REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv.Križ, Dračevac
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu
pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. O., vlasnika obrta" C. bar Koko" iz
S., Z. F. 7, OIB: .. zastupanog po punomoćniku
Bepu Marušiću,odvjetniku u Splitu protiv tuženika E. & S. – L.
d.o.o. Z., Z. 4, OIB: … zastupan po punomoćnicima iz
odvjetničkog društva "Mađarić & Lui", Z. Z. 4, radi isplate, nakon glavne i
javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2022 u nazočnosti punomoćnika
tužitelja B. M. odvjetnika u S. te punomoćnika tuženika T. Č.,
odvjetnice u S., na ročištu za objavu 17 studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1.Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o operativnom leasingu br.
22797/07 u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu
s jednostranom odlukom tužene, pa stoga navedeni članak ne proizvodi nikakve
pravne učinke na ugovorne strane, te se ima primijeniti ugovorna kamata koja se
obračunava i usklađuje prema indeksu LIBOR.
2.Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o operativnom leasingu br.
22797/07, a u djelu koji se odnosi na tzv "valutnu klauzulu" odnosno u dijelu koji se
odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF
važećem na dan dospijeća pa stoga navedeni članak ne proizvodi nikakve pravne
učinke za stranke.
3.Nalaže se tuženoj da s osnova razlike prouzročene valutnom klauzulom
isplati tužitelju iznos od 45.934,48 kn koja na označeni novčani iznos teče od dana
presuđenja pa do konačne isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja
se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3
postotna poena, a koja kamata teče od presuđenja do konačne isplate, sve u roku od
15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
4.Nalaže se tuženiku da s osnova nepravilno obračunatog PDV-a isplati
novčani iznos od 324,59CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na
dan isplate, a na koji novčani iznos teče zakonska zatezna kamata po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3postotna
poena, a koja kamata teče od presuđenja do konačne isplate, sve u roku od 15 dana
i pod prijetnjom ovrhe."
II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku
parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn/829,52 EUR-a sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od 17. studenoga 2022 pa do isplate po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 12. lipnja 2019 je naveo:
Predmet ugovora o operativnom leasingu je kunska protuvrijednost iznosa od
42.417,49 po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja
kredita za CHF, time da je rok otplate kredita 60 mjeseci (5 godina) uz ugovorenu
kamatnu stopu sukladno prema indeksu LIBOR:
Svoje obveze iz Ugovora o operativnom leasingu tužitelj je sve uredno podmirio.
Međutim u odnosu na ugovornu kamatnu stopu nakon sklapanja Ugovora tužena je u
nekoliko navrata mijenjala kamatnu stopu bez da bi prethodno o istome pregovarala
s tužiteljem već je samoincijativno mijenjala kamatne stope u svoju korist.
Opisanim postupanjem tužene tužitelj je oštećen obzirom da je radi promjenjivih
kamatnih stopa uplatio više nego je prvotno ugovoreno, a što će biti vidljivo iz
financijskog vještačenja putem vještaka sa liste Županijskog suda u S..
Člankom V Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta i to u
mjesečnom iznosu anuiteta od po 662,38 CHF time da prvi anuitet dosipjeva po
isporuci objekta leasinga i to u kunskoj protuvrijednosti i to po prodajnom tečaju
tužene za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti
uručen tužitelju po isporuci objekta leasinga.
Nadalje tužitelju je nastala šteta zbog tzv. valutne klauzule a koja šteta predstavlja
razliku između izračuna povrata kredita za navedeno razdoblje i to kada bi isti iznos
bio "pušten" u kunama uz iste uvjete otplate,jer je kredit bio ugovoren bez valutne
klauzule dok je kamata po kreditu bila nepromjenjiva do usklađenja kamatne stope, a
nakon toga se mijenja sukladno promjeni LIBOR-a.
Opisanim postupanjem tužene tužitelj je oštećen obzirom da je radi promjenjivih
kamatnih stopa uplatio više nego je prvotno bilo ugovoreno a što će biti razvidno iz
financijskog vještačenja.
Prilikom ugovaranja kredita tužena ni na koji način nije informirala ni objasnila
tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa nit ga je obavijestila o valuti CHF i
rizicima ugovaranja , naprotiv tužena je tužitelju jedino omogućila ugovaranje u valuti
CHF:
Sam ugovor o kreditu nema navedene razloge niti su vidljivi kriteriji po kojima bi
tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem mogao predvidjeti
ekonomske posljedice.
Da je tužena postupila na gore opisani način tužitelj zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla.
ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe ili odredbe o visini redovne kamate
odnosno same cijene novca koje je tužitelj primio do tužene kao kreditora nisu ni
jasne vidljive niti uočljive. Također nije sporno da je tužena sve, pa tako i odredbe o
visini kamatne stope kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed te o
njima nije pregovarala s tužiteljem kao korisnikom.
Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u isti potpuno neodređene
formulacije glede promjenjive kamatne stope pa se rad o ugovornim odredbama čiji
sadržaj prosječnom potrošaču nije mogao biti razumljiv, a što dovodi do ništetnosti
ugovornih odredbi sukladno rješidbi VSH Revt-240/14.
Budući su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile
nepoštene, to su u smislu odredbe u čl. 81 st. 1 ZPP-a odnosno čl. 102 iste ništetne
to je posljedica ništetnosti da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je
primila na temelju tog ugovora a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a.
Naime izvršena konverzija je imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita,
ali ne i saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene
izmjene, odnosno zaključenjem i potpisivanjem dodatka ugovoru nisu sanirani razlozi
koji su bili uzrok ništetnosti ove odredbe, a prema odredbi čl. 326 st. 1 ZOO-a
ništetan ugovor ili njegov dio, ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno
nestane.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 01. srpnja 2020 je naveo:
Prije upuštanja u raspravljanje tuženik ističe prigovor stvarne i mjesne
nenadležnosti Općinskog suda u S.. Naime, predmetni spor odnosi se na
djelatnost tuženika (leasing društvo), a radi se o sporu između pravne osobe i
obrtnika. Slijedom navedenog za suđenje u ovom predmetu stvarno je nadležan
trgovački sud temeljem čl. 34.b.st.1.t.1. Zakona o parničnom postupku. Osim toga
sjedište tuženika je u Z. te je za suđenje opće mjesno nadležan sud prema
sjedištu tuženika, tj. sud u Z., sukladno čl. 46. Zakona o parničnom postupku.
Također se ističe da je člankom 9.5 Općih uvjeta Ugovora o leasingu ugovorena
nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu pa i s navedenog osnova proizlazi
nenadležnost suda u S.. Slijedom navedenog tuženik predlaže da se Općinski
sud u S. oglasi nenadležnim te da spis ustupi stvarno i mjesno nadležnom
Trgovačkom sudu u Z.. Pod zaštitom prethodno navedenog tuženik daje
sljedeći odgovor na tužbu. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u
cijelosti. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 09.08.2007. godine sklopili Ugovor
o operativnom leasingu br. 22797/07 (u daljnjem tekstu: Ugovor o leasingu), kojim
ugovorom se tuženik obvezao za potrebe tužitelja od dobavljača objekta leasinga
pribaviti osobno Mercedes-Benz C220 CDI neto nabavne vrijednosti 44.581,08 CHF,
i tužitelju omogućiti korištenje objekta leasinga, a tužitelj se obvezao platiti akontaciju
u iznosu od 2.229,06 CHF, jamčevinu u iznosu od 8.916,22 CHF i trošak obrade
ugovora u iznosu od 445,81 CHF, te za ugovoreno korištenje objekta leasinga plaćati
naknadu u vidu mjesečne leasing rate u iznosu od 662,38 CHF, plativo u kunama
prema prodajnom tečaju za CHF E. & S. bank d.d.Nesporno je i da
je predmetni Ugovor o leasingu istekao protekom roka na koji je sklopljen te da je
tužitelj u cijelosti podmirio svoje dugovanje po predmetnom ugovoru. Međutim u
cijelosti je netočna tvrdnja tužitelja da je tuženik “u nekoliko navrata mijenjao
kamatnu stopu bez da bi o istome pregovarao s tužiteljem“ i da je “samoinicijativno
mijenjao kamatnu stopu.“
Tijekom cijelog vremena dok je Ugovor o leasingu bio na snazi kamatna stopa
se nije mijenjala te je tužitelj plaćao leasing ratu u ugovorenom neto iznosu od
662,38 CHF. Jedine promjene do kojih je došlo za vrijeme važenja ugovora odnosile
su se na promjenu stope poreza na dodanu vrijednosti koja je u vrijeme sklapanja
Ugovora o leasingu iznosila 22%, da bi se potom od 01.08.2009. povećala na 23%, a
od 01.03.2012. na 25%. Uslijed povećanja stope PDV-a došlo je i do rasta bruto
iznosa rate leasinga sa početnih 808,10 CHF na 814,73 CHF, a potom i na 827,98
CHF, međutim navedene promjene nisu posljedica odluka tuženika ili promjene
kamatne stope, već posljedica promjene stope PDV-a. Slijedom navedenog jasno je
da tužitelj nema nikakvih potraživanja prema tuženiku s osnova “samoinicijativne
promjene kamatne stope“ kako se to navodi u tužbi budući da kamatna stopa tijekom
cijelog vremena dok je Ugovor o leasingu bio na snazi nije mijenjana. Tužitelj u
nastavku tužbe navodi kako mu je nastala šteta zbog “tzv. Valutne klauzule“ a koja
predstavlja razliku između izračuna kredita za navedeno razdoblje i to kada bi isti
iznos bio “pušten“ u kunama uz iste uvjete otplate. Tužitelj navodi kako smatra da
odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu
odredbu po čl. 84. i 99. Zakona o zaštiti potrošača jer tužitelj “kao prosječni potrošač“
ne raspolaže stručnim znanjima kako bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice
ugovaranja u valuti CHF te da mu sadržaj odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi “nije
bio razumljiv“.Nije točno da je tužitelj predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao
potrošač te da se na Ugovor primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj
se obratio tuženiku radi financiranja nabave osobnog vozila Mercedes-Benz C220
CDI, međutim tužitelj se tuženiku nije obratio kao fizička osoba, već u svojstvu
nositelja UGOSTITELJSKO TRGOVAČKOG OBRTA CAFFE BAR K..Ponuda za
sklapanje Ugovora o leasingu nije izdana na tužitelja kao fizičku osobu, već na I.
O. V.. UGOSTITELJSKO TRGOVAČKI OBRT CAFFE BAR K..U
konačnici Ugovor o leasingu sklopljen je između tuženika i I. O. V..
UGOSTITELJSKO TRGOVAČKI OBRT CAFFE BAR K..Zakonom o obrtu (NN
77/1993, 90/1996, 102/1998, 64/2001, 71/2001, 68/2007, 79/2007), koji je bio važeći
u vrijeme sklapanja ugovora, obrt je definiran kao “samostalno i trajno obavljanje
dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. ovoga Zakona od strane
fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom
ili pružanjem usluga na tržištu.“Ugovor o leasingu sklopljen je dana 09.08.2007.
godine kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007) koji u
članku 3.st.1. definira pojam “potrošač“ kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni
posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj
djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.Iz gore navedene definicije
pojma “potrošač“ koja je bila važeća u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu vidljivo
je da se tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu nije smatrao
potrošačem te da se stoga Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/2007) ne primjenjuje na
predmetni ugovor. Naime, tužitelj je predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao vlasnik
UGOSTITELJSKO TRGOVAČKOG OBRTA CAFFE BAR K., dakle za potrebe
obrta u svom vlasništvu. Pošto je svrha obrta obavljanje dopuštenih gospodarskih
djelatnosti, što je sinonim za poslovne djelatnosti, predmetni Ugovor o leasingu
sklopljen je za svrhe koje su namijenjene poslovnoj djelatnosti te se na njega,
temeljem izričite odredbe čl.3.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007,
125/2007) ne primjenjuje taj Zakon. S obzirom da se na predmetni Ugovor o leasingu
ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača sasvim je bespredmetno
tužiteljevo pozivanje na odredbe tog Zakona i na sudsku praksu suda iz presuda P-
1401/12 i Pž-7129/13, s obzirom da se navedena sudska praksa temelji upravo na
odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Presuda Revt -240/14 nema nikakve veze sa
predmetom spora te je nejasno zbog čega se tužitelj na istu poziva .Tužbeni zahtjev
tužitelja počiva na premisi ništetnosti odredbe dijela čl. VI. Ugovora, u dijelu koji se
odnosi na ugovaranje leasing obroka u švicarski franak i u dijelu u kojem je
navedeno da se leasing usklađuje prema indeksu LIBOR 12-mjesečni, a koja
ništetnost, prema historijatu tužbe i stavu tužitelja, proizlazi iz njihove nepoštenosti.
Nepoštenost ugovorne odredbe Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu:
ZOO) ne poznaje. Nepoštene odredbe postoje kao termin isključivo u Zakonu o
zaštiti potrošača, i to u glavi IX. naziva “Nepoštene odredbe u potrošačkim
ugovorima“. Opetovano se ističe, tužitelj nije potrošač, ni u kom smislu i ni po kojoj
pozitivno pravnoj normi, što znači da nema primjene Zakona o zaštiti potrošača,
odnosno posljedično nema niti pozivanja na nepoštenost odredbe u smislu
nepoštenosti odredbe u potrošačkim ugovorima. Čl. 296. st. 1. ZOO propisuje
ništetnost onih ugovornih odredbi općih uvjeta ugovora koje prouzroče očiglednu
neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Međutim odredba čl. VI
Ugovora o leasingu za koju tužitelj tvrdi da je ništetna ne nalazi se u općim uvjetima
nego u glavnim odredbama ugovora na koje se čl. 296. st.1. ZOO-a ne primjenjuje. Iz
svega navedenog je vidljivo da ne postoji ništetnost čl. VI. Ugovora o leasingu na
koje tužitelj ukazuje u tužbi, te je stoga tužbeni zahtjev (kako deklaratorni tako i
kondemnatorni) u cijelosti pravno neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi kako “kao
prosječni potrošač“ ne raspolaže stručnim znanjima kako bi mogao predvidjeti
ekonomske posljedice ugovaranja u valuti CHF te da mu “sadržaj odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi “nije bio razumljiv“.Ponovno se ističe da je tužitelj
predmetni Ugovor o leasingu sklopio kao obrtnik za potrebe svog obrta, tj. za potrebe
obavljanja poslovne djelatnosti, te stoga tužitelj ne uživa zaštitu koja proizlazi iz
odredba Zakona o zaštiti potrošača. Prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o
leasingu tužitelj je djelovao u okviru svoje profesionalne djelatnosti te je stoga
prilikom sklapanja ugovora bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika. S
obzirom na navedeno tužitelj nipošto ne može isticati kako je on bio “prosječni
potrošač“ te kako mu posljedice pojedinih odredbi ugovora nisu bile predvidive ili da
mu sadržaj pojedinih odredba nije bio razumljiv. Naime, dobar gospodarstvenik ne
pristupa sklapanju ugovora čije odredbe ne razumije ili čiji učinak ne može
predvidjeti. Slijedom navedenog tužitelj ne može tvrditi da ga odredbe sklopljenog
ugovora ne obvezuju argumentirajući to činjenicom da prilikom sklapanja ugovora
nije razumio značaj tih odredbi jer sklapanje ugovora značaj kojeg ne razumije
predstavlja propust tužitelja u primjeni dužne pažnje, posljedice kojeg propusta mogu
pasti samo na teret tužitelja. Pod zaštitom prethodno navedenog tuženik ističe
prigovor zastare potraživanja tužitelja s obzirom da je tužitelj posljednju uplatu u
korist tuženika po Ugovoru o leasingu izvršio u studenom 2012. godine te je u
odnosu na bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku vezao uz Ugovor o
leasingu nastupila zastara. Temeljem svega izloženog tuženik predlaže da Sud po
provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da tužitelja
obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao
ponudu za operativni leaasing, ugovor o leasingu, plan otplate ugovora o leasingu,
analiza strukture fakturiranih leasing obroka, pregled salda konti po ugovoru o
leasingu, raspored plaćanja po ugovoru o leasingu, opće uvjete ugovora o leasingu,
izvadak iz obrtnog registra, nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5.Punomoćnici parničnih stranaka su popisali trošak.
6. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama nije
sporno da su stranke dana 09. kolovoza 2007 zaključile ugovor o operativnom
leasingu u kunskoj protuvrijednosti od 42.417,49 CHF.
7.Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se
ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati iznos pretplaćen radi promjenjive
kamatne stope i razlike u tečaju CHF.
8. Iz ugovora je razvidno da je tužitelj Ugovor sklopio kao vlasnik obrta dok je
iz zahtjeva za financiranje razvidno da je tužitelj u istom naveo da je predmet
financiranja gospodarsko vozilo i da je svrha predmeta leasinga za potrebe
poslovanja. Iz navedenog je razvidno da je tužitelj Ugovor sklopio kao gospodarski
subjekt.
9.Odredbama čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/'3,
46/07 i 79/07; dalje ZZP) a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora je
propisano da je u smislu tog Zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni
posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj
poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (toč.1) dok je trgovac svaka osoba
koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u
okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja (toč 2) Odredbom čl. 1 st. Zakona
o obrtu (Narodne novine, broj: 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 68/07 i 79/07;
dalje: ZO) propisano je da je obrt u smislu tog Zakona samostalno i trajno obavljanje
dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. tog Zakona od strane
fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom
ili pružanjem usluga na tržištu. Obrtnik u smislu tog Zakona je fizička osoba koja
obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. tog Zakona u svoje ime i za svoj račun , a
pritom se može koristiti i radom drugih osoba (čl. 1 st. 3 ZO-a) Uzevši u obzir citirane
odredbe ovaj sud zaključuje kako tužitelj nije potrošač, odnosno kako tužitelj nije
sklopio Ugovor u svojstvu potrošača. Naime uvidom u Ugovor je utvrđeno kako je taj
Ugovor sklopio tužitelj kao vlasnik trgovačkog obrta te je Ugovor ovjeren pečatom
navedenog obrta čiji je vlasnik tužitelj. Dakle tužitelj je kao primatelj leasinga sklopio
Ugovor z svojstvu vlasnika obrta odnosno u ime i za račun obrta zbog čega ovaj sud
zaključuje kako je taj Ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve djelatnosti , dok tužitelj nije
dokazao suprotno. Drugim riječima tužitelj nije dokazao da je taj Ugovor sklopio kao
fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj
poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti u kojem slučaju bi tužitelj imao status
potrošača u smislu odredbe čl. 3. st 1 ZZP-a.
10.Slijedom navedenog ugovor kojeg je sklopila fizička osoba, ali u svojstvu
obrtnika predstavlja trgovački ugovor u smislu odredbe čl. 14 st. 2 Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05 i 41/08; dalje ZOO) jer je sklopljen
u obavljanju djelatnosti koja čine predmet njegovog poslovanja i ne može se smatrati
potrošačkim ugovorom.
11.Slijedom navedenog, predmetni ugovor po svojoj naravi predstavlja
trgovački ugovor, odnosno tužitelj se u konkretnom slučaju ne može smatrati
potrošačem u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
Stoga u konkretnom slučaju na tužitelja nema učinak parnični postupak za
zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
12. Člankom 4.Ugovora određeno je da nabavna vrijednost objekta leasniga
iznosi42.417;49 CHF, da su razdoblja plaćanja mjesečna da ukupan broj leasinga
obroka iznosi 60 da je dospijeće prvog leasing obroka prvog u slijedećem mjesecu po
isporuci objekta leasinga, da jamčevina iznosi 20%.
13.Ugovorom je određeno da su novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora
izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni
tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.
14.Odredbom čl. 322 ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu
Republike Hrvatske , prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj
povrijeđenog pravila ne upućuje na neke u drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u
određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
15.Dakle odredbom čl. 22 ZOO-a određen je institut valutne klauzule koji je u
hrvatski pravni sustav uveden člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine broj 3/94) a koji je stupio na snagu 22. siječnja
1994 te je postala uobičajena praksa da se u sklapanju pravnih poslova (ugovora o
kupoprodaji, o zakupu, o najmu, o kreditu, o leasingu) ugovorena cijena izračunava
upravo ne temelju tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Stoga su
prema stavu ovog suda dopuštene odredbe članka 4 i 6. Ugovora kojima su stranke
ugovorile da se vrijednost objekta leasinga odnosno ukupni iznos naknade kao i
iznos mjesečnih rata veže valutnom klauzulom uz švicarski franak. Zato se sa
sigurnošću može reći da je ovaj institut apsolutno prepoznati i prihvaćenu našem
društvu i kao takav se primjenjuje dugi niz godina.
16.Stoga ovaj sud smatra da za rješenje odnosa između stranaka nije odlučno
je li tuženik prije sklapanja Ugovora objasnio tužitelju rizičnost ugovaranja novčane
obveze odnosno naknade u odnosu prema stranoj valuti , u konkretnom slučaju u
švicarskim francima,jer se institut valutne klauzule primjenjuje dugi niz godina i opće
prihvaćen je u našem društvu te je njegova primjena uobičajena praksa prilikom
sklapanja pravnih poslova. Osim toga , tužitelj je jednako kao i i tuženik gospodarski
subjekt koji obavlja poduzetničku djelatnost te je u pravnom prometu dužan postupati
sa povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog gospodarstvenika. Tužitelj je kao
gospodarski subjekt morao biti svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u
švicarskim francima ili bilo kojoj drugoj stranoj valuti te je pristao na taj rizik. Pritom je
bitno istaknuti da ni tuženik kao niti tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao
znati kako će se kretati tečaj domaće valute u odnosu na bilo koju drugu stranu
valutu pa tako i u odnosu na švicarski franak. Iz navedenog razloga sud je odbio
dokazni prijedlog stranaka za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost je
li tuženik objasnio tužitelju rizičnost i nestabilnost tečaja ugovorene valute i sugerirao
mu uzimanje kredita u švicarskim francima kao najpovoljnijeg.
17.Sporne odredbe Ugovora po mišljenju ovog suda nisu dovele do
neravnoteže u obvezama stranaka (članak 3. ZOO-a) niti su iste protivne načelu
savjesnosti i poštenja (članak 4 ZOO-a).
18.Slijedom navedenog,odredbe Ugovora prema kojima se vrijednost
ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu
prema stranoj valuti, u konkretnom slučaju u švicarskim francima nisu protivne
Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.
19.S obzirom da u konkretnom slučaju na tužitelja nema učinak parnični
postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. te da u odnosu na tužiteljev
zahtjev, zastara nije počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe, primjenom odredbe čl. 225. ZOO-a ovaj sud je utvrdio
da je predmetna tužba od 27. rujna 2021 podnesena nakon proteka zastarnog roka
od pet godina, jer je plaćanje po Ugovoru tužitelj izvršio u razdoblju od 2008 do 2013.
Također se ističe da s obzirom na to da se zbog prethodno navedenih razloga na
tužitelja ne proteže učinak kolektivne tužbe i s obzirom na odredbe čl. 4 i 4 Ugovora
nisu ništetne , tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 42.417,19 na ime
preplaćenog iznosa mjesečnih naknada ne bi bio osnovan ni u slučaju da nije
nastupila zastara.
20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
21. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st 1 ZPP-
a, a isti troškovi se sastoje od sastava odgovora na tužbu-1.250,00 kn, zastupanja na
ročištu od 01.10.2020-1.250,00, sastava podneska od 15.10.2020-1-250,00 kn,
sastava podneska od 08.02.2022-1.250,00 kn, pristupa na ročište od 06.10.2022-
1.250,00 kn. odnosno ukupno 6.250,00 kn.
U Splitu, 17. studenoga 2022.
S U D A C
DRAGAN RAMLJAK, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15
dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za
Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
