- 1 -              Revd 4299/2022-3

Broj: Revd 4299/2022-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. Š., P., OIB ... , koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. - L. – B. - T., Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB ... , kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P., Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije stranaka protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-723/2022-2 od 8. lipnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1358/2021-146 od 21. ožujka 2022., u sjednici održanoj 22. studenoga 2022.

r i j e š i o   j e:

I. Tužiteljičin se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje kao nedopušten.

II. Tuženikov se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Obje su stranke podnijele prijedloge za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njima pitanja za koja smatraju da su pravna pitanja važna za odluku u predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

2. Niti jedna od stranaka nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije protivne stranke.

3. Prijedlozi za dopuštenje revizije nisu dopušteni.

4. U odnosu na tužiteljičin prijedlog:

4.1. Tužiteljica je u prijedlogu postavila pitanje koje glasi: „Smije li drugostupanjski sud donijeti odluku koja je različita od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a na temelju gotovo istog činjeničnog supstrata?“

4.2. U odnosu na takvo pitanje prije svega valja reći da se ne radi o pitanju dovoljno određenom u smislu odredbe čl. 385. st. 1. i čl. 385. a st. 1. ZPP. Već to što pitanje sadrži tvrdnju da činjenični supstrat iz više različitih parničnih postupaka koji se uspoređuju nije isti već je „gotovo isti“, upućuje na to da bi se u tim postupcima, primjenom istoga materijalnoga prava mogle donijeti različite odluke o meritumu. Osim toga, različito bi se moglo meritorno odlučivati i pod pretpostavkom postojanja istih činjenica, a na primjer zbog kasnije izmjene propisa ili sudske prakse.

4.3. No, s obzirom na to da tužiteljica postavljajući citirano pitanje zapravo problematizira može li se u situaciji sličnoga činjeničnog supstrata, koji se tiče pristanka oštećenika na vožnju s vozačem koji je pod utjecajem alkohola, primjenom materijalnoga prava odlučiti različito o stupnju oštećenikova doprinosa nastaloj mu šteti, valja reći da u konkretnom slučaju nije u obzir uzeto isključivo to što je tužiteljica znala za to da je vozač pod utjecajem alkohola, već i to da je znala da se radi o izuzetno mladom (18 godina) i, stoga, neiskusnom vozaču, što po naravi stvari upućuje na zaključak da se radi o uvećanju rizika od prometne nesreće uslijed utjecaja alkohola. Osim toga, izlažući razloge važnosti postavljenoga pitanja, koje nalazi u pravnim shvaćanjima iz određenih odluka ovoga revizijskog suda na koje se poziva, tužiteljica, navodeći da je u njima činjenični supstrat sličan, i sama potom ustvrđuje kako je u njima donesen ponešto različit zaključak o stupnju oštećenikova doprinosa šteti. Konačno, za ukazati je i na to da se u konkretnom slučaju radi o minimalnom odstupanju u vezi sa zaključkom o doprinosu oštećenika u odnosu na jednu od odluka revizijskoga suda na koju se tužiteljica poziva, naime, od svega 5%.

5. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u t. I. izreke.

6. U odnosu na tuženikov prijedlog:

Tuženik u prijedlogu postavljenim pitanjem problematizira to što nižestupanjski sudovi nisu u obzir uzeli to da je trebalo kao prethodno pitanje utvrditi pravo tužiteljice kao oštećenice na osobnu invalidninu koju bi mogla ostvariti prema Zakonu o socijalnoj skrbi u situaciji kada ona odbija pokrenuti postupak radi ostvarenja toga prava pred Centrom za socijalnu skrb, a s obzirom na to da bi, prema njegovu shvaćanju, iznos koji bi tužiteljica po toj osnovi ostvarila, trebalo uzeti u obzir prilikom odmjeravanja visine neimovinske štete. Međutim, ovo pitanje nije odlučno za odluku u sporu, i to ne samo zbog toga što je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica navedeno pravo ne bi mogla ni ostvariti, već i s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na šestoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 21. studenoga 2022., koje glasi: „U parnici radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne može se umanjivati pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog ostvarenih prava oštećenika po osnovi Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“ broj 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/29, 133/20, 18/22), slijedom čega nema mjesta bilo kakvom uračunavanju u nominalnom iznosu i odbijanju primanja po osnovi socijalne skrbi, niti se činjenica ostvarivanja takvih prihoda prilikom odmjeravanja visine štete zbog povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir.“

7. Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u t. II. izreke.

Zagreb, 22. studenoga 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.