1

Poslovni broj: 23 Gž-951/2022-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 23 Gž-951/2022-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

             

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Horvat Mataić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja S. D. iz V. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. V., odvjetniku iz K., protiv tuženika crkva u H., E. Z-lj., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4661/2020-51 od 24. siječnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. studenoga 2022. godine

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4661/2020-51 od 24. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku crkvi, E. Z. lj. iz Z., da tužitelju S. D. iz V. B., isplati iznos od 132.000,00 kn, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, sa pripadajućom zakonskom kamatom u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a potom od 1. kolovoza 2015. do isplate sa zakonskom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 5.500,00 kn od 15. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 5.500,00 kn od 15. siječnja 2011. godine do isplate, a sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku crkvi, E. Z. lj. iz Z., da tužitelju S. D. iz V. B., isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 34.956,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. siječnja 2022. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja S. D. za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

 

2. Tuženik žalbu sadržajno podnosi protiv točaka I., II. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška žalbenog postupka tužitelju.

 

4. Žalba tuženika je osnovana.

 

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi su nejasni i proturječni.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 132.000,00 kn na ime naknade za obavljanje dužnosti paroha u V. B. s filijalnim hramom u D. i parohije u V. V. u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010.

 

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj od 27. prosinca 1997. od 31. prosinca 2010. obavljao parohijsku dužnost u V. B. i V. V.

 

8. U žalbenoj fazi postupka sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu za obavljanje dužnosti paroha u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010. i na temelju kojeg propisa, je li tuženik u obvezi platiti tužitelju naknadu i u kojem iznosu, te zastara potraživanja.

 

9. Tužitelj tužbeni zahtjev za isplatom temelji na Odluci Mitropolita Z.-Lj. od 27. prosinca 1997. koja je donesena u skladu s odredbama Ustava crkve u okviru nadležnosti Mitropolita propisane odredbom čl. 3. i 4. Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i crkve o pitanjima od zajedničkog interesa (Narodne novine 196/2003, dalje u tekstu: Ugovor o pitanjima od zajedničkog interesa).

10. Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo na isplatu utuženog iznosa na temelju odredbe članka 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine broj 83/02) kojom je propisano da radi obavljanja vjerskih poslova vjerska zajednica može stupiti u pravne odnose i sklopiti ugovor o radu s vjerskim službenicima i namještenicima. Vjerski službenici i namještenici s kojima je vjerska zajednica sklopila ugovor o radu ostvaruju pravo iz radnog odnosa i po osnovi rada jednako kao i drugi zaposlenici.

11. Sa zaključkom prvostupanjskog suda ne može se za sada složiti i ovaj sud drugog stupnja, jer presudi nedostaju razlozi o činjenicama odlučnim za donošenje odluke u ovom predmetu.

12. Iz sadržaja Isprave od 27. prosinca 1997. (list 5 spisa) proizlazi da je tuženik odlučio tužitelja postaviti za administratora jereja, paroha u V. B., za administratora parohije u V. V., razriješiti jeromonaha D. Đ., te je odlučeno da će se sačiniti zapisnik u prisustvu Crkvenog odbora u v. V. i dostaviti kopiju zapisnika tuženiku.

13. Tužitelj postojanje obveznopravnog odnosa isplate naknade za rad temelji na Ispravi od 27. prosinca 1997., međutim iz sadržaja navedene Isprave ne može se zaključiti je li Ispravom od 27. prosinca 1997. zasnovan ugovor o radu između stranaka, u smislu odredbe članka 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. odnosno radi li se o pravnom odnosu koji se može izjednačiti s radnim odnosom. Pri tome se napominje da postojanje radnog odnosa pretpostavlja izvršavanje prava i obveza koje čine sadržaj tog odnosa – pravo i obvezu radnika da radi i obvezu poslodavca da radniku za obavljeni rad isplati plaću.

 

14. Nejasan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik tužitelju povjerio obavljanje odgovarajućih vjerskih poslova jer navedeno ne proizlazi iz Isprave od 27. prosinca 1997. Naime, u Ispravi od 27. prosinca 1997. nije navedeno što eventualno čini sadržaj radnog odnosa, te jesu li se stranke sporazumjele o pravima i obvezama  iz radnog odnosa. Kako presuda nema jasnih razloga o time je li između stranka zasnovan radni odnos na temelju kojega bi tuženik bio dužan tužitelju isplatiti plaću, presuda nema razloga o činjenicama odlučnim za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

15. Utvrđenje činjenice je li između stranka postojao radni odnos odlučno je i radi istaknutog prigovora zastare. U slučaju da je između stranka bio sklopljen ugovor o radu, za ocjenu osnovanosti prigovora zastare primjenjuju se odredbe čl. 135. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR/09) i čl. 139. (Narodne novine, br. 93/14, dalje: ZR/14) u vezi s odredbom čl. 232. st. 2. ZR/14

 

16. Utuženo potraživanje odnosi se na razdoblje kada je u primjeni je bio ZR/09 kojim je u odredbi čl. 135. reguliran trogodišnji rok zastare za potraživanja iz radnog odnosa. ZR/14 je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. a prijelaznom odredbom čl. 232. st. 2. ZR/ZR regulirano je da se odredbe ZR/14 o zastari potraživanja neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ZR/14. Kako je u konkretnom slučaju trogodišnji rok zastare iz čl. 135. ZR/09 do 7. kolovoza 2014. kao dana stupanja na snagu ZR/14 istekao, predmetno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari po proteku zastarnog roka od tri godine, u smislu odredbe čl. 232. st. 2. ZR/14. 

 

17. Imajući u vidu da su tužitelju 25. svibnja 2012. djelomično plaćeni doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, potrebno je ocijeniti je li navedenom isplatom prekinut tijek zastare, s obzirom tuženik osporava da bi se radilo o priznanju duga. Napominje se da priznanje duga, u smislu odredbe čl. 240. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj  35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) kojim se zastarijevanje prekida mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka, te uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje.

 

18. Nadalje, polazeći od utvrđenja koje se u bitnom temelji na iskazu svjedoka D. P. da su svećenici iza 2010. godine počeli dobivati plaće preko žiro računa u banci, dok su prije toga svećenici na terenu tzv. ugroženih parohija dobivali pomoć u Z., pa su svaki mjesec odlazili po tu pomoć kao honorar ili pomoć u Z., da je svjedok P. imao funkciju prvi čin jerej te je od 2010. do 2011. godine primao honorar ili pomoć u mjesečnom iznosu od 5.500,00 kn, prvostupanjski sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan te da je tuženik dužan tužitelju za utuženo razdoblje isplatiti plaću u mjesečnom iznosu od 5.500,00 kn.

 

19. Imajući u vidu da su svjedok D. S., paroh z., arhijerejski nadbiskup z. i tajnik episkopskog savjeta i svjedok Z. R., ekonomist u Eparhiji z. iskazali da parosi nemaju pravo na plaću nego da njihove prihode čine prihodi parohija od krštenja, pogreba, vjenčanja, misa zadušnica i milodara, dok se parosima iz Crkvenih općina koje imaju materijalnih teškoća odobrava materijalna pomoć, te da naknade parosima isplaćuje Crkvena općina, a ne Eparhija, nejasan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj za obnašanje dužnosti paroha imao pravo na plaću u mjesečnom iznosu od 5.500,00 kn i da mu je plaću u obvezi isplatiti tuženik. Pri tome okolnost što je svjedok D. P. do 2011. primao naknadu u iznosu od 5.500,00 kn za obavljanje službe jereja ne ukazuje da bi svi svećenici crkve imali pravo na naknadu u istom iznosu, posebno imajući u vidu da su svjedoci D. S. i Z. R. iskazali da neke parohije imaju bolje materijalno stanje od drugih, da je tužitelj bio paroh u solidnoj parohiju u kojoj ima 300 domova, te da Republika Hrvatska na temelju Ugovora o pitanjima od zajedničkog interesa uplaćuje novčani iznos Episkopskom savjetu koji taj iznos dijeli na Eparhije, a Eparhije novac dijele Crkvenim općinama za njihove potrebe obnove crkava i doprinosa svećenicima u pojedinim Crkvenim općinama.

 

20. Člankom 23. Ugovora o pitanjima od zajedničkih interesa sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i crkve 20. prosinca 2002. propisano je:

„1. Da bi crkva u Hrvatskoj mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, koliko postoji u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora u skladu sa stavkom 2. ovoga članka.

2. Episkopski savjet crkve u Hrvatskoj će svake godine do 1. studenog dostaviti ovlaštenom državnom uredu popis novih ili ukinutih parohija. U taj popis neće ulaziti parohije koje nemaju stalnog paroha, kao i novoosnovane parohije koje u gradu broje manje od 1500 vjernika, a na selu manje od 500.

3. Sredstva obračunata prema odredbi ovoga članka daju se za namjene označene u odredbi članka 17. stavka 2. Zakona. U novčani iznos, o kojem se govori u stavku 1. ovoga članka, osim troškova za uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika, uključeni su i troškovi izgradnje i uzdržavanje crkava, crkvenih zgrada i vjerskih središta koja nisu u popisu kulturnih dobara, te doprinos za karitativnu djelatnost crkve u Hrvatskoj.“

 

21. Iz sadržaja citirane odredbe vidljivo je da postoji obveza Republike Hrvatske da mjesečno crkvi iz državnog proračuna daje određeni novčani iznos koji se određuje ovisno o broju parohija u visini dvije bruto osnovice plaća javnih i državnih službenika i namještenika. Člankom 3. citirane odredbe propisano je i da se taj iznos plaća za više namjena i potreba crkve u Hrvatskoj, a jedna od njih je i za troškove uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika. Međutim navedenim Ugovorom od 20. prosinca 2002. nije utvrđeno na koji način će se isplaćivati troškovi uzdržavanja duhovnika i drugih vjerskih službenika, u kojem iznosu i tko je dužan plaćati taj trošak.

 

22. Prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi propustio ocijeniti sadržaj Ustava crkve (list 23-54) radi utvrđenja je li u njemu propisano pravo paroha na naknadu ili plaću, pod kojim uvjetima i u kojem iznosu, odnosno je li nekim propisom ili odlukom crkve u Hrvatskoj određeno pravo svećenika na naknadu ili plaću i čijoj je nadležnosti isplata naknade duhovnicima i vjerskim službenicima, u konkretnom slučaju parohu. Radi utvrđenja odlučnih činjenica ima li paroh pravo na naknadu, u kojem iznosu i tko ju je dužan isplatiti potrebno je utvrditi kakvo je unutarnje ustrojstvo crkve u Hrvatskoj, koliko ima Crkvenih općina, koliko parohija, koje su obveze Eparhije, a koje su obveze Crkvenih općina prema vjerskim službenicama. Potrebno je utvrditi i koja su prava paroha za obavljanje službe, imajući u vidu da je tužitelj obnašao dužnost paroha.

 

23. Kako pobijana presuda nema razloga o tome imaju li pravoslavni svećenici na temelju propisa ili druge odluke crkve pravo na naknadu ili pravo na plaću za svoju službu, te tko je unutar ustroja crkve u eventualnoj obvezi isplate naknade parosima, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

24. Kako je iz svih naprijed navedenih razloga prvostupanjska presuda nerazumljiva, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP radi koje se presuda ne može ispitati, slijedom čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

25. Slijedom navedenog valjalo je po čl. 369. st. 1. ZPP pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak.

 

26. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će, imajući u vidu naprijed iznijeto, ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, utvrditi će odlučne činjenice pribavljanjem relevantne dokumentacije o ustrojstvu, organizaciji i djelovanju crkve u Hrvatskoj na latiničnom pismu (čl. 6. ZPP), te će donijeti novu odluku nakon što ocjeni izvedene dokaze u smislu odredbe čl. 8. ZPP pri čemu je dužan navesti logične i uvjerljive razloge na osnovi kojih dokaza je uzeo utvrđenu i koju činjenicu i zašto, kojem dokazu vjeruje, a kojem ne i zašto, koju tvrdnju prihvaća, a koju ne i zašto, jesu li koji dokazi nevažni i zašto, a zatim će navesti i propise na kojima temelji svoju odluku.

 

27. S obzirom je ukinuta odluka o glavnoj stvari, radi pravilne primjene odredbe članka 154. stavak 1. ZPP valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP.

 

28. Odluka o troškovima nastalim u žalbenom postupku temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 22. studenoga 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić, v.r.