1              Poslovni broj: 5 Us I-441/2022-7

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                   Poslovni broj: 5 Us I-441/2022-11

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja T. z.G. R., R., U., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u Z.A. S., D. M., I.. G., R., M. K. K., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora, 21. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/22-01/14, URBROJ: 513-04-22-2 od 3. ožujka 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/19-01/379, URBROJ: 513-07-08/21-11 od 9. prosinca 2021.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

             

Obrazloženje

 

1.               Pobijanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-02/19-01/379, URBROJ: 513-07-08/21-11 od 9. prosinca 2021., kojim je tužitelju utvrđeni manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja – 31. ožujka 2019.

 

2.               Citirano prvostupanjsko rješenje temelji se na rezultatima inspekcijskog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja ispravnosti obračunavanja poreza na dodanu vrijednost, o čemu je sastavljen Zapisnik, KLASA: UP/I-471-02/19-01/379 URBROJ: 513-07-08/21-9 od 2. studenog 2020. (dalje: Zapisnik), u kojem je utvrđeno da je nezakonito iskazao (iskoristio) pravo na odbitak pretporeza po računima raznih domaćih dobavljača (računi pobliže označeni na str. 8 - 10 prvostupanjskog rješenja i Zapisnika) kojima su zaračunate usluge smještaja uzvanika i karnevalskih grupa, prijevoza karnevalskih grupa, pića i hrane za sudionike i uzvanike karnevala, budući se radi o isporukama dobara za potrebe reprezentacije a za koje se isporuke ne može odbiti pretporez, sukladno odredbama čl. 61. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN br. NN br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18; dalje: ZPDV) te čl. 136. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN br. 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17, 128/17, 106/18, 1/19; dalje: Pravilnik).

              Naime, prvostupanjsko tijelo smatra da opisane isporuke usluga i dobara nisu obavljene poreznom obvezniku već uzvanicima i sudionicima manifestacije (R.k.) bez kojih se predmetna manifestacija ne bi mogla održati te se isti, obzirom da organizacija ovakvog događaja predstavlja gospodarsku djelatnost tužitelja sukladno čl. 10. st. 3. tč. 2. Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma (NN br. 152/08, 52/19; dalje: ZTZ), primjenom načela gospodarskog pristupa činjenicama bitnim za oporezivanje (čl. 11. Općeg poreznog zakona, NN br. 115/16, 106/18; dalje: OPZ) te u smislu odredbi Zakona i Pravilnika, smatraju poslovnim partnerima tužitelja. 

 

3.               Tuženik u obrazloženju pobijane odluke prihvaća pravnu kvalifikaciju karnevalskih grupa kao poslovnih partnera tužitelja te istu dodatno argumentira kako slijedi. Tuženik, prije svega ističe da je cilj organiziranja manifestacija iz čl. 10. st. 2. tč. ZTZ-a, u širem smislu te riječi, promicanje i razvoj turizma RH. U tom procesu turističke zajednice nude, odnosno osiguravaju, usluge hrane, pića smještaja i sl. karnevalskim grupama kako bi se sama manifestacija mogla održati. Bez karnevalskih grupa ova manifestacija ne bi postojala te je stoga jasno postojanje uskog poslovnog interesa između turističke zajednice i karnevalskih grupa. U ovom poslovnom odnosu nepobitno je i očito postojanje suradnje i koordinacije u poslovnim odlukama turističke zajednice i karnevalskih grupa glede same manifestacije i prateće infrastrukture. Snošenjem troškova (hrane, pića, smještaja, transporta i dr.) turistička zajednica motivira karnevalske grupe na masovnije sudjelovanje ali istovremeno s njima pokušava izgraditi dublji i trajniji odnos.

 

4.               Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povreda pravila postupka. U tužbi i tijekom spora ponavlja navode koje je isticao u tijeku upravnog postupka (Prigovor, žalba). U bitnom, smatra da se tu ne radi o reprezentaciji u smislu odredbe čl. 61. st. 1. Zakona te čl. 136. st. 1. Pravilnika, kako to pogrešno zaključuje porezno tijelo, već da se radi o njegovim obvezama u okviru gospodarske djelatnosti organizacije R. k.. Nastavno na prethodno, navodi da su poslovni partneri, prema odredbama Zakona, osobe s kojima postoji poslovni odnos ili se očekuje da će se takav odnos uspostaviti. Karnevalske grupe sudjeluju na karnevalu radi zabave, načina života i održavanja tradicije, mijenjaju svake godine u većoj mjeri, te njihovo pojavljivanje na ovoj manifestaciji nije motivirano plaćanjem troškova smještaja, prijevoza hrane i dr. pa se stoga ne mogu smatrati njegovim poslovnim partnerima. Ističe da se radi o troškovima koji čini dio općih troškova koji su povezani s izlaznim transakcijama te je odbitak pretporeza u tim slučajevima u potpunosti opravdan, a što potvrđuje i sudska praksa Suda Europske Unije (predmeti C-528/19, C-132/16, spojeni predmeti C-108/14 i C-109/14). Iz stavova koje je sud zauzeo u tim presudama jasno proizlazi da se odbitak pretporeza ne može ograničiti time što navodno ne postoji ili postoji tek djelomično izravna i neposredna veza između konkretnih ulaznih transakcija po kojima se odbija pretporez i jedne ili više izlaznih transakcija na koje se obračunava PDV nego se pravo na odbitak pretporeza priznaje čak i kad ne postoji takva veza odnosno kad ulazni troškovi nisu nikome direktno zaračunati ali neosporno, sa poslovnog i logičkog aspekta, čine dio općih troškova neophodnih za isporuku izlazne transakcije pa su ujedno i sastavni elementi cijene izlaznih transakcija, što znači da su nedvojbeno povezani s gospodarskim aktivnostima poreznog obveznika. Dakle, činjenica da određeni konkretni ulazni trošak nikome nije kao takav direktno zaračunat ne može poreznom obvezniku utjecati na ograničenje odbitka pretporeza po računu za taj ulazni trošak jer bi u tom slučaju značilo da porezni obveznik ne bi mogao niti odbiti pretporez za npr. usluge mobilne telefonije, interneta, zakupa poslovnog prostora i slične opće troškove svog poslovanja. Takvi su ulazni troškovi, naime, dio općih troškova poreznog obveznika i kao takvi imaju nedvojben utjecaj na njegovo poslovanje na tržištu i na cijenu njegovih izlaznih oporezivih transakcija, kojom nadoknađuju sve svoje troškove, što znači da su sa njima nedvojbeno povezani.

 

5.               U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, izlaže kao i u obrazloženjima prvostupanjske i drugostupanjske odluke te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. 

 

6.               U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

7.               Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

 

8.               Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

 

9.               Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

10.          Među strankama ovog upravnog spora nesporno je da organizacija Riječkog karnevala predstavlja gospodarsku djelatnost tužitelja u smislu odredbe čl. 10. st. 3. tč. 2. ZTZ-a kao i da je tužitelj, u obavljanju te djelatnosti odbio pretporez po računima raznih domaćih dobavljača (računi pobliže označeni na str. 8 - 10 prvostupanjskog rješenja i Zapisnika) kojima su zaračunate usluge smještaja uzvanika i karnevalskih grupa, prijevoza karnevalskih grupa, pića i hrane za sudionike i uzvanike karnevala.

 

11.          Sporno je da li se karnevalske grupe mogu smatrati poslovnim partnerima tužitelja te posljedično tome da li troškovi smještaja, prijevoza i prehrane predstavljaju troškove reprezentacije ili se radi o općim troškovima koji su povezni s gospodarskom djelatnošću tužitelja, odnosno koji su tužitelju nastali u svrhu obavljanja te djelatnosti.

 

12.          Prema čl. 11. OPZ-a porezne činjenice utvrđuju se prema njihovoj gospodarskoj biti.

 

13.          Odredbom čl. 57. st. 2. Zakona propisano je da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama čl. 58., 59., 60., 61. i 62. toga Zakona.

 

14.          Sukladno odredbi čl. 58. st. 1. Zakona porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u tuzemstvu za isporuke dobara ili usluge koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

 

15.          Prema odredbi čl. 60. st. 1. tč. a) i b) Zakona porezni obveznik može odbiti pretporez za isporuku dobara ili usluga ako odbitak pretporeza nije isključen prema čl. 58. st. 4. i 8., čl. 61. st. 1. te čl. 62. st. 1. Zakona te ako ima račun u vezi s isporukom dobara i usluga, izdan u skladu s odredbama čl. 78., 79., 80. i 81. Zakona.

 

16.          Odredbom čl. 61. st. 1. Zakona propisano je da porezni obveznik ne može odbiti pretporez za nabavu dobara i usluga za potrebe reprezentacije pri čemu se reprezentacijom smatraju izdaci za ugošćivanje poslovnih partnera, darivanje poslovnih partnera, plaćanje poslovnim partnerima izdataka za odmor, sport i razonodu, izdataka za najam automobila, plovila, zrakoplova, kuća za odmor i slično.
17.          Isto propisuje i čl. 136. st. 1. Pravilnika uz dodatak da se poslovnim partnerima smatraju osobe s kojima postoji poslovni odnos ili se očekuje da će se takav odnos uspostaviti.

 

18.          Primjenom gore citiranih zakonskih i podzakonskih propisa kojima je uređeno predmetno porezno područje na ukupnost činjenica utvrđenih u dokumentaciju koja prileži spisu, ocjena je ovoga Suda da je tužitelju pravilno osporeno pravo na odbitak pretporeza po računima za zaračunate usluge smještaja, prijevoza te prehrane karnevalskih grupa.

Rezultat poreznog nadzora koji je nad tužiteljem proveden u svrhu ispitivanja pravilnosti obračunavanja, prijavljivanja i plaćanja poreza i drugih javnih davanja, upućuje na osnovanost zaključka poreznih tijela glede činjenica na kojima se temelji oporezivanje. Naime, kako se prema načelu gospodarskog pristupa (čl. 11. OPZ-a) porezno relevantne činjenice sagledavaju prema njihovoj ukupnosti i prosuđuju prema njihovoj gospodarskoj biti to obzirom na prirodu gospodarske djelatnosti koju tužitelj obavlja temeljem ovlaštenja iz čl. 10. st. 3. tč. 1. ZTZ, odnosno vrstu i prirodu manifestacije koju je u konkretnom slučaju organizirao, Sud nalazi da je činjenično i pravno utemeljen zaključak poreznih tijela o karnevalskim grupama kao poslovnim partnerima tužitelja.

Sukladno prethodnome, kada se radi o situacijama u kojima porezni obveznik organizira određena događanja, u konkretnom slučaju radi se o organizaciji R.k., na koje poziva sudionike te istima, između ostaloga, plaća troškove smještaja, prehrane i putovanja, tada se tako nastali troškovi u skladu s propisima o porezu na dodanu vrijednost smatraju troškovima reprezentacije. Za tako nastale troškove, slijedom izričite i jasne zakonske norme (čl. 61. st. 1. Zakona) porezni obveznik nama pravo na odbitak pretporeza.

Navodima iznijetim u tužbi, i tijekom spora,  tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost tih zaključaka, osobito stoga što se radi o navodima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog postupka i na koje su se porezna tijela opširno očitovala u obrazloženju pobijanih odluka, sadržaj kojih je u bitnim crtama izložen u tč. 2. i 3. obrazloženja ove presude, iznoseći pritom jasne, precizne i na zakonu utemeljene razloge zbog kojih su iste ocijenili neosnovanima, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

 

19.          Slijedom sveg gore izloženog, Sud utvrđuje da odlukama tuženika i prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga, temeljem odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, odlučeno kao u tč. I. izreke presude.

 

20.          Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a.

 

U Rijeci 21. studenog 2022.                   

 

                                                                                                                                                   Sudac                                                                                                                                           Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).