1            Poslovni broj: 2 Us I-804/2022-9

                                                                                           Poslovni broj: 2 Us I-804/2022-9

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. M., iz O. kojeg zastupa opunomoćenik M. K., odvjetnik, protiv tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, kojeg zastupa službena osoba I. T., radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 24. studenoga 2022.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-560-01/22-01/119, URBROJ: 512-2501-22-2 od 19. svibnja 2022., radi poništenja rješenja Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-560-01/22-01/334, URBROJ: 512M2-50-22-2 od 7. travnja 2022., radi nalaganja tuženiku na tužitelju utvrdi sudjelovanje u Domovinskom ratu kroz pripadnost borbenom sektoru u razdoblju od 30. lipnja 1991. do 19. listopada 1991., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora i troškova upravnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-560-01/22-01/334, URBROJ: 512M2-50-22-2 od 7. travnja 2022., odbijen je zahtjev tužitelja, zaprimljen 3. studenoga 2021., za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti Narodnoj zaštiti Mjesnog odbora Černomerec (Zagreb) u borbenom sektoru u razdoblju od 30. lipnja 1991. do 19. listopada 1991. godine.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-560-01/22-01/119, URBROJ: 512-2501-22-2 od 19. svibnja 2022., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da tužitelj ne ispunjava pretpostavku borbenog angažmana iz članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17, 98/19 i 84/21, u nastavku teksta: ZHB), kojoj pretpostavci ne udovoljavaju aktivnosti u kojima je u dotičnom razdoblju tužitelj sudjelovao kao pripadnik Narodne zaštite.

3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, opisuje ratne okolnosti u Zagrebu 1991. i svoj angažman u konkretnom razdoblju i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Odredbe ZHB-a tuženik nepravilno tumači na štetu tužitelja. Puka je slučajnost da tužitelj nije sudjelovao u vatrenim okršajima u Zagrebu, iako je, prema ženevskim konvencijama i nacionalnim pravilima o stražarskoj službi, tužitelj predstavljao legitimnu vojnu metu. Pored odredaba članka 179. ZHB-a, mjerodavno je i načelo utvrđivanja materijalne istine, propisano člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Iskazi svjedoka saslušanih u upravnom postupku idu u prilog osnovanosti tužiteljeva traženja. Tužitelj ne može snositi posljedicu toga što javnopravna tijela ne posjeduju relevantne evidencije. Primijeniti je potrebno i načelo dobrog upravljanja, čiji je sastavni dio dosljednost upravne prakse. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da sam riješi stvar nalaganjem tuženiku na tužitelju utvrdi sudjelovanje u Domovinskom ratu kroz pripadnost borbenom sektoru u razdoblju od 30. lipnja 1991. do 19. listopada 1991., uz priznavanje troškova upravnog postupka u iznosu od 625,00 kuna (uvećano za PDV). Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 12.514,28 kuna (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i ističe da činjenica da tužitelj ne ispunjava pretpostavku iz članka 3. stavka 2. ZHB-a proizlazi iz izjave tužitelja te iz izjava saslušanih svjedoka. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je donesena osporena odluka te u spis ovoga upravnog spora.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Prema članku 3. stavku 1. ZHB-a, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga); b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana; c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.; e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Odredbom stavka 2. navedenoga članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. toga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine.

8. Radi priznavanja statusa hrvatskoga branitelja, zakonska pretpostavka odgovarajuće institucionalne/formacijske pripadnosti i zakonska pretpostavka bitnih obilježja ratnog angažmana propisane su kumulativno. Izostanak makar jedne od navedenih pretpostavki čini zapreku za priznavanje braniteljskog statusa.

9. Javnopravna pravilno su utvrdila da ni iz opisa tužiteljeva angažmana u konkretnom razdoblju koji je iznio sâm tužitelj (dnevne i noćne straže u gradskoj četvrti, praćenje provedbe zamračenja, pomoć pri sklanjanju građana u skloništa, ophodnja i patroliranje oko vojarni JNA), niti iz iskaza svjedoka saslušanih u upravnom postupku, ne proizlazi da tužitelj ispunjava kumulativnu pretpostavku propisanu člankom 3. stavkom 2. ZHB-a. Pritom sâma po sebi nije od utjecaja nesporna činjenica da je tužitelj u konkretnim okolnostima bio legitimna vojna meta. Općenito, ZHB-om nije propisano da se status hrvatskog branitelja ostvaruje za sve oblike doprinosa obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tužiteljev angažman u spornom razdoblju povezan s Domovinskim ratom očito je u određenoj mjeri doprinio hrvatskom ratnom naporu, ali nije riječ o doprinosu koji je obuhvaćen priznavanjem braniteljskog statusa prema ZHB-u. Pri različitom stupnjevanju pojedinih vrsta ratnog angažmana, Hrvatski sabor je, u svojstvu zakonodavca, primijenio svoju Ustavom priznatu legislativnu autonomiju pri uređenju društvenih odnosa (čl. 1. st. 3., čl. 2. st. 4. podst. 1., čl. 71. i čl. 81. podst. 2. Ustava Republike Hrvatske).

10. Naposljetku, o tužiteljevu zahtjevu odlučeno je pravilnom primjenom dosljednog tumačenja odredbe članka 3. stavka 2. ZHB-a, koje tumačenje je ustaljeno u višegodišnjoj stabilnoj upravnoj i upravnosudskoj praksi u odnosu na stranke u usporedivoj situaciji (tj. u odnosu na druge stranke bitna obilježja čijeg ratnog angažmana su usporediva s tužiteljevim slučajem). Stoga bi, nasuprot argumentaciji tužitelja, do povrede načela dobrog upravljanja došlo da je, bez valjane pravne osnove, u odnosu na tužitelja postupljeno različito (nedosljedno).

11. Moguće je da tužitelj u odnosu na sporno razdoblje ispunjava pretpostavke za priznavanje svojstva sudionika Domovinskog rata (čl. 15. ZHB-a, vezano uz Pravilnik o načinu ostvarivanja statusa sudionika Domovinskog rata, „Narodne novine“, broj 127/21). Ovo svojstvo različito je od položaja hrvatskog branitelja, te se ne utvrđuje u postupku priznavanja braniteljskog statusa. Ishod ovog spora nije zapreka da tužitelj bude priznat sudionikom Domovinskog rata. S druge strane, ova presude ne prejudicira ishod odlučivanja o takvome možebitnom zahtjevu.

12. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora odbijen je u skladu sa člankom 79. ZUS-a. U upravnom sporu može se odlučivati o zakonitosti konačne odluke kojom je odlučeno o troškovima upravnog postupka. No, troškovi upravnog postupka ne mogu činiti dio troškova upravnog spora. Ovdje su zakonitima ocijenjene negativne odluke javnopravnih tijela donesene u upravnom postupku, pa tužitelj ne ostvaruje ni pravo na naknadu troškova upravnog postupka (čl. 161. st. 2. ZUP-a).

13. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 135. ZHB-a.

U Rijeci 24. studenoga 2022.

S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko   

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.