1

Poslovni broj: 5 Gž R-565/2021-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž R-565/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V. OIB… iz M., zastupanog po punomoćniku T. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika S. C. d.o.o. iz Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku I. H., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2004/2017-49 od 23. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 22. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   je

 

I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2004/2017-49 od 23. prosinca 2020., u pobijanom dijelu toč. 1. i 2. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78.729,82 kn/10.449,24 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2017. do isplate i kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i pod to. 3. izreke, i u tom dijelu sudi:

 

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 78.729,82 kn/10.449,24 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 73.500,00 kn/9.755,13 EUR od 6. studenog 2017. do isplate, na iznos od 5.184,00 kn/688,04 EUR tekućim od 23. prosinca 2020. do isplate, a na iznos od 45,82 kn/6,08 EUR tekućim od 11. svibnja 2017. do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.750,00 kn/1.559,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2022. do isplate, sve po stopi zateznih kamata određenih za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.250,00 kn/1.360,00 EUR.

 

IV. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2004/2017-49 od 23. prosinca 2020., u pobijanom dijelu toč. 1. i 2. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 73.500,00 kn/9.755,13 EUR od 11. svibnja 2017. do zaključno 5. studenog 2017., na dosuđeni iznos glavnice od 5.184,00 kn/688,04 EUR za razdoblje od 11. svibnja 2017. do zaključno 22. prosinca 2020., te na dosuđeni iznos parničnog troška od 11.750,00 kn/1.559,49 EUR za razdoblje od 23. prosinca 2020. do zaključno 21. studenog 2022.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn/207,38 EUR, u roku od 15 dana.                     

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 78.729,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2017. do isplate i za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. 1. i 2. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.250,00 kn. 

 

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.  

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda tužitelja i predlaže njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio ozljeđivanjem na radu 7.11.2014. u Kazahstanu, gdje je radio za tuženika temeljem ugovora o djelu.   

 

6. U provedenom prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službe dužnosti, a nije povrijeđena niti odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje žalitelj, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

 

7. Nije ostvaren niti razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

8. Iz stanja spisa i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da su tužitelj kao izvršitelj i tuženik kao naručitelj zaključili 1. studenog 2014. Ugovor o djelu (list 28-39 spisa) kojim  se tužitelj u toč. 1. obvezao svojim osobnim radom za naručitelja izvršiti poslove instalaterskih radova u Kazahstanu;

- da iz iskaza tužitelja i svjedoka I. Š. proizlazi da su temeljem ugovora o djelu 7.11.2014. s još dva radnika iz H. radili za tuženika na izgradnji krovišta sportske dvorane u A., na poslovima tzv. „šarafiranja krovišta“ i da se jedan radnik iz Kazahstana koji je radio na krovištu poskliznuo na limu krova, jer je sve bilo zaleđeno zbog vrlo velike hladnoće i počeo padati na skelu na kojoj je stajao tužitelj, a on ga je, u namjeri da spriječi njegov pad na tlo, odgurnuo u stranu, pri čemu se skela na kojoj je stajao i koja nije bila pričvršćena, okrenula i srušila na drvo, te je radnik iz Kazahstana ostao visjeti, a tužitelj je pao sa skele na betonski rubnik i zadobio prijelom petne kosti;

- da je svjedok Š. iskazao da je s tužiteljem i mjesec dana prije štetnog događaja radio za tuženika temeljem ugovora o djelu na izgradnji iste sportske dvorane u Kazahstanu, time da su tada radili na radovima izrade konstrukcije iste sportske dvorane, te da su svi radnici radili iste poslove;

- da je izvršni direktor tuženika D. R. iskazao da su svi radnici koji su za tuženika radili u K., neovisno o tome jesu li imali zaključene ugovore o radu ili ugovore o djelu, radili iste poslove, da je spornu nezgodu nije vidio, ali da je obaviješten da je nezgodu izazvao K. koji se pokliznuo na krovu i pao s visine od 9 metara na tlo, a da tužitelj, koji mu je pokušao pomoći, nije pao sa skele na tlo, već da je ozljedu petne kosti zadobio prilikom udarca u skelu;  

- da iz liječničke dokumentacije tužitelja proizlazi da je na dan štetnog događaja 7.11.2014. zaprimljen u bolnicu u K. zbog kompleksnog prijeloma desne petne kosti, gdje se liječio do 24.11.2014., kada je otpušten, te se potom vratio u H. gdje je nastavio liječenje;

- da je tuženik mjesec dana nakon štetnog događaja, odnosno 1. prosinca 2014. sklopio s tužiteljem ugovor o radu na neodređeno vrijeme;

- da je provedenom medicinskim vještačenjem u postupku utvrđeno da je tužitelj u štetnom događaju zadobio prijelom desne petne kosti, da je trpio fizičke boli i strah  jačine i trajanja navedenog u nalazu i mišljenju vještaka, da je kod njega došlo do smanjenja životne aktivnosti od 18% i do naruženja srednjeg stupnja zbog zaostalog ožiljka od 16 cm u području desne petne kosti, tj. desnog stopala i kretanja pomoću štake, te da mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega za vrijeme liječenja kod kuće 7 dana po 3 sata na dan, 75 dana po 2 sata na dan i 45 dana po 1 sat na dan; 

 

9. Na temelju prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan s obrazloženjem da u vrijeme štetnog događaja između stranka nije postojao radni odnos, jer tužitelj nije bio zaposlenik tuženika, niti je tuženik imao položaj poslodavca tužitelju, jer je s njim bio u ugovornom odnosu temeljem ugovora o djelu, i da se stoga ne može govoriti o propustima tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR), niti ima mjesta primjeni odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14 i 154714 – dalje: ZZR). Nadalje taj sud zaključuje da odgovornost tuženika ne postoji niti prema odredbi čl. 1067. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), jer je tužitelj ozlijeđen zbog vlastitog postupanja u trenutku kada je pokušao spasiti drugog radnika, koji je počeo padati s krova, pa da takvu radnju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći. 

 

10. Pobijana presuda donesena je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

11. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da za štetu nastalu tužitelju prilikom izvođenja radova na izgradnji sportske dvorane u K., nije odgovoran tuženik, jer nije bio poslodavac tužitelju, te da stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 25. ZZR, nije pravilno.

 

12. Iz uvjerljivih i u bitnom suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka I. Š. proizlazi da su u vrijeme štetnog događaja 7.11.2014. radili za tuženika temeljem ugovora o djelu u Kazahstanu na izgradnji krovišta sportske dvorane, na poslovima tzv. šarafiranja ploča, time da su na istom objektu radili za tuženika i mjesec dana ranije (u listopadu 2014.), također temeljem ugovora od djelu na poslovima izrade konstrukcije. Nezgoda se dogodila, jer skela na kojoj je tužitelj stajao nije bila fiksirana i pričvršćena, što je za posljedicu imalo to da se ona okrenula u trenutku kada je radnik koji se poskliznuo na zamrznutom krovištu (na visini od 9 metara) i počeo padati na skelu, a tužitelj ga pokušao zadržati da ne padne na tlo, i potom srušila na drvo, a tužitelj pao na tlo na betonski rubnik i zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Utvrđeno je iz u bitnom suglasnih iskaza izvršnog direktora tuženika, tužitelja i svjedoka Š. da su radnici koje je tuženik angažirao da rade u K., bilo temeljem ugovora o djelu ili kao svoje zaposlenike, radili istu vrstu poslova na gradilištu.

 

13. Dovodeći u vezu poslove koje je tužitelj obavljao na gradilištu za tuženika temeljem ugovora o djelu sa sadržajem odredbe čl. 1. st. 2. ZZR koja propisuje da je svrha toga Zakona sustavno unapređivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom, te sa odredbom čl. 25. st. 1. ZZR, koja propisuje da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti, proizlazi da je ozljeđivanje tužitelja nastalu na radu kod tuženika kao direktna posljedica ne provođenja potrebnih mjera zaštite na radu, jer je tuženik u skladu s navedenom odredbom bio u obvezi osigurati svim radnicima i osobama koje su radile na gradilištu u K. (dakle i onima koji za njega rade temeljem ugovora o djelu) sigurne uvjete rada, odnosno osigurati da mjesto rada, sredstva za rad i osobna zaštitna oprema u svakom trenutnu budu sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju u skladu s pravilnima zaštite na radu, bez opasnosti za sigurnost i zdravlje radnika.

 

14. Tuženik nije postupio na navedeni način, jer radnicima koji su za njega izvodili radove na izgradnji krovišta sportske dvorane u K. nije osigurano siguran rad na skeli, i na visini, jer je dopustio da se koristi skela koja nije bila propisno fiksirana i pričvršćena, zbog čega se ona okrenula u trenutku kada je radnik koji je padao s krova na skelu na kojoj se nalazio tužitelj, a on ga pokušao zadržati i spasiti od pada s krova i visine od 9 metara na tlo, odgurnuo u stranu i potom se srušila na drvo, a tužitelj pao na tlo na betonski rubnik i zadobio tešku tjelesnu ozljedu.

 

15. Premda se ugovoreni posao između stranaka temeljem ugovora o djelu od 1. studenog 2014. odnosio na izvođenje instalaterskih radova na objektu u K., iz iskaza samog izvršenog direktora tuženika, kao i tužitelja i svjedoka Š. utvrđeno je da su svi radnici koje je tuženik angažirao bilo temeljem ugovora o djelu ili kao svoje zaposlenike, radili iste radove na izgradnji krovišta, zbog čega ozljeđivanje tužitelja upravo i potječe od toga rada koji je tužitelj obavljao za tuženika prema njegovom nalogu i uputi, te suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda postoji objektivna odgovornost tuženika u smislu odredbe čl. 25. ZZR, jer je propustio osigurati svojim radnicima koji su radili na izradi krova sportske dvorane u Kazahstanu (dakle i onima koji za njega rade temeljem ugovora o djelu) sigurne uvjete rada, bez mogućnosti ozljeđivanja. 

 

16. Ne može se prihvatiti iskaz izvršnog direktora tuženika D. R. u dijelu gdje tvrdi da je tuženik poduzeo sve potrebne mjere zaštite na radu i da tužitelj uopće nije pao sa skele, nego da se udario u skelu, jer osim što o ozljeđivanju tužitelja nema neposrednih saznanja, njegove su tvrdnje u direktnoj suprotnosti sa iskazima tužitelja i svjedoka I. Š. iz čijih uvjerljivih iskaza je utvrđeno da je tužitelj nakon okretanja i rušenja skele pao na tlo.

 

17. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu. U ponašanju tužitelja ovaj sud ne nalazi nikakvog doprinosa štetnom događaju, jer njegova instinktivna reakcija kojom je radnika koji je padao s krova visokog 9 metara odgurnuo u stranu i time ga spasio od sigurnog pada na tlo, nije uzrok njegova ozljeđivanja, već propust poslodavca da provede potrebne mjere zaštite na radu  kojima bi osigurao potpunu stabilnost skele i time spriječio njezino okretanje ili rušenje, do kojega je zbog propusta tuženika u konkretnom slučaju došlo.

 

18. Slijedom prednje iznijetih razloga, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu u cijelosti.

 

19. Imajući u vidu težinu povrede, sve okolnosti slučaja, neugodnosti tijekom liječenja, te jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha propisane odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, kao i nove (povišene) Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su na snazi od 15. lipnja 2020., prema ocjeni ovoga suda zatraženi iznos naknade neimovinske štete u iznosu od 73.500,00 kn predstavlja pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu koja je tužitelju nastala zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje po kriterijima za pretrpljene fizičke bolove, za strah, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti (18%) i za naruženost (srednjeg stupanja).

 

20. Na dosuđeni iznos neimovinske štete tužitelju su primjenom odredbe čl. 1103. ZOO dosuđene zatezne kamate od dana podnošenja tužbe 6.11.2017. do isplate, time da je prvostupanjska presuda djelomično potvrđena primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos neimovinske štete za razdoblje od 11.5.2017. do zaključno 5. studenog 2017. Naime, okolnost da se tužitelj prije podnošenja tužbe 10.5.2017. obratio osiguravatelju tuženika sa zahtjevom za mirno rješenje spora, nije od utjecaja na tijek zateznih kamata, jer tužitelj u ovom postupku ne potražuje naknadu štete od osiguravatelja po polici osiguranja od odgovornosti, već od tuženika. Osim toga, tužitelj nije imao zakonsku obvezu prethodnog obraćanja tuženiku u mirnom postupku, te mu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete temeljem odredbe čl. 1103. ZOO teku od dana podnošenja tužbe do isplate.

 

21. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći i njege, valja navesti da se ova naknada utvrđuje u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge, time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ - kada tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć, jer mu je pružana po članovima obitelji (majka i braća), a u spisu nema podataka da je za tu pomoć plaćao naknadu trećoj osobi, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge bio platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala: prema neto zaradi osobe koja bi bila pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana. No, kako tužitelj u postupku nije dokazao visinu ove naknade prema cijenama u vrijeme pružanja te usluge, već istu potražuje prema cijenama takve vrste usluga u vrijeme presuđenja (24,00 kn po satu), to mu je primjenom odredbe čl. 1095. ZOO za ukupno 216 sati tuđe pomoći i njege dosuđen zatraženi iznos od  5.180,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Zbog navedenih razloga prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice zatraženih od 11. svibnja 2017. do zaključno 21. studenog 2020. 

 

22. Tužitelju je dosuđen i daljnji iznos imovinske štete koji se odnosi na plaćene troškove participacije na odjelu traumatologije u Općoj bolnici Z. u iznosu od 45,82 kn od 3.12.2015., koje je imao prilikom (zadnjeg) kontrolnog pregleda kod kirurga, kada mu je prema ocjeni liječnika vještaka i završeno liječenje (list 30 i 67 spisa). Premda bi tužitelj na ovaj iznos imovinske štete imao pravo na zatezne kamate od dana plaćanja računa (3.12.2015.), one su mu dosuđene u okviru postavljenog tuženog zahtjeva dosuđene odredbi čl. 1086. ZOO od 11. svibnja 2017.  do isplate. 

 

23. Preinačenjem prvostupanjske presude potpuno je izmijenjen konačni uspjeh stranka u sporu  zbog čega je temeljem odredbi čl. 154. st. 5., 155. st. 1. i 166. st. 3. ZPP preinačena i odluka o troškovima postupka. Tužitelju koji je u cijelosti uspio s glavnim zahtjevom, a odbijen je samo s neznatnom dijelu sporednog zahtjeva, valjali je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa) dosuditi zatraženi trošak sastava tužbe po Tbr. 7./1. Tarife u iznosu od 100 bodova, sastav obrazloženog podneska od 2.2.2018. po Tbr. 8./1. Tarife u iznosu od 100 bodova i trošak zastupanja po odvjetniku na ročištima održanim 15.2.2018., 24.4.2018., 3.9.2018., 4.6.2019., 18.2.2020. i 9.11.2020. – svako po 100 bodova po Tbr. 9/1. Tarife, ili ukupno 800 bodova, što uz vrijednost jednog boda od 10,00 kn i uvećano za trošak PDV-a od 25% i troškove liječničkog vještačenja i njegove dopune u sveukupnom iznosu od 1.750,00 kn, što čini trošak tužitelja u iznosu od 11.750,00 kn. Nije mu priznat zatraženi trošak odštetnog zahtjeva koji je uputio osiguratelju tuženika prije podnošenja tužbe, jer nije imao zakonsku obvezu prethodnog obraćanja u mirnom postupku tuženiku, niti njegovu osiguravatelju, zatim podnesci od 28.12.2019. i 19.6.2020., jer nisu bili potrebni za postupak u smislu odredbe čl.155. ZPP, trošak ročišta za objavu presude, jer njegov punomoćnik na to ročište nije pristupio, kako niti zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer iz stanja spisa ne proizlazi da ih je platio.

 

24. Na dosuđeni iznos parničnog troška od 16.750,00 kn tužitelju su dosuđene zatezne kamate od donošenja ove drugostupanjske presude do isplate sukladno odredbi 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22 – dalje: ZID ZPP/80), kojom je članku 151. dodan stavak 3., prema kojemu parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, čija primjena se odnosi na sve postupke u tijeku (čl. 107. st. 2. ZID ZPP/80). Iz navedenih razloga prvostupanjska presuda je djelomično potvrđena u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška zatraženih od donošenja prvostupanjske presude 23. prosinca 2020. do zaključno 21. studenog 2022. 

 

25. Kako je tuženik nakon preinačenja pobijane presude izgubio parnicu, valjalo je preinačiti i toč. 3. izreke prvostupanjske presude i tuženikov zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.250,00 kn, odbiti kao neosnovan. 

 

26. Tužitelju, koji je uspio u žalbenom postupku, osim s neznatnim dijelom sporednog zahtjeva (zateznih kamata) dosuđen je po Tbr. 10./1. Tarife zatraženi trošak sastava žalbe u zatraženom iznosu od 1.562,50 kn. Nije mu dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu, jer u spisu nema dokaza da je tu pristojbu i platio.

 

27. Slijedom iznijetih razloga, temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

 

U Zagrebu 22. studenog 2022.

 

                                                                                                                                             Predsjednica vijeća:

                                                                                                        Jasenka Grgić, v.r.