Baza je ažurirana 22.05.2025. 

zaključno sa NN 74/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 31 Gž-2528/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2528/2022-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz M., OIB , zastupan po punomoćnici M. P. S., odvjetnici iz K., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB , zastupana po punomoćniku N. S., odvjetniku iz iz Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-562/2021-6 od 21. ožujka 2022. godine, dana 23. studenog 2022. godine

 

r i j e š i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-562/2021-6 od 21. ožujka 2022. godine.

 

II              Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka tuženika odluči u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbija se prigovor tuženika R. A. d.d. Z., OIB , mjesne nenadležnosti ovoga suda."

 

2. Protiv ovog rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

 

4. Prvostupanjski sud navodi da za rješenje prigovora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14) u kojem je između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te na taj način hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno s pravnom stečevinom europske unije u području zaštite potrošača. Nadalje u odredbi čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je

suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je to nepoštena ugovorna odredba.

4. Pretpostavka je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

 

5. Iz navoda tužbe kao i iz dokaza koje je priložio sam tuženik – banka, proizlazi da je Ugovor o kreditu unaprijed pripremila banka na formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije može smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj. Nesporna je činjenica da tužitelj ima prebivalište u M., a prema Ugovoru o kreditu bio bi nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nesporno je isto da bi u tom slučaju tužitelj bio doveden u znatno težu situaciju jer bi morao putovati na sud u Z. što iziskuje i troškove i vrijeme pa je sigurno takva odredba nepoštena i kao takva ne može biti osnov za određivanje mjesne nadležnosti. Naime, odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 49. i čl. 51. istog zakona jasan je i precizno govori o tome da se radi o nepoštenoj odredbi ugovora koji je unaprijed pripremila jedna strana – davatelj kredita na obrascima ugovora o kreditu koje je tužitelj mogao samo, da bi ostvario kredit, prihvatiti pa između ostalog i takvu odredbu čiji sadržaj je nepoštena ugovorna odredba i prema čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača ništetna.

 

6. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju iako djelomično i iz drugih razloga.

 

7. U konkretnom slučaju navedeni ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, pa se posljedično tome, temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke u postupku nisu pregovarale i obzirom na to tužitelj nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, radi čega je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takva odredba za tužitelja, kao potrošača nepoštena, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

8. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je od strane tuženika sročena sa ciljem da se ugovaranjem mjesne nadležnosti suda za postupanje u sporovima koji budu proizašli iz navedenih ugovora o kreditu u sjedištu njegova poslovanja smanje njegovi troškovi postupka, za razliku od tužitelja, koji na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i njegovu udaljenost od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. ZPP.

 

9. Pritom valja reći da su i tužitelj i tuženik predložili saslušanje tužitelja, dakle, tužitelj bi trebao putovati iz mjesta prebivanja (to se mjesto prebivanja nalazi kod K.) i time bi bio izložen određenom trošku kao što i valja reći, a vezano uz navode žalbe, u slučaju ukoliko tužitelj ne bi uspio u ovom sporu da bi tada svom punomoćniku morao platiti i troškove prijevoza vezano uz njegov odlazak na ročišta kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

 

10. Stoga, uzimajući u obzir prirodu ugovora koji predstavlja Ugovor o kreditu na iznos 37.747,82 CHF koji se otplaćuje kroz duže vremensko razdoblje u anuitetima, zatim uzimajući u obzir da se u pravomoćnim odlukama potvrđene presude donesene u kolektivnom sporu, a u kojim presudama je jasno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, ugovarale nepoštene odredbe glede nepromjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u valuti švicarski franak (CHF) i ovaj sud smatra da sve te okolnosti predstavljaju razlog za utvrđenjem da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u Ugovoru o kreditu ništetna.

 

11. Glede nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru valja reći slijedeće.

 

11.1. Prema odredbi čl. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 – dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., tim se Zakonom uređuju ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje ovaj Zakon.

 

12. Sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

 

12.1.              Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju, u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

 

13. Polazeći od sadržaja citirane odredbe odredbi čl. 1. ZPK, taj zakon uređuje materijalnopravne odnose koji se zasnivaju na ugovoru o potrošačkom kreditu.

 

13.1. Citirani čl. 19.l. st. 1. ZPK je procesna odredba kojom je određena sudska nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu i koja odredba je na snazi od 30. rujna 2015., što imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 90. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske, znači da se od tog dana ta odredba koja određuje mjesnu nadležnost suda u slučaju spora koji nastane u vezi ugovora o kreditu, mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj mjesnoj nadležnosti.

 

13.2. Svako drugo tumačenje u primjeni odredbe čl. 19.l. st. 1. ZPK kada se radi o sporu u vezi potrošačkog ugovora o kreditu koji je sklopljen prije 1. listopada 2010. kada je stupio na snagu ZPK, a obzirom na čl. 29. st. 1. ZPK kojim je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona, dovelo bi do pretjeranog  formalizma u odlučivanju kao posljedice primjene pozitivnog prava bez sagledavanja pravnog problema u cjelini s aspekta da potrošač kao slabija ugovorna strana treba biti zaštićen pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njegove interese.

 

14. Zbog navedenog, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I).

 

15. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka tuženika ovisiti će o konačnoj odluci a kada će se i odlučiti o tom zatraženom trošku (točka II).

 

U Zagrebu, 23. studenog 2022. godine

 

        Sudac:

Marijan Vugić, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu