- 1 -              Rev 2992/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2992/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz S., OIB … , kojega zastupa punomoćnik V. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & P. iz S., protiv tuženika H. - H. p. d.d. iz Z., OIB … , radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-909/2018-2 od 29. studenog 2018., ispravljene rješenjem poslovni broj Gž R-909/2018-5 od 10. svibnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2765/16-31 od 20. srpnja 2018., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-909/2018-2 od 29. studenog 2018., ispravljene rješenjem poslovni broj Gž R-909/2018-5 od 10. svibnja 2019. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja A. Š. (dalje: tužitelj) radi utvrđenja da odluka o redovnom otkazu Ugovora o radu od 19. rujna 2016. tuženika H. – H. p. d.d. (dalje: tuženik) kao i odluka tuženika od 3. studenog 2011., nije dopuštena, te zahtjev za utvrđenjem da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na isto radno mjesto na kojem je radio ili na druge odgovarajuće poslove sukladno njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, u roku od 8 dana.

 

2. Drugostupanjskom presudom je naprijed citirana prvostupanjska presuda potvrđena.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj pozivom na revizijske razloge propisane čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP).

 

4. Tužitelj navodi da drugostupanjsku presudu pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no kako ovaj razlog nije predviđen čl. 385. ZPP kao razlog zbog kojeg se može podnijeti revizija, u tom dijelu su revizijski navodi tužitelja nedopušteni i nisu bili predmetom razmatranja prilikom donošenja ove odluke.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija tužitelja je neosnovana.

 

7. Prema čl. 391.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nezakonitom odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu koju je donio temeljem čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19), a vezano uz isti i zahtjev da se tužitelja vrati na isto ili drugo odgovarajuće radno mjesto na kojem je radio prije donošenja odluke o otkazu, te zahtjev za utvrđenjem da radni odnos tužitelja nije nikada prestao.

 

9. Povodom revizije tužitelja sporan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj svojim propustom da tuženika obavijesti o razlozima nedolaska na posao u razdoblju od 3. kolovoza do 9. kolovoza 2016. počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja bi po svojoj težini predstavljala opravdani razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika (čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR).

 

10. Pobijana presuda sadrži jasne i nedvojbene razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati, a ne postoji niti razlika između navoda o sadržaju isprava na kojima se pobijana odluka temelji i sadržaju samih isprava koje su predane u spis, pa stoga nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

11. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu od 8. travnja 2015. po kojem je bio zaposlen na radnom mjestu „djeljač pošiljaka“

- da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelj kod tuženika imao 18 godina, osam mjeseci i 24 dana radnog staža

- da je tuženik pozvao tužitelja na iznošenje obrane, no da se tužitelj tom pozivu nije odazvao

- da se radničko vijeće nije očitovalo o namjeravanoj odluci otkaza ugovora o radu

- da iz odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa i to što u razdoblju od 3. kolovoza do 9. kolovoza nije došao na posao niti je poslodavca obavijestio o razlozima nedolaska na posao, a u tom razdoblju nije bio na bolovanju, što je utvrđeno kada je tužitelj 1. rujna 2016. dostavio izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za kolovoz

- da se tužitelj u razdoblju od 28. lipnja 2016. do 2. kolovoza 2016. nalazio na bolovanju

- da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da u razdoblju od 3. kolovoza do 9. kolovoza 2016. tužitelj nije bio radno sposoban, međutim da je bio sposoban za rasuđivanje

- da iz zdravstvenog kartona tužitelja proizlazi da je tužitelju 2. kolovoza 2016. dijagnosticiran sindrom ovisnosti o alkoholu (dalje: dg. F10.2), da nije bio na liječenju u duševnoj bolnici i da mu je sa tim datumom zaključeno bolovanje bez naknade, dok će se novo otvoriti isključivo ako ode na liječenje, nakon čega se liječniku ponovno javio 11. kolovoza 2016. kojom prilikom je bio u alkoholiziranom stanju, naveo da od zadnjeg posjeta ne radi te je konstatirano da će se potvrda o bolovanju izdati isključivo ako se prijavi na bolničko liječenje, nakon čega je 24. kolovoza 2016. prekinuto bolovanje zbog nedolaska tužitelja na kontrolu i nedostatka suradnje za liječenjem

- da su tužitelju prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu prethodno bilo izrečeno dva pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa s mogućnošću otkaza ugovora o radu i to 16. prosinca 2015. i 13. svibnja 2016.

 

12. Temeljem ovako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da su bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu propisane čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR jer iako tužitelj nije bio radno sposoban, bio je sposoban za rasuđivanje te je bio obvezan obavijestiti poslodavca o nedolasku na posao, a propuštanjem obavješćivanja poslodavca o razlozima nedolaska na posao da je počinio naročito tešku povredu obveze iz radnog odnosa propisanu čl. 45. toč. 12. Pravilnika o radu tuženika kojim je propisano da naročito tešku povredu obveze iz radnog odnosa predstavlja i neopravdano izbivanja sa rada. Nadalje, zaključuje da s obzirom da tužitelj nije dostavio liječničku dokumentaciju kojom bi opravdao izostanak sa posla da isti predstavlja neopravdani izostanak sa posla, te da je tužitelj bio sposoban za rasuđivanje i da je znao da mora poslodavcu opravdati izostanak sa posla kao i da je trebao ishoditi potvrdu nadležnog liječnika o privremenoj nesposobnosti za rad što je propustio učiniti. U odnosu na navode tužitelja da mu je poslodavac trebao omogućiti iznošenje obrane sud navodi da je poslodavac pozvao tužitelja brzojavom na iznošenje obrane, no da isti nije bio uručen jer tužitelj nije bio zatečen na adresi koja je ujedno adresa koju je prijavio poslodavcu kao adresu na kojoj boravi.

 

13. Sud drugog stupnja prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao i pravilnost zaključka da je tužitelj svojim postupcima počinio tešku povredu obveze uz radnog odnosa koja po svojoj prirodi prestavlja razlog za donošenjem pobijane odluke o otkazu ugovora o radu temeljem čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR.

 

14. Člankom 115. st. 1. toč. 3. ZR je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

15. Nadalje, čl. 37. ZR je propisano da je radnik dužan, što je moguće prije, obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, a najkasnije u roku od tri dana dužan mu je dostaviti liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad i njezinu očekivanom trajanju, dok je st. 2. istoga članka propisano da je ovlašteni liječnik dužan radniku izdati potvrdu iz stavka 1. ovoga članka, a ako zbog opravdanog razloga radnik nije mogao ispuniti obvezu iz stavka 1. ovoga članka, dužan je to učiniti što je moguće prije, a najkasnije u roku od tri dana od dana prestanka razloga koji ga je u tome onemogućavao (st. 3. istoga članka).

 

16. Polazeći od činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja prema kojima proizlazi da tužitelj nije poslodavcu dostavio liječničku potvrdu o svojoj nesposobnosti za rad u smislu čl. 37. st. 1. ZR, niti je tijekom postupka tvrdio da je takvu potvrdu za razdoblje kada nije bio na bolovanju od svog liječnika zatražio u smislu čl. 37. st. 2. ZR, niti je takvu potvrdu dostavio nakon što je donio poslodavcu potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad u rujnu 2016., proizlazi pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj neopravdano izostao sa rada, a na koji način je počitio tešku povredu obveze iz radnog odnosa propisanu čl. 45. toč. 12. Pravilnika o radu tuženika, a koja po svojoj prirodi, kada se uzme u obzir okolnost da su tužitelju unutar manje od godine dana izrečene dvije mjere upozorenja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu, predstavlja opravdan razlog za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu.

 

17. Revizijski navodi tužitelja kojima ponavlja navode iz postupka pred prvostupanjskim sudom, a odnose se na navode da je tužitelj bio radno nesposoban, pa da samim time nije bio u stanju obavijestiti poslodavca o nemogućnosti dolaska na posao su pravno neutemeljeni.

 

18. Naime, poslodavac je donio odluku o otkazu ugovora o radu na temelju podataka koje mu je u vrijeme kada je odluka donijeta predočio sam tužitelj – a to je da za razdoblje od 3. do 9. kolovoza 2016. tužitelj nije bio na bolovanju i nije postojala isprava liječnika koja bi opravdavala tužiteljev nedolazak na njegovo radno mjesto, a očito je liječnik opće prakse tužitelja smatrao da ne postoje razlozi za izdavanje takve potvrde jer iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je liječnik tužitelja prekinuo njegovo bolovanje jer je tužitelj odbio bolničko liječenje. Kako tužitelj niti u nekom razumnom roku, kada je (prema njegovim tvrdnjama) saznao da u spornom razdoblju nije bio na bolovanju poslodavcu nije dostavio nikakvo opravdanje za nedolazak na posao, odluka poslodavca je bila opravdana prema ispravama koje su mu bile na raspolaganju.

 

19. Slijedom navedenog neovisno o nalazu vještaka dr. G. M. i njegovim navodima da tužitelj u spornom razdoblju nije bio radno sposoban, obzirom da je tužitelj bio sposoban za rasuđivanje znao je da je dužan obavijestiti poslodavca o razlozima nedolaska na posao, što je propustio učiniti. Stoga je poslodavac, rukovodeći se službenim ispravama koje mu je tužitelj sam dostavio, imao opravdan razlog za zaključak da je tužitelj neopravdano izostao sa rada i uvažavajući prethodna upozorenja na povredu obveza iz radnog odnosa sa upozorenjem na mogućnost otkazivanja ugovora o radu, a koja su tužitelju izdana u kratkom razdoblju prije donošenja odluke o otkazu koja je predmetom pobijanja u ovom postupku, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje odluke o redovnom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem zaposlenika a temeljem čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR.

 

 

 

 

20. Stoga je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena i odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 16. studenoga 2022.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.