- 1 -              Revt 70/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 70/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o., OIB … , S., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika A. G. iz S., OIB … , kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S., radi naknade štete u iznosu od 1.807.000,00 kn odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6801/14-3 od 20. rujna 2017. kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-2990/11 od 29. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 985.212,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 36.262,50 kn s kamatom od 29. svibnja 2014. do isplate, dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 30.375,00 kn kao i tuženikov zahtjev naknadom troška u iznosu od 63.250,00 kn (točka II.). Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 821.788,00 kn.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2990/11 od 29. svibnja 2014. u točki I. izreke i dijelu točke II. izreke kojom je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 36.262,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama i kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška od 63.250,00 kn i sudi:

1.        Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              „Dužan je tuženik A. G. u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, a po pravomoćnosti ove presude, isplatiti tužitelju društvu P. d.o.o. S. iznos od 985.212,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče i to: na iznos od 317.982,00 kn od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 347.897,00 kn od 1. siječnja 2010. do isplate i na iznos od 319.333,00 kn od 1. siječnja 2012. do isplate i to po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.“

              2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 96.275,00 kn (devedesetšesttisućadvjestosedamdesetpet kuna).

              3. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 138.781,25 kn (stotridesetosamtisućasedamstoosamdesetjedna kuna i dvadesetpet lipa), u roku od osam dana.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu odluku podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz st. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka revizijski sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava.

 

8. Okolnost da tužitelju nije prihvatljiva odluka i obrazloženje drugostupanjskog suda presudu ne čini nerazumljivom, kao što i tužiteljeva interpretacija provedenih dokaza drugačija od one kako su ju utvrdili sudovi ne znači da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

9. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete prvenstveno postavljen zbog nelojalne konkurencije od strane tuženika kao jedinog osnivača i člana društva Spalatina d.o.o. Split.

 

11. U postupku do revizijskog utvrđeno je:

-da je društvo P. d.o.o. osnovano na temelju društvenog ugovora od 11. siječnja 2000. sklopljenog između I. J., T. Š. i A. G. kao članova društva-osnivača koji su ujedno bili ovlaštene osobe za zastupanje društva odnosno članovi uprave;

-da je registrirana djelatnost društva P. bila proizvodnja, prodaja i  kupnja obuće;

-da je društvo C. d.o.o. osnovano  na temelju izjave o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću od 7. listopada 1998. čiji jedini član društva-osnivač i član uprave bio tuženik A. G., te da je i ovo društvo imalo registriranu djelatnost koja se odnosila na proizvodnju, prodaju i kupnju obuće,

-da je predmetno  društvo na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu Tt-06/7797-7 od 30. kolovoza 2006. promijenilo naziv tvrtke u S. d.o.o. kao i ovlaštenu osobu za zastupanje društva tako da je umjesto A. G. kao član uprave društva imenovan O. J.;

-da je kod tuženika A. G. na temelju rješenja HZMO , Područne službe u S., Klasa: UP/I-141-02-09-01 Ur. broj: 341-18-05-3-09-049215 od 08. prosinca 2009. utvrđena opća nesposobnost za rad te počev od 26. listopada 2009. priznato pravo na invalidsku mirovinu;

-da je tuženik na temelju rješenja ovog suda Tt-10/2376-4 od 27. listopada 2010. sva osnivačka i upravljačka uprava u društvu S. d.o.o. prenio na svoju djecu J. i J. G.;,

-da je društvo P. d.o.o. u razdoblju od osnivanja 2000. do 2007. ostvarivalo pozitivan rezultat u poslovanju, a da je od 2008. do 2011. kod tužitelja došlo do pada prometa i negativnih rezultata u poslovanju odnosno da je tužitelj u navedenom razdoblju iskazivao negativan financijski rezultat odnosno da je društvo poslovalo s gubitcima,

-da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev na iznos 985.212,00 kuna.

 

12. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da tuženik A. G. kao član uprave tužitelja zadužen za komercijalne poslove u razdoblju od 2008. do 2011. nije dokazao da je u navedenom razdoblju primijenio pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, odnosno da je tuženik kao član uprave u razdoblju od 2008. godine do 2011. društvu P. d.o.o. nanio štetu na način što je preusmjeravao poslovanje tužitelja odnosno kupce tužitelja na društvo S. d.o.o. čiji je bio jedini član društva-osnivač do 2010., a nakon toga osnivačka i upravljačka prava prenio na svoju djecu J. i J. G., te na taj način da je tužitelju nanesena šteta za 2008. u iznosu od 317.982,00 kn, za 2009. 347.897,00 kn i za 2011. 319.333,00 kn ili ukupno iznos od 985.212,00 kn koliko tužitelj i potražuje od tuženika u smanjenom tužbenom zahtjevu iz podneska od  24. ožujka 2014.

 

12.2. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku smatrajući da je isti pogrešno primijenio materijalno pravo te da je u pravu tuženik kada ističe da je potraživanje tužitelja zastarjelo po osnovi odgovornosti za štetu člana uprave društva tužitelja nastale društvu zbog nelojalne konkurencije (čl. 248. ZTD-a), dok po osnovi odgovornosti člana uprave društva za štetu nastalu društvu (tužitelju) uslijed povrede obveze vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 252. ZTD-a) time što je preusmjeravao promet s društva tužitelja na S. d.o.o. tužbeni zahtjev nije osnovan obzirom da tužitelj nije dokazao štetnu radnju niti uzročnost između štetne radnje i štete.

 

13. Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno te je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

14. Odredbom čl. 248. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12 i 68/13; dalje: ZTD) propisano je pravilo o zabrani konkurencije. Član uprave ne može bez suglasnosti nadzornog odbora, ni za svoj ni za tuđi račun, obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja društva, ne može biti član uprave ni nadzornog odbora u drugom društvu koje se bavi poslovima iz predmeta poslovanja društva, ne može ni u prostorijama društva obavljati poslove za svoj niti za tuđi račun. Bez te suglasnosti, član uprave ne može biti ni član trgovačkog društva koji osobno odgovara za obveze tog društva ako se ono bavi poslovima iz predmeta poslovanja društva. U slučaju da član uprave postupi protivno navedenoj zabrani, zakon ustanovljuje pravo društva od njega zahtijevati naknadu štete ili dopuštanje da se poslovi koje je on sklopio smatraju poslovima sklopljenima za račun društva, a da iz poslova koje je sklopio za tuđi račun, prenese društvu ono što je primio ili trebao primiti.

 

14.1. Odredbom iz st. 3. tog članka propisan je zastarni rok od tri mjeseca za zahtjev za naknadu štete i to od kada su članovi uprave i članovi nadzornog odbora saznali za radnju povodom koje se može tražiti nadoknada štete. Zahtjevi zastaruju u svakom slučaju, bez obzira na saznanje za radnju, u roku od pet godina od kada je radnja učinjena.

 

15. Pravilno drugostupanjski sud navodi da je tuženik osnovao društvo koje se bavi istom djelatnošću kao tužitelj i bio njegov član uprave i prije osnivanja društva tužitelja (1998. tuženik je osnovao društvo C. d.o.o. koje 2006. mijenja naziv u S. dok je društvo P. d.o.o. osnovano 2002.). tužitelj smatra da je od 2007. godine zbog tog društva počeo ostvarivati znatan pad proizvodnje, a za to društvo doznao je (i zadnji član uprave) 2009. godine. Stoga, kako je tužitelj podnio tužbu 14. prosinca 2011., znatno je protekao tromjesečni rok za podnošenje tužbe iz čl. 248. st. 3. ZTD-a.

 

16. Stoga je zahtjev tužitelja po osnovi odgovornosti za štetu člana uprave društva tužitelja nastalu društvu zbog nelojalne konkurencije u zastari.

 

17. Tužiteljev zahtjev za naknadu štete temelji se i na odgovornosti tuženika kao člana uprave društva tužitelja za štetu nastalu društvu uslijed povrede svoje obveze vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

18. Odredba čl. 252. st. 1. ZTD-a glasi:

„Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.“

 

19. Pravilno navodi drugostupanjski sud da u parnici protiv člana uprave po toj zakonskoj osnovi, društvo mora dokazati da mu je nastala šteta njegovim postupanjem kao i uzročnu vezu između radnje ili propusta člana uprave i nastale štete, te krivnju člana uprave (osim u slučaju kad se ta krivnja pretpostavlja (čl. 252. st. 3. ZTD-a). Član uprave tako odgovara za štetu društvu ako grubo povrijedi dužnost primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika. S obzirom na to da se predmnijeva obična nepažnja, u ovom slučaju tužitelj je morao dokazati gruba nepažnja tuženika.

 

20. Tužitelj tijekom postupka navodi da iz činjenice da je rastao promet Spalatina d.o.o. (od 2008. godine) a padao promet P. d.o.o., te iz činjenice da su oba društva robu prodavala istim kupcima, proizlazi zaključak da je tuženik preusmjeravao kupce iz tužiteljevog društva na svoje društvo.

 

20.1. Pravilno drugostupanjski sud navodi da razlika u poslovanju društva, uzimajući u obzir poslovanje na otvorenom tržištu, nije dokaz tuženikovog nesavjesnog ponašanja te da smanjenje dobiti društva tužitelja samo zbog činjenice da postoji još jedno takvo društvo, nije dostatan razlog za takvo utvrđenje. Postojanje istih kupaca u oba društva nužno ne znači da su ti kupci usmjeravani od strane tuženika kupovati u društvu tuženika umjesto kod tužitelja.

 

21. U postupku je utvrđeno da je kod tuženika utvrđena opća nesposobnost za rad počevši od 26. listopada 2009., pa kako to pravilno navodi i drugostupanjski sud, nije utvrđeno na koji je to način i koje kupce tuženik preusmjeravao s tužitelja na svoje društvo, tako nije to utvrđeno ni u tom periodu u kojem, kako tuženik tvrdi, više ni fizički nije bio prisutan u tužiteljevom društvu, a upravljanje su preuzeli preostali članovi društva.

 

22. Dakle, pravilno drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu, jer osim činjenice da je u periodu od 2008. do 2011. godine imao pad prometa – čime je dokazao da mu je nastala šteta uslijed manje prodaje – on nije dokazao uzročnu vezu između radnje ili propusta člana uprave (tuženika) i te štete, a ni krivnju člana uprave (gruba nepažnja). Postojanje i poslovanje društva u kojem je član uprave bio tuženik, samo po sebi ne predstavlja radnju uslijed koje bi tužitelju nastala šteta, pogotovo ako se pritom uzme u obzir da je to društvo bilo osnovano i poslovalo i prije 2008., a da tužitelj nije predložio saslušanje niti jednog kupca koji je bio preusmjeren s tužitelja na društvo tuženika, kako to tvrdi tužitelj. Ta okolnost da je tuženik član uprave drugog društva je osnova za tužiteljevo potraživanje sukladno odredbi čl. 248. ZTD-a, a kako je već naprijed obrazloženo, koji tužiteljev zahtjev je zastario.

 

23. Sukladno navedenom za utvrđenje odgovornosti tuženika potrebno je dokazati nekoliko pretpostavki kako kod odštetne odgovornosti člana uprave društva po čl. 252. ZTD-a, tako i kod odgovornosti člana uprave društva za nastalu štetu društvu zbog nelojalne konkurencije (čl. 248. ZTD-a). Međutim u konkretnom slučaju činjenična utvrđenja ne pružaju dostatnu osnovu za utvrđenje da je tuženik obvezan naknaditi štetu tužitelju obzirom tužitelj nije dokazao niti štetnu radnju niti uzročnost između štetne radnje i štete niti krivnju tuženika.

 

 

24. Sukladno izloženom, po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, zbog čega je na temelju čl. 393. ZPP revizija kao neosnovana odbijena.

 

Zagreb, 17. studenoga 2022.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  dr. sc. Jadranko Jug, v.r.