- 1 -              Rev 483/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 483/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. L. iz L., OIB: … , kao pravne slijednice iza pok. tužitelja V. L., OIB: … , koju zastupa punomoćnik B. U., odvjetnik u I., protiv tuženika C. o. d.d., Z., OIB: … , kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. Š., T. Z.-J., A. J., R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1938/16-3 od 2. lipnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom broj Pn-4/2016 od 23. ožujka 2016., u sjednici održanoj 16. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1938/16-3 od 2. lipnja 2016. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom broj Pn-4/2016 od 23. ožujka 2016. pod točkom II. izreke u dijelu kojim nisu prihvaćeni kumulativno postavljeni tužbeni zahtjevi za naknadu štete na ime izgubljene zarade, se odbija.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-1938/16-3 od 2. lipnja 2016. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom broj Pn-4/2016 od 23. ožujka 2016. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 315.888,18 kuna sa zateznim kamatama od 22. travnja 2013. do isplate (točka I. izreke), u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 153.406,60 kuna sa zateznim kamatama (točka II. izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplatiti sada pok. tužitelju V. L. (pravnom predniku tužiteljice) iznos od 315.888,18 kuna na ime kapitalizirane zatezne kamate za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. ožujka 2010. (zbog tuženikovog zakašnjenja u plaćanju tužitelju tražbine na ime naknade za tuđu njegu i pomoć), sa zateznim kamatama od dana podnošenja zahtjeva 22. travnja 2013. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju, na ime izgubljene zarade u razdoblju od 1. ožujka 1994. do 31. prosinca 2006. iznos od ukupno 153.406,60 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za više traženo tužiteljev zahtjev odbijen (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 162.650,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama (točka 1. izreke). Preinačeno je rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi na način da je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 90.502,07 kuna, dok su ostali zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka odbijeni (točka 2. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojim su odbijeni kumulativno postavljeni tužbeni zahtjevi za naknadu štete na ime izgubljene zarade (točka II. izreke), tužiteljica je podnijela reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova revizije.

 

3.1. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime kapitalizirane zatezne kamate i iznosa na ime izgubljene zarade (točka I. i II. izreke), te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, tuženik je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Potražuje i troškove revizijskog postupka.

 

4. Odgovor na revizije nije podnesen.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana. Revizija tuženika je osnovana.

 

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev pravnog prednika tužiteljice za naknadu štete koju je trpio zbog posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

 

7.1. Pravni prednik tužiteljice (sada pok. V. L.) je u ovom stadiju postupka potraživao isplatu iznosa od 315.888,18 kuna na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja u plaćanju naknade tuđe pomoći i njege, za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. ožujka 2010. Potraživao je i naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. prosinca 2006., postavljajući eventualno kumulirane tužbene zahtjeve, na iznos od 336.641,34 kune s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno iznos od 304.669,14 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao prvi eventualno kumulirani zahtjev, te iznos od 153.406,60 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

 

8. Sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je pravni prednik tužiteljice kao vozač motornog vozila zadobio teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi od 15. siječnja 1994. i da tuženik kao osiguratelj motornog vozila, čiji je vozač kriv za nastanak prometne nezgode, odgovara pravnom predniku tužiteljice za štetu koju je trpio kao posljedicu zadobivenih ozljeda.

 

9. U odnosu na zahtjev pravnog prednika tužiteljice za isplatu zateznih kamata zbog zakašnjenja u plaćanju novčane tražbine na ime naknade tuđe pomoći i njege, prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

              - da je tuženik na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu pravnom predniku tužiteljice isplatio iznos od 244.370,00 kuna sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2010. (po presudi broj P-182/2004 od 2. srpnja 2010.),

 

              - da tuženik nije u cijelosti podmirio potraživanje pravnog prednika tužiteljice po osnovi zateznih kamata na dospjele iznose tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. ožujka 2010., radi čega je provedeno vještačenje po vještaku M. G., prema čijem nalazu i mišljenju tuženik s osnova zateznih kamatama na dospjele iznose tuđe pomoći i njege, duguje još iznos od 315.888,18 kuna, računajući od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa na ime tuđe pomoći i njege (mjesečno iznosa od 1.200,00 kuna),

 

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka M. G. proizlazi da je za razdoblje od 1. ožujka 1994. do 19. travnja 1996. zatezne kamate obračunavao po konformnoj metodi, za razdoblje od 20. travnja 1996. do 19. srpnja 2004. zatezne kamate obračunavao po konformnoj metodi za razdoblje kraće od godinu dana, a od 20. travnja 2007. do 2. srpnja 2010. zatezne kamate obračunavao po proporcionalnoj metodi.

 

10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja su prihvatili tužbeni zahtjev pravnog prednika tužiteljice za isplatu iznosa od 315.888,18 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva (22. travnja 2013.) pozivom na odredbe članka 277. stavak 1. i 279. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

11. U odnosu na zahtjev pravnog prednika tužiteljice za naknadu štete na ime izgubljene zarade u razdoblju od 1. ožujka 1994. do 31. prosinca 2006., prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

 

              - da je pravnom predniku tužiteljice zbog ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju umanjena radna sposobnost i da je zbog umanjenja radne sposobnosti koja je uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, gubio zaradu,

 

              - da je pravni prednik tužiteljice u vrijeme nastanka štetnog događaja imao obrt koji se bavio bravarskom djelatnošću,

 

- da su u istovjetnoj djelatnosti bili i obrtnici Lj. L. i I. M., koji su ostvarivali prosječne mjesečne zarade u iznosima većim od 3.154,00 kuna,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka M. G. proizlazi da izgubljenu zaradu pravnog prednika tužiteljice, za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. prosinca 2006. kada se uzmu ostvarene mjesečne neto plaće zaposlenika u Republici Hrvatskoj svakog mjeseca za navedeno razdoblje, umanjeno za iznose primljenog bolovanja od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i umanjena za ostvarena neto primanja od obrta, ostvarena neto primanja pravnog prednika tužiteljice bi bila u iznosu od 304.669,14 kuna, a kada bi se uzelo da je pravni prednik tužiteljice po mjesecima utuženog razdoblja ostvarivao prihod od 3.154,00 kuna (kao i obrtnici Lj. L. i I. M.), na koji iznos se obračunavaju doprinosi i porezi, te uzimajući u obzir i primitke koji su ostvareni, ostvarena neto primanja pravnog prednika tužiteljice za navedeno razdoblje bi bila u iznosu od 153.406,60 kuna.

 

12. Sudovi nižeg stupnja pozivom na odredbu članka 195. stavak 1. ZOO su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 153.406,60 kuna, pri čemu su zaključili da je pravnom predniku tužiteljice zbog ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju umanjena radna sposobnost i da je zbog umanjenja radne sposobnosti koja je uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja, pravni prednik tužiteljice gubio zaradu u utuženom razdoblju i to u iznosu od 3.154,00 kuna mjesečno, koju su obrtnici ( Lj. L. i I. M.) s područja kao i pravni prednik tužiteljice, mjesečno ostvarivali.

 

12.1. S time da su sudovi nižeg stupnja zaključili da svaka zarada koju je pravni prednik tužiteljice ostvarivao ili je mogao ostvariti, a zbog prometne nezgode nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini, neovisno o tome je li takva zarada evidentirana u poslovnim knjigama pravnog prednika tužiteljice, te su zaključili da pravnom predniku tužiteljice ne pripada pravo na naknadu onog dijela izgubljene zarade koji je zbog neevidentiranja poslovanja u poslovnim knjigama ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.

 

13. Tužiteljica u reviziji, u dijelu kojim nije prihvaćen njezin zahtjev (na ime izgubljene zarade) za isplatu iznosa od 336.641,34 kune s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno iznosa od 304.669,14 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, navodi da pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP). Međutim, u obrazloženju revizijskih razloga u bitnome osporava način na koji su sudovi nižeg stupnja utvrdili i ocijenili odlučne činjenice odnosno da nisu pravilno utvrdili izgubljenu zaradu pravnog prednika tužiteljice odnosno stvarnu štetu, pa su to prigovori činjenične naravi kojima se ne može dovesti u pitanje pravilnost nižestupanjskih presuda.

 

13.1. Navedenim revizijskim prigovorima tužiteljica zapravo prigovara ocjeni izvedenih dokaza iznoseći način na koji ona smatra da ih je trebalo ocijeniti. To su prigovori činjenične naravi i kao takvi nisu pogodni za raspravljanje u revizijskom postupku (članak 385. ZPP). Stoga tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje, jer se prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14. Odlučujući o reviziji tužiteljice, a s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o obvezi tuženika da sada tužiteljici naknadi materijalnu štetu, za odluku o tom zahtjevu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koje se ovdje primjenjuju na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO („Narodne novine“ broj 35/05), i to:

 

- odredba članka 190., kojom je propisano: „Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja“,

 

- odredbe članka 189., prema kojima (stavak 1.) „Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi“, i (stavak 3.) „Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem“, i

 

- odredbe članka 195., prema kojoj (stavak 1.) „Tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja“.

 

15. Izgubljena zarada u vidu nemogućnosti ostvarivanja zarade zbog toga što je radnjom štetnika oštećeni bio spriječen ostvarivati korist iz svog rada u smislu odredbe članka 189. stavak 1. ZOO jest ona zarada koju bi pravni prednik tužiteljice ostvario da nije bilo štetne radnje.

 

16. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da izmakla korist predstavlja neostvarenu imovinsku korist koja bi prema redovitom tijeku stvari ili okolnostima konkretnog slučaja bila ostvarena da nije bilo postupka štetnika koji ga čini građanskopravno odgovornim.

 

17. Slijedom navedenog, da bi oštećenik mogao zahtijevati određenu izmaklu korist potrebno je da dokaže da bi po redovitom tijeku stvari, tj. uz veliki stupanj izvjesnosti, ta korist bila ostvarena da nije bilo štetnikove radnje odnosno propuštanja (članak 189. stavak 3. ZOO).

 

18. Pravni prednik tužiteljice je mogao kao izgubljenu dobit tražiti samo ono što je po redovnom tijeku stvari mogao ostvariti od djelatnosti kojom je se bavio.

 

19. S obzirom da pravni prednik tužiteljice tijekom ovoga postupka nije dokazao da bi po redovitom tijeku stvari njegova izmakla korist nakon predmetne nesreće bila jednaka prosječnoj mjesečnoj isplaćenoj plaći u Republici Hrvatskoj, po shvaćanju ovoga suda pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo (članak 189. stavak 3. ZOO) kada su odbili zahtjev pravnog prednika tužiteljice za isplatu iznosa od 304.669,14 kuna sa zateznim kamatama.

 

20. Nisu osnovani ni revizijski navodi da bi trebalo tužiteljici priznati iznos od 336.641,34 kuna po osnovi izgubljene zarade (uvećane za neplaćene poreze i doprinose) jer je ovaj sud zauzeo pravno shvaćanje u sjednici Građanskog odjela od 15. prosinca 2008., a prema kojem shvaćanju u izgubljenu zaradu ne uračunava se dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.

 

21. U ovoj pravnoj stvari sudovi nižeg stupnja su zaključili da pravnom predniku tužiteljice ne pripada naknada izgubljene zarade koju bi ostvario u visini neplaćenih poreza i doprinosa koja davanja bi imao kao obrtnik odnosno da se u izgubljenu zaradu ne uračunava dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa.

 

22. Budući da je pobijana presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju revizijskog suda zauzetom u sjednici Građanskog odjela od 15. prosinca 2008., valjalo je i u tom dijelu odbiti reviziju tužiteljice i odlučiti kao u izreci presude pozivom na odredbu članka 393. stavak 1. ZPP.

 

23. Tuženik u reviziji osporava potraživanje pravnog prednika tužiteljice po osnovu obračunatih neisplaćenih zateznih kamata za vremensko razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. ožujka 2010., navodeći da obračun zateznih kamata nije zakonit, te da se na izračun kroz cijelo razdoblje treba primijeniti proporcionalna metoda, pri čemu navodi da je takvo shvaćanje zauzeto u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 543/2009 od 3. prosinca 2009.

 

24. Odlučujući o reviziji tuženika najprije valja reći da je u presudi broj Rev-x-543/09 od 3. prosinca 2009., izneseno pravno shvaćanje prema kojem „neovisno o tome kako su se obračunavale kamate do 31. ožujka 1994., glavnica za obračun kamata nakon toga drugačijom propisanom metodom ostaje glavnica osnovnog duga, a ne ona uvećana obračunom kamata na dotadašnji način - pripisivanje dospjelih kamata glavnici“.

 

25. S druge strane, u kasnijim odlukama (broj Rev-1530/2018-2 od 26. studenoga 2019., broj Rev-35/2011 od 18. svibnja 2011. i dr.) revizijski sud odstupa od ranijeg pravnog shvaćanja i zauzima pravno shvaćanje:

 

„Visina zateznih kamata i način obračuna kamata, u razdoblju od 25. rujna 1992. do 20. travnja 1996. bili su regulirani Zakonom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 53/91), tako da su se zatezne kamate obračunavale mjesečno primjenom konformne metode u visini eskontne stope koju utvrđuje HNB uvećane za 20%, te Uredbama o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94 i 19/95), s tim da se od početka primjene Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 22/94), odnosno od 1. travnja 1994., konformni način obračuna kamata primjenjivao za razdoblje kraće od godinu dana.

 

Zakonom o zateznim kamatama („Narodne novine“ broj 28/96 – dalje: ZZK) propisano je da se obračun zatezne kamate konformnim načinom vrši za razdoblja kraća od godine dana.

 

Sabor Republike Hrvatske je „vjerodostojnim tumačenjem“ („Narodne novine“ broj 58/04) člankom 3. stavak 1. naprijed navedenog Zakona pojasnio smisao i cilj navedene odredbe time da je rekao da se za razdoblje dulje od godinu dana primjenjuje proporcionalni (prosti) način obračuna zateznih kamata. Navedenim tumačenjem nije dat odgovor na sporno pitanje što je s kamatama dospjelim na dan prelaska s obračuna konformnom metodom na metodu jednostavnog - proporcionalnog (prostog) načina obračuna kamata, već se ograničio samo na primjenu Zakona o zateznim kamatama i na razdoblje nakon 1. travnja 1994., ali ne i na sudbinu do tada dospjelih i obračunatih kamata.

 

Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 22/94), kao i kasnijim Zakonom o zateznim kamatama („Narodne novine“ broj 28/96), obračun zatezne kamate propisan je na isti način pa zbog toga navedenu Uredbu treba tumačiti na jednak način kao i članak 3. stavak 1. Zakona o zateznim kamatama („Narodne novine“ broj 28/96).

 

Prema navedenom, do 31. ožujka 1994. bio je propisan jedan način obračuna kamata (konformnom metodom bez obzira na razdoblje za koje se kamata obračunavala), a od 1. travnja 1994. drugi način za razdoblje kraće od godinu dana konformnom metodom, a za duže razdoblje jednostavnim kamatnim računom.

 

Primjena složenog kamatnog računa do 1. travnja 1994., propisana naprijed navedenim odredbama, koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici, bilo je i razumljiva i prihvatljiva s obzirom na tadašnju monetarnu i financijsku nestabilnost, visoku inflaciju i da je to bilo vrijeme visokih zateznih kamata, a sve iz razloga što se jedino na taj način mogao otkloniti negativni efekt, u to vrijeme, galopirajuće inflacije. Iz navedenog razloga se i obračunavanje zateznih kamata na navedeni način do 31. ožujka 1994. nije protivilo načelu monetarnog nominalizma pa je i „revalorizacija“ glavnice primjenom konformne metode načina obračuna kamata imala svoju svrhu u korekciji načela monetarnog nominalizma, zbog čega takvim načinom obračuna kamata nije povrijeđeno niti načelo zabrane anatocizma, odnosno zabrane ograničenja, kapitalizacije dospjelih kamata. Nakon 1. travnja 1994., upravo zbog stabilizacije monetarnog sustava i uvjeta relativno niske inflacije i nižih kamatnih stopa zakonodavac se razumljivo odlučio na promjenu metode izračuna zatezne kamate te je potpuno prihvatljivo i jedino smisleno, a radi očuvanja glavnice, u prijelaznom razdoblju (do 31. ožujka 1994.) obračunatu kamatu pripisati glavnici i odrediti da na tako novu formiranu glavnicu teče zatezna kamata, jer svako drugačije tumačenje citiranih odredbi bilo bi protivno smislu, kako promjene metode obračuna kamata, tako i svrsi zakonske kamate te očuvanju vrijednosti glavnice.

 

Takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republika Hrvatska broj: Su-IV-56/19-15, održanoj od 21. studenoga 2019., a ono glasi:

 

„Primjenom dopuštenog složenog (konformnog) kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) tako obračunate zatezne kamate u trenutku prijelaza na drugačiji način obračuna kamata (od 1. travnja 1994.) postale su sastavni dio glavnice, stoga je tako uvećana glavnica osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode“.

 

26. S obzirom da su sudovi nižeg stupnja, prihvatili nalaz i mišljenje vještaka koji nije obračunao potraživanje pravnog prednika tužiteljice na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja u plaćanju naknade tuđe pomoći i njege, za razdoblje od 1. veljače 1994. do 31. ožujka 2010. prema pravnom shvaćanju ovoga suda zauzetog u odluci broj Rev-1530/2018-2 od 26. studenoga 2019., a ne postoje uvjeti za preinaku presuda sudova nižeg stupnja, valjalo je temeljem odredbe članka 395. stavak 2. ZPP ukinuti presude sudova nižeg stupnja i odlučiti kao u točki I. izreke rješenja.

 

27. Tuženik nadalje u reviziji osporava i dosuđeni dio (u iznosu od 153.406,60 kuna) na ime izgubljene zarade, navodeći da su se sudovi nižeg stupnja kod utvrđivanja izgubljene zarade pravnog prednika tužiteljice vodili samo činjenicom da je obrtnički potencijal pravnog prednika tužiteljice bio suštinski istovjetan s obrtnicima Lj. L. i I. M. koji su ostvarivali prosječno mjesečne zarade u iznosi od 3.145,00 kuna, a time da su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer nisu dali valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

 

28. U odnosu na zahtjev pravnog prednika tužiteljice po osnovi naknade štete zbog gubitka zarade u obavljanju obrta, valja ukazati na slijedeće.

 

29. Odredbom članka 195. stavak 1. ZOO je propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

30. Iz navedene odredbe proizlazi da zarada oštećene osobe nije propisom ograničena samo na određenu vrstu zarade, niti bilo koji drugi posebni propis ograničava oštećenu osobu u pravu na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, a koju zbog oštećenja odnosno nanošenja tjelesne povrede više nije mogla ostvarivati.

 

31. Svaka zarada koju je tužitelj ostvarivao ili mogao ostvariti, a zbog nesreće na poslu nije ostvarivao, predmet je gubitka u njegovoj imovini odnosno predstavlja pravnu osnovu za naknadu štete u smislu odredbe članka 195. stavak 1. ZOO.

 

32. Međutim, samim gubitkom sposobnosti za rad, bilo potpunim ili djelomičnim, koji je posljedica štetnog događaja, oštećenik ne trpi štetu već je nužno da oštećenik zbog posljedice te nesposobnosti za rad (potpune ili djelomične) gubi zaradu, koju je odgovorna osoba dužna naknaditi.

 

33. U predmetnom su postupku sudovi nižeg stupnja pošli od činjenice da je radna sposobnost pravnog prednika tužiteljice umanjena i da s obzirom na preostalu radnu sposobnost pravnog prednika tužiteljice, ukazuje samo po sebi na zaključak o gubitku zarade. Sudovi nižeg stupnja polaze (isključivo) od pretpostavke da bi pravni prednik tužiteljice prema redovnom tijeku stvari (da nije bilo nezgode) ostvarivao zaradu kao i drugi obrtnici ( Lj. L. i I. M.).

 

34. Naime, o osnovanosti zahtjeva stranaka u parničnom postupku može se odlučivati samo i jedino u stupnju izvjesnosti, ali ne i u stupnju vjerojatnosti na koje bi eventualno upućivale indicije.

 

35. Polazeći od navedenih okolnosti ne može se za sada prihvatiti ocjena sudova nižeg stupnja da se kod utvrđivanja naknade štete na ime izgubljene zarade može poći samo od pretpostavke da bi pravni prednik tužiteljice u utuženom razdoblju, da nije ozlijeđen u štetnom događaju, ostvario isti obrtnički potencijal kao i drugi obrtnici u bravarskoj djelatnosti, a da se pri tome ne uzimaju u obzir i drugi dokazi koji prileže spisu (primjerice, podaci Porezne uprave).

 

36. Stoga opravdano tuženik u reviziji, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev pravnog prednika tužiteljice za isplatu iznosa od 153.406,60 kuna na ime izgubljene zarade, prigovara da nižestupanjske presude ne sadrže razloge o svim odlučnim činjenicama slijedom čega se ne mogu ispitati, pa je valjalo pozivom na odredbu članka 394. stavak 1. ZPP ukinuti presude sudova nižeg stupnja i vratiti predmet u tom dijelu na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja).

 

37. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP).

 

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 16. studenoga 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Đuro Sessa, v.r.