Poslovni broj: 65 Pž-122/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-122/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u P., protiv tuženika L. P. d.o.o., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik G. B., odvjetnik u P., radi utvrđenja pomorskog dobra i upisa pomorskog dobra u zemljišne knjige, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-205/2019-18 od 27. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 17. studenog 2022.

r i j e š i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-205/2019-18 od 27. studenog 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-205/2019-18 od 27. studenog 2019.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-205/2019-18 od 27. studenog 2019. odbijen je tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Presudom donesenom pod istim poslovnim brojem utvrđeno je da su
nekretnine pobliže označene u izreci prvostupanjske presude pomorsko dobro i
naloženo tuženiku da trpi brisanje prava vlasništva i upis pomorskog dobra na tim nekretninama, kao i da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 25.500,00 kn u roku od 15 dana.

3. Tuženik je protiv te odluke pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi u bitnom navodi kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. Zakona o parničnom postupku jer je Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama za utvrđivanje područja i granica pomorskog dobra propisana nadležnost upravnih tijela, a sud je odbio prigovor nenadležnosti suda pozivom na odredbu članka 37.a tog Zakona koja se ne može primijeniti u ovom predmetu zbog posebnih okolnosti odnosno promjena granica lučkog područja odlukama o promjeni prostornih planova koje je donio Grad P..
Tvrdi kako je te odluke dostavio u spis, ali ih je prvostupanjski sud potpuno zanemario i umjesto na njih, pogrešno se pozvao na Odluku o izmjeni odluke o osnivanju lučke uprave koja određuje područje administrativne nadležnosti lučke uprave i ne može imati utjecaj na promjenu namjene prostora određenu izmjenama prostornih planova. Zbog zanemarivanja tih činjenica smatra da su učinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 338. stavka 4. i članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Potom žalitelj ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o tome da prostorno i urbanističko planiranje spada u djelokrug jedinica lokalne samouprave i da sud ne može donositi odluke suprotno tim planovima jer bi to predstavljalo grubu povredu ustavom zajamčenog prava na lokalnu samoupravu i osnovnih načela Europske povelje o lokalnoj samoupravi, a k tome u ovom konkretnom postupku sud nije proveo uviđaj na licu mjesta, nije izvršio identifikaciju nekretnina, nije proveo mjerničko vještačenje, nego je te dokazne prijedloge stranaka odbio bez obrazloženja što također ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

5. Dalje u žalbi žalitelj također ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o svim spornim pravnim pitanjima, a posebno o pogrešnoj primjeni odredbe članka 118. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanja prava na izvlaštenje po odredbi članka 1038. Pomorskog zakonika i naknade po stjecanju bez osnove na temelju odredbe članka 1111. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, te zatim tvrdi da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. stavka 2. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno iz članka 49. stavka 4. i članka 50. stavka. 1. Ustava Republike Hrvatske, s obzirom na to da tuženik, putem svojih prednika, predmetne nekretnine drži u mirnom posjedu od 1972. godine i na njima obavlja djelatnost od njihova stjecanja naplatnim pravnim poslom i u vezi s tim naglašava da eventualni propust zakonodavca da u Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća i Zakonu o morskim lukama iz 1996. godine izrijekom isključi procjenu pomorskog dobra u temeljni kapital ne može biti na štetu tuženika. Žalitelj dalje navodi okolnosti iz kojih zaključuje da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu i „pobijanu presudu preinačiti, te tužbeni zahtjev odbaciti i sud oglasiti nenadležnim za postupanje“ (pravilno bi bilo ukinuti presudu i odbaciti tužbu) ili da pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka i trošak ove žalbe ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

8. Žalba je neosnovana.

9. Pobijana odluka je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je utvrđenje da su nekretnine označene kao k.č.br. 637/2
zgr., površine 40712 m2, 637/3 zgr., površine 692 m2, 637/4 zgr., površine 29 m2, 637/5 zgr., površine 2744 m2, 637/7 zgr., površine 2645 m2, 637/8 zgr., površine 1124 m2, 637/10 zgr., površine 2700 m2, 637/12 zgr., površine 6200 m2, 637/13 zgr., površine 55 m2, upisane u zk.ul. 3049, k.o. P., k.č.br. 637/9 zgr., površine 1520 m2, upisane u zk.ul. 12884, k.o. P., k.č.br. 637/6 zgr., površine 1839 m2, upisane u zk.ul. 11173, k.o. P., pomorsko dobro i da je tuženik dužan trpjeti brisanje prava vlasništva tuženika na tim nekretninama i upis pomorskog dobra.

11. Riječ je o nekretninama koje u naravi predstavljaju kopneni dio lučkog područja luke otvorene za javni promet-luke P., lokacija „M. C.“ čije su granice utvrđene pravomoćnim rješenjem Ministarstva, Uprave, Povjerenstva, klasa: UP/I 342-01/09-01/13, ur.broj: 530-04-10-2 od 10. lipnja 2010. i u odnosu na koje je izrađen i proveden geodetski elaborat broj 147/10 od 5. listopada 2010. potvrđen od strane D. uprave, Područnog ureda P., klasa: 932-06/10-02/704 od 20. siječnja 2011., radi evidentiranja pomorskog dobra, ispravljanja podataka katastarskog plana i evidentiranja i promjene podataka o zgradama za provođenje promjena u katastru zemljišta.

12. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu, prije svega, istaknuvši prigovor
apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Prvostupanjski
sud je taj prigovor odbio s obrazloženjem da su točne tvrdnje tuženika da se granica pomorskog dobra određuje u upravnom postupku, ali da odredba članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/16) daje legitimitet tužitelju za poduzimanje svih radnji radi zaštite pomorskog dobra, pa tako i za podnošenje tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra.

13. Takvo stajalište prvostupanjskog suda je pravilno i zakonito. Naime, zakonom je uvijek bio propisan način određivanja granica pomorskog dobra u upravnom postupku, kako to detaljno obrazlaže žalitelj, ali iz odredbe članka 37.a Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama proizlazi ovlaštenje Republike Hrvatske za podnošenje tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra u cilju njegove pravne zaštite u parničnom postupku i ta odredba određuje i postojanje pravnog interesa za podnošenje takve tužbe (članak 187. ZPP-a).

14. Pogrešno žalitelj smatra da na pitanje nadležnosti suda za odlučivanje o tužbenom zahtjevu može utjecati promjena prostornih planova Grada P.. Pri tome se žalitelj poziva na odredbu članka 14. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kojom je propisano da granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice, te na odredbu članka 47. stavka 1. tog Zakona kojom je propisano da Vlada Republike Hrvatske utvrđuje lučko područje u lukama (…) u skladu s prostornim planom. Međutim, iz tih zakonskih odredaba se ne može izvesti zaključak da promjena prostornog plana nakon što su već pravomoćno utvrđene granice lučkog područja može utjecati na izmjenu tih granica.

15. S druge strane, iz žalbenih navoda uopće nije jasno kako bi odluke Grada P. o izmjeni prostornog plana mogla utjecati na pitanje sudske nadležnost u ovom postupku i zašto žalitelj smatra da je propuštanjem prvostupanjskog suda da prilikom odlučivanja o prigovoru sudske nenadležnosti uzme u obzir i te odluke utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude u tolikoj mjeri da predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Svi pokušaji žalitelja da svoje stajalište obrazloži pozivanjem na ustavno pravo jedinica lokalne samouprave na prostorno i urbanističko planiranje kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, kao i osnovna načela Europske povelje o lokalnoj samoupravi („Narodne novine“ broj 14/97 – Međunarodni ugovori), ne daju odgovor na pitanje na temelju kojih ovlaštenja jedinica lokalne samouprave može svojim odlukama mijenjati već utvrđene granice lučkog područja. Takvo ovlaštenje ne proizlazi ni iz odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, kojim je propisano da je lučka uprava dužna predložiti promjenu akta o lučkom području ako to zahtijevaju razvojni, gospodarski, administrativni ili drugi razlozi.

16. Dakle, suprotno žalbenim navodima odbijanjem prigovora apsolutne nenadležnosti nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. i 11. ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbom članka 338. stavka 4. ZPP-a.

17. Prema odredbi članka 118. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i
morskim lukama ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene
dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nema mjesta primijeni ove odredbe na utvrđenu činjenicu da upis prava vlasništva u korist tuženika na predmetnim nekretninama nije valjan. U vezi s tim valja istaknuti kako i tuženik u odgovoru na tužbu i žalbi, kao i prvostupanjski sud u obrazloženju presude, polaze još od prvih propisa o pomorskom dobru kao općem dobru na kojem se ne može steći pravo vlasništva, jer je izvan pravnog prometa, s tim da tuženik tvrdi kako je pravo vlasništva stekao na valjan način, najprije zato što je njegov pravni prednik naplatnim pravnim poslom stekao pravo vlasništva na tim nekretninama koje su tada bile upisane kao društveno vlasništvo, a potom su predmetne nekretnine procijenjene i unesene u temeljni kapital tuženikovog pravnog prednika u postupku pretvorbe.

18. Međutim, žalitelj pri tome zanemaruje odredbu članka 390.a Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) kojom je propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile:
- društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i

- koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i

- čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

19. Prema tome, da bi tuženik na valjan način stekao pravo vlasništva potrebno je, pored ostale dvije zakonske pretpostavke, da su nekretnine mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o tome da su predmetne nekretnine kao morska luka bile pomorsko dobro i da na njima nitko nije mogao steći pravo vlasništva na valjan način.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da tuženikov pravni prednik nije
naplatnim putem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Suprotno onome
što tvrdi žalitelj iz sadržaja ugovora od 5. veljače 1972. proizlazi da je Općina P. prenijela pravo korištenja k.č. 637 k.o. P., u površini 86.918 m2, s pobrojanim objektima Poduzeću „Luka“ P., uz obvezu isplate Državnom sekretarijatu za narodnu obranu iznosa od 13.900.000,00 dinara koju obvezu jest preuzelo tadašnje Poduzeće „Luka“ P., ali pod uvjetom da Općina P. osigura ta sredstva bilo iz vlastitih sredstava ili putem kredita (članak II. tog ugovora). Netočne su tvrdnje žalitelja da je riječ o kupoprodajnom ugovoru, jer iz njegovog sadržaja proizlazi da se radi o prijenosu prava korištenja.

21. Točne su tvrdnje žalitelja da prvostupanjski sud nije ocjenjivao odluke
Gradskog vijeća Grada P. od 9. ožujka 2017. o izmjenama prostornih planova, ali
to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, riječ je o odlukama koje su donesene nakon što su utvrđene kopnene granice lučkog područja luke otvorene za javni promet-luke P., lokacija „M. C.“ (2010. godine), pa se kasnijim prostornim planovima ne može mijenjati narav tih nekretnina, tako da one više nisu pomorsko dobro, zato što im je prostornim planom dana drukčija namjena.
To bi eventualno mogao biti samo razlog zbog kojeg bi nadležna lučka uprava bila dužna predložiti promjenu akta o lučkom području ako to zahtijevaju razvojni, gospodarski, administrativni ili drugi razlozi, kako je to propisano odredbom članka 47. stavka 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama za luke otvorene za javni promet od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku odnosno članka 74. stavka 3. toga Zakona za luke županijskog i lokalnog značaja.

22. Pogrešno žalitelj smatra da bi pitanje ima li tuženik pravo na naknadu za izvlaštenje u vidu oslobođenja obveze od plaćanja naknade za koncesiju kako je to bilo propisano odredbom članka 1038. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94, 43/96 i 158/03; dalje Pomorski zakoni iz 1994. godine) utjecalo na odluku o tužbenom zahtjevu kojim se traži deklaracija da su određene nekretnine pomorsko dobro koje su u pravomoćno okončanom upravnom postupku evidentirane kao pomorsko dobro nakon što je utvrđena kopnena granica lučkog područja.
Pogrešne su i tvrdnje žalitelja da bi njegovo pravo na naknadu stečenog bez osnove po obveznopravnom institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, bilo relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu za utvrđenje da su predmetne nekretnine pomorsko dobro, štoviše da bi sprječavalo prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

23. Konačno, žalitelj zanemaruje i bitnu okolnost da je odlukom Županijskog poglavarstva I. županije od 9. prosinca 1997. osnovana Lučka uprava P. radi upravljanja, izgradnje i korištenja luka P., P., F., B., P., R., M., K. i K., a dopunom te odluke od 16. lipnja 1998. navedeno je da kopneni prostor luke P. na lokaciji „M. C.“ obuhvaća, pored ostalog, mali pristanišni gat i operativnu obalu smještenih djelom na nekretninama na koje se odnosi tužbeni zahtjev, kao i da je tuženik ostvario pravo na prvenstvenu koncesiju iz članka 62. stavka 3. Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ broj: 108/95, 6/96, 137/99 i 97/00).

24. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nije mogao na valjan način steći pravo vlasništva na pomorskom dobru. Za takav zaključak prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge glede odlučnih činjenica i primijene nematerijalnog prava, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i koje svojim žalbenim navodima žalitelj nije doveo u pitanje.

25. Prvostupanjski postupak je proveden pravilno i zakonito, pa suprotno
žalbenim navodima, žalitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Pravično suđenje ne znači da je sud dužan izvesti sve dokaze koje stranke predlože, upravo suprotno tome, sud određuje koje će od predloženih dokaza izvesti (članak 220. ZPP-a), a one koje ne smatra važnim za odluku odbiti i navesti razloge za to (članak 392. stavka 4. ZPP-a). Međutim, i kada sud ne navede posebno razloge odbijanja izvođenja dokaza to samo po sebi ne znači da je presuda nepravilna i nezakonita.
Razlozi o tome zašto za ovaj postupak nisu relevantne odluke Grada P. o izmjenama prostornih planova već su navedeni u točki 21. obrazloženja ove odluke, a mjerničko vještačenje nakon provedbe geodetskog elaborata zaista ne bi dalo nikakve drukčije rezultate koji bi mogli utjecati na odluku o tužbenom zahtjevu. Stoga neizvođenje tih dokaza i izostanak posebne odluke o razlozima odbijanja, nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

26. Tuženikovo pravo na pravično suđenje nije povrijeđeno ni time što je prvostupanjski sud naložio tužitelju da tužbeni zahtjev uredi tako da navede površinu nekretnina jer je riječ o postupanju u skladu s odredbom članka 109. ZPP-a u vezi s odredom članka 11. stavka 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19).

27. S druge strane, za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu nije bilo potrebno utvrđivati sve činjenice na koje se tuženik pozivao, niti se prvostupanjski sud trebao očitovati na sve njegove navode i dati svoje tumačenje svih propisa na koje se tuženik pozivao. Dovoljno je bilo utvrditi da su nekretnine pomorsko dobro, da su to bile i prije osnivanja lučkih uprava i pretvorbe društvenog poduzeća luka i da tuženik na njima nije mogao na valjan način steći pravo vlasništva. Stoga svi oni žalbeni navodi kojima žalitelj ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, nisu mogli utjecati na drukčiju ocjenu pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude.

28. Odluka o troškovima postupka, koju žalitelj pobija samo zbog odluke o
glavnoj stvari, pravilna je i zakonita glede njene osnovanosti i visine (članak 154.
stavka 1. i članak 155. ZPP-a).

29. Na temelju navedenog proizlazi da ne postoje žalbeni razlozi na koje
ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 17. studenog 2022.

Predsjednik vijeća
Kristina Saganić