1

Poslovni broj: Kž-277/2021-8

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Kž-277/2021-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Zdravka Garića kao predsjednika vijeća, te Iztoka Krbeca i Biljane Bojanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Sterpin kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv prvo okrivljenika L. T. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu te prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć., podnesenim po njihovoj braniteljici odvjetnici M. K. protiv presude Općinskog suda u Splitu od 19. travnja 2021. poslovni broj: K-163/2021, u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2022. i 23. studenog 2022., a pri čemu je sjednica od 23. studenog 2022. održana u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola Andreje Štefekov Ivandić te u odsutnosti uredno obaviještenih prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. te njihove braniteljice odvjetnice M. K., 23. studenog 2022.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Djelomično se prihvaćaju žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni i u odluci o sigurnosnoj mjeri te se prvo okrivljenik L. T. zbog kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. KZ/11, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 325. st. 1. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i na temelju čl. 56. KZ/11 izriče mu se uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca neće izvršiti ako prvo okrivljenik L. T. u roku od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo, dok se drugo okrivljenik M. Ć. zbog kaznenog djela iz čl.325. st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 325. st. 1. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te mu se na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda kojom se određuje da se kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca neće izvršiti ako drugo okrivljenik M. Ć. u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo te se drugo optuženiku M. Ć. sigurnosna mjera zabrane približavanja nogometnom stadionu P. u S. na udaljenost manjoj od 100 metara u vrijeme održavanja nogometnih utakmica na kojima sudjeluje NK H. iz čl. 73. KZ/11 ukida.

 

              II. U preostalom dijelu žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. te u cijelosti žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu odbijaju se kao neosnovane pa se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

             

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj: K-163/2021 od 19. travnja 2021. oglasio je krivima prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. da su kaznenopravnim radnjama opisanim u izreci navedene presude počinili kazneno djelo protiv javnog reda – javno poticanje na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11. Istom presudom prvo okrivljenik L. T. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a potom je na temelju čl. 56. KZ/11 imenovanom okrivljeniku izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci neće izvršiti ako prvo okrivljenik L. T. u roku od 1 godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Nadalje, istom presudom je drugo okrivljenik M. Ć. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, a na temelju čl. 73. KZ/11 drugo okrivljeniku M. Ć. izrečena je i sigurnosna mjera zabrane približavanja nogometnom stadionu P. u S., M. igara 2 na udaljenosti manjoj od 100 m u vrijeme održavanja nogometnih utakmica na kojima sudjeluje HNK H. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Na temelju čl. 67. a KZ/11 naprijed navedena sigurnosna mjera prema drugo okrivljeniku M. Ć. teče od izvršnosti presude. Osim toga, već navedenom presudom Općinskog suda u Splitu ne na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. t. 6.  Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo prvo okrivljeniku L. T. i drugo okrivljeniku M. Ć. da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude podmire paušalne troškove kaznenog postupka i to svaki u iznosu od po 500,00 kuna.

 

 

2.              Protiv gore navedene presude Općinskog suda u Splitu pravodobne žalbe podnijeli su Općinsko državno odvjetništvo u Splitu te prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć..

 

2.1.              Općinsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo je žalbu zbog odluke o kazni, a s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se prvo okrivljeniku L. T. odmjeri duži rok kušnje prema primijenjenoj uvjetnoj osudi, a u odnosu na drugo okrivljenika M. Ć. predlaže se preinačenje na način da mu se izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

 

2.2.              Okrivljenik L. T. i okrivljenik M. Ć. žalbe su podnijeli putem njihove braniteljice odvjetnice M. K.. U uvodu žalbi imenovanih okrivljenika ističu se žalbene osnove: bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni. Navedenim žalbama predlaže se preinačenje prvostupanjske presude na način da se prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. u cijelosti oslobode od optužbe. Ujedno je u žalbama prvo okrivljenika L. T. i M. Ć. postavljen zahtjev da budu izvješteni o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

3.              Žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu dostavljena je na eventualni odgovor prvo okrivljeniku L. T. i drugo okrivljeniku M. Ć. kao i njihovoj braniteljici odvjetnici M. K.. Pored toga, žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. dostavljene su na odgovor Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu. No, odgovori na žalbe nisu podnijeti.

 

4.              Prije održavanja sjednice vijeća cjelokupni spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.

 

5.              Sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana u nazočnosti zamjenice Županijskog državnog odvjetništva u Puli-Pola Andreje Štefekov Ivandić, dok je u odnosu na prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć., kao i u odnosu na njihovu braniteljicu odvjetnicu M. K. sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08 sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

6.              Žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. djelomično su osnovane, dok žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu nije osnovana.

 

7.              U odnosu na žalbe prvo okrivljenika Luke Topića i drugo okrivljenika M. Ć. podnesene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  valja naglasiti kako je iz stanja spisa utvrđeno kako su se i prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. u odnosu na optužbu očitovali kako se smatraju krivim. To jasno i nedvojbeno proizlazi iz zapisnika o raspravi od 14. travnja 2021. (list 66 – 70 spisa). Tako se prvo okrivljenik L. T. u nazočnosti njegove braniteljice odvjetnice M. K. na navedenoj raspravi, a nakon što je pozvan od strane suca da se očituje o optužnici koja je prethodno pročitana i za koju je imenovani okrivljenik izjavio da ju je razumio, izrijekom očitovao: "Smatram se odgovornim za počinjenje kaznenog djela za koje se teretim". Jednako tako, i drugo okrivljenik M. Ć. očitovao se, a nakon pročitane optužnice i nakon njegove izjave da je optužnicu razumio: "Smatram se odgovornim za počinjenje kaznenog djela za koje se teretim". Štoviše, potom su tijekom rasprave i prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. u svojim iskazima naveli, između ostalog, "Ja sam kriv za počinjenje kaznenog djela, a kojeg sam počinio u mjestu, vremenu i na način opisan optužnim aktom kojim me se tereti…". Ujedno valja naglasiti i to kako su se opisana očitovanja i iskazi prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. odnosili na  optužbu odnosno optužnicu u kojoj je bilo jasno sadržano i to da su radnje inkriminiranog kaznenog djela počinili u cilju "izazivanja nesnošljivosti i prezira prema pripadnicima srpske nacionalnosti…".

 

7.1.              Očitovanje okrivljenika o optužbi ili o pojedinoj točki optuže i imovinsko-pravnom zahtjevu, a koje valja razlikovati od iskaza okrivljenika o okolnostima koje ga terete i o činjenicama koje mu idu u korist, predstavlja odlučujuću procesnu radnju koja se odražava na mogućnost podnošenja žalbe zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sve stoga što je odredbom čl. 464. st. 7. ZKP/08 propisano "Žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470.) ne može podnijeti optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je, optuženik za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne…".

 

7.2.              Obzirom da su se i prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. u očitovanjima na navode optužbe izjasnili da se smatraju krivima odnosno odgovornima to se u smislu odredbe čl. 464. st. 7. ZKP/08 niti prvo okrivljenik L. T. niti drugo okrivljenik M. Ć. ne mogu žaliti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osim ukoliko su naknadno saznali za dokaze koji se odnose na isključenje protupravnosti ili krivnje ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, a takvu vrstu tvrdnji se u žalbama imenovane dvojice nesporno ne ističu. Stoga, nisu osnovane žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8.              Žaleći se zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka u obrazloženju podnijetih žalbi izrijekom se ne navodi koju bi to bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08  počinio prvostupanjski sud pobijanom presudom. Međutim, žalbeni prigovori i navodi o tome da prvostupanjski sud, u suštini, nepravilno interpretira sadržaj iskaza kako prvo okrivljenika L. T. tako i drugo okrivljenika M. Ć. koje su isti izložili na raspravi održanoj 14. travnja 2021. ukazivali bi da se smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08. Sve stoga što se, u biti, tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji znatno proturječje između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza oba već imenovana okrivljenika i samih tih iskaza.

 

8.1.              No, prema nalaženju i ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije ostvaren gore navedeni oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka - na čiju navodnu opstojnost kroz žalbene prigovore ukazuju prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć.. Sve stoga što je prvostupanjski sud pravilno interpretirao iskaze i prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. koji su isti iznijeli na raspravi održanoj 14. travnja 2021. Prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica prvostupanjski sud je analizirao i onaj dio iskaza obojice okrivljenika u kojima su pokušali umanjiti vlastitu kaznenu odgovornost tvrdnjama da se radilo o uobičajenom načinu navijanja i navijačkog prepucavanja te je u toč. 16. obrazloženja pobijanog rješenja dao jasne i potpune razloge zbog čega su takve dodatne tvrdnje obojice okrivljenika bez činjeničnog i pravnog značaja za utvrđenje da su imenovani okrivljenici počinili kazneno djelo protiv javnog reda – javno poticanje na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11. Stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, bezuspješno navodima podnijetih žalbi prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. pokušavaju ukazivati na navodnu opstojnost već označene bitne povrede odredaba kaznenog postupka. 

 

9.              Jednako tako, nisu osnovane žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. niti s gledišta žalbene osnove povrede kaznenog zakona. Niti u odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona okrivljenici L. T. i M. Ć. ne navode izrijekom koje bi to povrede iz čl. 469. t. 1. – t. 6. ZKP/08 bile ostvarene prvostupanjskom presudom. No, žalbeni navodi i prigovori koji se ističu u okviru obrazloženja podnijetih žalbi ukazuju na one povrede odredbi kaznenog zakona iz čl. 469. t.1. ZKP/08 (obzirom da se tvrdi da se radi o beznačajnom djelu) i iz čl. 469. t. 2. ZKP/08 (obzirom da se tvrdi, u suštini, da su kod oba okrivljenika postojale okolnosti koje isključuju protupravnost jer su utvrđene kaznenopravne radnje počinili kao pripadnici navijačke skupine i na način i prema ritualnom navijanju na nogometnoj utakmici). Ujedno se naglašava kako niti kod prvo okrivljenika L. T., a niti kod drugo okrivljenika M. Ć. se mržnja prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne pripadnosti ne pojavljuje kao motiv počinjenog djela.

 

9.1.              Suprotno gore istaknutim žalbenim navodima i prigovorima, dakako nešto opširnije izloženim u dijelovima žalbe vezanim za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud utvrđene i kaznenopravne radnje prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. sadržane u činjeničnom opisu iz izreke pobijane presude  pravno označio kao radnju učina kaznenog djela protiv javnog reda – javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11.

 

9.2.              Naime, kada se na pravilan način sagleda zakonski opis kaznenog djela javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11, a kao što to ispravo i čini prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude, onda jasno slijedi   da se kod javnog poticanja na nasilje ili mržnju kao kaznenog djela radi o tzv.  modelu diskriminatorne selekcije, a ne o modelu osobnog neprijateljstva. Stoga, za opstojnost radnje učina kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. KZ/11 nije nužno dokazivati i utvrđivati postojanje mržnje ili animoziteta  kod samih počinitelja kaznenih djela osobno. Dostatno je utvrditi da se mržnja ili nasilje pojavljuju kao osjećaj koji se počinjenjem radnji želi ili nastoji izazvati kod neodređenog broja osoba kojima su poruke u smislu tog članka upućene. Najkraće rečeno, mržnja ili nasilje pojavljuju se kao osjećaj koji se kod adresata tj. onih kojima su upućene nastoji izazvati počinjenjem kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. KZ/11.

 

9.3.              Kada se sagleda i cijeni sadržaj i značaj utvrđenih povika kojima je učinjeno kazneno djelo ("ubij, ubij, ubij Srbina"; "mi Hrvati ne pijemo vina samo krvi četnika iz Knina", "šugava Rijeko smrdljivi gade pobit ću pola tvoje armade, šugava Rijeko puna si Srba, ne brini Rijeko ima još vrba" i "riječki Srbi") i to, kako svakog povika zasebno, tako i njihovog povezanog i kontinuiranog uzvikivanja, onda su isti povici doista bili takvog značaja da se radi o povicima koji izazivaju nesnošljivost i prezir prema pripadnicima srpske nacionalnosti odnosno o izjavama koje su izravno poticale na nasilje i mržnju koji su bili usmjereni prema skupini ljudi isključivo zbog njihove nacionalne pripadnosti. Shodno tome, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o izjavama koje su takvog značaja da predstavljaju javno poticanje i na nasilje i na mržnju prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne pripadnosti odnosno pripadnicima srpske nacionalnosti.

 

9.4.              Kada se još sagleda i cijeni, da su takve izjave izvikivane od strane prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. tijekom odigravanja nogometnog susreta između HNK H. i R. koji se prenosio putem televizije i računalnih mreža, a sve 31. ožujka 2018. u S. na sjevernoj tribini N. stadiona P. i to na način da su upravo okrivljenici vodili navijanje dijela navijačke skupine T. to je posve osnovano i ispravno utvrđene radnje okrivljenika L. T. i M. Ć. prvostupanjski sud pravno označio kao radnju učina upravo kaznenog djela protiv javnog reda – javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11.

 

9.5.              Prema tome, kada se sagleda sadržaj utvrđenih izjava koji je takav da izravno potiče na nasilje i mržnju te način na koji su izjave dane (na javnom skupu tj. na nogometnom stadionu tijekom  nogometnog susreta 24. kola Hrvatske nogometne lige između nogometnih momčadi HNK H. i HNK R. koji se susret još prenosio putem televizije i računalnih mreža) onda su  žalbene tvrdnje o navodnoj opstojnosti zablude o protupravnosti krajnje neosnovane i lišene bilo kakve činjenične osnove. Izravno izvikivanje sadržaja kojima se poziva na ubijanje pripadnika srpske nacionalnosti ("ubij, ubij, ubij Srbina"), jest takvog značaja da ukazuje kako o zabludi protupravnosti ne može biti govora niti u slučajevima  kada se takvo izvikivanje događa na organiziranim nogometnim utakmicama (javnom skupu) i od strane dijela navijačkih skupina – kako se to bezuspješno pokušava prikazati od strane prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. u podnijetim žalbama. Naime, tzv. govor mržnje koji po svom sadržaju izravno poziva na nasilje i mržnju usmjerenu prema skupini ljudi, u konkretnom slučaju, zbog njihove nacionalne pripadnosti i to kroz sadržaj koji predstavlja ponižavanje i zastrašivanje takve skupine ne može uživati i ne uživa zaštitu kroz pravo slobode izražavanja na javnim skupovima, pa niti kada se to čini unutar navijačke skupine tijekom nogometnih utakmica – kako to očigledno neosnovano smatraju oba okrivljenika u podnijetim žalbama. Preostali dio utvrđenih povika također jest takvog značaja da predstavljaju javno poticanje na nasilje i mržnju prema pripadnicima srpske nacionalnosti, a  obzirom na spominjanje pijenja krvi te povika "šugava Rijeko, smrdljivi gade…puna si Srba ne brini Rijeko ima još vrba". Po svom sadržaju utvrđeni povici koje su izvikivali prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. predstavljaju izravno poticanje i na nasilje i na mržnju usmjereno prema drugoj skupini ljudi zbog njihove nacionalne pripadnosti te se radi o izjavama koje su bezrazložno pozivi da se kod drugih osoba stvori ili učvrsti odluka o primjeni nasilja i osjećaja mržnje prema određenoj skupini ljudi zbog njihove nacionalne pripadnosti i koje, kao takve ne doprinose na bilo koji način unapređenju ljudskih odnosa i poštivanju tuđih ljudskih prava.

 

9.6.              Oba okrivljenika i prvo okrivljenik L. T. i drugo okrivljenik M. Ć. državljani su R. H. s prebivalištem na području S. i S., a također se radi o okrivljenicima koji imaju završeno srednjoškolsko obrazovanje. Naprijed navedene okolnosti te okolnost da zaštita ljudskog života predstavlja elementarni zahtjev koji postoji u svijesti svakog građana su također takvog značaja da u konkretnom slučaju ukazuju kako o zabludi o protupravnosti kod prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. ne može biti niti govora. To tim više kada se dodatno sagleda i cijeni da je prvo okrivljenik L. T. u svojem iskazu, između ostalog, izjavio i to "svjestan sam da ovakve izrečene riječi nisu primjerene", a drugo okrivljenik M. Ć. iskazao je žaljenje "ako se netko osjetio loše ili bio ponižen uslijed izgovorenih riječi". Slijedom svega izloženog, primjena instituta zablude o protupravnosti koja bi isključivala krivnju počinitelja kod prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. unatoč tome što su izjave dane na nogometnom stadionu tijekom nogometnog susreta nema mjesta. Shodno tome, nema niti povrede kaznenog zakona iz čl. 469. t. 2. ZKP/08 – na čiju navodnu opstojnost se ukazuje u podnijetim žalbama prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć., podnijetim po njihovoj braniteljici odvjetnici M. K..

 

10.              Jednako tako, ne opstoji niti povreda kaznenog zakona iz čl. 469. t.1. ZKP/08, a sve stoga što se utvrđene radnje prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. ne mogu smatrati beznačajnim djelom u smislu čl. 33. KZ/11. Sve stoga što se radilo o izvikivanju takvih izjava da su izravno poticale na nasilje i mržnju  (uključivši i povike na lišenje života) i to na način da su to oba okrivljenika činila vodeći navijanje dijela navijačke skupine T. tijekom javnog skupa. Sadržaj takvih utvrđenih izjava ne može se tolerirati  i kada se iste koriste od strane  navijačkih skupina tijekom organiziranih nogometnih utakmica - kako se to bezuspješno pokušava prikazati u podnijetim žalbama okrivljenika. Posebice ne kada se sagleda i cijeni da se radi o izjavama koje javno potiču na mržnju i nasilje prema skupini ljudi zbog njihove nacionalne pripadnosti na sportskom događaju, a koji bi se trebali odvijati bez ikakvih elemenata nasilja ili mržnje usmjerene prema pripadnicima druge skupine isključivo zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etičke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina.

 

10.1.              Niti okolnost da utvrđene kaznenopravne radnje prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. nisu dovele do tučnjave ili ozljeđivanja trećih osoba, također prema ocjeni i nalaženju ovoga vijeća nema onaj značaj da bi ukazivalo na opstojnost beznačajnog djela u smislu čl. 33. KZ/11. Naime, kao što je već i navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske odluke izostanak izravnog ozljeđivanja druge osobe ili izostanak izravne primjene nasilja na zaštićene skupine ljudi iz čl. 325. st. 1. KZ/11 ne može imati i nema onaj značaj koji mu se neosnovano pridaje u podnijetim žalbama jer se radnja učina utvrđenog kaznenog djela sastoji  u javno poticanju na nasilje i mržnju usmjerenu prema skupini ljudi, u konkretnom slučaju zbog njihove nacionalne pripadnosti. Slijedom svega izloženo, nisu osnovane žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. niti s gledišta žalbene osnove povrede  kaznenog zakona.

 

11.              Međutim, prema ocjeni Županijskog suda u Puli-Pola – kao drugostupanjskog suda, osnovane su žalbe prvo okrivljenika L. T. i drugo okrivljenika M. Ć. s gledišta žalbene osnove odluke o kazni te drugo okrivljenika M. Ć. i s gledišta odluke o sigurnosnoj mjeri. Nasuprot tome, žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu zbog odluke o kazni nije osnovana.

 

11.1.              Naime, prvostupanjski sud je osnovano i prvo okrivljeniku L. T. i drugo okrivljeniku M. Ć. cijenio olakotnim okolnostima to što su priznali  počinjenje inkriminiranog kaznenog djela te što su svojim iskazima dali doprinos bržem i ekonomičnom vođenju kaznenog postupka, kao i iskazano žaljenje obojice imenovanih okrivljenika zbog radnje učina počinjenog kaznenog djela. Istovremeno je propušteno prvo okrivljeniku L. T. cijeniti olakotnom okolnošću i to što se radi o osobi koja do sada nije bila kazneno osuđivana (što proizlazi iz Izvatka iz kaznene evidencije za imenovanog okrivljenika s lista 16 prvostupanjskog spisa). Kada se pravilno sagledaju i vrednuju one olakotne okolnosti utvrđene od strane prvostupanjskog suda glede prvo okrivljenika L. T. te ona dodatna olakotna okolnost u vidu činjenice da se radi o osobi koja nije kazneno osuđivana,  onda se osuda prvo okrivljenika L. T. na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci i potom izricanje uvjetne osude s rokom kušnje od 1 godine ukazuje prestrogo odmjerenom mjerom kaznene sankcije.

 

11.2.              Kada se pravilno sagleda značaj i broj olakotnih okolnosti kod prvo okrivljenika L. T., a posebice da je učinjeno kazneno djelo eksces u njegovom dosadašnjem životu te da se radi o kaznenom djelu počinjenom prije više od 4 godine onda se ukazuje u svemu primjerenom i pravednom te dostatnom već i osuda prvo okrivljenika L. T. na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i to uz istodobno izricanje uvjetne osude s rokom kušnje od 1 godine. Sve stoga što značaj i broj već navedenih olakotnih okolnosti  kod prvo okrivljenika L. T. ukazuje da će se takvom i tako odmjerenom vrstom i mjerom kaznene sankcije (osudom na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca i to uz izricanje uvjetne osude s rokom kušnje od 1 godine), postići sve svrhe njezina izricanja.

 

11.3.              Upravo će se takvom i tako odmjerenom vrstom i mjerom kaznene sankcije u dostatnoj mjeri utjecati na prvo okrivljenika L. T. da ubuduće ne čini nova kaznena djela, a uz omogućavanje njegovog uključivanja u društvo kao građanina koji će ubuduće u potpunost poštivati pravni sustav. Istodobno će se takvom i tako odmjerenom vrstom i mjerom kaznene sankcije izraziti i adekvatna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te će se jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava i utjecati na samog imenovanog okrivljenika i ostale građane da ne čine ovu vrstu kaznenih djela (protiv javnog reda) kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih i o pravednosti kažnjavanja. Pri tome ovaj drugostupanjski sud nalazi da se prvo okrivljeniku L. T. ne može zasebnom otegotnom okolnošću cijeniti da se radi o kaznenom djelu kojim se "širi nesnošljivost spram osoba drugačije nacionalnosti, uvjerenja i slično". Sve stoga što se kod kaznenog djela protiv javnog reda – javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11 radi o onoj vrsti kaznenog djela za čiju opstojnost je nužno (kao jedan od elemenata radnje učina) javno poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi, u konkretnom slučaju, zbog njihove nacionalne pripadnosti.

 

11.4.              Društvena pogibeljnost kaznenog djela za koje je utvrđeno da ga je počinio prvo okrivljenik L. T., a obzirom na vrijednost i broj olakotnih okolnosti (koje Općinsko državno odvjetništvo u Splitu posebno zanemaruje), prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije takvog značaja da ukazuje na nužnost i potrebu izricanjem teže vrste i mjere kaznene sankcije od one koje, i zbog pravilne primjene načela individualizacije, jest izrečena prvo okrivljeniku L. T. ovom drugostupanjskom odlukom (osuda na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca uz izricanje uvjetne osude i to uz rok kušnje od 1 godine). Međutim, značaj i društvena pogibeljnost počinjenog kaznenog djela iz čl. 325. st. 1. KZ/11 jest, po ocjeni i nalaženju ovog drugostupanjskog suda, takvog značaja da ne dopušta izricanje niti novčane niti rada za opće dobro jer se takvim vrstama kaznenih sankcija ne bi mogle postići sve svrhe kažnjavanja – posebice ne u pogledu generalne prevencije.

 

12.              U žalbi drugo okrivljenika M. Ć. zbog odluke o kaznenoj sankciji, prema nalaženju ovog drugostupanjskog suda osnovano i argumentirano se ukazuje kako se nepravilno imenovanom okrivljeniku otegotnim cijeni "da se radi o specijalnom povratniku". Sve stoga što je pobijanom presudom utvrđeno da je drugo okrivljenik M. Ć. počinio kazneno djelo protiv javnog reda - javno poticanje na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11, a iz Izvatka iz kaznene evidencije  za imenovanog okrivljenika (s lista 17 prvostupanjskog spisa) ne proizlazi da se radi o okrivljeniku koji bi počinio takvo ili takvu vrstu kaznenog djela. Prema Izvatku iz kaznene evidencije drugo okrivljenik M. Ć. jest u tri navrata kazneno osuđivan ali u odnosu na posve drugu vrstu kaznenih djela tj. u svezi kaznenih djela protiv imovine. Radi se o osudama na uvjetne kazne zatvora prema presudi Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-83/18 od 18. travnja 2017. (kojom je oglašen krivim zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11) te Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj: K-87/17 od 9. svibnja 2017. (kojom je oglašen krivim zbog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11) te Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K-410/2017 od 16. studenog 2017. (kojom je oglašen krivim zbog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11).

 

12.1.              Ujedno valja naglasiti da se eventualna prekršajna kažnjavanost zbog prekršaja protiv javnog reda i mira kod kaznenih djela protiv javnog reda eventualno može cijeniti otegotnom okolnošću ali nikako ne u vidu specijalnog povratništva u smislu kaznenog zakona. Shodno tome, prema ocjeni ovog vijeća neosnovan je i onaj dio žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Splitu u kojem navodi da je u značajnijoj mjeri drugo okrivljeniku M. Ć. valjalo otegotnom okolnošću vrednovati to što je "specijalni povratnik".

 

12.2.              Slijedom izloženog, kod drugo okrivljenika M. Ć. opstoji otegotna okolnost u vidu činjenice da se radi o osobi koja je do sada u tri navrata bila kazneno osuđivana ali obzirom da se ne radi o tzv. specijalnom povratniku u smislu činjenja istovrsnog kaznenog djela takva ranija kaznena osuđivanost je manjeg obima i vrijednosti od one koju vrednuje prvostupanjski sud.

 

12.3.              Jednako tako, osnovano i argumentirano se u žalbi drugo okrivljenika M. Ć. ukazuje kako ovom okrivljeniku nije mogla biti cijenjena otegotna okolnost u vidu ranije kažnjavanosti za prekršaj presudom Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu broj: PPJ-5918/15 i to po Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, a radilo se o prekršajnom kažnjavanju na kaznu zatvora od 50 dana s uvjetnom osudom na 12 mjeseci. Naime, iz Izvatka iz prekršajne evidencije proizlazi za drugo okrivljenika M. Ć. (s lista 18-20 spisa) da se radi o  odluci Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu broj: PPJ-5918/15 od 25. studenog 2015. kojom je imenovanom okrivljeniku izrečena prekršajna kazna zbog prekršaja iz čl. 6. st. 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda te iz čl. 39.a st. 1. t. 3. Zakona o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima. Međutim, iz navedenog izvatka također slijedi kako je naznačena odluka Prekršajnog suda u Splitu postala pravomoćna s 25. studenog 2015.

 

12.4.              No, u čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona (NN br. 107/07, 39/ 13, 157/13, 11/15, 70/17, 118/18 i 114/22) propisano je : "Protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju počinitelj prekršaja smatra se neosuđivanim po toj odluci o prekršaju i svaka uporaba tih podataka o njemu kao počinitelju prekršaja zabranjena je i nema nikakav pravni učinak. Rehabilitirani osuđenik ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne može biti pozvan na odgovornost niti može imati bilo kakve pravne posljedice". Osim toga, u čl. 77. st. 3. Prekršajnog zakona propisano je i to kako rehabilitacija iz st. 1. i 2. istoga članka "…nastupa po sili zakona". Nadalje, odredbom čl. 78. st. 6. Prekršajnog zakona propisano je i to: "Podaci o prekršaju za koje je nastupila rehabilitacija ne mogu se nikome dati, a niti koristiti za bilo koje potrebe".

 

12.5.              Prema tome, posve osnovano i argumentirano drugo okrivljenik M. Ć. u žalbi podnesenoj po njegovoj braniteljici odvjetnici M. K. ukazuje kako mu nije mogla biti cijenjena otegotnom okolnošću to što je prekršajno kažnjavan presudom Prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Omišu broj PPJ- 5918/15, a obzirom je u času donošenja prvostupanjske presude  za ovu prekršajnu kažnjavanost nastupila po sili zakona rehabilitacija sukladno ranije citiranim odredbama Prekršajnog zakona.

 

12.6.              U podnijetoj žalbi Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, a u odnosu na drugo okrivljenika M. Ć. ističe da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani imenovanog okrivljenika, a da je podcijenio okolnosti da se radi o okrivljeniku koji je "višestruki opći i specijalni povratnik" koji je utvrđeno kazneno djelo počinio u roku kušnje, a također se ističe kako nije u dostatnoj mjeri cijenjena otegotnom okolnošću sama društvena opasnost kaznenog djela kojim se širi nesnošljivost spram osoba drugačije nacionalnosti.

 

12.7.              Razmotrivši istaknute i suprotstavljene navode drugo okrivljenika M. Ć. i Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, a koji se odnose na vrstu i mjeru kaznene sankcije koju valja izreći drugo okrivljeniku M. Ć., ocijenjeno je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao imenovanom okrivljeniku iskreno priznanje počinjenog kaznenog djela te njegov doprinos ekonomičnom vođenju kaznenog postupka, kao i iskazano žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela. Sve kada se ima u vidu da je drugo okrivljeniku M. Ć. izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca.

 

12.8.              Međutim, kada se sagleda i cijeni da kod drugo okrivljenika M. Ć. ne postoji otegotna okolnost u vidu specijalnog povratnika u činjenju istovrsnog kaznenog djela (poput onog za koje je oglašen krivim prvostupanjskom presudom) te da izostaje otegotna okolnost u vidu ranije prekršajne osuđivanosti zbog prekršaja iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (zbog zakonske rehabilitacije) onda  se osnovano u žalbi drugo okrivljenika M. Ć., podnijetoj po njegovoj braniteljici odvjetnici M. K. ukazuje na to da je osuda na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca  na način da se ista ima izvršiti prestrogo odmjerena po svojoj vrsti. Pri tome valja istaći, a kao što je već navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske odluke, da se ne može zasebnom otegotnom okolnošću niti drugo okrivljeniku M. Ć. cijeniti to što se počinjenim kaznenim djelom širi nesnošljivost prema osobama druge nacionalnosti, a obzirom da se radi o okolnosti koja predstavlja element ostvarivanja kaznenog djela za koje je drugo okrivljenik M. Ć. oglašen krivim jer bi se u tom slučaju radilo o dvostrukom negativnom djelovanju jednih te istih okolnosti.

 

12.9.              Okolnost pak da je drugo okrivljenik M. Ć. utvrđeno kazneno djelo počinio unutar rokova kušnje prema uvjetnim osudama iz ranijih kaznenih presuda također, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nije takvog značaj da ukazuje na nužnost osude drugo okrivljenika M. Ć. na strožu kaznu zatvora od one od 3 mjeseca, a također nije niti takvog značaja da u konkretnom slučaju ne dozvoljava izricanje uvjetne osude. Sve naravno imajući u vidu i onu okolnost na koju opravdano ukazuje drugo okrivljenik M. Ć. u podnijetoj žalbi i to u okviru žalbene osnove odluke o kazni, a to je da iz stanja spisa ne slijedi da bi imenovani okrivljenik nakon  počinjenog kaznenog djela za koje je osnovano oglašen krivim počinio novo kazneno djelo ili novi prekršaj u svezi Zakona o zaštiti javnog reda i mira ili pak u svezi Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima.

 

12.10.              Slijedom svega izloženog, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kada se pravilno vrednuje značaj i broj olakotnih okolnosti te kada se na pravilan način sagleda otegotna okolnost kod drugo okrivljenika M. Ć. (kako se radi o osobi koja jest povratnik u činjenju kaznenih djela ali nije i specijalni povratnik u činjenju kaznenog djela protiv javnog reda) onda će se već i osudom imenovanog okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca ali uz istodobno izricanje uvjetne osude i to s rokom kušnje od 2 godine postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u čl. 41. KZ/11. Upravo će se tako i tako odmjerenom vrstom i mjerom kaznene sankcije u dostatnoj mjeri utjecati i na drugo okrivljenika M. Ć., ali i sve druge da ne čine ovu vrstu kaznenih djela (javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11) kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela. Također, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda već takva i tako odmjerena vrsta te mjera kaznene sankcije koja se izriče drugo okrivljeniku M. Ć. predstavlja istodobno i adekvatnu društvenu osudu zbog pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela, a kojom se šalje jasna i adekvatna poruka o pravednosti kažnjavanja što će dovesti i do jačanja povjerenja građana u pravni poredak. Istodobno će se takvom i tako odmjerenom vrstom i mjerom kaznene sankcije omogućiti i drugo okrivljeniku M. Ć. ponovno uključivanje u društvenu zajednicu – kao osobe koja će ubuduće poštivati u potpunosti pravni sustav.

 

12.11.              Ujedno valja naglasiti kako zbog značaja i društvene pogibeljnosti kaznenog djela za koje je osnovano utvrđeno da ga je počinio drugo okrivljenik M. Ć. te zbog njegove ranije višekratne kaznene osuđivanosti (doduše zbog druge vrste kaznenih djela) u konkretnom slučaju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi se mogla postići svrha individualne i generalne prevencije izricanjem bilo novčane kazne, bilo rada za opće dobro; već se isključivo razlozi individualne i generalne prevencije mogu ostvariti osudom drugo okrivljenika M. Ć. na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca uz istodobno izricanje uvjetne osude i to s rokom kušnje od 2 godine.

 

12.12.              Iz gore izloženih i navedenih razloga bila je osnovna žalba drugo okrivljenika M. Ć. zbog odluke o kazni dok se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Splitu glede odluke o kazni vezanu za drugo okrivljenika M. Ć. nije ukazala osnovanom.

 

13.              Konačno, osnovana je žalba drugo okrivljenika M. Ć. i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

 

13.1.              Prvostupanjski sud je na temelju čl. 73. KZ/11 drugo okrivljeniku M. Ć. izrekao sigurnosnu mjeru zabrane približavanja nogometnom stadionu P. S., M. igara 2, na udaljenosti manjoj od 100 metara i to u vrijeme održavanja nogometnih utakmica na kojima sudjeluje HNK H. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. Takvu svoju odluku prvostupanjski sud temelji na okolnosti da je drugo okrivljenik M. Ć. već bio počiniteljem prekršaja po Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, a što da ukazuje na ustrajnost imenovanog okrivljenika u protupravnom ponašanju na stadionu za vrijeme odigravanja nogometnih utakmica te na opasnost o ponavljanju istog ili sličnog protupravnog ponašanja.

 

13.2.              Međutim, prema nalaženju i ocjeni ovog drugostupanjskog suda pogrešno zaključuje prvostupanjski sud da postoji opasnost od toga da bi drugo okrivljenik M. Ć. na nogometnom stadionu mogao ponovno počiniti kazneno djelo. Prvenstveno stoga što se, a kao što je već navedeno u prethodnom dijelu ove drugostupanjske odluke, zbog nastupa rehabilitacije po sili zakona drugo okrivljenik M. Ć. ima smatrati osobom koja nije prekršajno kažnjavanja po Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (kako to neosnovano cijeni prvostupanjski sud).  Obzirom na izostanak ove okolnosti te obzirom na okolnost da od počinjenja kaznenog djela za koje je osnovano oglašen krivim drugo okrivljenik M. Ć. iz stanja spisa ne proizlazi da bi imenovani okrivljenik  počinio istovrsno kazneno djelo te ne slijedi niti da je prekršajno kažnjavan zbog prekršaja iz Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima(na što doista opravdano i argumentirano ukazuje drugo okrivljenik M. Ć. u dijelu žalbe zbog odluke o sigurnosnoj mjeri), nije utvrđeno da opstoji opasnost da bi drugo okrivljenik M. Ć. na nogometnom stadionu mogao ponovno počiniti kazneno djelo protiv javnog reda – javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. st. 1. KZ/11. Naravno, sve imajući u vidu i okolnost da se radi o osoba koja jeste doduše kažnjavana u više navrata zbog činjenja kaznenih djela ali onih vezanih uz imovinu, a ne u svezi kaznenih djela protiv javnog reda i u svezi kaznenih djela počinjenih na nogometnom stadionu tijekom odigravanja nogometnih utakmica na kojima sudjeluje HNK H.

 

13.3. Slijedom svega izloženog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda kako su osnovani žalbeni prigovori drugo okrivljenika M. Ć. da ne opstoje zakonski uvjeti za izricanje sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja iz čl. 73. KZ/11 pa je stoga ovom drugostupanjskom odlukom ukinuta sigurnosna mjera zabrane približavanja nogometnom stadionu P. u S. na udaljenosti manjoj od 100 metara u vrijeme održavanja nogometnih utakmica na kojima sudjeluje HNK H. u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci koju je prvostupanjski sud neosnovano izrekao drugo okrivljeniku M. Ć. pobijanom presudom.

 

14.              Na temelju svega izloženog, a budući da prilikom ispitivanja pobijane presude nije utvrđena opstojnost povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu bilo kojeg od okrivljenika iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP/08 na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti,  na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Puli – Pola, 23. studenog 2022.