- 1 -              Rev 5241/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5241/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. S., OIB … , iz K., zastupanog po punomoćniku K. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB … , zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8371/2016-4 od 20. studenog 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-626/15 od 21. listopada 2016., u sjednici održanoj 17. studenog 2022.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.462.475,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I./I. izreke, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 136.205,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 1.toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno ukidanje pobijane odluke.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog  postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, obzirom je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Isto tako neosnovani su navodi revidenta da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka (354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP) jer da nije ocijenio sve dokaze koje je izveo u postupku, obzirom je sud prvog stupnja ocijenio sve izvedene dokaze što je vidljivo iz sadržaja presude, iako se nije izričito pozvao na odredbu čl. 8. ZPP, a što je utvrdio i drugostupanjski sud ispitujući prvostupanjsku odluku.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja teretnog vozila, prikolice i rovokopača u razdoblju od rujna 1993. do kraja 2012., a uslijed nepravilne provedbe izvršenja u postupku Općinskog suda u Imotskom broj I-97/92.

 

9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Imotskom broj P-842/92 utvrđeno suvlasništvo M. V. i ovdje tužitelja u jednakim dijelovima u pogledu rovokopača, traktora tegljača i prikolice koje se imaju civilno podijeliti,

- da je M. V. podnio Općinskom sudu u Imotskom izvršni prijedlog na temelju te ovršne isprave te je u tom postupku rješenjem I-68/95 od 9. rujna 1993. vjerovniku M. V. kao kupcu dosuđen suvlasnički dio predmetnih pokretnina koji je pripadao ovdje tužitelju i da je M. V. pokretnine koje su bile predmetnom tog izvršnog postupka preuzeo i nakon toga prodao trećoj osobi,

- da su u tom postupku pred Općinskim sudom u Imotskom broj I-68/95 postojale nepravilnosti i nezakonitosti u radu predmetnog suca budući da je u postupku radi civilne diobe do prodaje i predaje predmetnih pokretnina došlo prije pravomoćnosti rješenja o izvršenju bez da je predlagatelj položio kupovninu i bez da je tužitelj kao ovršenik obaviješten o izvršnom postupku.

- da je tužitelj 1. prosinca 1997. podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu radi predaje pokretnina, ali budući da su pokretnine prodane trećoj osobi, povrat više nije bio moguć, pa je tužitelj tužbenim zahtjevom od 19. studenoga 2001. potraživao isplatu vrijednosti 1/2 dijela pokretnina koje su bile predmetom ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Imotskom broj I-68/95, te je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-762/10 od 28. veljače 2011. (potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9016/11 od 12. travnja 2012.) naloženo Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju iznos od 295.462,47 kn (naknada štete zbog nezakonitog rada suda).

 

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da postoji odštetna odgovornost tuženice i da je tužitelj od 2001., a kada je u postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu broj P-762/10 naveo da su predmetne pokretnine prodane trećoj osobi znao da do povrata pokretnina ne može doći, pa da nije bilo zapreke da u tom postupku potražuje osim obične štete i naknadu štete u vidu izmakle koristi koja je predmet ovog postupka. Obzirom je ocijenio osnovanim prigovor zastare (tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. listopada 2013.), pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96., 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO/91), odbio je tužbeni zahtjev u cijelosti. U odnosu na navode tužitelja da se radi o vlasničkoj tužbi iz čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje u tekstu: ZV) sud je zaključio da su predmetne pokretnine prodajom i predajom na javnoj dražbi u sudskom postupku postale vlasništvo M. V. i za 1/2 dijela koje su bile u vlasništvu tužitelja, pa da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u smislu čl. 165. ZV, a tuženica nije pasivno legitimirana jer tuženica nije posjednik tih pokretnina.

 

11. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu sudu prvog stupnja, ocjenjujući da  prvostupanjska presuda nema nedostataka u utvrđenju činjeničnog stanja niti u primjeni materijalnog prava. Pritom ističe da su u konkretnom slučaju stvari prodane  trećoj osobi, stoga povrat stvari nije moguć te da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se ne može primijeniti odredba čl. 165. ZV. Stoga da u situaciji kada povrat stvari više nije moguć, tužitelj ima pravo primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima zahtijevati naknadu štete.

 

12. Upravo to tužitelj i čini u konkretnom slučaju, potražuje naknadu štete u visini izgubljene dobiti.

 

13. Međutim, u konkretnom slučaju zastara zahtjeva za naknadu štete teče od trenutka saznanja tužitelja da povrat stvari nije moguć, stoga su sudovi pravilno utvrdili da je tužitelj (najkasnije) 2001. saznao da povrat stvari nije moguć (kada je u postupku radi predaje stvari izjavio da su stvari prodane trećoj osobi) te su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 367. ZOO/91 ocijenivši prigovor zastare osnovanim.

 

14. Tužitelj u reviziji inzistira na primjeni odredbe čl. 165. ZV, koji u st. 1. propisuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Međutim, obzirom su u konkretnom slučaju stvari prodane u ovršnom postupku, niti je tužitelj u trenutku podnošenja predmetne tužbe vlasnik stvari niti je tuženica nepošteni posjednik, odnosno bilo kakav posjednik jer predmetne stvari ne drži u posjedu.

 

15. Nesporno je da je tuženica odgovorna za štetu nastalu tužitelju, zbog čega je tužitelju i dosuđen i isplaćen iznos od 295.462,47 kn za vrijednost stvari, no zahtjev za naknadu štete u visini izgubljene dobiti je u zastari, kako su pravilno sudovi ocijenili. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da mu zastarni rok počinje teći tek nakon isplate iznosa vrijednosti strojeva. Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO/91 potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a to je u konkretnom slučaju najkasnije 2001. kada je podnio tužbu za isplatu vrijednosti 1/2 dijela pokretnina jer je tada znao da su stvari prodane trećoj osobi i da do povrata pokretnina ne može doći, stoga je tada mogao potraživati i naknadu štete u vidu izmakle koristi koja je predmet ovog postupka.

 

16. Slijedom navedenog, niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 17. studenog 2022.