Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj 40 P-505/2020-29
|
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PULI-POLA Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola |
Poslovni broj 40 P-505/2020-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz P., OIB: 0***, kojeg zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u P., protiv tuženika R.d.d., Z., OIB: 5***, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., odvjetnici u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. listopada 2022. u prisutnosti tužitelja osobno, njegovog punomoćnika J. V., odvjetnika u P. i zamjenika punomoćnika J. G., odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tuženika, 22. studenog 2022. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 1**-50-399***, koji je zaključen između tužitelja i tuženika 26. ožujka 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka,
sadržane u odredbi čl. 1., u dijelu koji glasi:
"Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja",
sadržane u odredbi čl. 7., u dijelu koji glasi:
"a) CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća
b) CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.
Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke"
pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku R.d.d., OIB: 5***, da isplati tužitelju M. V., OIB: 0***iznos od 43.850,11 kuna / 5.819,91 eura[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
- na iznos od 21,36 kuna / 2,83 eura od 2.4.2008. do isplate
- na iznos od 106,89 kuna / 14,19 eura od 1.11.2008. do isplate
- na iznos od 16,82 kuna / 2,23 eura od 2.12.2008. do isplate
- na iznos od 132,88 kuna / 17,64 eura od 3.1.2009. do isplate
- na iznos od 150,83 kuna / 20,02 eura od 3.2.2009. do isplate
- na iznos od 158,98 kuna / 21,10 eura od 1.3.2009. do isplate
- na iznos od 134,42 kuna / 17,84 eura od 1.4.2009. do isplate
- na iznos od 138,77 kuna / 18,42 eura od 1.5.2009. do isplate
- na iznos od 105,42 kuna / 13,99 eura od 1.6.2009. do isplate
- na iznos od 80,85 kuna / 10,73 eura od 2.7.2009. do isplate
- na iznos od 87,54 kuna / 11,62 eura od 2.8.2009. do isplate
- na iznos od 100,72 kuna / 13,37 eura od 2.9.2009. do isplate
- na iznos od 99,71 kuna / 13,23 eura od 3.10.2009. do isplate
- na iznos od 86,59 kuna / 11,49 eura od 4.11.2009. do isplate
- na iznos od 111,59 kuna / 14,81 eura od 2.12.2009. do isplate
- na iznos od 131,72 kuna / 17,48 eura od 3.1.2010. do isplate
- na iznos od 160,38 kuna / 21,29 eura od 3.2.2010. do isplate
- na iznos od 154,08 kuna / 20,45 eura od 2.3.2010. do isplate
- na iznos od 193,02 kuna / 25,62 eura od 3.4.2010. do isplate
- na iznos od 185,94 kuna / 24,68 eura od 1.5.2010. do isplate
- na iznos od 200,56 kuna / 26,62 eura od 2.6.2010. do isplate
- na iznos od 325,29 kuna / 43,17 eura od 3.7.2010. do isplate
- na iznos od 300,16 kuna / 39,84 eura od 1.8.2010. do isplate
- na iznos od 379,03 kuna / 50,31 eura od 2.9.2010. do isplate
- na iznos od 352,49 kuna / 46,78 eura od 2.10.2010. do isplate
- na iznos od 309,26 kuna / 41,05 eura od 3.11.2010. do isplate
- na iznos od 402,15 kuna / 53,37 eura od 2.12.2010. do isplate
- na iznos od 520,69 kuna / 69,11 eura od 4.1.2011. do isplate
- na iznos od 437,93 kuna / 58,12 eura od 2.2.2011. do isplate
- na iznos od 467,96 kuna / 62,11 eura od 2.3.2011. do isplate
- na iznos od 431,33 kuna / 57,25 eura od 2.4.2011. do isplate
- na iznos od 438,70 kuna / 58,23 eura od 3.5.2011. do isplate
- na iznos od 598,62 kuna / 79,45 eura od 2.6.2011. do isplate
- na iznos od 615,16 kuna / 81,65 eura od 2.7.2011. do isplate
- na iznos od 751,70 kuna / 99,77 eura od 2.8.2011. do isplate
- na iznos od 694,87 kuna / 92,23 eura od 2.9.2011. do isplate
- na iznos od 618,67 kuna / 82,11 eura od 2.10.2011. do isplate
- na iznos od 610,83 kuna / 81,07 eura od 3.11.2011. do isplate
- na iznos od 605,28 kuna / 80,33 eura od 2.12.2011. do isplate
- na iznos od 642,31 kuna / 85,25 eura od 4.1.2012. do isplate
- na iznos od 674,64 kuna / 89,54 eura od 2.2.2012. do isplate
- na iznos od 676,18 kuna / 89,74 eura od 1.3.2012. do isplate
- na iznos od 657,68 kuna / 87,29 eura od 1.4.2012. do isplate
- na iznos od 673,03 kuna / 89,33 eura od 3.5.2012. do isplate
- na iznos od 683,72 kuna / 90,75 eura od 3.6.2012. do isplate
- na iznos od 666,92 kuna / 88,52 eura od 3.7.2012. do isplate
- na iznos od 671,88 kuna / 89,17 eura od 2.8.2012. do isplate
- na iznos od 659,38 kuna / 87,51 eura od 2.9.2012. do isplate
- na iznos od 631,93 kuna / 83,87 eura od 2.10.2012. do isplate
- na iznos od 662,18 kuna / 87,89 eura od 3.11.2012. do isplate
- na iznos od 676,98 kuna / 89,85 eura od 2.12.2012. do isplate
- na iznos od 667,38 kuna / 88,58 eura od 1.1.2013. do isplate
- na iznos od 611,49 kuna / 81,16 eura od 1.2.2013. do isplate
- na iznos od 659,84 kuna / 87,58 eura od 2.3.2013. do isplate
- na iznos od 664,51 kuna / 88,20 eura od 3.4.2013. do isplate
- na iznos od 646,13 kuna / 85,76 eura od 1.5.2013. do isplate
- na iznos od 602,12 kuna / 79,92 eura od 1.6.2013. do isplate
- na iznos od 587,00 kuna / 77,91 eura od 1.7.2013. do isplate
- na iznos od 601,82 kuna / 79,88 eura od 1.8.2013. do isplate
- na iznos od 625,36 kuna / 83,00 eura od 1.9.2013. do isplate
- na iznos od 657,84 kuna / 87,30 eura od 2.10.2013. do isplate
- na iznos od 641,83 kuna / 85,18 eura od 3.11.2013. do isplate
- na iznos od 654,03 kuna / 86,80 eura od 1.12.2013. do isplate
- na iznos od 667,80 kuna / 88,62 eura od 3.1. 2014. do isplate
- na iznos od 676,61 kuna / 89,80 eura od 1.2.2014. do isplate
- na iznos od 694,58 kuna / 92,18 eura od 1.3.2014. do isplate
- na iznos od 14.795,75 kuna /1.963,73 eura od 26.3.2014. do isplate
po stopi određenoj do 31. srpnja 2015. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 8. travnja 2022.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 11.594,46 kuna / 1.538,85 eura sa zateznom kamatom od 23. studenog 2022. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, u iznosu od 7.280,54 kuna, odbija se prijedlog tužitelja za priznanjem parničnog troška.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 26. ožujka 2007. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 1**-50-399***, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.623,90 CHF pod uvjetima i rokovima utvrđenim u ugovoru. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio 2014. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke (čl.12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, a banka je spomenutu odredbu unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, s obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kojemu se tom odrednom nameću dodatni financijski troškovi. Nadalje, odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 32.623,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u svrhu kupnje vozila. Odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužitelj dio glavnice kredita u iznosu od 24.423,90 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, dok se preostali dio glavnice u iznosu od 8.200,00 CHF otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, važećem na dan dospijeća, a dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita. Uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa tuženika. Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu u EUR. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. MMF je višekratno upozoravao sve EU banke na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetni visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (27. ožujka 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,55. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedene presude donijete su u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa valja primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,55. S obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre, preplatio za iznos od 36.838,89 kuna, odnosno navedeni iznos je tuženik neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. S obzirom se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, sadržanih u čl. 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, a postavlja i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 36.838,89 kuna na ime pretplate s osnova valutne klauzule, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u tužbi) teku od njihova dospijeća do isplate. Potražuje i parnični trošak.
- Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 8. travnja 2022. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 43.850,11 kuna po osnovi preplaćenog tečaja, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.
2.1. Ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Unatoč protivljenju tuženika sud je preinaku dopustio (točka I rješenja) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Prigovor zastare u pogledu preinačenog dijela tužbe biti će obrazložen naknadno.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti. Navodi da su parnične stranke u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost prema mjestu sjedišta kreditora (tuženika). Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu, a koji su je ujedno opće mjesno nadležni sud. Slijedom navedenog, predlaže da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nadalje, napominje kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, očito smatrajući da povreda interesa pojedinačnog potrošača izravno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u tome postupku. Takav stav tužitelja je neosnovan, s obzirom na to da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, a pritom nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Ukoliko bi sud zauzeo stav da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa odnose i na tužiteljev ugovor o kreditu, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tužitelj bi, sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., prvotno trebao dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču, pri čemu zaključak o nerazumljivosti temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to, kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti, u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zbog svega navedenog, tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, uz dodatnu napomenu da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni. Glede navoda da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tuženik ističe da se o nepostojanju pregovora govori u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, a u konkretnom slučaju tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Sve navedeno ukazuje da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja). Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti. Ono što je tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Međutim, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška.
4. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu broj 1**-50-399*** od 26. ožujka 2007., otplatni plan, kontrolni ispis unosa korištenja, prijepis knjigovodstvene kartice na dan 30. listopada 2018., dopisi tuženika upućen tužitelju od 23. studenog 2007., 11. veljače 2009.,14. svibnja 2008. i 11. kolovoza 2011., prijevremena otplata kredita na dan 24. ožujka 2014., arhiva tečajne liste, dopis tužitelja upućen tuženiku od 7. rujna 2018., dopis tuženika upućen tuženiku od 16. listopada 2018., zahtjev za kredit od 21. ožujka 2007., promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. veljače 2007. do 31. ožujka 2007. te ostala dokumentacija sadržana u spisu. Provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke T. P. (nalaz i mišljenje od 18. ožujka 2022.) te pisana dopuna nalaza i mišljenja (9. svibnja 2020.), saslušana je svjedokinja A. D. te tužitelj kao parnična stranka.
4.1. Odbijen je dokazni prijedlog za saslušanjem javne bilježnice A. C. kao svjedoka, jer provođenje navedenog dokaza nije bilo potrebno za utvrđenje pravno-relevantnih činjenica, a što će biti nastavno detaljnije obrazloženo.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 1**-50-399***, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 26. ožujka 2007., te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 43.850,11 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.
7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 26. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 1**-50-3994*** koji je potvrđen po javnoj bilježnici A.C. pod brojem: OV-55**/07, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 32.623,90 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, radi kupnje novog motornog vozila. Nesporno je među strankama ugovoreno da se kredit sklapa uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.
7.1. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,555445 kuna) u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe.
8. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti te što je solemniziran po javnom bilježniku zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.
9. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud sjedišta tuženika, a to sukladno odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora), a za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.
9.1. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
9.2. Naime, kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.
9.3. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.4. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP).
9.5. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Puli, tužitelj živi u Puli, a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (kao suda sjedišta kreditora) formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.
9.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.
9.7. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Puli, da je prilikom potpisivanja ugovora tuženika zastupao punomoćnik iz Podružnice Pula (kako to proizlazi iz samog ugovora – list 12 spisa), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).
9.8. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
9.9. Iz navedenog proizlazi da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan.
10. Nadalje, okolnost što je kredit otplaćen, a koju okolnost je tuženik isticao u tijeku postupka i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka, ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi ništetnost pojedinih ugovorih odredaba. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).
10.1. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.
11. Nije osnovan ni stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Također, nije točno da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite ne odnose na kredite za kupnju motornog vozila.
11.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Pritom, preplata po osnovi promjenjive kamatne stope nije predmet ovoga postupka, već je među strankama o tome u tijeku zaseban parnični postupak (poslovni broj: P-6/2019 – list 113-127 spisa).
11.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 1. i 7. sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
11.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.5. Odredbom čl. 118. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.
11.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
12. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
12.1. Upravo na te okolnosti je, po prijedlogu tuženika, proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke te saslušanjem svjedokinje A. D., djelatnice tuženika.
12.2. Istovremeno, odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.).
12.3. Iako je sud po prijedlogu tuženika izveo dokaz saslušanjem svjedokinje A.D., djelatnice tuženika te direktorice poslovnice tuženika u R., iz njenog iskaza nisu utvrđene za ovaj spor pravno-relevantne činjenice. Naime, imenovana svjedokinja nije potpisnik spornog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, o tom joj ugovoru nije ništa poznato, nije osobno pregovarala s tužiteljem prije sklapanja ugovora niti je tužitelju dala potrebne obavijesti. Navedena svjedokinja iskazivala je općenito o procedurama banke pri sklapanju ugovora o kreditu i postupanju djelatnika, međutim navedeno nije od utjecaja na ishod postupka niti je na taj način moguće dokazati koje obavijesti su dane tuženiku kao konkretnom potrošaču u postupku sklapanja ugovora.
12.4. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je 2007., kada je kupovao auto, imao plaću od 5.000,00 kuna. Automobil kojeg je želio kupiti vidio je u auto kući A. i tamo su mu savjetovali da se obrati R. banci jer ona ima povoljne uvjete kredita. S plaćom od 5.000,00 kuna nije bio kreditno sposoban i u banci mu je rečeno da postoji mogućnost dizanja kredita u eurima i u CHF, s time da je kamatna stopa za kredite u CHF bila 5,20%, a za kredite u eurima nešto veća. S obzirom na to da nije bio kreditno sposoban, dogovoreno je da će se iznos od 8.200,00 CHF deponirati, a zadnju ratu trebao je platiti odjednom. U konačnici je taj iznos znatno porastao pa je morao dići novi kredit da bi ovaj zatvorio, a to sve zbog povećanja tečaja i kamate. Nakon kratkog razgovora s djelatnicom banke donio je prosjek zadnje tri plaće, djelatnica je izračunala koliko će iznositi rata kredita i rekla mu da se vrati u banku za tri dana kada će papiri biti spremni. Nakon tri dana vratio se u banku i potpisao ugovor. Početna rata iznosila je 1.500,00 kuna, a u konačnici je porasla na više od 2.600,00 kuna. Napomenuo je da su mu u banci, kada je dizao kredit, rekli da mu ¾ plaće mora ostati za život, a ¼ za plaćanje rate kredita, ali to ih nakon znatnog porasta rate više nije zanimalo. Već nakon šest mjeseci banka je digla kamatnu stopu za čak 1,00%, u konačnici je kamatna stopa narasla na 7,25%. Pročitao je ugovor prije potpisivanja, načelno je znao da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali mu nije obrazloženo pod kojim uvjetima se stopa mijenja, dok vezano za valutnu klauzulu nije dobio nikakva objašnjenja. Kredit u CHF je izabrao po preporuci djelatnice banke koja mu je rekla da je Švicarska jedna od najstabilnijih država i da se s valutom CHF nikada nije ništa događalo, a osim toga da ima sreće i glede toga što je kamatna stopa kod takvih kredita niža. To su sve obavijesti koje je dobio u banci. Kada je nakon četiri godine došao u banku vidjeti koliko iznosi preostao dugovanje, ispalo je da duguje više od iznosa koji je dobio sklapanjem ugovora. Na upit tko je sastavljao ugovor o kreditu odgovorio je da je sve vezano uz predmetni ugovor obavljala jedna mlada djelatnica u banci, koja je prikupila potrebnu dokumentaciju i dala mu ugovor na potpis. Osim s njom, nije u banci s nikim komunicirao. Bio je i kod javne bilježnice A. C., ali to je trajalo možda pet minuta, bilježnica je pročitala ugovor, ali mu nije dala nikakva objašnjenja niti upozorila na ikakav rizik. Bio je svjestan da sklapa ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, ali kao običan građanin nije znao što ga čeka. Za njega je termin promjenjivo značilo da stopa i valuta mogu ići malo gore ili dolje, ali nije upozoren da će oscilacije biti tolike i njemu je takav porast rate kredita upropastio život. Na daljnji upit je li, kad je pročitao ugovor, imao nekakvih nejasnoća ili tražio pojašnjenja, odgovorio je da je njega zanimalo kolika će mu biti rata kredita i kolika je kamata i tu mu je načelno sve bilo jasno. Međutim, nije mogao predvidjeti tako drastičan porast rate, na to ga nitko nije upozorio i sada mu se čini da je to sve bila jedna namještena prevara. Nije pokušao utjecati na svoju kreditnu sposobnost i uzeti dodatna sredstva osiguranja kako bi digao kredit u eurima, jer mu to nije ni nuđeno, kredit u CHF ponuđen mu je kao najpovoljniji.
12.5. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti jer je iskazivao uvjerljivo, u skladu s ostalim provedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao stabilan i za njega najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Cijeli postupak sklapanja ugovora tekao je vrlo brzo i tri dana nakon dostave dokumentacije tužitelj se vratio u banku kako bi potpisao ugovor prethodno pripremljen od strane tuženika, s uvjetima koji su mu predočeni kao najpovoljniji za njega (zbog stabilne valute i niske kamatne stope). Sve navedeno upućuje da komunikacija tužitelja s djelatnicom banke u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane djelatnice banke s kojom je komunicirao nije dobio potrebne i potpune obavijesti.
12.6. Iako je tuženik osporio iskaz tužitelja, posebno u dijelu u kojem je tužitelj naveo da nije dobio nikakva objašnjenja vezana za odredbu ugovora o kreditu kojim se glavnica vezuje uz valutu CHF, nije predložio adekvatne dokaze kojima bi osporio tužiteljeve tvrdnje, odnosno dokazao da su tužitelju u predugovornoj fazi dane potrebne obavijesti o posljedicama i mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule.
12.7. Dakle, tuženik (na kojem je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.
13. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
13.1. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, radi se o ništetnim odredbama.
14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.
15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
15.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
16. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.
16.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku T.P., koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio preplatu nastalu na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila tužitelja kao korisnika kredita i koje je iznose tužitelj platio, u odnosu na visinu anuiteta ugovorenu prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan korištenja kredita.
16.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 32.623,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti 148.616,38 kuna, da je početna kamatna stopa bila 5,20 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,555445 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je izračunao da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 43.850,11 kuna (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 6 Nalaza i mišljenja – list 137-138 spisa).
16.3. Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka, već je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev.
16.4. S obzirom na primjedbe tuženika, naložena je pisana dopuna vještačenja, na način da je naloženo vještaku da u dopuni nalaza i mišljenja prikaže i tzv. „negativne razlike“, odnosno razlike u anuitetima kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja važećeg na dan korištenja kredita.
16.5. U pisanoj dopuni nalaza i mišljenja vještak je izračunao da tzv. „negativna razlika“, odnosno razlika u anuitetima kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja iznosi 696,64 kuna, a odnosi se na anuitete plaćene u razdoblju od svibnja 2007. do listopada 2008. (pojedinačni iznosi specificirani su po mjesecima u Tablici 7 Dopune nalaza i mišljenja – list 246 spisa).
16.6. Tužitelj se nije očitovao na pisanu dopunu nalaza i mišljenja dok je tuženik u svom očitovanju naveo da nema primjedbe na matematički obračun vještaka, ali je i dalje ostao kod svih prigovora iznesenih u dotadašnjem tijeku postupka. Smatra da bi sud, ukoliko usvoji tužbeni zahtjev, u svakom slučaju trebao uzeti u obzir dopunu nalaza i mišljenja (tj. uzeti u obzir i negativne razlike), a ne osnovni nalaz i mišljenje vještaka.
16.7. Glede istaknutih primjedbi tuženika, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre (početni tečaj). Suprotno navodu tuženika, nije riječ o pretvaranju predmetnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u kunski kredit, već je nalaz i mišljenje utemeljeno na pretpostavki da je početni tečaj (važeći na dan korištenja kredita) jedini valjano ugovoren pa se jedino njegovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.
16.8. Ostali prigovori tuženika pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 11. do 15. obrazloženja.
17. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. U cijelosti je prihvaćena i pisana dopuna nalaza i mišljenja u kojoj su utvrđene tzv. „negativne razlike“, jer ni sud ni stranke nemaju primjedbe na matematički izračun vještaka u tom dijelu. Međutim, stav je ovoga suda da nema osnova da se tužiteljeva tražbina umanji za negativne razlike.
17.1. U odnosu na tuženikov navod da tražbinu tužitelja valja umanjiti za manje uplaćeno od onog što je tužitelj bio dužan platiti po početnom tečaju CHF, valja reći sljedeće. Prije svega, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njegovog konačno postavljenog zahtjeva, a niti je tuženik u tijeku postupka u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tuženika ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tužiteljeva tražbina umanji za tzv. negativne razlike.
17.2. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat samo više plaćenih novčanih iznosa (tzv. pozitivnu preplatu), a tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama (ili ih eventualno staviti u prijeboj), jer nije tužitelj stekao nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužitelja dio imovine (novac) primjenjujući na ratu kredita povećani tečaj, a takvo postupanje tuženika utvrđeno je ništetnim u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.
17.3. Osim toga, odredba čl. 323. st. 2. ZOO/05, koja propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (tako i Županijski sud u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021.).
17.4. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 43.850,11 kuna na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (kako je to obrazloženo u točki 15.1. obrazloženja).
18. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
18.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (5. kolovoza 2020.), kao ni do dana preinake tužbe (8. travnja 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.
19.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 24. veljače 2021. i 8. travnja 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 5. ožujka 2021., 29. lipnja 2022. i 6. listopada 2022. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od 25 bodova za sastav podnesaka od 9. ožujka 2021. i 22.travnja 2022. (Tbr. 8.3. Tarife) te iznos od 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 700 bodova, a što obzirom na vrijednost boda od 10,00 kuna (u vrijeme podnošenja troškovnika) i uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.750,00 kuna (Tbr. 42. Tarife) iznosi 8.750,50 kuna. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujme za provedbu vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 107,76 kuna i presudu u iznosu od 236,70 kuna (uzimajući u obzir djelomično oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi). Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 11.594,46 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.
19.2. Naime, tužitelju nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice.
19.3. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.
U Puli 22. studenog 2022.
Sutkinja
Izabela Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450 (svi dvojno iskazani iznosi)