- 1 -              I Kž 371/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 371/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene T. K. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene T. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 30. siječnja 2020. broj K-16/2016-50, u sjednici održanoj 16. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optužene T. K., odvjetnika B. Š. te branitelja optuženog N. K., odvjetnika M. C.

 

 

r i j e š i o   j e  i  p r e s u d i o  j e :

 

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu presude, te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II.              Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalba optužene T. K. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom od 30. siječnja 2020. broj K-16/2016-50 Županijski sud u Vukovaru je na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.), pod točkom 1. izreke, oslobodio optužbe optuženu T. K., optuženog N. K., optuženu A. K. i optuženu S. Ž. da bi počinili kaznena djela protiv gospodarstva, i to optužena T. K. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., optuženi N. K. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju u poticanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. stavkom 1. KZ/11., te optužene A. K. i S. Ž. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., dok je pod točkom 2. izreke, na temelju iste zakonske odredbe, oslobodio optužbe optuženu T. K. da bi počinila kazneno djelo protiv gospodarstva, utajom poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11.

 

1.1. Nasuprot tome, optužena T. K. proglašena je krivom da je počinila kazneno djelo protiv gospodarstva, povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. stavka 1. KZ/11. te je na temelju istog zakonskog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, nakon čega joj je, temeljem članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda i istovremeno je određeno da se dosuđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko ista u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08.-19. optuženoj T. K. naložena je naknada troškova kaznenog postupka (1/3 dijela) i to na ime dijela troškova vještačenja u iznosu od 12.584,00 kuna te na ime paušala iznos od 2.000,00 kuna, dok je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08.-19. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade za branitelje, u odnosu na oslobađajući dio presude, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude, u odnosu na oslobađajući i osuđujući dio, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o uvjetnoj osudi i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u preostalom dijelu da se pobijana presuda preinači na način da se optuženoj T. K. izrekne stroža kazna zatvora bez primjene uvjetne osude te da joj se naloži nadoknada dijela putnih troškova svjedoka te primjereniji iznos paušalnog troška.

 

2.1. Žalbu je, u odnosu na osuđujući dio, podnijela i optužena T. K. po branitelju, odvjetniku B. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u tom dijelu preinači na način da optuženu T. K. oslobodi optužbe.

 

3. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi N. K. po branitelju, odvjetniku M. C. i optužena S. Ž. po branitelju, odvjetniku S. Š. s prijedlozima da Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenu žalbu odbije kao neosnovanu i u odnosu na ove optuženike potvrdi prvostupanjsku presudu. Odgovor na žalbu optužene  T. K. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenu žalbu odbije kao neosnovanu.

 

4. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optužene T. K., odvjetnika B. Š. i branitelja optuženog N. K., odvjetnika M. C., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optužene T. K. i optuženog N. K., koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je sjednica, na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121711. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok je žalba optužene T. K. u cijelosti neosnovana.

 

7. Nije u pravu državni odvjetnik kada, žaleći se zbog postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud u dispozitivu pobijane presude optuženike, temeljem članka 453. ZKP/08.-19., najprije oslobodio optužbe za počinjenje kaznenih djela iz točaka 1. i 2. te nakon činjeničnih, zakonskih i pravnih opisa tih kaznenih djela u nastavku je naveo kako je nasuprot tome optužena T. K. kriva te ju osuđuje zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 248. stavka 1. KZ/11., iz čega ovaj žalitelj zaključuje kako je optužena T. K. za ovo kazneno djelo osuđena primjenom tog istog članka (članak 453. ZKP/08.-19.), a temeljem kojeg je prethodno oslobođena pod točkama 1. i 2. izreke, ali za sasvim druga kaznena djela.

 

7.1. Međutim, kada se ima u vidu sadržaj i koncepcija izreke pobijane presude tada je na potpuno jasan i nedvosmislen način precizirano za koja kaznena djela, činjenično i zakonski opisana te pravno označena pod točkama 1. i 2. izreke, su optuženici T. K., N. K., A. K. i S. Ž. oslobođeni optužbe te da je to učinjeno upravo primjenom članka 453. ZKP/08.-19. te u odnosu na koje kazneno djelo je optužena T. K., nasuprot oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude, proglašena krivom, pri čemu više nego evidentno i jasno iz dane formulacije proizlazi kako se odredba članka 453. ZKP/08.-19. u konkretnom slučaju ne odnosi i na osuđujući dio ove presude, već isključivo i jedino na njezin oslobađajući dio.

 

7.2. Također nije u pravu ovaj žalitelj kad ističe da postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga koji su dani u toj istoj presudi obrazlažući to činjenicom da se u dispozitivu presude u dva navrata navodi kako je optužena T. K. osuđivana, dok se u obrazloženju iste navodi kako se radi o neosuđivanoj osobi. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama državnog odvjetnika, iz izreke pobijane presude, a u kojoj su navedeni osobni i drugi podaci za optuženu T. K., razvidno je da je naznačeno kako je ista „neosuđivana“ osoba (stranica 1. pobijane presude) te da je u obrazloženju te iste presude također navedeno kako se radi o „neosuđivanoj“ osobi (stranica 26., 2. odlomak odozdo obrazloženja). Dakle, u odnosu na navedenu okolnost ne postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga presude, no druga je stvar što ovaj žalitelj u ovom dijelu izjavljene žalbe osporava pravilnost ovako utvrđenih odlučnih činjenica koje su od značaja za odluku o kazni, što onda predstavlja drugu, a ne ovu žalbenu osnovu, a o čemu će biti više govora u nastavku kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na odluku o kazni.

 

7.3. Isto tako nije u pravu optužena T. K. kada, ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., smatra kako pobijana presuda, u osuđujućem dijelu, nema razloga kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom utvrđivanja krivnje kod ove optuženice jer u tom pogledu sud je samo konstatirao da je ovo kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom, dok niti jednom rečenicom nije obrazložio kako je došao do tog zaključka, pri čemu ovu žalbenu osnovu istovremeno povezuje i s žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na krivnju. Suprotno ovakvim tvrdnjama ove žaliteljice, po ocjeni suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud dao jasne, uvjerljive i dostatne razloge zbog čega smatra da je ova optuženica bila svjesna da inkriminiranim postupanjem krši zakonske odredbe koje se odnose  na obvezu vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga te uslijed kojih okolnosti je bila svjesna da je takvo njezino postupanje bilo zakonom zabranjeno (stranica 26., 5. odlomak odozgo obrazloženja), no druga je stvar što se ista s ovakvim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja ne slaže i što ih osporava, a što onda predstavlja neku drugu, a ne ovu žalbenu osnovu.

 

7.4. I na koncu, obrazlažući ovu istu žalbenu osnovu, optužena T. K. navodi kako izreka pobijane presude i njezino obrazloženje u odnosu na osuđujući dio nemaju nikakvih razloga niti uporišta u iskazima ispitanih svjedoka i ostalim izvedenim dokazima. Također smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te da postoji znatna diskrepancija između onoga što se navodi u obrazloženju pobijane presude te iskaza svjedoka i samih zaključaka suda. Međutim, iako je u ovom dijelu žalbenih prigovora optužena T. K. iznijela neku vrstu općenitih i paušalnih tvrdnji koje ni na koji način nije konkretizirala, precizirala i argumentirala, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja dao je u potpunosti jasne, uvjerljive i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji niti u jednom dijelu nisu proturječni, pozivajući se pri tome na iskaz svjedokinje S. G. te suglasne i u bitnim dijelovima identične nalaze i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije D. P. i D. D. (stranica 25., zadnji odlomak i stranica 26., 1. – 6. odlomak odozgo obrazloženja). Pri tome valja napomenuti kako, suprotno tvrdnjama ove žaliteljice, niti u jednom dijelu pobijane presude, a u odnosu na osuđujući dio, ne postoji proturječje između onoga što se navodi u obrazloženju te presude, u kojem su citirani iskazi svjedoka i vještaka, i samih tih iskaza, a niti postoji proturječje između sadržaja iskaza navedenih osoba i zaključaka suda koji se odnose na kazneno-pravnu odgovornost ove optuženice u odnosu na kazneno djelo za koje je proglašena krivom.

 

7.5. Međutim, nasuprot prethodno navedenom, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude postoji proturječje u odnosu na razloge koji su dani u obrazloženju navedene presude, zbog čega se ista u tom dijelu ne može ispitati. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud u izreci pobijane presude nije naveo temeljem koje točke odredbe članka 453. ZKP/08.-19. je optuženike oslobodio optužbe, a da bi počinili kaznena djela opisana pod točkama 1. i 2. izreke, dok se u obrazloženju te iste presude najprije navodi kako provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem nije dokazano da su optuženici T. i N. K. iznos od 1.204.221,51 kuna zadržali za sebe i time oštetili tvrtku L.-f. d.o.o., da bi se u nastavku obrazloženja, za to isto kazneno djelo (stranica 23. obrazloženja), navelo kako je sud ove optuženike oslobodio optužbe temeljem članka 453. točke 1. ZKP/08.-19., jer djelo za koje se optužuju nije kazneno djelo, s obzirom da nisu ostvarena zakonom propisana obilježja utuženog kaznenog djela.

 

7.6. U odnosu na navedeni žalbeni prigovor uvodno treba napomenuti da sud može, kada oslobađa optuženika utuženog kaznenog djela, u izreci presude navesti po kojoj točki iz članka 453. ZKP/08.-19. je to učinjeno, no ako to nije izričito navedeno ne bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Međutim, u takvoj pravnoj situaciji upravo iz razloga pobijane presude odnosno danog obrazloženja prema odredbi članka 459. stavka 9. ZKP/08.-19., mora biti na jasan i nedvosmislen način vidljivo zbog čega se optuženik oslobađa optužbe odnosno po kojem od tri navedena osnova iz članka 453. ZKP/08.-19. je donesena oslobađajuća presuda, a to ovdje nije bio slučaj. Naime, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude, a kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud najprije navodi kako „... ne stoji tvrdnja Županijskog državnog odvjetništva iz točke 1. optužnice da je u poslovanju tvrtke L. f. d.o.o. L. na opisani način ostvarena razlika u iznosu od 1.204.221,51 kuna, koju su bez pravnog osnova I-optužena T. K. i II-optuženik N. K. zadržali za sebe, oštetivši za isti iznos tvrtku L. f. d.o.o. L.“ (stranica 23., 4. odlomak odozgo obrazloženja), da bi u nastavku tog istog obrazloženja naveo kako „... sud nadalje utvrđuje da u ponašanju optuženika nisu ostvarena zakonom propisana obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., stoga je valjalo, temeljem članka 453. točke 1. ZKP/08., optuženike osloboditi od optužbe, jer djelo za koje se optužuju nije kazneno djelo ...“ (stranica 23., 6. odlomak odozgo obrazloženja). Stoga, i po ocjeni suda drugog stupnja, iz ovakvog obrazloženja suda prvog stupnja nije na potpuno jasan i nedvosmisleni način vidljivo oslobađa li prvostupanjski sud optuženike optužbe iz razloga što nije dokazano da bi počinili inkriminirano kazneno djelo ili zbog toga što smatra da radnje koje im se inkriminiraju ne predstavljaju obilježja utuženog kaznenog djela. Iz navedenog, a kako na to pravilno ukazuje i državni odvjetnik, proizlazi nejasnoća i znatno proturječje u danim razlozima jer sud prvog stupnja u jednom dijelu obrazloženja iznosi zaključak kako „… ne stoji tvrdnja ... da su I-optužena T. K. i II-optuženi N. K. novac zadržali za sebe ...“, iz čega logički proizlazi zaključak kako prvostupanjski sud smatra da navedena tvrdnja iz optužnice nije dokazana, dok u nastavku tog istog obrazloženja decidirano navodi kako „... djelo za koje se optuženici optužuju nije kazneno djelo ...“. Naravno, takvi su razlozi, i po ocjeni ovog suda, u znatnoj mjeri nejasni i proturječni, zbog čega se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati, a kako to ispravno ističe i ovaj žalitelj u podnesenoj žalbi.

 

7.7. Isto tako, a ispitujući u povodu žalbe državnog odvjetnika prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-22. i u odnosu na kazneno djelo činjenično i pravno opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude.

 

7.8. Naime, i u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude dao proturječne razloge zbog čega se pobijana presuda i u tom djelu ne može valjano ispitati. Tako sud prvog stupnja najprije navodi kako „... iz svega gore navedenog ovaj sud utvrdio je da činjenični opis iz točke 2. optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru u cijelosti odgovara zakonskom opisu kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11 ...“ (stranica 25., 3. odlomak odozgo obrazloženja), da bi u nastavku tog istog obrazloženja decidirano zaključio „... kako je iz činjeničnih navoda točke 2. optužnice utvrđeno da opisanim radnjama ... I-optužena T. K. nije obračunala, prijavila, niti uplatila PDV u ukupnom iznosu od 5.683,23 kn ... i tada takvim njezinim radnjama nisu ostvarena zakonom propisana obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., zbog čega je sud I-optuženu T. K. temeljem članka 453. točke 1. ZKP/08. oslobodio od optužbe ...“ (stranica 25., 3. odlomak odozgo obrazloženja). Dakle, a imajući u vidu naprijed navedeno, po ocjeni suda drugog stupnja, razlozi koji su od strane prvostupanjskog suda dani u odnosu na ostvarenja zakonskih obilježja kaznenog djela iz točke 2. optužnice su također nejasni, nerazumljivi i proturječni jer iz istih nije na potpuno jasan i nedvosmislen način vidljivo smatra li sud prvog stupnja da su u konkretnom slučaju ostvarena ili smatra da nisu ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11., a zbog kojeg nedostatka odnosno nejasnoće i nerazumljivosti se pobijana presuda i u ovom dijelu ne može valjano ispitati.

 

7.9. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, temeljem članka 483. stavka 1. ZKP/08.-22., trebalo ukinuti prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu (točke 1. i 2. izreke pobijane presude) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i u tom dijelu predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, zbog čega je riješeno kao u točki I. izreke ove odluke. Pri tome treba istovremeno napomenuti da sud, kada oslobađa optuženika za određeno kazneno djelo, tada to čini u odnosu na ono i onakvo kazneno djelo kako je to činjenično i zakonski opisano te pravno označeno u optužnici ovlaštenog tužitelja, pri čemu ni na koji način ne intervenira u predmetnu optužnicu, kako u pogledu činjeničnog i zakonskog opisa, tako i u pogledu pravne oznake kaznenog djela.

 

7.10. Nastavno, ovaj drugostupanjski je sud, smatrajući da pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu treba ukinuti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, istovremeno ispitao prvostupanjsku presudu i u smislu odredbe članka 487. stavka 4. ZKP/08.-22. budući je državni odvjetnik podnio žalbu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.11. Analizirajući žalbene razloge državnog odvjetnika u pogledu činjeničnih utvrđenja čini se  da je, barem za sada, u pravu državni odvjetnik kada smatra da nije u dovoljnoj mjeri na potpuno jasan i nedvosmisleni način razjašnjeno je li uplaćeni utržak na žiro-račun društva L. f. d.o.o. L. tijekom 2010. godine u ukupnom iznosu od 1.211.649,24 kune korišten za poslovanje navedenog društva u inkriminiranom razdoblju i to za plaćanje dobavljačima i isplatu plaća zaposlenicima ili u neke druge svrhe te što je u konačnici bilo s navedenom uplatom, imajući u vidu činjenicu da je u međuvremenu u odnosu na društvo L. f. d.o.o. bio otvoren i proveden i stečajni postupak.

 

7.12. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja otklonit će postupovne povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, provest će sve do sada provedene dokaze, kao i one na koje stranke eventualno ukažu ili za koje se sam odluči da ih je potrebno provesti te će na taj način utvrditi pravno relevantno činjenično stanje na kojem će onda temeljiti novu odluku koju će zatim i valjano obrazložiti.

 

8. Nije u pravu optužena T. K. kada se, u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, žali zbog povrede kaznenog zakona.

 

8.1. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu ova žaliteljica navodi kako je proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. za vremensko razdoblje od „1. siječnja 2009. do 30. travnja 2012.“. Kako se radi o kaznenom djelu za koje zastara kaznenog progona nastupa protekom roka od deset godina smatra da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude iz činjeničnog opisa trebao izostaviti vremenski period od 1. siječnja 2009. do 30. siječnja 2010., s obzirom da je za to razdoblje, po ocjeni ove žaliteljice, nastupila zastara kaznenog progona.

 

8.2. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žaliteljice, za navedeno razdoblje nije nastupila zastara kaznenog progona. Naime, u konkretnom slučaju optužena T. K. proglašena je krivom što u vremenu od 1. siječnja 2009. do 30. travnja 2012. u L. i M., kao direktorica tvrtke L. f. d.o.o. L., protivno odredbama članka 4. Zakona o računovodstvu (“Narodne novine“ broj 109/07.) nije vodila blagajnu te je neuredno vodila i ostale poslovne knjige koje je bila dužna voditi. Dakle, radi se o tzv. trajnom kaznenom djelu koje se sastoji od više radnji u prirodnom smislu kojima se u tom čitavom vremenskom razdoblju održava protupravno stanje. Stoga, prema članku 8. stavku 2. KZ/11., kod ovakvih kaznenih djela odnosno kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, kazneno djelo je dovršeno danom prestanka protupravne radnje odnosno istekom zadnjeg dana inkriminiranog razdoblja, a što je u ovom slučaju 30. travnja 2012. i tek od tada počinje teći zastara kaznenog progona pa stoga za vremensko razdoblje na koje upućuje ova žaliteljica nije nastupila zastara kaznenog progona.

 

8.3. Isto tako nije u pravu ova žaliteljica  kada tvrdi da je počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 3. ZKP/08.-19. (pravilno bi bilo: članka 469. točke 3. ZKP/08.-19.). Obrazlažući ovaj žalbeni razlog žaliteljica ističe kako je pobijanom presudom proglašena krivom radi neurednog vođenja poslovnih knjiga, a zbog čega je prethodno već bila prekršajno kažnjavana pa je iz navedenog razloga prvostupanjski sud trebao primijeniti pravilo „ne bis in idem“ jer, po njezinom mišljenju, ne može za iste propuste za koje je već prekršajno osuđena biti ponovno osuđena i u kaznenom postupku.

 

8.4. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama, u ovom kaznenom predmetu nadležno državno odvjetništvo nakon donošenja rješenja o provođenju istrage, između ostalih i u odnosu na ovu optuženicu i ovo kazneno djelo, 26. kolovoza 2014. dopisom zatražilo od Ministarstva ,  uprave, Područnog ureda V. da zastanu s vođenjem prekršajnog postupka protiv optužene T. K. zbog neurednog vođenja poslovnih knjiga (list 3690 spisa predmeta), što je isto i učinilo te je dopisom od 28. kolovoza 2014. obavijestilo Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru da su zastali s provođenjem prekršajnog postupka (list 3695 spisa predmeta). Stoga, a imajući u vidu navedeno, suprotno tvrdnjama ove žaliteljice nije počinjena povreda kaznenog zakona na njenu štetu iz članka 469. točke 3. ZKP/08.-19. jer se u konkretnom slučaju ne radi o stvari za koju je ista već ranije pravomoćno presuđena u prekršajnom postupku budući da prekršajni postupak, nakon započinjanja kaznenog postupka, u odnosu na istu materiju nije proveden niti je pravomoćno okončan.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud optuženoj T. K. izrekao preblagu kaznu pri čemu nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu počinjenog djela, jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, da je precijenio značaj olakotnih okolnosti te da kao otegotnu okolnost nije cijenio stupanj njezine krivnje.

 

9.1. S druge strane iako optužena T. K. uvodno naznačuje da se  žali i zbog odluke o kazni, u daljnjem dijelu izjavljene žalbe ne obrazlaže zbog čega smatra da je izrečena kazna neprimjerena pa je ovaj sud, sukladno članku 478. ZKP/08.-22., ispitao pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni budući da žalba zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženice u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

 

9.2. U tom pogledu treba napomenuti kako je prvostupanjski sud optuženoj T. K. ispravno kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu da je ista udana i majka troje djece o kojima se mora brinuti i koje mora uzdržavati, pri čemu je, kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik, pogrešno utvrdio da se radi o neosuđivanoj osobi s obzirom da iz izvršenog uvida u predmet spisa odnosno izvadak iz kaznene evidencije za ovu optuženicu (list 9563 spisa predmeta) proizlazi da je nakon počinjenja kaznenog djela za koje je proglašena krivom u dva navrata osuđivana, i to 2014. i 2015. godine. Također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako na strani ove optuženice ne postoji niti jedna otegotna okolnost odnosno kako u konkretnom slučaju nije pronađena niti jedna okolnost koja nadilazi obilježja bića kaznenog djela za koje je proglašena krivom.

 

9.3. Sagledavajući naprijed navedene okolnosti te imajući u vidu težinu i vrstu počinjenog kaznenog djela i ličnost ove optuženice, bez obzira na činjenicu njezine naknadne osuđivanosti, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je dosuđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci za ovo kazneno djelo primjerena svemu naprijed navedenom te da radi ostvarenja svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. nije nužno izvršenje dosuđene zatvorske kazne. Stoga je prvostupanjski sud optuženici za navedeno kazneno djelo s pravom, nakon dosuđene kazne zatvora, izrekao uvjetnu osudu odredivši da se ista neće izvršiti ukoliko optuženica u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Upravo će se takvom kaznom i izrečenom sankcijom, i po ocjeni drugostupanjskog suda, prvenstveno utjecati na ovu optuženicu, ali i na ostale članove društvene zajednice da ubuduće ne čine kaznena djela te će se njima istovremeno jačati svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, uz jasno izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela. Slijedom navedenog, strožom kaznom, za koju se zauzima državni odvjetnik, a imajući u vidu sve naprijed opisane okolnosti, ne bi se ostvarile svrhe kažnjavanja propisane zakonom, kao što se niti eventualnom blažom kaznom ne bi u potpunosti mogle ostvariti svrhe generalne i specijalne prevencije.

 

10. Državni odvjetnik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka smatrajući da je prvostupanjski sud donio neosnovanu odluku o tim troškovima jer optuženoj T. K. nije naložio da plati i dio putnih troškova isplaćenih za dvadeset i tri svjedoka ispitana tijekom istrage odnosno naložio je da plati vrlo mali iznos paušalne svote tako da je iznos koji je ovoj optuženici naložen za plaćanje na ime troškova kaznenog postupka vrlo mali i nedovoljan.

 

10.1. Iako i optužena T. K. uvodno također ističe žalbenu osnovu koja se odnosi na odluku o troškovima kaznenog postupka, u nastavku izjavljene žalbe ne konkretizira i ne argumentira zbog čega smatra da je navedena odluka suda prvog stupnja nepravilna i nezakonita te ne predlaže kakvu bi odluku u tom pogledu trebao donijeti drugostupanjski sud.

 

10.2. Međutim, nasuprot naprijed navedenim tvrdnjama državnog odvjetnika, po ocjeni drugostupanjskog suda, odluka o troškovima kaznenog postupka je pravilna i utemeljena na zakonu, osobito imajući u vidu činjenicu da je ova optuženica, prema podacima u spisu predmeta, nezaposlena osoba, bez redovitih primanja i bez imovine temeljem koje bi se mogla uzdržavati te ima troje djece koje je po zakonu dužna uzdržavati. Kada se ima u vidu činjenica da joj je pobijanom presudom naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka na ime djela troškova vještačenja u iznosu od 12.584,00 kuna te na ime paušala u iznosu od 2.000,00 kuna, dakle ukupno 14.584,00 kuna, što za njezine materijalne i obiteljske prilike nije zanemariv iznos tada bi plaćanjem tih dodatnih troškova, kako to predlaže državno odvjetništvo, po ocjeni drugostupanjskog suda, bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje i uzdržavanje osoba koje je ona temeljem zakonskih obveza dužna uzdržavati. Stoga, slijedom svega navedenog, nije osnovana žalba državnog odvjetnika niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

 

11. Budući da pobijana presuda u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu žalbenim tvrdnjama optužene T. K. te žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u sumnju, dok u tom dijelu nisu utvrđene niti povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08.-22. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu optuženice u cijelosti te žalbu državnog odvjetnika u ostalom dijelu trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08.-22. odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 16. studenoga 2023.