1                Poslovni broj: 6 Us I-553/2022-9

Poslovni broj: 6 Us I-553/2022-9

 

U I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja M. d.d., R., O. V. N., kojeg zastupa opunomoćenica M. B., protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, kojeg zastupa službena osoba A. K., uz sudjelovanje zainteresirane osobe R. H., zastupane po Ž. d. o. u P., P., R., radi donošenja rješenja o obuhvatu kampa, 17. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi radi poništenja rješenja Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/I-940-01/21-06/149, URBROJ: 531-09-02-01/01-22-4 od 11. ožujka 2022.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

 

III.              Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 200,00 kn (slovima: dvije stotine kuna) / 26,54 EUR (slovima: dvadeset i šest eura i pedeset i četiri centa)[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

 

Obrazloženje

             

1.              Rješenjem tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/I-940-01/21-06/149, URBROJ: 531-09-02-01/01-22-4 od 11. ožujka 2022. prekinut je upravni postupak pokrenut zahtjevom tužitelja za donošenjem rješenja o obuhvatu kampa, procijenjenim i neprocijenjenim dijelovima kampa i vlasništvu nad nekretninama u kampu P. u k.o. R., do pravomoćnosti rješenja o utvrđenju granice pomorskog dobra za područje kampa I. u k.o. R. za područje kampa P.

 

2.              Osporavajući zakonitosti navedenog rješenja tuženika, tužitelj u tužbi i kasnijem tijeku spora ističe da mu u postupku nije pružena mogućnost očitovanja o dopisu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture od 2. veljače 2022., budući da mu isti nije dostavljen sve do donošenja pobijanog rješenja. Smatra da navedeno Ministarstvo nije ovlašteno davati mišljenje glede toga što predstavlja prethodno pitanje u odnosu na predmetni postupak. Ističe da je izreka pobijanog rješenja nejasna, budući da iz iste nije razvidno koje će od ovlaštenih predlagatelja iz čl. 4. st. 8. Uredbe o postupku utvrđivanja granica pokrenuti postupak za utvrđivanje granice pomorskog dobra. Zaključno navodi da nije bilo razlogom za prekidanje predmetnog postupka, budući da nema zapreke da se predmetni postupak i postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra vode istovremeno.

 

3.              Tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud poništi pobijano rješenje tuženika, te da tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora tužitelju.

 

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je u postupku uvidom u Preglednu kartu autokampa "P." s prikazom katastarskih čestica od 8. kolovoza 2011. utvrđeno da se predmetni kamp svojim položajem nalazi u neposrednoj blizini mora te da veliki broj čestica u obuhvatu kampa predstavlja prve evidentirane čestice do mora. Uvidom u katastarski operat za k.o. R. i u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli utvrđeno je da na predmetnom području u k.o. R. pomorsko dobro nije upisano u katastar i zemljišne knjige, te je stoga od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture zatraženo očitovanje o tome je li u tijeku postupak radi utvrđenja granice pomorskog dobra, o čemu se navedeno Ministarstvo očitovalo dopisom od 2. veljače 2022., u kojem je navedeno da na području na kojem se nalazi kamp P. granica pomorskog dobra nije utvrđena, niti je u tom smislu pokrenut odgovarajući postupak. Stoga s obzirom na prednje nesporne činjenice, bilo kakvo očitovanje tužitelja ne bi imalo utjecaja na pobijano rješenje. Ističe da sukladno čl. 20. st. 2. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 50/20, dalje: ZGNZ), utvrđivanje granice pomorskog dobra na području kampa predstavlja prethodno pitanje u postupku radi donošenja rješenja o utvrđenju prava vlasništva u kampu, i to takvo prethodno pitanje koje tuženik nije ovlašten sam riješiti, već je dužan prekinuti postupak do donošenja odluke nadležnog tijela. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, te obvezivanje tužitelja na naknadu troškova upravnog spora tuženiku.

 

5.              Ž. d. o. u P., koje u ovome sporu ima status zainteresirane osobe, u odgovoru na tužbu priklanja se obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

6.              U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 10. studenog 2022., u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i opunomoćenice tuženika, a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS), u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, koja svoj izostanak nije opravdala, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

7.              Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika, sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te uvidom u dokumentaciju koja prileži dostavljenom spisu upravnog postupka.

 

8.              Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

9.              Uvidom u spis upravnog postupka utvrđeno je da je tužitelj je dana 30. travnja 2021. tuženiku podnio zahtjev za izdavanje potvrde o usklađenosti geodetskog elaborata prema čl. 18. st. 4. ZPNZ-a i zahtjev za donošenje rješenja o obuhvatu kampa, procijenjenim i neprocijenjenim dijelovima kampa i vlasnicima u kampu P. k.o. R., sukladno čl. 17. i čl. 20. ZPNZ-a.

 

10.              Uvidom u zahtjev podnositelja i priložene isprave, a osobito Preglednu kartu autokampa "P." s prikazom katastarskih čestica od 8. kolovoza 2011., tuženik je utvrdio da se predmetni kamp svojim položajem nalazi u neposrednoj blizini mora te da veliki broj čestica u obuhvatu kampa predstavlja prve evidentirane čestice do mora.

 

11.              Nastavno, uvidom u katastarski operat za k.o. R. i u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli tuženik je utvrdio da na predmetnom području u k.o. R. pomorsko dobro nije upisano u katastar i zemljišne knjige, te o navedenoj okolnosti zatražilo očitovanje od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, koje je dopisom od 2. veljače 2022. odgovorilo da da na području na kojem se nalazi kamp P. granica pomorskog dobra nije utvrđena, niti je u tom smislu pokrenut odgovarajući postupak.

 

12.              Tužitelj ne osporava da se kamp P. svojim položajem nalazi u neposrednoj blizini mora te da veliki broj čestica u obuhvatu kampa predstavlja prve evidentirane čestice do mora, kao ni da na tom području granica pomorskog dobra nije utvrđena.

 

13.              Međutim, tužitelj smatra da pitanje utvrđivanja granice pomorskog dobra za predmetni postupak ne predstavlja prethodno pitanje do rješavanja kojeg je trebalo prekinuti predmetni postupak, te također smatra da mu u postupku nije dana mogućnost očitovanja o navedenoj relevantnoj činjenici.

 

14.              Sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19, dalje: ZPDML) na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, a sukladno čl.14. st. 1. istog Zakona, granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice.

15.              Odredbom čl. 20. st. 1. ZNGZ-a propisano je da se rješenjem iz čl. 17. ovoga Zakona (rješenjem o obuhvatu kampa, procijenjenim i neprocijenjenim dijelovima kampa i vlasnicima u kampu) utvrđuju katastarske čestice koje su formirane na procijenjenim dijelovima kampa kao predmet prava vlasništva trgovačkog društva, katastarske čestice koje su formirane na neprocijenjenim dijelovima kampa kao predmet prava vlasništva Republike Hrvatske, potvrđuje se da su trgovačko društvo i Republika Hrvatska stvarni vlasnici tih katastarskih čestica i daje nalog općinskom sudu nadležnom za postupanje u zemljišnoknjižnim predmetima za provedbu rješenja u zemljišnoj knjizi.

 

16.              Odredbom čl. 20. st. 2. ZNGZ-a propisano je da ministarstvo kod donošenja rješenja o obuhvatu kampa, procijenjenim i neprocijenjenim dijelovima kampa i vlasnicima u kampu rješava i sva prethodna pravna pitanja bez čijeg rješavanja nije moguće riješiti predmetnu stvar, osim utvrđivanja granice pomorskog dobra.

 

17.              Slijedom navedenog utvrđenog činjeničnog stanja i citiranog mjerodavnog prava, ovaj sud ocjenjuje zakonitim postupanje tuženika kada je u konkretnom slučaju odredio prekid postupka ocijenivši da o prethodnom pitanju utvrđivanja granice pomorskog dobra, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, nije ovlašten odlučivati.

 

18.              Naime, odredbom čl. 55. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21, dalje ZUP) propisano je da će se u postupku rješavanja upravne stvari postupak prekinuti kad se prethodno pitanje odnosi na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili majčinstva te u drugom slučaju propisanom zakonom.

 

19.              U konkretnom slučaju upravo je odredbom čl. 20. st. 2. ZNGZ-a propisan takav slučaj u kojem tuženik nije ovlašten rješavati o prethodnom pitanju nego je dužan prekinuti postupak dok nadležno tijelo, ovdje Povjerenstvo za granice ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, ne donese pravomoćno rješenje o utvrđivanju granice pomorskog dobra.

 

20.              Stoga, budući da donošenje rješenja u smislu čl. 17. i čl. 20. ZNGZ-a te potvrđivanje geodetskog elaborata u smislu čl. 18. st. 4. ZNGZ-u obuhvaća i nužnost odlučivanja o vlasništvu nad pojedinim česticama, a da se na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva, proizlazi da pitanje utvrđivanja granice pomorskog dobra predstavlja prethodno pitanje za predmetni upravni postupak pred tuženikom, a o kojem pitanju tuženik sukladno izričitoj zakonskoj odredbi nije ovlašten sam odlučivati.

 

21.              Stoga je tuženik pobijanim rješenjem pravilno i zakonito prekinuo predmetni upravni postupak do pravomoćnosti rješenja o utvrđenju granice pomorskog dobra za područje kampa, pri čemu za nastavak predmetnog postupka nije relevantno tko će i kada pokrenuti postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra.

 

22.              Pritom na zakonitost pobijanog rješenja nije od utjecaja okolnost što tužitelju prije donošenja rješenja nije dostavljen radi očitovanja citirani dopis Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, budući da je tužitelju mogućnost očitovanja o sadržaju tog dopisa pružena u ovome sporu, a tužitelj i ne tvrdi da bi činjenično stanje bilo drukčije od onoga utvrđenog od tuženika, naime da je na predmetnog području utvrđena granica pomorskog dobra.

23.              S obzirom na navedeno, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga sud na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kako je to navedeno u toč. I. izreke ove presude.

 

24.              Točke II. i III. izreke ove presude temelje se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor nema pravo na naknadu troškova upravnog spora, već u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

25.              Nastavno, službenoj osobi tuženika valjalo je priznati zatraženi trošak i to u iznosu putne karte na relaciji Z.-R.-Z. u iznosu od 200,00 kuna (100,00 kuna u jednom smjeru) kao opravdan trošak. 

 

26.              Naime, odredbom čl. 79. st. 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora.

 

27.              Odredbom čl. 6. st. 1. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“ broj 8/88, 3/94 i 150/05, dalje: Pravilnik), primijenjen u vezi s odredbom čl. 24. Pravilnika, propisano je da putni troškovi obuhvaćaju naknadu za prijevoz sredstvima javnog prometa. St. 2. istoga članka propisano je da troškovi iz st. 1. istog članka obuhvaćaju izdatke za dolazak iz mjesta prebivališta odnosno boravišta do mjesta gdje treba da se izvrši saslušavanje, vještačenje ili neka druga radnja kao i za povratak u prebivalište odnosno boravište. Ovi troškovi obuhvaćaju i izdatke za prijevoz sredstvima javnog prometa u mjestu prebivališta odnosno boravišta. U st. 3. istog članka propisano je da su sredstva javnog prometa u smislu tog Pravilnika: tramvaj, trolejbus, vlak, autobus, brod i avion.

 

28.              Odredbom čl. 7. st. 1. Pravilnika propisano je da naknada za prijevoz pripada za putovanje izvršeno najkraćim putem i najekonomičnijim prometnim sredstvom. St. 2. istoga članka propisano je da se visina naknade za prijevoz utvrđuje na osnovi putne karte ili na drugi odgovarajući način.

 

29.              Uvidom u javno objavljene cjenike na web stranicama autobusnih prijevoznika utvrđeno je da prosječna cijena autobusne karte redovne linije javnog prijevoznika koji prevozi na relaciji Z. – R. iznosi 100,00 kuna u jednom smjeru, dakle 200,00 kuna u oba smjera.

 

30.              Stoga je odlučeno kao pod toč. II. i III. izreke.

 

U Rijeci 17. studenog 2022.

                                                                                                                    Sutkinja

                                                                                           Daria Pugel, v.r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.