvostupanjski sud „pogrešno primijenio materijalno pravo ... te pogrešno ocijenio olakotne i otegotne okolnosti prilikom odmjeravanja sankcije“ a potom je drugostupanjski sud „potvrdio prvostupanjsku odluku, međutim...s obzirom na značajnu (očitu) omašku na štetu okrivljenika ...dovodi se u pitanje zakonitost iste.“ Reproducirajući obrazloženje drugostupanjske presude, prema kojoj je otegotnim cijenjena činjenica da je osuđenik predmetno kazneno djelo počinio protekom mjesec dana od isteka uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Karlovcu zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11 „počinjenog na štetu istog oštećenog“ i da je „očito optuženik fokusiran na oštećenog S. M.“ u zahtjevu se ističe da se „u navedenim postupcima ne radi o istome oštećeniku te ne postoji nikakva fiksacija od strane okrivljenog u odnosu na istog oštećenog S. M..“ Stoga osuđenik smatra da je drugostupanjski sud „počinio očitu omašku na štetu okrivljenika“ i pogrešno zaključio da je počinio „dva kaznena djela protiv istog oštećenika“ pa bi u konkretnom slučaju „valjalo izreći blažu sankciju od potvrđene.“

 

6. Razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim prigovor da je ostvarena povreda materijalnog prava iz čl. 469. toč. 4. i 5. ZKP/08. niti je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

7. Naime, osuđenik u zahtjevu ne obrazlaže u čemu se sastoji povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. koja bi bila ostvarena  da je utvrđeno činjenično stanje odraženo opisom kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude pogrešno kvalificirano, dakle podvedeno pod pogrešnu pravnu normu, niti je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (povreda iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08.). Potonje stoga što su pojedinačne kazne zatvora, u trajanju devet mjeseci za kazneno djelo iz čl. 118. st. 1. KZ/11. i šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. KZ/11. odmjerene shodno zakonskom okviru predviđenom za navedena kaznena djela te je i jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedanaest mjeseci odmjerena pravilnom primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11.

 

8. Međutim, osnova za odluku o kazni pretpostavlja prethodno utvrđivanje činjenica o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne u smislu čl. 47. KZ/11. tako da se osuđenikovim prigovorom u biti smjera na pogrešno utvrđenu otegotnu okolnost („fiksacija“ na istog oštećenika) i posljedično tome nepravilno odmjeravanje kazne zbog kojih osnova se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu čl. 517. ZKP/08. ne može podnositi.

 

9. Nadalje, nije osnovan ni prigovor o ostvarenoj povredi iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

10. Iz prvostupanjske presude proizlazi da je osuđenik priznao krivnju za predmetna kaznena djela, što je cijenjeno olakotnim pri izboru vrste i mjere kazne. Pored toga je olakotnim cijenjeno kajanje i žaljenje, obiteljske prilike i imovno stanje. Nasuprot tome, prvostupanjski sud je otegotno „cijenio dosadašnju osuđivanost i da je djelo počinio samo mjesec dana nakon isteka uvjetne osude, pa je očito da ista nije na njega imala nikakvog utjecaja kao i prekršajnu kažnjavanost zbog različitih prekršaja.“ Sud prvog stupnja podrobno obrazlaže da se radi o osudi  zbog kaznenog djela oštećenja tuđe stvari „a iz presude proizlazi da je isti djelo počinio na način da je na vozilu oštećenika razbio oba stražnja svjetla.“ Spomenutu činjenicu dovodi u vezu „s okolnostima pod kojima je okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo... da je isti isprovociran situacijom u prometu pristao da teško tjelesno ozlijedi osobu starije životne dobi i to udaranjem istoga osobnim vozilom u pokretu, nakon čega se udaljio s mjesta događaja niti ne pokušavajući da istome pomogne iako je to mogao učiniti bez ikakve opasnosti za sebe, ukazuje na visok stupanj upornosti i bezobzirnosti prilikom počinjenja kaznenog djela što sve daje osnova za zaključak o postojanju upravo onih osobitih okolnosti zbog kojih kazna u ovom predmetu treba biti bezuvjetna.“ Nastavlja kako „pravomoćna osuđivanost i prekršajna kažnjavanost, ukazuje ... na stanovitu upornost u protupravnom postupanju, no i na zaključak da uvjetna osuda kao i novčane kazne očito nisu polučile svrhu korektivno djelujući na optuženika na način da se kloni protupravnog postupanja već upravo suprotno, isti se nakon toga odlučio počiniti još teže kazneno djelo i to na štetu oštećenika koji je visoke životne dobi. Navedeno treba dovesti u vezu s načinom počinjenja kaznenih djela za koje je isti proglašen krivim, u kojem se očituje agresivnost, koja nadilazi standardna obilježja kaznenog djela za koje je okrivljenik proglašen krivim.“ Stoga po ocjeni prvostupanjskog suda navedeno „upućuje na upornost okrivljenika u protupravnom postupanju, a isto tako i na činjenicu da dosadašnje osuđivanje na blažu kaznenu sankciju što na njega nije utjecalo da svoje postupke uskladi s društvenim normama, već je, naprotiv, njegovo ponašanje progrediralo.“

 

11. Osuđenik je prvostupanjsku presudu pobijao samo zbog odluke o kazni tvrdeći da „sud nije pravilno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti“ s prijedlogom da se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro.

 

12. Drugostupanjski sud nije prihvatio navode žalitelja već je ocijenio da su „pravilno utvrđene i vrednovane sve odlučne činjenice o kojima ovisi izbor vrste i mjere kako pojedinačnih tako i jedinstvene kazne zatvora. Žalbeni sud ponavlja o kojim se olakotnim okolnostima radi, ali ističe i otegotne „da okolnosti i način počinjenja kaznenog djela odstupaju od uobičajenog načina počinjenja ovih kaznenih djela jer je optuženik namjerno osobnim automobilom naletio na oštećenog. Nadalje, a protivno prigovorima žalitelja, pravilno se cijenilo da je ovo kazneno djelo počinjeno protekom mjesec dana od isteka uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Karlovcu ... kojom je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11. počinjenog na štetu istog oštećenog. Navedeno ukazuje da ranija kaznena i prekršajna osuđivanost nije polučila svrhu, ali i da je očito optuženik fokusiran na oštećenog S. M.. Stoga su pravilno po vrsti i mjeri utvrđene pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora koja se ukazuje opravdanom i primjerenom za postizanje zakonom propisane svrhe kažnjavanja kako u pravcu specijalne, tako i u pravcu generalne prevencije.“

 

13. Prema argumentaciji drugostupanjskog suda posve jasno i određeno slijedi da prihvaća pravilnim vrednovanje olakotnih i otegotnih okolnosti iz prvostupanjske presude, poglavito povezanost načina na koji je osuđenik počinio predmetna kaznena djela i onog iz ranije osude. Drugim riječima, drugostupanjski sud prihvaća i naglašava značaj pravilno vrednovane otegotne okolnosti namjernog nalijetanja automobilom na oštećenika i udaljenja s mjesta događaja povezano sa činjenicom da je prethodno pravomoćno osuđen zbog namjernog oštećenja tuđe stvari razbijanjem oba stražnja svjetla na vozilu vlasnika/oštećenika, kako je to podrobno navedeno u prvostupanjskoj presudi (odlomci 7. i 8.).

 

14. Stoga, premda je drugostupanjski sud zaključio o „fokusiranosti“ na istu osobu oštećenika što nema uporište u stanju stvari i prvostupanjskoj presudi, imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, poglavito činjenicu da je drugostupanjski sud potvrdio odluku o kazni, dakle u suštini ocijenio pravilnom odluku o kazni kako je to temeljito obrazloženo po sudu prvog stupnja, naglaskom na izraženu upornost i agresivnost osuđenika u protupravnom ponašanju, navedenim propustom drugostupanjskog suda nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako se tvrdi u zahtjevu.

 

15. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08.-22, trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan, a shodno tome nema mjesta ni odgodi izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 24. studenoga 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.