Poslovni broj 22 Gž-1783/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž-1783/2021-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-g. d.o.o. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5329/11-115 od 4. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 16. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5329/11-115 od 4. ožujka 2021.u toč. I izreke I u toč. II izreke za iznos parničnog troška od 231.562,50 kn/30733,63 eur[1] sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

              II. Preinačava se navedena presuda u toč. II izreke za iznos parničnog troška od 401.728,12 kn/53318,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se odbija tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 401.728,12 kn/53318,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

 

              III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 633.480,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 633.290,62 (toč. II).

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

 

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana (samo djelomično glede odluke o parničnom trošku).

 

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

5. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

6. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na ocjenu dokaza, valja reći da su isti u cijelosti neosnovani jer je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge glede ocjene svih provedenih dokaza, dok se prigovori žalitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih iskaza i davanje vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ovlašten jedino sud, pa stoga nije ostvarena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a na koju, prema sadržaju žalbe, ukazuje tužitelj.

 

7. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj viši sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje, pa prema tome nije osnovan žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanje dano za njega.

 

8. Nakon ukidnog rješenja ovoga suda poslovni broj Gž-1547/10-2 od 24. svibnja 2011., sud prvog stupnja postupio je sukladno odredbi čl. 377 st. 2 ZPP, te je izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio ovaj sud u svom rješenju.

 

9. Tužitelj je tijekom postupka ustvrdio da je kao investitor gradio nekoliko stambenih zgrada na području S. te da bi dobio građevnu dozvolu uvjet su bile prilazne ceste, tako da je u više navrata direktor tužitelja davao Izjave da ustupa dijelove svojih određenih parcela za prilazne ceste, kojih dijelova da je postao vlasnik Grad Z., a iako nije zaključio adekvatan pravni posao temeljem kojeg bi tuženik stekao vlasništvo, tužitelj je ostao bez određene površine građevinskog zemljišta, radi čega trpi štetu. Iako se tuženik nije upisao kao vlasnik ove površine, on je izvanknjižni vlasnik i uzimanjem ove površine građevinskog zemljišta neosnovano se obogatio, radi čega tužitelj potražuje naknadu za izuzeto građevinsko zemljište i to u iznosu od iznosa od 633.480,00 kn (konačno postavljeni tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 17. siječnja 2020.), time da je zahtjev ograničio na zemljište koje je ustupio Izjavama od 24. lipnja 2003., 26. studenog 2002. te 12. lipnja 2002. (prihvaćen je prigovor zastare kao osnovan za ranije ustupljeno zemljište), sve jer je geodetskim elaboratom broj RN 704/2002, Izjavom ovjerenom 12. lipnja 2002. godine, prenio čestice za formiranje zkč. 1032/25 površine 268 m2 za koju česticu je građevinski vještak utvrdio cijenu od ukupno 104.800,00 kn, geodetskim elaboratom broj RN 847/2003, Izjavom ovjerenom 26. studenog 2002. godine, prenio dio čestice kč. 6387 tj. zkč. 1032/41 površine 66 m2, dio kč. 6387 tj. zkč. 1032/41 površine 187 m2, dio kč. 6386 tj. zkč. 1032/40 površine 2 m2, dio kč. 6386 tj. zkč. 1032/40 površine 187 m2, dio kč. 6385 tj. zkč. 1032/3 površine 39 m2, dio kč. 6385 tj. zkč. 1032/3 površine 14 m2, dio zkč. 1032/21 površine 41 m2, dio zkč. 1032/39 površine 41 m2, za koje čestice je vještak utvrdio cijenu od ukupno 225.580,00 kn, te jer je u geodetskom elaboratu RN 966/2003, Izjavom ovjerenom 24. lipnja 2003. godine prenio tuženiku dio kč. 6388 tj. zkč. 1032/4 površine 75 m2, dio kč. 6388 tj. zkč. 1032/4 površine 288 m2, dio kč. 6388 tj. zkč. 1032/5 površine 58 m2 i dio kč. 6388 tj. zkč. 1032/5 površine 221 m2, za koje čestice je vještak utvrdio cijenu od ukupno 303.100,00 kn.

 

10. Tuženik je ustvrdio kako su lokacijske dozvole za formiranje građevinske parcele i izgradnju produžetka prometnice s komunalnom infrastrukturom, te za formiranje četiri građevinske parcele i izgradnje četiri višestambene građevine bile izdane na zahtjev tužitelja, jer je pretpostavka za izdavanje lokacijske dozvole za formiranje četiri građevinske parcele bila izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju produžetka prometnice. Stoga ističe kako je provedbom navedenih lokacijskih dozvola tužitelj višestruko profitirao. Ističe kako tužitelj nije morao potpisati Izjave za koje sada traži naknadu, ali da u tom slučaju njegova čestica ne bi postala građevinska niti bi je mogao parcelirati na daljnje četiri čestice. Dalje ističe kako postupak izvlaštenja u konkretnom slučaju nije bio proveden, već bi bio proveden naknadno kada bi izgradnja predmetne prometnice bila predviđena prostornim pravilima (što nije bilo predviđeno), a u proračunu tuženika bila za to predviđena sredstva (koja nisu bila predviđena). Dakle, da tuženik nije morao graditi predmetne prometnice (produžetak H. ulice I pješačke staze do nekretnina tužitelja), pa niti otkupljivati zemljište jer navedeno nije imao u planu, već je to napravljeno samo na zahtjev tužitelja, te je tužitelj navedene Izjave dao znajući da ih nije dužan dati.

 

11. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, u bitnom, iz razloga, jer je provedenim postupkom utvrđeno da je na dijelovima čestica zemlje koje je tužitelj ustupio Izjavama od 24. lipnja 2003., 26. studenog 2002. i 12. lipnja 2002. sagrađena javna cesta i to … te pješačke staze. Zakonom o cestama sve ceste na području Grada Z., osim državnih cesta i obilaznica, svrstane su u nerazvrstane ceste pa je tako i navedena cesta nerazvrstana cesta. Nerazvrstane ceste su definirane kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. Međutim, to što Zakon o omogućuje da Grad Z. kao jedinica lokalne samouprave stječe vlasništvo nerazvrstanih cesta po sili zakona, ne znači da je od strane istog došlo do "oduzimanja zemljišta bez naknade", odnosno do stjecanja bez osnove. Zakonom o cestama propisano je da nerazvrstana cesta postaje javno dobro u općoj uporabi pravomoćnošću uporabne dozvole odnosno izdavanjem drugog akta na temelju kojeg je dopuštena uporaba građevine sukladno posebnom propisu (čl. 102. st. 1.). U situacijama u kojima je došlo do "oduzimanja" zemljišta bez provedenog postupka izvlaštenja jer je npr. Grad Z. na zemljištu u privatnom vlasništvu izgradio cestu koja je stoga po sili Zakona postala nerazvrstana cesta u vlasništvu Grada Z., prijašnji vlasnik zemljišta bi mogao od Grada Z. zahtijevati isplatu naknade za oduzeto zemljište. Međutim, u konkretnom se slučaju ne radi o oduzimanju zemljišta niti o nezakonitoj izgradnji. Oduzeti znači uzeti nešto nekome protiv njegove volje, oteti. Tužitelj je Izjavama od 24. lipnja 2003., 26. studenog 2002. i 12. lipnja 2002. godine dobrovoljno i bezuvjetno ustupio dijelove svog zemljišta za koje sada traži naknadu. Tužitelj je tu dozvolu dao s ciljem da se ista evidentira u Katastru i Zemljišnoj knjizi i to u korist javnog dobra putovi. Upravo je tužitelj inicirao izgradnju predmetne ceste, ishodio lokacijsku dozvolu za istu, a sve u cilju ishođenja građevinskih i lokacijskih dozvola na svojim nekretninama, jer bez pristupne ceste (koja u tom trenutku nije bila u planu) ne bi mogao na istima izgraditi četiri višestambena objekta namijenjena prodaji. Tužitelj u navedenim Izjavama nije zatražio isplatu naknade, ista nije ugovorena niti je pridržano pravo na naknadno utvrđivanje iste. Stoga je tužitelj svojim jednostranim Izjavama raspolagao svojim vlasništvom na način koji je pravno dopušten i valjan. Zbog navedenog, nije ni bilo potrebe za provođenjem postupka izvlaštenja. Neosnovano tužitelj navodi da bi Izjave od 24. lipnja 2003., 26. studenog 2002. i 12. lipnja 2002. bile ništetne. Prema odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje ZOO) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, a predmetne Izjave to nisu. Tužitelj u činjeničnim navodima tijekom postupka ne iznosi niti jedan razlog koji bi ukazivao na eventualnu ništetnost Izjava, pri čemu valja navesti kako ne proizlazi da bi tužitelj te izjave dao pod prisilom, kao ni da bi tuženik iskoristio stanje nužde ili teško materijalno stanje tužitelja.

Tužitelj je pravna osoba koja se bavila izgradnjom stambenih objekata namijenjenih za prodaju, te je kao profesionalac morao znati koji su uvjeti propisani za dobivanje građevinskih i drugih dozvola. Da je tome tako proizlazi i iz lokacijskih dozvola, a koje nedvojbeno ukazuju da je uvjet za parcelaciju građevinskih čestica i izgradnju na istima bila prethodna lokacijska dozvola za izgradnju produžetka pristupnog puta, a što je sve napravljeno na inicijativu i po zahtjevu tužitelja. Isto tako, navod da bi iste bile dane u zabludi ne predstavlja razlog za ništetnost Izjava, već eventualno za pobojnost istih, a tužitelj navedene Izjave nije pobijao niti je dostavio dokaz da bi u za to odgovarajućem postupku bile poništene.

To što je tuženik u odnosu sa drugim pravnim osobama na drugačiji način regulirao svoje imovinsko-pravne odnose ne može na relevantan način utjecati na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Stoga su navedene Izjave valjane i proizvode pravne učinke, a iz istih nedvojbeno proizlazi da je tužitelj jednostranom izjavom volje ustupio dijelove svojih čestica upravo u svrhu da iste postanu javno dobro, odnosno put. Pri tome tužitelj nije zatražio nikakvu naknadu pa stoga činjenica da mu za navedene dijelove čestica nije isplaćena naknada i da nije proveden postupak izvlaštenja, ne znači da su tužitelju te nekretnine oduzete pa da bi mu takvo pravo pripadalo. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim te je istog odbio.

 

12. Po mišljenju ovoga suda, sud prvog stupnja je na tako potpuno I pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, te ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenu i zaključak suda prvog stupnja, kako je navedeno u toč. 11 ove presude.

 

13. U konkretnom slučaju se ne radi o potraživanju naknade za izvlašteno zemljište, izvlaštenje nije provedeno niti se provodi, već se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade na ime stečenog bez osnove (čl. 210 st. 1 ZOO). Vlasnici predmetnih zemljišta za koje tužitelj potražuje naknadu bili M. M. d.o.o., M. i P. d.o.o. te M. g. d.o.o. Uvidom u Povijesni izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da je tvrtka M. M. d.o.o. preimenovana u M. i P. d.o.o., da bi potom bila preimenovana u M. g. d.o.o.

 

14. Predmetne nekretnine, odnosno dijelovi zk. č. pripojeni su novoformiranim česticama i evidentirani kao javno dobro putevi, a Izjavama je tužitelj upravo dao dozvolu da se ti dijelovi u katastru i zemljišnoj knjizi knjiže u korist javnog dobra – putovi.

 

15. Prema odredbi čl. 35. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; dalje: ZV) stvari u vlasništvu Republike Hrvatske koje su namijenjene neposrednom izvršavanju prava i dužnosti Republike Hrvatske, njezinih tijela i ustanova (javna dobra u javnoj uporabi) rabe u skladu s tom namjenom ona tijela i ustanove kojima ih je dalo na upravljanje tijelo nadležno za određivanje namjene, ako ih to tijelo nije zadržalo u svojoj neposrednoj uporabi. Prema čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o javnim cestama koji je bio na snazi u vrijeme davanja Izjava tužitelja (2002. i 2003. godine) ("Narodne novine", broj: 100/96) građenje i održavanje javnih cesta u interesu je Republike Hrvatske. Ako ovim Zakonom nije drukčije određeno na postupak izvlaštenja nekretnina radi građenja i održavanja javnih cesta primjenjuje se Zakon o izvlaštenju ("Narodne novine", broj: 9/94 i 35/94). Stoga je, a kako je to navedeno u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-6326/2011 od 07. veljače 2017. godine, u zakonodavstvu Republike Hrvatske, počevši od Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj: 20/90) pa sve do novele Zakona o javnim cestama iz 2009. godine, u odnosu na javne ceste postojao isključivo "nevlasnički" pravni režim (tzv. opće dobro). Novelom Zakona o javnim cestama iz 2009. godine na javnim cestama u Republici Hrvatskoj uspostavljeno je vlasništvo Republike Hrvatske, koje su zadržale status javnog dobra u općoj uporabi. Na dijelu javnih cesta koje su do stupanja na snagu Zakona o cestama ("Narodne novine", broj: 84/11) bile u vlasništvu Republike Hrvatske Zakonom o cestama se omogućuje uspostava vlasništva jedinica lokalne samouprave (nerazvrstane ceste). Prema čl. 131. st. 1. Zakona o cestama, ceste koje se na dan stupanja na snagu ovoga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona, postaju nerazvrstane ceste. Prema čl. 133. st. 1. Zakona o cestama, nerazvrstane ceste iz čl. 131. st. 1. i čl. 132. st. 1. toga Zakona evidentiraju se u katastru i upisuju u zemljišne knjige kao nerazvrstane ceste javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze, neovisno o postojanju upisa vlasništva i/ili drugih stvarnih prava treće osobe.

 

16. Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na stjecanju bez osnove, za koji je propisan zastarni rok od pet godina (čl. 371. ZOO-a). U konkretnom slučaju navedeni rok počinje teći od davanja Izjava kojima je tužitelj ustupio dijelove svog zemljišta tuženiku, obzirom prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Obzirom na navedeno, sva ustupanja koja su izvršena Izjavama prije 18. svibnja 2002. bila bi u zastari, što je tužitelj i prihvatio i u skladu s istim i uredio svoj zahtjev, potražujući naknadu samo za nekretnine koje su obuhvaćene Izjavama potpisanim nakon 18. svibnja 2002.

 

17. Podneskom od 18.10.2006. tužitelj je tuženiku predložio isplatu ili ustup drugog zemljišta za zemljište preneseno u korist javnog dobra putovi, što je tuženik dopisom od 24.1.2007. odbio uz obrazloženje da nema pravne osnove za isplatu ili zamjenu zemljišta, jer je Izjavama danim od strane direktora društva preneseno vlasništvo zemljišta u korist javnog dobra putovi, bez naknade.

 

18. Žalitelj u žalbi ističe slijedeće prigovore:

-da sud prvog stupnja nije vodio računa o zaštiti Ustavnog prava zajamčenog čl. 48 st. 1 Ustava Republike Hrvatske, te čl. 50. st. 1. Ustava RH u kojem stoji da je pravo vlasništva moguće ograničiti ili oduzeti samo uz naknadu njezine tržišne vrijednosti i čl. 3. Ustava koji je utvrdio nepovredivost vlasništva kao jednu od temeljnih vrednota Ustava, da je presudom povrijeđen čl. 6. st. 1., čl. 13. i dr. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 04. studenog 1950.), te je posebno povrijeđen članak 1. stavak 1. Prvog protokola (Pariz, 20. ožujka 1952.) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,

-da sud prvog stupnja nije vodio računa o odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu prema kojem je tuženikova obveza bila financirati građenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture (čl. 22 i dr.), te da je tuženikova zakonska obveza bila izgraditi cestu, tj. otkupiti zemljište i izgraditi cestu, zbog toga i u tu svrhu tuženik i obvezuje investitore objekata platiti komunalni doprinos-da ne samo da je tužitelju bez ikakve naknade za potrebe izgradnje nerazvrstanih cesta oduzeto zemljište (naknada koja je predmet ovog postupka), već je i cjelokupnu izgradnju financirao tužitelj, a za sve izgrađene zgrade tužitelj je platio k tome i komunalni doprinos (po definiciji komunalni doprinos je naknada koju plaća investitor-Gradu Z. za izgradnju prometnica (dokaz uz podnesak od 26.04.2013. – Rješenje o razrezivanju komunalnog doprinosa za zgradu na zkč. br 1032/53 k.o. S.), a i sada vlasnici stanova plaćaju komunalnu naknadu,

-da donošenjem ovakve presude I. stupanjski sud krši osnovna načela odnosa između stanaka zajamčena Zakonom o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a), tako: krši se ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu – čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja – čl. 4. ZOO-a, zabrana zlouporabe prava – čl. 6. ZOO-a, te načelo jednake vrijednosti činidaba – čl. 7. ZOO-a-da je tužitelj dokazao da je praksa između stranaka bila takva da bi se za ustupljeno zemljište ili isplatila naknada ili bi se iznos naknade prebio s dužnim iznosima doprinosa, znači dokazao je da bi svakako za ustupljeno zemljište realno bilo očekivati isplatu naknade,

-da je nesporno da su tužitelju nekretnine oduzete i da mu nije isplaćena naknada

-da je tužitelj ustupio dijelove svojih parcela za prilazne ceste (nerazvrstane ceste), za koje nije dobio naknadu, tako se tuženik obogatio bez osnove,

-da je tužitelj tijekom cijelog postupka obrazložio kako je običaj i praksa između tužitelja i tuženika, ali i drugih pravnih subjekata bila da bi se naknada za oduzeto zemljište isplatila na način da bi se isto reguliralo naknadno prebijanjem obveze za naknadu za komunalne doprinose,

-da se tužitelj nije odrekao naknade za ustupljeno zemljište i očekivao je da će mu naknada biti isplaćena,

-da je tužitelj je bio vlasnik zemljišta, a koja su brojnim geodetskim elaboratima izdvojena i pripojena parcelama koje predstavljaju ulicu, te da je bila uobičajena praksa, a što predviđa i zakon, da investitor preuzme obvezu Grada Z. da izgradi cestu, a da Grad Z. investitoru prizna ili kroz kompenzaciju s komunalnim doprinosom ili da se direktno plati za zemljište, tako je i tužitelj ustupio i izgradio ceste, te opravdano smatrao kako će bit obeštećen na način da se kompenzira u navedenom dijelu s plaćanjem komunalnog doprinosa, jer je tužitelj u trajnom poslovnom odnosu s tuženikom,

-da je tuženikova zakonska obveza izgraditi cestu, tj. otkupiti zemljište i izgraditi cestu, zbog toga i u tu svrhu tuženik i obvezuje investitore objekata platiti komunalni doprinos, tuženik nije ispunio svoju obvezu prema zakonu, što je ispunio tužitelj, a upravo se tuženik time neosnovano obogatio,

-da Grad Z. ne bi izdao građevinsku dozvolu za objekte tužitelju, a da nije bilo ustupa predmetnih čestica, te bi tužitelju nastala nenadoknadiva šteta, obzirom bi bio spriječen raspolagati stanovima, a čekanjem bi došlo do propadanja vrijednosti, te nema govora da se tužitelj odrekao prava na naknadu, već je ustup učinjen-očekujući kompenzaciju što je bilo uobičajeno,

-da je Grad Z. iskoristio stanje nužde i položaj zavisnosti tužitelja, te ga primorao ne samo da da izjave kojim ustupa svoje parcele, već i da sam opremi i izgradi objekte i uređaje komunalne infrastrukture, te je doveden u zabludu da će mu naknada biti isplaćena u vidu kompenzacije s komunalnim doprinosima i eventualni ostatak u gotovini, te je iskorištavanjem tužiteljevog položaja gdje mu je prijetila nenadoknadiva šteta za sebe stekao nerazmjernu imovinsku korist, te bi takve izjave kojim je tužitelj prenio svoje vlasništvo bile bi ništetne obzirom da bi se radilo o zelenaškom pravnom poslu protivnom moralu i načelima obveznih odnosa, te bi dužnost tuženika obzirom da se povrat u prijašnje stanje protivilo vraćanju, odnosno obzirom da povrat nije moguć, tuženik je dužan tužitelju isplatiti naknadu u novcu,

-da je tužitelj učinio ono što je tužena strana bila dužna učiniti, te ima pravo zahtijevati naknadu za navedeno, odnosno tužena strana je stekla imovinu tužitelja bez osnove, a dan stjecanja je dan kada su dane izjave tužitelja da dozvoljava da se ovopredmetne čestice upišu u korist javnog dobra putovi – u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalaze (odnosno tuženika Grada Z.),

-da je pravnoj teoriji i prema sudskoj praksi sudova u Republici Hrvatskoj i prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava priznato pravo vlasniku oduzete nekretnine na naknadu za faktično izvlaštenu nekretninu i to prema njenoj tržišnoj cijeni,

-da se radi o slučaju faktičnog oduzimanja zemljišta bez provedenog postupka izvlaštenja, oduzeto je zemljište bez pravne osnove, te je došlo do prijenosa vlasništva, jer je Grad Z. na zemljištu u privatnom vlasništvu tužitelja izgradio nerazvrstane ceste (odnosno tužitelj je sam izgradio ceste u ime i za račun Grada Z.), a izjavama i geodestkim formiranjem čestica za prometnicu, te njezinom izgradnjom došlo je de facto do oduzimanja prava vlasništva,

-da je člancima 101. st. 1. u vezi sa 131. st. Zakona o cestama uređen vlasničko pravni status nerazvrstanih cesta koje su javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinica lokalne samouprave na čijem se području nalaze, odnosno Grada Z., da je na temelju Zakona o cestama Grad Z. je stekao vlasništvo i onih nerazvrstanih cesta koje su nezakonito izgrađene, bez provedenog postupka izvlaštenja i za koje nije određena naknada za oduzeto zemljište i na kojem je zemljištu u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik koji je to bio prije izgradnje ceste

-da je Ustavni sud rješenjem od 07. veljače 2017. g utvrdio da ako nije provedeno izvlaštenje i vlasnicima nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište da je pravo vlasnika zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti za oduzeto zemljište u parničnom postupku pred nadležnim sudom, a prema članku 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima,

-da obzirom su tužitelju oduzete nekretnine bez pravomoćnog rješenja o izvlaštenju i da je na tom zemljištu izgrađena cesta – da tražbina tužitelja zastarjeva u 5 godina, te da je tražbina dospjela u trenutku kada tužitelj više nije mogao tražiti vraćanje nekretnina u ovom postupku nakon potpisivanja izjava i nakon što su čestice izdvojene elaboratima u cestu-tužitelj više nije mogao tražiti vraćanje svojih nekretnina,

-da Županijski sud u Rijeci u poslovni broj Gž-486/2018 od 5. prosinca 2018 zaključuje: da bi tuženik stekao vlasništvo dijela nekretnina fizičke osobe u svrhu građenja nerazvrstane ceste, bilo je potrebno provesti postupak izvlaštenja, što nije učinjeno, te da se temeljem činjeničnog i materijalnopravnog utemeljenja tužbenog zahtjeva tužitelja nedvojbeno može zaključiti da oni traže naknadu za oduzeti dio njihovih nekretnina u visini tržišnih vrijednosti predmetnih nekretnina, što odgovara kriterijima za određivanja pravične naknade u smislu odredbe čl. 32 Zakona o izvlaštenju, priznajući pri tome činjenične i pravne posljedice samovlasnog zauzimanja dijela njihove nekretnine po tuženiku,

-da Europski sud za ljudska prava ističe da prilikom miješanja u mirno uživanje imovine treba postići pošteno ravnotežu između potreba javnog interesa zajednice i zaštite temeljnih prava pojedinaca, te oduzimanje vlasništva bez isplate koja predstavlja punu naknadu, predstavlja nerazmjerno miješanje,

-da prema 1. Protokolu uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda čl. 1. štiti se pravo vlasništva te ga se smatra jednim od temeljnih ljudskih prava i temelja za ostvarivanje ljudskih sloboda, te propisuje načelo mirnog uživanja vlasništva,

-da oduzimanje vlasništva može biti formalno i faktično, faktično oduzimanje ne temelji se ni na kakvom pravnom aktu, u praksi ESLJP-a primjer faktičnog izvlaštenja nalazimo u predmetu Papamichalopoulos i dr. protiv Grčke od 24. lipnja 1993., te gubitak posjeda, uporabe, korištenja i raspolaganja zemljištem predstavlja faktično izvlaštenje, a nije u skladu s pravom na mirno uživanje imovine, ESPLJP je slučajeve faktičnog izvalaštenja ocjenjivao s motrišta povrede prava vlasništva zbog neisplate naknade za oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva nekretnina,

-da u presudi Carbonera i Ventura protiv Italije (2000.) ESPLJP je ustvrdio da je stajalište talijanskog Kascijskog suda o petogodišnjem roku za isplatu naknade od datuma završetka radova ima za posljedicu oduzimanje vlasništva podnositelja bez prava na dobivanje naknade i da Sud smatra da je u pitanju takvo miješanje u pravo vlasništva koje se smatra arbitiranim i stoga nije u skladu s člankom 1. Protokola broj 1.

 

19. Žalitelj u žalbi ustraje kod svih navoda i prigovora koje je iznio i tijekom postupka, a koje je pravilno otklonio sud prvog stupnja, pa stoga ponovljeni prigovori u žalbi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

20. Na žalbene navode je još za nadodati da:

-odluka suda prvog stupnja nije arbitrarna, već se radi o obrazloženoj odluci suda, sa jasnim i dostatnim razlozima, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud,

-kada bi u pitanju bilo oduzimanje zemljišta bez propisanog postupka, bivšim vlasnicima pripadalo bi pravo na naknadu za oduzeto zemljište po kriterijima koji se primjenjuju kod naknade štete, međutim, u konkretnom slučaju ne radi se o oduzimanju zemljišta, već o dobrovoljnom i bezuvjetnom ustupanju dijela vlastitog zemljišta svojim pisanim izjavama radi pristupa na javnu prometnicu, o parcelaciji I ishođenju lokacijskih I građevinskih dozvola za tužiteljevo zemljište te spajanju istih nekretnina, na kojima je tužitelj izgradio stambene zgrade radi prodaje stanova I stavljanje istih na tržište, na javnu prometnicu, sve na traženje, zahtjev, Izjave te trošak tužitelja, kao zainteresirane osobe registrirane radi izgradnje stambenih objekata namijenjenih za prodaju i poslovanja s nekretninama,

-da stajalištem prakse Europskog suda za ljudska prava, zahtjev br. 49019/06, Radan protiv Hrvatske, prema kojoj se naknada za "de facto" izvlašteno zemljište, odnosno za oduzeto zemljište za koje nije proveden propisani postupak oduzimanja, ne može tražiti u postupku pred upravnim tijelom već u građanskoj parnici, međutim, u konkretnom slučaju, za ponoviti je, radi se o dobrovoljnom ustupanju zemljišta radi spajanja na javnu prometnicu, sve radi ostvarivanja vlastite dobiti, formiranjem građevinskih parcela, koje kao takve niti ne bi mogle biti formirane bez ustupanja dijela nekretnina tužitelja, radi izgradnje pristupnog puta na već postojeću javnu prometnicu, a tuženik, koji je ustup prihvatio, nije izgradnju predmetne pristupne prometnice tužiteljevim parcelama tada imao predviđeno prostornim planom, niti su u proračunu tuženika bila za to predviđena sredstva,

-da se u konkretnom slučaju ne radi o navodnoj povredi Ustava Republike Hrvatske koji propisuje zaštitu vlasništva, niti članka 1. Protokola br. 1 Konvencije kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, te da nitko ne smije biti lišen svoje imovine izuzev u javnom interesu i podložno uvjetima navedenima u zakonima i općim načelima međunarodnog prava. Ovo iz razloga jer tužitelj nije lišen od strane tuženika svoje imovine, sporni dio tužiteljevog zemljišta nije bio podvrgnut izvlaštenju, tužitelj nije ničim od strane tuženika ometan u svom pravu vlasništva spornih nekretnina, jednostavno, da nije sam to htio, nije trebao niti graditi stambene zgrade na predmetnim nekretninama, koje kada ih je tužitelj kupio i nisu bile građevinsko već poljoprivredno zemljište, već je od istog posla, gradnje i prodaje stanova, mogao odustati, bez davanja izjava o ustupanju dijela svojih nekretnina za pristupni put od postojeće javne prometnice do svojih nekretnina, za koje sada traži naknadu, dakle, sam je inzistirao i inicirao cijeli postupak prenamjene zemljišta, gradnje pristupnog puta do postojeće prometnice i dobivanja potrebnih građevinskih i lokacijskih dozvola,

-da u konkretnom slučaju tužitelj ne može tražiti naknadu za sporno zemljište niti po jednoj mogućoj osnovi, tako niti po čl. 210 tada vrijedećeg ZOO-a (sada čl. 1111 ZOO/05) jer bi do primjene te odredbe i osnovanog traženja naknade došlo jedino u slučaju da je tuženik (ranije država) oduzeo tužitelju njegovu imovinu bez ikakve pravne osnove, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, a niti po članku 154 tada vrijedećeg ZOO (sada 1045. ZOO/05), jer nisu ispunjene pretpostavke o odgovornosti po osnovi krivnje koja bi davala tužitelju pravo na naknadu štete,

-da nisu ispunjene niti pretpostavke iz čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV), prema kojima bi zahtjev za naknadu bio osnovan da se radilo o izvlaštenoj imovini, u kom slučaju bi izvlaštenik bio u mogućnosti tražiti takvu naknadu u postupku izvlaštenja, dakle, trebalo bi slijediti takav pravni postupak, a ne samo očekivati, kako navodi u žalbi, da će mu naknada biti isplaćena,

-da tužitelj niti tvrdi, a niti dokazuje da je sklopio s Gradom ugovor o financiranju uređenja građevinskog zemljišta sukladno odredbama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj: 33/01, 60/01),

-da tužitelj, kao vlasnik spornog zemljišta, te kao zainteresirana osoba za izgradnju prilazne ceste istima, što je i sam financirao, uz suglasnost tuženka, niti tvrdi a niti dokazuje da je podnio zahtjev nadležnom tijelu za oslobođenje od plaćanja (dijela) utvrđenog komunalnog doprinosa, niti da je sklopljen kakav ugovor o prebijanju tužiteljevih sredstava koja je uložio kao investitor u izgradnju pristupnog puta sa komunalnim doprinosom, a to što je tuženik s drugim pravnim osobama na drugačiji način regulirao pisanim putem svoje imovinskopravne poslove, nije od utjecaja na ishod ovog postupka,

-da Izjave tužitelja od 24. lipnja 2003., 26. studenog 2002. i 12. lipnja 2002. kojima je tužitelj jednostranom izjavom volje, bez traženja naknade, bez provođenja postupka izvlaštenja, ustupio tuženiku dijelove svojih nekretnina u svrhu da postanu javni put do njegovih parcela, su valjane i proizvode pravne učinke, a navod da bi bile dane u zabludi ne predstavlja razlog za ništetnost, već eventualno, pobojnost istih, međutim, tužitelj iste nije pobijao,

-da, protivno žalbenim navodima, iz provedenog postupka ne proizlazi da bi ičim bile povrijeđene odredbe čl. 3, 4, 6 i 7 ZOO-a.

 

21. Radi naprijed navedenog, a jer žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke u pogledu glavne stvari, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, međutim, s obzirom na vrijednost predmeta spora (633.480,00 kn/84077,24 eur), sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa), sud prvog stupnja pogrešno je priznao tuženiku za svaku pojedinu radnju iznos od po 29.370,00 kn plus PDV kn ili ukupan trošak u iznosu od 633.290,62 kn, umjesto ispravno za sastav odgovora na tužbu te podnesaka od 13.07.2009., 31.03.2014., 15.06.2020. i 27.08.2020. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife po 11.400,00 kn, za zastupanje na ročištima 04.10.2007., 20.10.2008., 03.07.2009., 03.09.2009., 17.10.2011., 01.03.2013., 06.05.2015.., 20.09.2017., 08.06.2020. i 21.01.2021. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife po 11.400,00 kn, za pristup na očevid 11.11.2016. prema Tbr. 9. toč. 10. Tarife - 11.400,00 kn, te za sastav žalbe od 07.01.2010. prema Tbr. 10. Tarife - 14.250,00 kn, što ukupno iznosi 185.250,00 kn, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 46.312,50 kn ukupno iznosi 231.562,50 kn.

 

23. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo odmjeriti parnične troškove, kao potrebne za vođenje parnice sveukupno 231.562,50 kn, pa kako je sud prvog stupnja tuženiku dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 633.290,62 kn, to je za iznos od 401.728,12 kn tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška valjalo odbiti.

 

24. Radi navedenog o parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 380 toč. 2 i 3 ZPP-a.

 

25. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe, jer je uspio samo u dijelu sporednog potraživanja.

 

U Zagrebu 16. studenog 2022.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                Lidija Bošnjaković, v.r.