Poslovni broj: 47 Pž-5709/2021-3

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5709/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. N. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u S., protiv tuženika E. o. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u G. & partneri odvjetničko društvo d.o.o., S., radi isplate iznosa od 155.700,00 kn / 20.664,94 EUR, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-421/2019-30 od 27. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. studenoga 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-421/2019-30 od 27. listopada 2021. u pobijanom dijelu točke III. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 51.940,00 kn (pedesetjednutisućudevetstočetrdeset kuna) / 6.893,62 EUR (šesttisućaosamsto-devedesettri eura i šezdesetdva centa) s kamatama i u pobijanoj točki VI. izreke.

 

              II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-421/2019-30 od 27. listopada 2021. u pobijanim točkama I., II. i V. izreke.

 

              III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 4.585,00 kn (četiritisućepetstoosamdesetpet kuna) / 608,53 (šestoosam eura i pedesettri centa) kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 103.760,00 kn sa zateznim kamatama od 12. listopada 2018. do isplate (točka I. izreke) i kamate koje teku na iznos od 195.706,00 kn za razdoblje od 12. listopada 2018. do 3. svibnja 2019. (točka II. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 51.940,00 kn s kamatama od 29. rujna 2018. do isplate, te zateznih kamata na iznos od 103.760,00 kn po stopi koja prelazi stopu iz točke I. izreke (točka III. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 195.706,00 kn za razdoblje od 29. rujna 2018. do 11. listopada 2018. po višoj kamatnoj stopi (točka IV. izreke). Odlukom o parničnim troškovima naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 14.562,42 kn s kamatama od 27. listopada 2021. do isplate (točka V. izreke), a odbijen je taj tužiteljev zahtjev za iznos od 37.587,58 kn s kamatama (točka VI. izreke).

 

2. Tužitelj kao vlasnik i osiguranik plovila od tuženika kao osiguratelja potražuje osigurninu, radi totalne štete koju je u pomorskoj nezgodi pretrpio njegov gliser. Tuženik je tužitelju prije ove parnice platio iznos od 195.706,00 kn, od čega 144.300,00 kn na ime štete i iznos od 51.406,00 kn s osnove troškova. U ovoj parnici tužitelj potražuje daljnji iznos od 155.700,00 kn s kamatama, s osnove razlike između iznosa osiguranja od 300.000,00 kn iz police osiguranja i plaćene mu naknade od 144.300,00 kn, kao i kamate na zakašnjelo djelomično plaćanje osigurnine. Ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i presudu donio primjenom ugovorenih uvjeta osiguranja i odredaba čl. 709.-710., 694.-696. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19; dalje: PZ), te čl. 295., 921. i 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

 

3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu iznoseći protivljenje zaključku prvostupanjskog suda o vrijednosti spašenih nedostataka plovila u iznosu od 51.940,00 kn (dio točke III. izreke), u kojem je dijelu njegov zahtjev odbijen. Tužitelj smatra da se obrazloženje pobijane presude svodi na prepričavanje sadržaja nalaza i mišljenja vještaka, iako je tužitelj imao primjedbi na taj dokaz upravo u pogledu procijenjene vrijednosti spašenih nedostataka. Prvostupanjski sud, po tužiteljevom mišljenju, nije obrazložio zašto nije prihvatio njegove primjedbe vještačenju, a osim toga vještak je izjavio da bi popravak dijelova premašio vrijednost novih, iz čega slijedi da nema mjesta zaključku o postojanju spašenih ostataka. Jednako je zaključio i vještak iz postupka osiguranja dokaza o neisplativosti popravka motora. Dakle, oba vještaka su zaključila da popravak motora premašuje njegovu vrijednost što znači da je zaključak o vrijednosti ostatka kontradiktoran i pobijana presuda u tom dijelu nerazumljiva.

 

3.1. Uz navedeno, tužitelj i u žalbi tvrdi da je odredba čl. 18. st. 2. Uvjeta za kasko osiguranje brodica i jahti nepoštena, te da Pomorski zakonik ne poznaje institut vrijednosti spašenih ostataka, što je razumljivo budući da se u situaciji kada popravak plovila nadmašuje njegovu vrijednost ne može govoriti o vrijednosti spašenih ostataka kao da je riječ o automobilu. O toj se klauzuli nije pregovaralo, ona uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama te protivno zakonu umanjuje iznos štete za vrijednost spašenih ostataka za koje je na tržištu gotovo nemoguće naći kupca. Tužitelj se protivi i odluci o parničnim troškovima, jer je prvostupanjski sud nakon što je utvrdio tužiteljev uspjeh sa 66,65% zahtjeva, na pogrešan način priznao mu trošak kao da je uspio s 33,35% zahtjeva te nije jasno zašto mu je sud priznao trošak vještačenja od 2.300,00 kn, a ne 2.500,00 kn.

4. Tuženik je izjavio žalbu protiv točaka I., II. i V. izreke presude isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik tvrdi da je tužitelju naknadio pretrpljenu štetu u cijelosti, isplatom naknade prije podnošenja tužbe, a visina štete i tuženikova daljnja obveza utvrđene su na pogrešan način suprotno ugovoru i izvedenim dokazima. U bitnome, tuženik tvrdi da nije pravilno utvrđena tržišna vrijednost plovila na početku osiguranja, a ni vrijednost spašenih ostataka plovila. Sudski vještak je procijenio tržišnu vrijednost plovila na početku osiguranja u visini od 42.000,00 EUR bez da pritom uzme u obzir oglašene cijene takvog plovila u Republici Hrvatskoj koje pokazuju da se takva plovila prodaju po nižoj cijeni. Tuženik tvrdi da vještak ni prvostupanjski sud nisu otklonili osnovanost njegovih primjedbi, te da sud nije trebao prihvatiti ni mišljenje vještaka o vrijednosti spašenih ostataka koje je trebao dodatno provjeriti, jer je vrijednost podcijenjena. Daljnji propust prvostupanjskog suda nalazi u odbijanju izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka, te u dosudi zateznih kamata za što nije bilo osnove.

 

5. Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu osporio njenu osnovanost, dok na tužiteljevu žalbu tuženik nije odgovorio.

 

6. Žalbe nisu osnovane.

 

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. Suprotno žalbenim navodima stranaka, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud na osnovi valjane ocjene izvedenih dokaza, o tužbenom zahtjevu donio pravilnu i zakonitu odluku. Pobijana presuda je razumljiva, zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na rezultatima izvedenih dokaza, što je sud jasno i detaljno obrazložio; presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka kako se u žalbama neosnovano ukazuje (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Stranke u žalbama u bitnome ustraju u tvrdnjama koje su isticale tijekom prvostupanjskog postupka, iznoseći nezadovoljstvo utvrđenim činjenicama i ukazivanjem na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda pri ocjeni dokaza kojih ovaj sud ne nalazi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio tuženikovu obvezu iz ugovora o osiguranju uslijed nastupa osiguranog slučaja, ocijenivši da opseg tuženikove obveze premašuje iznos kojeg je on tužitelju platio prije ove parnice, osim u dijelu vrijednosti spašenih ostataka osigurane stvari. S obzirom na niz nespornih okolnosti i narav spornih okolnosti, ovaj sud jednako kao prvostupanjski, nalazi nepotrebnim izvođenje daljnjih dokaza koje je tuženik predlagao (saslušanje tužitelja i svjedoka). Stoga se odluka prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti, a žalbeni navodi stranaka utvrđuju neosnovanima, iz razloga koji se nastavno obrazlažu.

 

9. Tužitelj u ovoj parnici postavlja odštetni zahtjev protiv osiguratelja, smatrajući da mu pripada pravo na isplatu osigurnine uslijed štete iz osiguranja, nastale potpunim gubitkom osigurane brodice čime je nastupio osigurani slučaj u vrijeme trajanja osiguranja. Pravno su odlučujuće, ujedno i nesporne činjenice u ovoj pravnoj stvari slijedeće:

- tužitelj je vlasnik plovila modela gliser Sea Ray Sundenser 245, tvorničkog broja HR DAMD9F01I006, godina gradnje 2006., reg. oznake ... ST, u koje je ugrađen pogonski motor Mercruiser 184 kW,

- tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kasko osiguranju tog plovila u osigurateljnom razdoblju od 5. lipnja 2018. do 4. lipnja 2019., za koji je izdana polica kasko osiguranja brodica i jahti broj 804101110,

- 15. rujna 2018. nastupio je osigurani slučaj i potpuni gubitak predmeta osiguranja,

- tuženik je platio tužitelju naknadu iz osiguranja u iznosu od 195.706,00 kn, od čega 144.300,00 kn imovinske štete i 51.406,00 kn troškova (troškovi spašavanja 33.750,00 kn, 1.833,00 kn trošak dizalice, 459,00 kn trošak desalinizacije i 14.164,00 kn trošak spašavanja pogonskog motora).

 

10. Cijeneći međusobno suprotstavljene tvrdnje stranaka, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je trebalo ispitati niz tvrdnji odlučnih za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a time i odlučnog tuženikovog prigovora da je isplatom prije parnice tužitelju u cijelosti podmirio obvezu iz ugovora o osiguranju. Kako bi se utvrdilo je li tuženikova obveza iz ugovora o osiguranju prestala već učinjenom isplatom naknade iz osiguranja, prvostupanjski je sud trebao utvrditi opseg osigurateljeve obveze, a u tom pogledu i okolnost jesu li stranke ugovorile vrijednost predmeta osiguranja, odnosno predstavlja li iznos od 300.000,00 kn iz police osiguranja ugovorenu vrijednost osiguranog predmeta ili gornju granicu tuženikove obveze za štete pokrivene osiguranjem. Nastavno na to, trebalo je ispitati i ima li osnove za umanjenje tuženikove obveze u visini vrijednosti spašenih ostataka (čl. 18. st. 2. Općih uvjeta za kasko osiguranje brodica i jahti), te kolika je to vrijednost.

 

              11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iznos od 300.000,00 kn ne predstavlja ugovorenu vrijednost osiguranog predmeta, nego da je to gornja granica tuženikove obveze za štete pokrivene osiguranjem. Polica osiguranja izdana je na određenu svotu osiguranja, a ne na ugovorenu vrijednost (čl. 694. PZ-a); navedeni iznos ne predstavlja vrijednost osiguranog predmeta koja bi bila dogovorno utvrđena ugovorom. To stranke žalbom više ne dovode u pitanje. S obzirom na to da vrijednost osiguranog predmeta nije ugovorena, iznos od 300.000,00 kn iz police predstavlja osiguranu svotu, gornju granicu obveze osiguratelja za štete pokrivene osiguranjem (čl. 696. st. 1. PZ-a).

 

12. U skladu s Uvjetima za kasko osiguranje brodica i jahti (čl. 13. t. 4.) i odredbom čl. 695. PZ-a, budući da u ugovoru o osiguranju nije dogovorno utvrđena vrijednost plovila, uzima se da je osigurana vrijednost stvarna vrijednost plovila (tržišna vrijednost) na početku osiguranja. Vodeći se navedenim odredbama, prvostupanjski je sud ispitivao kolika je bila stvarna tržišna vrijednost plovila na početku osiguranja i pritom se oslonio na nalaz i mišljenje sudskog vještaka N. K. i vještaka N. T. iz postupka osiguranja dokaza. Sudski vještak je uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja sačinio procjenu vrijednosti plovila u iznosu od 310.800,00 kn, odgovorio je na sve prigovore stranaka, a prvostupanjski sud u obrazloženju presude vrlo detaljno iznio razloge zašto prihvaća procjenu sudskog vještaka i zašto ne nalazi osnove za prihvaćanje prigovora tom dokazu. Zato ovaj sud zaključuje, uvažavajući rezultate cjelokupnog dokaznog postupka, da zaključak prvostupanjskog suda ima uporišta u dokaznoj snazi izvedenih dokaza.

 

13. Pritom se, u odnosu na tuženikovu tvrdnju o relevantnosti podataka kod procjene vrijednosti plovila, što ponovljeno ističe i u žalbi, naglašava da iz sadržaja uvjeta za kasko osiguranje plovila ne proizlazi zaključak o tome koje je tržište relevantno kod procjene vrijednosti plovila. Riječ je o stvarnoj vrijednosti plovila vezanoj uz tržišnu vrijednost, pri čemu tržište nije bilo posebno definirano, za razliku od procjene vrijednosti spašenih ostataka kod čega je tržište definirano i ograničeno na tržište mjesta nastanka štete. Pritom pravilno prvostupanjski sud zaključuje i daljnju okolnost da je upravo tuženik kao osiguratelj ograničio svoju obvezu na iznos od 300.000,00 kn, dakle vrijednost približno jednaku u ovoj parnici utvrđenoj vrijednosti plovila. Osiguratelj koji prima u osiguranje osigurani predmet, zacijelo je prilikom zasnivanja svoje obveze, a osobito određivanjem krajnjeg iznosa obveze imao na umu ili morao imati na umu, stvarnu vrijednost plovila.

 

14. Za slučaj potpunog gubitka plovila, sukladno ugovoru o osiguranju, iz osiguranja se naknađuje šteta u visini stvarne vrijednosti, najviše do iznosa osiguranja navedenog u polici. Preostalo je za ispitati sporno pitanje umanjenja naknade štete u slučaju potpunog gubitka plovila, za vrijednost ostataka. Naime, odredbom čl. 18. t. 2. Uvjeta ugovoreno je da se naknada štete u slučaju potpunog gubitka plovila ili njegovih dijelova umanjuje za vrijednost ostataka. Spašeni dijelovi uništenih ili oštećenih stvari ostaju osiguraniku. Osiguranik nema pravo nakon nastupanja osiguranog slučaja prepustiti osiguratelju spašenu, uništenu ili oštećenu stvar i od njega tražiti isplatu punog iznosa osiguranja, odnosno pune vrijednosti. S obzirom na to da je tužitelj osporavao valjanost citirane odredbe čl. 18. t. 2. Uvjeta smatrajući da je nepoštena i protivna odredbi čl. 709. st. 3. PZ-a, na što ponovljeno ukazuje u žalbi, prvostupanjski je sud ocjenjivao i taj tuženikov prigovor i pritom zaključio da nije riječ o ništetnoj odredbi, što prihvaća i ovaj sud. Uz vrlo opsežno i detaljno obrazloženje ovog zaključka prvostupanjskog suda iz pobijane presude, dodaje se tek slijedeće;

 

14.1. Odredbom čl. 709. st. 3. PZ-a propisano je da isplatom naknade iz osiguranja u slučaju potpunog gubitka osiguranog predmeta na osiguravatelja prelaze sva prava koja osiguranik ima na osiguranom predmetu ako ih se osiguravatelj tom prilikom ne odrekne. Uvažavajući sadržaj ugovorne odredbe, proizlazi da je tuženik koristio ovlaštenje iz citirane zakonske odredbe i odrekao se prava na osiguranom predmetu a koja prava stječe ako isplati naknadu iz osiguranja kod potpunog gubitka osiguranog predmeta. Odredba čl. 18. st. 2. Uvjeta za kasko osiguranje brodica i jahti nije protivna odredbi čl. 709. st. 3. PZ-a niti je nepoštena. Tužiteljevo plovilo i nakon nastupa osiguranog slučaja ostaje njegovo i on zadržava sva prava koja je na plovilu imao i nakon nastupa osiguranog slučaja potpunog gubitka, bez prijelaza prava na osiguratelja kod isplate naknade iz osiguranja. Tužitelj je pristao na ugovornu odredbu osnovom koje osiguratelju ne prepušta uništenu stvar, zaključio je ugovor o osiguranju po kojem se naknada iz osiguranja u slučaju nastupa osiguranog slučaja potpunog gubitka umanjuje za vrijednost ostataka spašenih dijelova uništene stvari, koje ostaju njemu kao osiguraniku. Dakle, stvari koje su spašene ostaju tužitelju, one imaju određenu vrijednost i za tu se vrijednost umanjuje tuženikova obveza iz ugovora o osiguranju.

 

14.2. Sukladno Ugovoru (čl. 18. st. 3. Uvjeta) vrijednost spašenih, uništenih ili oštećenih stvari za koliko se umanjuje naknada štete, obračunava se prema njihovoj tržišnoj vrijednosti u mjestu nastanka štete prema stanju na dan nastanka osiguranog slučaja. Uvažavajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka prvostupanjski sud je zaključio o visini te vrijednosti, za koliko je potrebno umanjiti naknadu štete, što stranke žalbom bezuspješno pokušavaju dovesti u pitanje. Sudski vještak je na temelju zabilježenog stanja plovila na fotografijama i dugogodišnjeg iskustva u izradi procjena vrijednosti plovila dao mišljenje o vrijednosti spašenih dijelova u iznosu od 7.000,00 EUR (51.940,00 kn). Ostaci plovila koji imaju vrijednost jesu: porivni motor, pogon, oprema, jastuci, tende, inventar i trup. Mišljenje sudskog vještaka o postojanju vrijednosti ostataka oštećenog plovila potvrđuje i sadržaj e-mail poruka između J. R. koji je prema sadržaju poruke treba obaviti radove na motoru plovila i procjenitelja tuženika E. G., iz čega se može zaključiti da su stranke i izvođač radova na motoru razgovarali o prodaji plovila izvođaču koji je izrazio interes za kupnju. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude detaljno analizirao sve prigovore i primjedbe nalazu i mišljenju sudskog vještaka koji je i saslušan pred sudom. Time su otklonjeni prigovori stranaka, zaključak suda nije proturječan izvedenim dokazima, jer je ocijenio mišljenje sudskog vještaka dovodeći ga u vezu sa svim dokazima.

 

15. Prema određenjima iz čl. 18. Uvjeta za kasko osiguranje brodica i jahti, nastala je tuženikova obveza naknaditi tužitelju iznos od 248.060,00 kn (300.000,00 kn umanjeno za 51.940,00 kn). S obzirom na to da je tuženik platio 144.300,00 kn, preostala je njegova obveza platiti tužitelju iznos od 103.760,00 kn. Tu je obvezu tuženik bio dužan ispuniti (čl. 9. Uvjeta) najkasnije do isteka roka od četrnaest dana računajući od dana kada je dobio obavijest o osiguranom slučaju. Na temelju činjenice kada su prijava i zahtjev za naknadu štete predani osiguratelju (24. rujna 2018.) te kada je osiguratelj primio odštetni zahtjev i obavijest da se osigurani slučaj dogodio (26. rujna 2018.), pravilno je prvostupanjski sud tuženika obvezao na plaćanje zateznih kamata čemu se tuženik u žalbi neosnovano protivi.

 

16. Pravilna je i zakonita i odluka o parničnim troškovima kojoj tužitelj prigovara navodeći da je prvostupanjski sud nepravilno obračunao postotak uspjeha u sporu. Međutim, prvostupanjski je sud to učinio na način propisan odredbom čl. 155. ZPP-a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 155.700,00 kn i djelomični uspjeh stranaka u parnici; tužiteljev uspjeh u omjeru od 66,65% zahtjeva i tuženikov uspjeh u omjeru od 33,35% zahtjeva. To znači da tužitelju pripada 33,30% potrebnih troškova (razlika utvrđenih postotaka). Visinu pojedinih troškova kao i radnje koje su poduzete stranke ničim ne dovode u pitanje, a prvostupanjski sud je i tu svoju odluku detaljno obrazložio, navodeći po kojoj osnovi i u kojem iznosu dosuđuje troškove; trošak vještačenja suđen je sukladno dokumentaciji u spisu i rješenju kojim je vještaku odmjeren trošak u dosuđenom iznosu.

17. Slijedom navedenog, odbijanjem neosnovanih žalbi pobijana je presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

18. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na tuženikovu žalbu ne predstavlja trošak nužan za vođenje parnice koji bi trebala snositi suprotna strana u sporu. Zato je taj trošak odbijen kao neosnovan (čl. 155. i 166. ZPP-a).

 

19. Napominje se da su novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani i u valuti EUR, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 (čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, „Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22).

 

Zagreb, 24. studenoga 2022.

 

Predsjednik vijeća

Marina Veljak