Pristupanje sadržaju
1 Broj: 3 P-160/2019-37
|
Republika Hrvatska Općinski sud u Čakovcu Čakovec, Ruđera Boškovića 18 |
||
|
|
||
Poslovni broj: 3 P-160/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja S. G., G. K., R. …, OIB: …, zastupan po OD G.&Š., odvjetnicima iz Č., protiv tuženika R. A. d.d., M. c. …, Z., OIB: …, zastupana po B. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 13.10.2022. održane u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja M. Š., odvjetnika iz Č., te zamjenika punomoćnika tuženika L. K., odvjetničkog vježbenika kod B. B., odvjetnika iz Č., dana 23. studenog 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja M. Š., odvjetnika iz Č., objavio je, i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.866,51 kn / 380,45 EUR* (dvijetisućeosamstošezdesetšestkuna i pedesetjednalipa / tristoosamdeset eura i četrdesetpetcenta) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 30. studenog 2007. do isplate,
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 31. prosinca 2007. do isplate,
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 31. siječnja 2008. do isplate,
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 29. veljače 2008. do isplate,
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 31. ožujka 2008. do isplate,
– 19,53 kn / 2,60 EUR* od 30. travnja 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. svibnja 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 30. lipnja 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. srpnja 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. kolovoza 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 30. rujna 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. listopada 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 30. studenog 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. prosinca 2008. do isplate,
– 29,56 kn / 3,93 EUR* od 31. siječnja 2009. do isplate,
– 29,56 kn / 3,92 EUR* od 28. veljače 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. ožujka 2009. do isplate,
*Fiksni tečaj konverzije 7,53450
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. travnja 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. svibnja 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. lipnja 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. srpnja 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. kolovoza 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. rujna 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. listopada 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. studenog 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. prosinca 2009. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. siječnja 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 28. veljače 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. ožujka 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. travnja 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. svibnja 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. lipnja 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. srpnja 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. rujna 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. listopada 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. studenog 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. prosinca 2010. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. siječnja 2011. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 28. veljače 2011. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. ožujka 2011. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. travnja 2011. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 31. svibnja 2011. do isplate,
– 45,62 kn / 6,05 EUR* od 30. lipnja 2011. do isplate,
– 43,43 kn / 4,96 EUR* od 31. srpnja 2011. do isplate,
– 43,43 kn / 4,96 EUR* od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– 43,43 kn / 4,96 EUR* od 30. rujna 2011. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. listopada 2011. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. studenog 2011. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. prosinca 2011. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. siječnja 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 29. veljače 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. ožujka 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. travnja 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. svibnja 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. lipnja 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. srpnja 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. rujna 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. listopada 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. studenog 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. prosinca 2012. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. siječnja 2013. do isplate,
*Fiksni tečaj konverzije 7,53450
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 28. veljače 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. ožujka 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. travnja 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. svibnja 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. lipnja 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. srpnja 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. kolovoza 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. rujna 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. listopada 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 30. studenog 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. prosinca 2013. do isplate,
– 37,36 kn / 4,96 EUR* od 31. siječnja 2014. do isplate,
- za razdoblje od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 11.060,25 kn / 1.467,95 EUR* (jedanaesttisućašezdesetkuna i dvadesetpetlipa / tisućučetristošezdesetsedameura i devedesetpetcenta) uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od:
– 65,58 kn / 8,70 EUR* od 31. svibnja 2010. do isplate,
– 106,45 kn / 14,13 EUR* od 30. lipnja 2010. do isplate,
– 270,36 kn / 35,88 EUR* od 31. srpnja 2010. do isplate,
– 50,51 kn / 6,70 EUR* od 31. kolovoza 2010. do isplate,
– 164,53 kn / 21,84 EUR* od 30. rujna 2010. do isplate,
– 111,45 kn / 14,79 EUR* od 31. listopada 2010. do isplate,
– 182,17 kn / 24,18 EUR* od 30. studenog 2010. do isplate,
– 999,65 kn / 132,68 EUR* od 31. prosinca 2010. do isplate,
– 72,05 kn / 9,56 EUR* od 31. siječnja 2011. do isplate,
– 297,00 kn / 39,42 EUR* od 28. veljače 2011. do isplate,
– 171,25 kn / 22,73 EUR* od 31. ožujka 2011. do isplate,
– 21,49 kn / 2,85 EUR* od 31. srpnja 2011. do isplate,
– 309,76 kn / 41,11 EUR* od 31. kolovoza 2011. do isplate,
– 293,75 kn / 38,99 EUR* od 30. rujna 2011. do isplate,
– 270,01 kn / 35,84 EUR* od 31. listopada 2011. do isplate,
*Fiksni tečaj konverzije 7,53450
– 977,09 kn / 129,68 EUR* od 30. studenog 2011 do isplate,
– 71,19 kn / 9,45 EUR* od 31. prosinca 2011. do isplate,
– 57,93 kn / 7,69 EUR* od 31. siječnja 2012.do isplate,
– 867,72 kn / 115,17 EUR* od. 28. veljače 2012. do isplate,
– 804,76 kn / 106,81 EUR* od 31. svibnja 2012. do isplate,
– 253,69 kn / 33,67 EUR* od 30. lipnja 2012. do isplate,
– 255,42 kn / 33,90 EUR* od 31. srpnja 2012. do isplate,
– 250,49 kn / 33,25 EUR* od 31. kolovoza 2012. do isplate,
– 239,83 kn / 31,83 EUR* od 30. rujna 2012. do isplate,
– 209,55 kn / 27,81 EUR* od 30. listopada 2012. do isplate,
– 219,72 kn / 29,16 EUR* od 30. studenog 2012. do isplate,
– 332,22 kn / 44,09 EUR* od 31. prosinca 2012. do isplate,
– 231,39 kn / 30,71 EUR* od 31. siječnja 2013. do isplate,
– 752,01 kn / 99,81 EUR* od 30. travnja 2013. do isplate,
– 221,86 kn / 29,45 EUR* od 31. svibnja 2013. do isplate,
– 190,00 kn / 25,22 EUR* od 30. lipnja 2013. do isplate,
– 258,07 kn / 34,25 EUR* od 31. srpnja 2013. do isplate,
– 235,48 kn / 31,25 EUR* od 31. kolovoza 2013. do isplate,
– 361,26 kn / 47,95 EUR* od 31. listopada 2013. do isplate,
– 630,66 kn / 83,70 EUR* od 31. prosinca 2013. do isplate,
– 253,90 kn / 33,70 EUR* od 31. siječnja 2014. do isplate,
- za razdoblje od 31. svibnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do isplate po stopi od 6,82 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.875,00 kuna / 1.708,81 eur, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su dana 02.01.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3861605, kojim je tuženik odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 9.981,56 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca. Čl. 2 Ugovora propisano je da redovna kamata iznosi 5,20% godišnje, te da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Čl. 7. Ugovora je određeno da se kredit otplaćuje u
*Fiksni tečaj konverzije 7,53450
jednakim mjesečnim anuitetima u kunskom protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Kredit je iskorišten dana 5.1.2007. prema Ugovoru, prvi anuitet dospijeva na naplatu 28.2.2007., a posljednji 31.1.2014., prema otplatnom planu gdje anuitet iznosi 142,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope, a također su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013, a kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedeno je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 od 09. travnja 2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste
odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Također se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013., presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 01. siječnja 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita nije ništa znao o valutnom riziku vezanom za valutnu klauzulu CHF te da ga je tuženik morao informirati pa i pisanim putem o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF te promjene u otplati koje mogu uzrokovati neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Navodi da tužitelj nije bio upozoren na niti jedan od bitnih rizika koji nosi ugovaranje kredita sa valutnom klauzulom CHF. Također mu nije bilo predočeno da je ugovaranje kredita u CHF bitno drugačije od ugovaranja valutne klauzule u EUR. Navodi da HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, što ne čini u odnosu na druge valute te valuta CHF može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB. Pa tako HNB kupovinom odnosnom prodajom eura regulira tečaj eura u odnosu na kunu i kunu čini stabilnom. Nadalje navodi da je CHF valuta u kojoj bježi kapital u vrijeme gospodarske krize, te ta valuta kao takva nije dobra za ugovaranje kredita tj. vrlo je rizična, pogotovo za potrošače koji nemaju primanja u toj valuti, a na što potrošač treba biti upozoren. Navodi da je MMF u više navrata upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj EUR sve EU banke, a o čemu je izneseno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. pa tako sud u toj presudi navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora o kreditu propustile informirati potrošače o općem riziku za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eura gotovo potpuno izvjestan te u povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i povećanje kamatne stope. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora u kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nadalje smatra da je tuženik stoga namjerno i svjesno a slijedom toga nepošteno i nesavjesno sklopio sa tužiteljem takav kredit. Navodi da je tuženik znao za rizik koji nosi CHF kao valuta utočišta, a o svemu tome nije obavijestio tužitelja a kako bi na temelju tog upozorenja tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojim se glavnica veže za valutu CHF. Također navodi da predmetni ugovor sadrži odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom tuženika te promjene kamatne stope ovise samo o odluci tuženika, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. Tuženik nije utvrdio egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metode izračuna tih parametara što je također suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja. Tužitelj na temelju sklopljenog ugovora a niti na temelju informacija dobivenih od tuženika nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utječe na ukupan trošak kredita a koje su u trenutku sklapanja ugovora bile poznate tuženiku. Ugovor o kreditu je sklopljenoj na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se smatra da stranke o ugovornim odredbama nisu pregovarale i tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Nadalje navodi da presude na koje se tužitelj poziva su prema čl. 118 odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača/14 obvezujuće za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno utvrđenja korištenja ništetnih ugovornih odredbi o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke odnosno obveza povrata kredita vezano za valutnu klauzulu u CHF. Stoga tužitelj postavlja zahtjev za povrat pretplaćenih iznosa. Također navodi da je tužitelj plaćao mjesečne anuitete od 28.2.2007. do 31.1.2014. te je ukupno naplatio 8.352,82 kune. Smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj. To ukupno potražuje 13.936,64 kune zajedno sa pripadajućom zakonskom zatezne kamate od svake pojedine uplate do povrata, s time da sa osnova ništetnosti promjene kamatne stope potražuje iznos od 4.255,56 kuna, te sa osnova utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u CHF potražuje iznos od 9.681,08 kuna.
2. Nakon provedenog vještačenja tužitelja je sredio tužbeni zahtjev podneskom od 6.7.2022. a nakon toga uzevši u obzir donošenja Zakona o uvođenju eura u RH sredio je tužbeni zahtjev u odnosu na iznose u eurima podneskom od 26.9.2022.
3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, smatra da su bili utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametra koji bi utjecali na odluku tuženika na promjenu kamatne stope, odnosno smatra da nije točno da činidba nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Smatra da su kriteriji bili jasno definirani i to pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. ZOO. Smatra da se presuda VSTH u Zagrebu Pž-7129/13 ne može odnositi na konkretni slučaj, jer je izreka presuda apstraktna i ne može se odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju te smatra da treba tek izvesti dokazivanje. U tijeku ovog postupka trebalo je utvrditi da li su promjene kamatne stope od strane tuženika bile opravdane i učinjene s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Smatra da kad bi se tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti stavila bi se izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi što smatra da ne bi bilo niti u skladu s presudom VSRH Revt-249/14. Također smatra da stranke nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, te smatra da takvu kamatnu stopu tužitelj nije mogao niti ugovoriti u konkretnom slučaju. Smatra da bi fiksna kamata bila uvelike povoljnija za tužitelja, te da bi to bilo u suprotnosti sa voljom stranaka. Smatra da je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti a ne tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, kamatna stopa je mijenjana zbog opravdanih razloga, u skladu sa objavljenim i dostupnim zakonitim općim aktima tuženika. Nadalje navodi da je tuženik u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom u točko VI. propisao da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćim i inozemnim tržištima. Tako se tuženik prilikom promjene kamatnih stopa rukovodio jasnim i preciznim kriterijima uzevši u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka a koje su neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici a što smatra da tuženik nije mogao iste predvidjeti a niti na iste utjecati jer su neovisni o njegovoj volji. Kriteriji koji su utjecali na promjenu kamatne stope su : kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu, kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa te položaja na tržištu imaju u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Tako je u obzir uzimao šestomjesečni Libor za CHF, desetogodišnje premije rizika za hrvatsko tržište, šesto mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB i za propisani minimum pokrića obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Smatra da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u pogledu dijela koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule sama po sebi ima primijeniti na sve ugovore koji su sklapani od 1.1.2004. do 31.12.2008. te smatra da je potrebno utvrditi pojedinosti. Navodi da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF, a da je mogao odabrati druge valute pa i fiksnu kamatnu stopu te smatra da je taj kredit bio za njega najpovoljniji. Navodi da je ugovor o kreditu solemnizirana isprava koja je bila jasno protumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega smatra da je nesporno da je tužitelj bio upoznat da će se takva klauzula primjenjivati. Također smatra da je tužba neuredna jer da se isključivo temelji na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 te smatra da tužitelj nije priložio dokaze i činjenice koji su bitni da bi se tužbeni zahtjev kakav je postavio tužitelj mogao usvojiti. Stavlja i prigovor zastare. Nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sklopio ugovor o kreditu isključivo u potrošačke svrhe te smatra da je sporna njegova aktivna legitimacija i pozivanje na odluke iz kolektivnog spora. Poziva se na presudu suda Europske unije broj C-110/14 u odnosu na tumačenje pojma potrošača. Također navodi da prilikom vještačenja bi vještak trebao uzeti u obzir kad je tečaj bio manji u odnosu na početno ugovoreni a također i kad je kamatna stopa bila manja u odnosu na početno ugovorene kamatne stope. Te u odnosu na to stavlja prigovor prijeboja. Traži da se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje ugovorenog kredita u kontekstu promjene kamatne stope. Tuženik je ujedno odustao od personalnih dokaza. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva prema kojem tužitelj povećava tužbeni zahtjev od onih iznosa koji su inicijalno utuženi te svakako stavlja prigovor zastare potraživanja koji se odnosi od prije tri godine od podnošenja predmetne tužbe. Također smatra da je tuženik bio u dobroj vjeri.
4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji J. D., ispitao je tužitelja S. G., te je izvršio uvid u informacije za klijente na listu 29-30, opće uvjete poslovanja sa stanovništvom na listu 31-35, pravilnik o obračunu kamate i naknade na listu 36-58, pravilnik o obračunu kamate i naknade na listu 59-80, otplatni plan na listu 88-90, izvadak na listu 112-119, promotivne uvjete za odobravanje kredita na listu 122-125, izvadak na listu 135-140, dokumentaciju na listu 141-144. Na ročištu dana 13.10.2022. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za dodatnim vještačenjem na okolnosti kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje ugovora o kreditu u kontekstu promjene kamatne stope, obzirom na to da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno te je podesno za donošenje meritorne odluke a što će biti obrazloženo u nastavku. Sud je ujedno odbio prigovor tuženika u odnosu na urednost tužbe budući je taj prigovor neosnovan, obzirom da je tužitelj u tužbi iznio sve bitne činjenice koje su podobne za raspravljanje u ovom postupku. Sud je ujedno dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva prema podnesku kojim je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, a obzirom na to da je istim povećanjem samo korigirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, a tako postavljeni zahtjev je nužan radi konačnog razrješenja odnosa između stranaka. Bez provedenog vještačenja tužitelj ne bi mogao točno postaviti tužbeni zahtjev a slijedom čega se zaključuje da pri preinačenju tužbenog zahtjeva nema krivnje tuženika te isti nije mogao prije provedenog vještačenja konačno postaviti tužbeni zahtjeva pa su stoga prigovori tuženika neosnovani u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva.
5. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-3861605 od 2.1.2007., nije sporno da je tuženik plasirao tužitelju kredit od 9.981,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno člankom 1. ugovora, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila od 5,20 % godišnje u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a što je ugovoreno čl. 2. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dok anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
6. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača/03 (NN br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
8. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
9. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
10. Prema odredbi članka 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
11. U tijeku postupka tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
12. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača,/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).
13. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj .
14. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Revt-249/2014.
15. Nadalje se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015.g. iz koje slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
16. Poziva se i na presudu istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., na koju se tužitelj također poziva, a u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom", te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018.
17. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita (ovdje tužitelju) poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati. Stoga su pogrešni navodi tuženika da se u konkretnom slučaju bili utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika na promjenu kamatne stope. Također je pogrešna teza tuženika da su ti kriteriji bili jasno definirani pravilnikom o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja obzirom na to da iz iskaza tužitelja slijedi da sa bankom nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, da je kredit potpisan na obrascu banke, da je ugovor samo potpisao, da mu nisu razjašnjeni nikakvi parametri izračuna mijenjanja kamatne stope, niti kompletne ugovorne obveze, niti rizici ugovorene valutne klauzule a niti mu je pojašnjen pojam valutne klauzule. Osim toga nije primio nikakve pravilnike niti uvjete banke gdje bi to bilo propisano.
18. Nadalje, iz presude Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. proizlazi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
19. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice "potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj te da treba tek izvesti dokazivanje, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku na koju se i tužitelj poziva (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 -Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
20. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku. Stoga su pogrešni navodi tuženika da sud ne bi bio vezan za presude donijete u kolektivnom sporu. Nadalje, provedenim dokazom saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj bio upućen kod tuženika radi sklapanja ugovora u auto kući, jer pretpostavlja da je autokuća imala dogovor sa tuženikom, da su mu u banci i auto kući pojasnili da je ugovor u CHF najbolji, a radi toga nije odlazio u druge banke. Također navodi da se kamatna stopa u nekoliko puta mijenjala i obveza mu je narasla od 610,00 kuna do 1.000,00 kuna mjesečno, te nije dobivao nikakve obavijesti o promjeni kamatne stope. Nitko mu u banci nije pojasnio da mu se obveza može povećati u ukupnom iznosu niti po osnovi kamatne stope. Nisu mu pojašnjeni rizici ugovorene promjenjive kamatne stope. Nitko mu nije kazao da je valuta CHF valuta utočišta, niti mu je itko rekao da li je rizičnije uzeti kredit u CHF ili eurima. Uz to nije mu u banci bilo ponuđeno da uzme drugi kredit osim onoga u CHF. Kredit je otplatio u tijeku 2014. Po struci je elektrovarioc te nema nikakvog iskustava sa bankarskim poslovanjem i financijama.
21. Iz iznijetog se zaključuje da je tužitelj imao povjerenja u banku te nije morao očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.
22. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
23. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Uz to u ovom postupku tužitelj je svojim iskazom također potvrdio sve činjenice koje su već utvrđene i u kolektivnom sporu u odnosu na svoj osobni slučaj.
24. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
25. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da bi u ovom postupku trebalo ponovno provesti dokazivanje a također i navodi da tužitelj nije dokazao ništetnost spornih ugovornih odredbi, budući da je dokazni postupak u ovom postupku proveden, a ista utvrđenja proizlaze i iz kolektivnog spora.
26. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipanj 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. „promjenjivoj kamatnoj stopi“, a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 24.4.2019. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Isto je također neosnovan prigovor zastare tuženika u odnosu na korigirani tužbeni zahtjev tužitelja budući da tužitelj samo uskladio zahtjev sa provedenim financijskim vještačenjem.
27. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji J. D. a iz kojeg slijedi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora, a uzevši u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu te početni tečaj na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, te nalazi razliku od 13.926,76 kn i to sa osnove promjene kamatne stope u iznosu od 2.866,51 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok razlika sa osnove promjene tečaja iznosi 11.060,25 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Ukoliko se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,20 % godišnje(s time da se kamata mijenjala u nekoliko navrata i to 1.11.2007. na 6,20%, 01.05.2008. na 6,75%, 01.03.2009. na 7,75 %, 1.7.2011. na 7,50%, 1.10.2011. na 6,75%) i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita 5.1.2007., 1 CHF=4,562228 kn, time da je vještakinja detaljno izračunala prema dospijećima pojedinih iznosa nastale mjesečne razlike. Stoga su paušalni prigovori tuženika glede osporavanja visine tužbenog zahtjeva.
28. Imajući u vidu rečene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita kako sa osnova promjene kamatne stope tako i sa osnove promjene tečaja, jer su se nedvojbeno i kamatna stopa prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu, s time da je konačna otplata kredita izvršena sa 31.1.2014. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, s time da je tuženik bio mišljenja da je vještačenje izrađeno na način kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa što stranke nisu imale namjeru sklopiti niti je to bilo u skladu s tržišnim uvjetima, međutim zbog nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi a time i njihove ništetnosti izračun vještakinje je jedini ispravan i prihvatljiv, time da je vještakinja vještačenjem obuhvatila sve promjene koje su se dešavale tijekom isplate kredita, a što između stranaka nije sporno. Dakle, i kada je kamatna stopa bila viša od prvotno ugovorene i kada je bila niža, a što je korigirala na početnu ugovorenu kamatnu stopu što je između stranka nesporno, a slijedom čega je neosnovan i prigovor prijeboja kojeg tuženik nije niti specificirao a slijedom toga se zaključuje da ga nije niti postavio, a radi čega sud niti nije donosio odluku o istome, budući da su iznosi u pogledu kojih je isti trebao biti postavljen između stranaka nesporni. Iz toga se zaključuje da su prigovori tuženika neosnovani, pa je ujedno i sud odbio prijedlog tuženika za provođenjem vještačenja na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje ugovorenog kredita u kontekstu promjene kamatne stope obzirom da je izračun na način na koji je izvršen jedini ispravan i pravilan, te sukladan zakonu i Direktivi dok promjenjiva kamatna stopa radi jednostranosti promjene od strane tuženika ne može biti prihvatljiva a sve u smislu gore rečenog.
29. Naime, promjenjiva kamatna stopa u konkretnom slučaju a također i valutna klauzula u smislu svega iznijetog bile su nepoštene, a time i ništetne, a uzevši u obzir utvrđenja iz kolektivnog spora i svega što je utvrđeno u ovom postupku. Stoga je primjena početne kamatne stope i početnog tečaja za CHF jedina pravedna i poštena kamatna stopa koja se u konkretnom slučaju može primijeniti. Tu se napominje da činjenica solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu ne utječe na nepoštenost a time i ništetnost kamatne stope i valutne klauzule obzirom da je primarna obveza tuženika kao banke da se svojim klijentima prezentiraju sve relevantne okolnosti koje utječu na visinu kamatne stope te visinu cjelokupne obveze, a što u konkretnom slučaju nije bilo ispunjeno te nedostatak u postupanju tuženika ne može biti saniran solemnizacijom kod javnog bilježnika.
30. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 1. 2 i 7. Ugovora o kreditu ništetnim. Nadalje, odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
31. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.
32. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Nadalje nije sporno da je valutna klauzula dozvoljena zakonom ali je ista nepošteno ugovorena a time i ništetna na štetu potrošača pa tako i konkretnog tužitelja. Nadalje su netočni navodi tuženika da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF te da je mogao odabrati druge valute i fiksnu kamatnu stopu budući da iz iskaza tužitelja slijedi da mu nitko nije predočio da li je rizičnije uzeti kredit u CHF ili eurima, te mu nije bilo ponuđeno da uzme kredit u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF. Naime, tuženik kao bankarska institucija ima stanovite projekcije financijskih tijekova i u nadmoćnijoj je poziciji u odnosu na tužitelja kao potrošača. Stoga su pogrešni navodi tuženika da je promjena kamate stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti budući da o istome tuženi sa tužiteljem nije pregovarao niti ga je o istome obavještavao već je promjena kamatne stope donijeta na bazi jednostrane odluke tuženika te je pogrešan navod tuženika da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te nije sporno da odredba o valutnoj klauzuli postoji u zakonu, međutim u konkretnom slučaju je bila ugovorena na način koji je nepošten, a time i ništetan. Također je u tijeku postupka a poglavito iz iskaza tužitelja razvidno da tuženik nije tužitelju dao nikakve informacije vezane o rizicima pri zaključenju konkretnog ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezano za CHF, a što je već utvrđeno u kolektivnom sporu, a u ovom sporu i dodatno potvrđeno. Stoga su pogrešne tvrdnje tuženika da ne bi postupao nepošteno te nije točan njegov zaključak da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, iz iskaza tužitelja je razvidno da je kredit uzeo za kupovinu automobila, za osobne potrebe, pa se nedvojbeno radi o potrošačkom ugovoru. Stoga su neosnovani prigovori tuženika da predmetni ugovor ne bi imao značaj potrošačkog ugovora, stoga se tuženik ujedno pogrešno poziva i pogrešno tumači odluku suda Europske unije broj C-110/14 od 2015. Naime, tuženik ni na koji način nije dokazao da predmetni ugovor ne bi imao značaj potrošačkog ugovora, dok iz iskaza tužitelja slijedi da se radi upravo o potrošačkom ugovoru, budući da je automobil kupio za osobne potrebe. Pogrešno je pozivanje tuženika na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja.
33. U presudi Francisc Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
34. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
35. Odredbom čl. 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
36. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u odnosu na tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a iste činjenice je utvrdio i ovaj sud u tijeku ovog postupka, a imajući u vidu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da je ugovor sklopljen na formaliziranom obrascu banke, zaključuje se da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZPP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Nadalje, prema čl. 269. st. 2. ZOO/05 činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok čl. 270. st. 1. ZOO/05 određuje da je ugovor ništetan ukoliko je suprotan uvjetima iz čl. 269. st. 2. ZOO. U konkretnome slučaju su ništetne pojedine odredbe ugovora što je u gornjem dijelu pojašnjeno a budući da se primjenjuje čl. 55. st. 1. ZPP/14 kao lex specialis a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZPP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora. Stoga su pogrešni navodi tuženika koji tvrdi suprotno (tako i Žs Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020.g., Žs Dubrovnik Gž. 807/20 od 17.2.2021.g., ŽS Bjelovar Gž. 1416/2020 od 28.1.2021.g., Gž. 279/22 od 06.04.2022.g., ŽV Vžd. Gž. 491/21 od 28.4.2021.g., ŽS Zadar Gž. 940/21 od 1.9.2021., ŽS Zagreb Gž. 2771/21 od 17.9.2021.g. Gž 2773/21 od 12.10.2021.g.).
38. Sud je saslušao i tužitelja čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj a što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača tj. tužitelja. Tužitelj nije u konkretnoj situaciji mogao imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogao donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Slijedom iznijetog, tužitelj nije mogao donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobio od tuženika.
39. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
40. Sud je ujedno u izreci presude korigirao iznose izražene u eurima u t. I izreke tako da ukupan iznos odgovara pojedinačnim iznosima te se ujedno napominje da je tužitelj evidentno kod iznosa od 37,36 kuna pogrešno označio tečaj eur od 5,76 eur umjesto 4,96 eur te se radi o grešci u naznaci tečaja budući da je tužitelj jasno naznačio tečaj promjene. Uz to ukupan iznos koji se potražuje odgovara preračunatim iznosima kako je to sud naznačio. Tako da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva kao što to tuženik navodi nego o grešci u računanju te nije bilo potrebe u odnosu na taj dio donositi odluku o preinaci tužbenog zahtjeva već samo obrazložiti korekciju iznosa. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.
41. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
42. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak prema VPS od 13.936,64 kuna odnosno nakon 6.7.2022. u iznosu od 13.926,76 kuna (1.848,40 eura) koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, - dalje Tarifa), sastav podneska od 1.3.2022., 07.07.2022., 27.09.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanje na ročištu 10.5.2022., 13.10.2022. u iznosu od 1.000,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na ročištu 13.06.2019., 16.09.2019. u iznosu od 500,00 kuna za svaku radnju (Tbr. 9.2 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9.2. Tarife), pripadajući pdv u iznosu od 1.875,00 kuna, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 500,00 kuna, sudska pristojba na presudu u iznosu od 500,00 kn, predujam za vještačenje u iznosu od 2.500,00 kuna.
43. Tužitelju se ne priznaje sastav podneska od 25.09.2019. obzirom da takvog podneska nema u spisu. Tuženiku se ne priznaje zastupanje na ročištu 7.3.2022. jer isto nije održano.
44. Dakle, ukupno osnovani trošak tužitelja je u iznosu od 12.875,00 kuna, kojeg se obvezuje platiti tuženik jer je izgubio parnicu.
Čakovec, 23. studenog 2022.
Sutkinja:
Nataša Miletić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, u 3 primjerka, predaje se ovome sudu neposredno ili se šalje preporučeno putem pošte, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja OD G.&Š., odvjetnici iz Č.
- pun. tuženika B. I., odvjetnik iz Z.