Poslovni broj: Kžmp–8/2022-7

 

Poslovni broj: Kžmp–8/2022-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Biljane Bojanić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika G. H. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18, u nastavku KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika G. H. te optuženika D. H. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu od 6. srpnja 2021., broj Kmp-1/2020-30, u sjednici održanoj 23. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. H. , odvjetnika mr. sc. E. K. prema zamjenskoj punomoći,

 

 

              p r e s u d i o j e :

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo iz članka 231. stavka 1. KZ/11, za koje su optuženik G. H. i optuženik D. H. proglašeni krivim, na temelju članka 231. stavka 1. KZ/11. optuženik G. H. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine u koju se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja 9. ožujka 2019., dok se optuženik D. H. na temelju članka 231. stavka 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca u koju se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja od 8. do 9. ožujka 2019.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika G. H. i optuženika D. H., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja. 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom od 6. srpnja 2021., broj Kmp-1/2020-30, Općinsko sud u Čakovcu proglasio je krivim optuženog G. H. i optuženog D. H. zbog kaznenog djela protiv imovine – razbojnička krađa iz članka 231 stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci te presude pa je optuženog G. H., na temelju članka 231. stavak 1. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme od uhićenja 9. ožujka 2019. u 14,55 sati do 9. ožujka 2019. u 17,10 sati, dok je optuženog D. H. na temelju članka 231. stavka 1. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11, uračunao vrijeme od uhićenja 8. ožujka 2019. u 22,15 sati do 9. ožujka 2019. u 17,00

 

1.2.              Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19 dalje u tekstu: ZKP/08) , optuženik G. H. i optuženik D. H. oslobođeni su obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja po službenoj dužnosti.

 

1.3.              Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08, optuženik G. H. i optuženik D. H. dužni su s osnova postavljenog imovinskopravnog zahtjeva za naknadu štete solidarno isplatiti oštećeniku TD K. P. d.o.o. za trgovinu Z., M. …, OIB …, iznos od 186,97 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

2.              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08)., s prijedlogom „da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu.“

 

2.1.              Žalbu protiv presude podnio je i optuženik G. H. putem branitelja S. K., odvjetnika iz Č., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže da „nadležan Županijski sud preinači prvostupanjsku odluku i donese oslobađajuću presudu, odnosno, da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.“

 

2.2.              Optuženik D. H. žalbu protiv presude podnosi putem branitelja J. V., odvjetnika iz Č., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom „da ova žalba bude usvojena, a pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu, ili da žalba bude usvojena, a odluka о kazni preinačena u smislu izricanja uvjetne osude II. okrivljeniku.“ Zatražena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

 

3.              Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženik G. H. putem branitelja S. K., te optuženik D. H. putem branitelja J. V., u kojima ističu neosnovanost žalbenih navoda državnog odvjetnika uz prijedlog da drugostupanjski sud žalbu državnog odvjetnika odbije kao neosnovanu.

 

4.              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na dužno razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, koji ga je u roku vratio bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

5.              O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi D. H. i njegov branitelj, odvjetnik J. V. jer su to zahtijevali. Na sjednicu je pristupio branitelj optuženog mr.sc. E. K., prema zamjenskoj punomoći, dok na sjednicu nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik i optuženi D. H., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. Branitelj optuženika izložio je najvažnije dijelove pisane žalbe i odgovora na žalbu ostavši kod u njima sadržanih prijedloga.

 

6.              Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

7.              Optuženik G. H. u žalbi ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku, čime upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Pobliže pojašnjavajući navedenu postupovnu povredu ovaj optuženik navodi kako prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod točkom 11. reproducira sadržaj iskaza S. V., propuštajući navesti da svjedokinja, nakon što joj je predočena snimka video nadzora ulaznih vrata trgovine u vremenu od 19:10:00 do 19:10:17 sati, potvrđuje da su se ta ulazna vrata mogla zaključati u trenutku kada su se zatvorila.

 

7.1.              Suprotno ovom žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi u prvostupanjskoj presudi bio ostvaren žalbom istaknuti vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08.

 

7.2.              U obrazloženju pobijane presude navedeni su potrebni razlozi o svim odlučnim činjenicama kako u pogledu objektivnog učina djela i tako i pogledu namjere optuženika G. H.. Odredba člana 459. stavak 5. ZKP/08 ne propisuje da se u obrazloženju pisane presude doslovno  prenosi sadržaj izvedenih dokaza. Okolnost da u obrazloženju pobijane presude nema u žalbi istaknutog dijela iskaza svjedokinje S. V., još uvijek ne znači da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, i to u pogledu odlučnih činjenica. Istaknuti dio iskaza navedene svjedokinje po ocjeni ovog suda ne odnosi se na odlučne činjenice. Obrana optuženika G. H. koju je on izložio na raspravi kako nije na inkriminirani način dao odlučujući doprinos ostvarenju predmetnog kaznenog djela, pa tako i da svojim položajem tijela ispred ulaznih vrata trgovine nije omogućio neometani bijeg iz predmetne trgovine optuženom D. H. te kako nepredvidivo ponašanje optuženika D. H. u vidu odguravanja prodavačice nije obuhvaćen njegovom krivnjom i da predstavlja eksces na koji on nije računao ili pristao, pa da za njega ni ne može odgovarati, opravdano je po prvostupanjskom sudu otklonjena, i to zbog utvrđenja da je ovaj optuženik upravo stojeći ispred ulaznih vrata trgovine onemogućio njihovo zatvaranje jer ga je senzor vrata detektirao zbog čega je onemogućeno zatvaranje krila vrata, što se jasno uočava na video snimci nadzorne kamere ..., pa je evidentno da je ovaj optuženik postupao sukladno dogovoru s optuženikom D. H. o počinjenju predmetnog kaznenog djela.

 

7.3.              Prvostupanjski sud je korektno iznio i reproducirao obrane optuženih te iskaze svjedokinja, a potom ih je vrednovao na način kojim nije očito zadovoljan optuženik G. H., što u naravi čini žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući se želi ishoditi preocjena dokaza, a o čemu će biti govora u nastavnom dijelu ove odluke. 

8.              I optuženik D. H. navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da о odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku, jer prvostupanjski sud suprotno iskazu svjedokinje S. B. utvrđuje kako je u cilju zadržavanja otuđenih predmeta i bijega s mjesta događaja snažno rukama odgurnuo S. B. koja ga je u tome pokušala spriječiti što je, kako navodi, neprihvatljivo i kontradiktorno iskazu ove svjedokinje. 

8.1.              Prije svega ističe se da je sud prvog stupnja interpretirao iskaz svjedokinje S. B. u skladu sa sadržajem tog iskaza kako on proizlazi iz zapisnika o njezinom ispitivanju u prethodnom postupku i na raspravi, pa s tog osnova nije počinjena bitna povreda na koju se žalitelj poziva.

8.2.              Točno je da je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude i obrazloženju iste navedeno kako je optuženik D. H. snažno rukama odgurnuo S. B. kada ga je ova pokušala zaustaviti i spriječiti u iznošenju ukradenih predmeta i bijegu s mjesta događaja, kao i da je ova svjedokinja u svom iskazu navela da ju je osoba koja je otuđila alkoholna pića odgurnula jednom rukom u predjelu ramena uslijed čega je zateturala, ali ta okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu u smislu članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Odlučne su činjenice, za kazneno djelo za koje je optuženik D. H. proglašen krivim, da li je po zatjecanju krađe alkoholnih pića s ciljem da ista zadrži uporabio silu u odnosu na S. B., a one su utvrđene, jer se svjedokinja S. B. decidirano izjasnila da je ovog optuženika uočila kako u predmetnoj trgovini krade boce alkoholnog pića i kako ga je pokušala spriječiti da te predmete iznese iz trgovine tako što je stala ispred njega na njegovom pravcu kretanja prema ulaznim vratima trgovine te da ju je ovaj optuženik (mladić kako izričito navodi) odgurnuo uslijed čega je zateturala, što je istovjetno potvrdila i svjedokinja S. V. koja je uz to navela i da je S. B. rukom uhvatila za jaknu optuženika kako bi ga i tako zadržala da ukradene boce alkoholnog pića iznese iz trgovine, pa nema nikakve dvojbe o primjeni sile protiv S. B. koja je očito bila dostatna i djelotvorna jer je optuženik D. H. nakon uporabe takve sile uspio ukradene boce alkoholnog pića zadržati za sebe i pobjeći iz trgovine. Za odluku o kaznenoj odgovornosti ovog optuženika nije od značaja da li je silu protiv S. B. uporabio jednom ili s obje ruke s ciljem zadržavanja ukradenih boca alkoholnog pića, pa kraj činjenice da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je optuženik D. H. s inkriminiranim mu ciljem uporabio silu, okolnost koja se ističe u žalbi ne dovodi do toga da о odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskaza danih u postupku.

 

9.              Stoga nisu osnovane žalbe optuženika G. H. i optuženika D. H., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 zbog, a niti je ispitujući pobijanu presudu, ovaj drugostupanjski sud, našao da bi bile ostvarene povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. točka 1. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbe zbog povreda kaznenog zakona:

 

 

10.              Optuženik G. H. smatra da je predmetno kazneno djelo u odnosu na njega trebalo kvalificirati kao krađu te osporava supočiniteljstvo u počinjenju predmetnog kaznenog djela smatrajući da primjena sile spada u eksces optuženika D. H., u koje kriminalno djelovanje on ne ulazi te da nije imao vlast nad djelom, odnosno da njegove radnje nisu bile nužan preduvjet da bi predmetno kazneno djelo po optuženom D. H. bilo počinjeno jer on nije sprječavao zatvaranje ulaznih vrata predmetne trgovine.

 

10.1.              Optuženik D. H. u suštini navodi da je povreda kaznenog zakona posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.2.              Žalitelji dakle, ne osporavaju da je kazneni zakon pravilno primijenjen na ono činjenično stanje koje je opisano u izreci presude, a prosudba o tome postoji li ova povreda može se donijeti samo u odnosu na to činjenično stanje, a ne na ono stanje kakvo bi trebalo biti utvrđeno prema ocjeni žalitelja. 

10.3.              Zbog toga valja samo reći da je prvostupanjski sud na ono činjenično stanje koje je utvrdio, a koje je opisano u izreci pobijane presude, pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženike proglasio krivima za počinjenje kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavka 1. KZ/11.  Naime, sam način počinjenja djela od samog početka, kako je opisano u izreci presude, te zajedničko prisvajanje ukradenih predmeta, opravdava zaključak da su optuženici postupali kao supočinitelji, na temelju zajedničke odluke, a pri počinjenju djela obojica imaju vlast nad djelom, jer svaki od optuženika daje svoj prilog ostvarenju djela. Svaki od optuženika nositelj je odluke o djelu i svaki zajedno s drugim ostvaruje to djelo. Zajedničko počinjenje djela sadržava subjektivnu i objektivnu komponentu, što je u provedenom postupku utvrđeno, odnosno u sklopu zajedničkog plana svaki od optuženika dopunjuje djelatnost onog drugog u jedinstvenom procesu izvršenja djela.

11.              Stoga nije na štetu optuženika G. H. i optuženika D. H. počinjena povreda kaznenog zakona, a niti je ispitivanjem presude po službenoj dužnosti, temeljem članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., utvrđeno da bi bile počinjene povrede kaznenog zakona, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

12.              Osnova žalbe optuženika G. H., a tako i žalbe optuženika D. H. zapravo predstavlja preocjena provedenih dokaza i posljedično pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja od strane suda prvog stupnja, točnije pobijanje zaključka prvostupanjskog suda da su oni počinili predmetno kazneno djelo razbojničke krađe. Pritom optuženik G. H. smatra da je sud pogrešno utvrdio da je on sprječavao zatvaranje ulaznih vrata predmetne trgovine te da je time omogućio optuženiku D. H., a i samom sebi, bijeg iz trgovine nakon izvršene krađe, dok optuženik D. H. ukazuje kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je on uporabio silu protiv S. B. da bi zadržao ukradene boce. Oba optuženika inzistiraju na tome da je sud prvog stupnja trebao pokloniti vjeru njihovim obranama koje su dali na raspravi.

12.1.              Sud prvog stupnja je tijekom dokaznog postupka, a u cilju utvrđivanja svih relevantnih činjenica u ovom predmetu, proveo sve potrebne dokaze, koje je valjano ocijenio, kako same za sebe, tako i dovodeći ih u međusobnu svezu, što posebno vrijedi za obrane optuženika i iskaze svjedokinje S. V. i svjedokinje S. B., pravilno ocijenivši njihovu vjerodostojnost nakon čega je osnovano zaključio da je u potpunosti dokazano da su optuženici G. H. i D. H. počinili kazneno djelo razbojničke krađe. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12.2.              Naime, u situaciji kada je detaljan i okolnosan iskaz svjedokinje S. V. i svjedokinje S. B. o načinu i okolnostima pod kojima su optuženici inkriminirano djelovali potvrđen objektivnim dokazom u vidu snimke video nadzora predmetne trgovine, a u bitnom i obranama koje su optuženici dali iskazujući u svojstvu osumnjičenika sukladno članku 208.a ZKP/08, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnima iskaze svjedokinje S. V. i svjedokinje S. B., osnovano zaključivši da su optuženici, koji u svojim obranama iz prethodnog postupka u bitnom ni ne poriču da su postupali na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, potvrdili navode ispitanih svjedokinja. Pravilnost tog zaključka nije dovedena u sumnju navodima oba optuženika koji su već razmatrani i obrazloženi u ovoj odluci u pogledu istaknutih žalbenih osnova bitne povrede kaznenog postupka te povrede kaznenog zakona na koje se žalitelji radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuju.

12.3.              Pravilnost zaključka suda prvog stupnja da su optuženici postupili na način kako ih se teretilo optužnicom nije dovedena u sumnju niti uistinu neuvjerljivom žalbenom tvrdnjom optuženika G. H. kako on svojim djelovanjem nije onemogućavao zatvaranje vrata predmetne trgovine te žalbenom tvrdnjom optuženika D. H. kako on nije odgurnuo S. B. u cilju da zadrži ukradene boce alkoholnog pića. Naime, iz snimki video nadzora predmetne trgovine jasno se uočava kako optuženik G. H., za vrijeme dok optuženik D. H. otuđuje bove alkoholnog pića, stoji ispred ulaznih vrata trgovine u unutrašnjosti trgovine i kako se ta vrata za sve vrijeme dok je on stajao ispred njih ne zatvaraju jer im je to onemogućavao položaj tijela optuženika G. H. sve do bijega oba optuženika iz trgovine te kako optuženik D. H. odgurava S. B. koja mu je prethodno stajala po pravcu kretanja prema ulaznim vratima, te optuženog G. H., uslijed čega je ona posrnula što je omogućilo optuženiku D. H. nastavak kretanja po pravcu prethodnog kretanja i bijeg iz trgovine.

 
12.4. Osnovano je stoga sud prvog stupnja zaključio da je provedenim dokazima u potpunosti utvrđeno da su optuženici počinili kazneno djelo razbojničke krađe. 

 

13.              U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalbe oba optuženika ističu da je sud odbio dokazni prijedlog oba optuženika da se provede njihovo psihijatrijsko vještačenje s ciljem utvrđenja jesu li optuženici bili ubrojivi i ako jesu u kojem stupnju u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela obzirom da je iz iskaza svjedokinje S. B. proizlazilo kako su optuženici kritične prigode bili pod utjecajem alkohola, a što je ova svjedokinja zaključila po tome što su optuženici teturali i zaudarali na alkohol.

 

13.1.              Suprotno tome, prvostupanjski sud je s pravom odbio prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja oba optuženika jer je prvostupanjski sud jasno naglasio kako su prvi iskazi oba optuženika koje su dali policijskom istražitelju imali logiku i smisao te su bili suglasni s ostalim izvedenim dokazima, time da u tim iskazima optuženici nisu ukazivali na svoje alkoholizirano stanje, a niti je ono evidentirano od strane policijskog istražitelja koji je optuženike ispitivao sutradan po inkriminiranom događaju. Oba optuženika su prilikom ispitivanja pred policijskim istražiteljem detaljno i okolnosno iskazivali o onome što se kritične zgode zbivalo, a što je sve vidljivo i na video snimkama njihovog ispitivanja, pa je očigledno da alkohol, sve i da je konzumiran od strane optuženika G. i D. H., što inače nije ničim dokazano, nije djelovao na redukciju njihove ubrojivosti. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da navodi S. B. kako su optuženici kritične prigode bili pod utjecajem alkohola, što inače nije potvrdila i svjedokinja S. V., nije dostatan razlog za njihovim psihijatrijskim vještačenjem. Ovo i tim prije ako se ima u vidu da iz izvješća o uhićenju proizlazi kako je optuženik D. H. po djelatnicima policije uhićen samo tri sata nakon počinjenja djela (8. ožujka 2019., u 22,15 sati) te da baš nitko od službenih osoba policije nije zamijetio, a onda ni evidentirao da je ovaj optuženik bio alkoholiziran. Isto i u odnosu na optuženika G. H. koji je prema izvješću u uhićenju uhićen dana 9. ožujka 2019., u 14,55 sati. Iz navedenog, nasuprot tvrdnji oba žalitelja, proizlazi zaključak kako okolnost što nije provedeno psihijatrijsko vještačenje ne ukazuje na propust prvostupanjskog suda.

14.              Budući da optuženici G. i D. H. žalbenim navodima nisu doveli u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih  činjenica kaznenog djela za koje su proglašeni krivima, to njihova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni:

 

15.              Državni odvjetnik je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni, a optuženik G. H. i optuženik D. H. nisu u pravu kada smatraju da im je kazna prestrogo odmjerena.

 

15.1.              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

15.2.              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

15.3.              S tim u svezi, prvostupanjski sud je, kao olakotno cijenio optuženiku G. H. da je otac troje malodobne djece i da je u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik u dobi od navršenih 20 godina te da je odrastao u nepovoljnim obiteljskim i socijalnim prilikama, dok je otegotnim cijenio njegovu dosadašnju osuđivanost u četiri navrata, i to na bezuvjetne kazne zatvora, mahom za imovinske delikte od čega jednom i za isto kazneno djelo, čime je iskazao da je sklon činjenju imovinskih kaznenih djela i da svoje ponašanje nije uskladio sa zakonom i standardima društveno prihvatljivog ponašanja, već da naprotiv ustrajava u činjenju kaznenih djela, uz izostanak samokritičnosti i kajanja. Optuženiku D. H. je kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, što je ipak na raspravi izrazio kajanje i žaljenje, što je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađi punoljetnik u dobi od nepunih 20 godina i što prema sadržaju socijalne anamneze potječe iz obitelji u kojoj nisu zabilježeni neprimjereni oblici ponašanja, već su naprotiv roditelji primjereno skrbili o svojoj djeci pa tako i ovom optuženiku, dok mu otegotne okolnosti nije utvrdio, pa mu primjenom odredbi o sudskom ublažavanju ublažio kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma.

 

15.4.              U pravu je državni odvjetnik kada ističe kako prvostupanjski sud kod odluke o kazni optuženom G. H. nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu raniju osuđivanost i činjenicu da se radi o specijalnom povratniku te da ovom optuženiku mlađa životna dob nije mogla biti cijenjena kao olakotnu okolnost.

 

15.5.              Naime, ranija osuđivanost optuženika G. H. kao otegotna okolnost koju je utvrdio prvostupanjski sud, ima veći značaj od standardnog s obzirom na činjenicu da je optuženik G. H. u četiri navrata pravomoćno osuđivan, od čega u tri navrata zbog imovinskih delikata, a posljednji put zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva. Ranija osuđivanost pokazuje da ponovljena neusklađenost optuženikova ponašanja s društveno prihvatljivim normama ponašanja nije događaj izdvojen od osobina optuženikove ličnosti te da kazne iz ranijih osuda nisu ispunile svrhu kažnjavanja. Uz to, imajući i u vidu vrstu kaznenog djela koje je optuženik G. H. počinio kao i okolnosti počinjenja istog, ne ukazuje da bi to kazneno djelo u velikoj mjeri bilo odraz životne dobi optuženika, a isto tako okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost, kako to proizlazi i iz izvješća Centra, ne opravdavaju da se ovom optuženiku mlađa životan dob cijeni kao olakotna okolnost.

 

15.6.              Stoga je, imajući na umu stupanj kaznene odgovornosti kod optuženika G. H., težinu počinjenog kaznenog djela, jačinu ugrožavanje i povrede zaštićenog dobra te optuženikovu dosadašnju osuđivanost i njegovu ličnosti, trebalo optuženog G. H. osuditi na kaznu zatvora od dvije godine u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja 9. ožujka 2019. Naime, ocjena je ovog suda da upravo ovako izrečena kazna može utjecati na ovog optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik prouzročio počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

15.7. U pravu je državni odvjetnik kako je optuženiku D. H., pogrešno primijenjena odredba o ublažavanju kazne, jer iz okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio, sasvim je jasno da takvi razlozi ne egzistiraju. Pravilno državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik D. H. izrazio kajanje i žaljenje zbog počinjenog kaznenog djela. Ovo stoga što je ovaj optuženik na raspravi poricao počinjenje kaznenog djela te nije izrazio nikakvo kajanje i žaljenje. Isto tako, a uzimajući u obzir primjenu maloljetničke kaznenopravne sankcije prema optuženiku D. H. u vrijeme njegove maloljetnosti, i to zbog počinjenja imovinskog delikta, sada počinjeno kazneno djelo ne može se cijeniti kao eksces u njegovu ponašanju, a niti da su roditelji optuženika imali pozitivan odgojni utjecaj na njega. Stoga je procijenjeno primjerenim za presuđeno kazneno djelo optuženika D. H. osuditi na kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja od 8. do 9. ožujka 2019. Upravo ovakvom osudom, ovaj drugostupanjski sud smatra da će se ostvariti svrha kažnjavanja optuženika D. H., utjecati na njega da ne dolazi ponovno u sukob sa zakonom te da će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela i jačati svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

 

15.8.              Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je optuženik G. H. osuđen na kaznu zatvora od dvije godine u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11., a optuženik D. H. na kazna zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja od 8. do 9. ožujka 2019., kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, zbog čega nisu mogle biti prihvaćene žalbe oba optuženika zbog odluke o kazni.

 

16.              Imajući u vidu navedeno trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude primjenom članka 482. i članka 486. ZKP/08.

 

 

U Puli – Pola 23. studenog 2022.