1

Poslovni broj: UsI-2081/2021-9

 

 

                        

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-2081/2021-9

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja C.I.A.K. T. d.o.o., S., OIB: …, zastupanog po direktoru D. Č., kojeg zastupa opunomoćenik B. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & Š. d.o.o., Z., OIB: …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi izmjene podataka i naknade naplate uvoznog duga, 16. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I.              Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-413-01/18-01/16, URBROJ: 513-04-21-2 od 1. lipnja 2021.

              II.              Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude donese novo rješenje o žalbi tužitelja.

III.              Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske,  OIB: … da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kuna/1244,281 eura.

IV.              U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-413-01/18-01/16, URBROJ: 513-04-21-2 od 1. lipnja 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb II, KLASA: UP/I-471-01/18-07/105, URBROJ: 513-02-3052/24-18-2 od 4. travnja 2018., kojim se utvrđuju ispravni podaci u uvoznoj carinskoj deklaraciji MRN broj: 15HR030228U0059631 od 15. travnja 2015., podnesenoj Carinskom uredu Zagreb II, Službi za RGP Žitnjak, za uvoznika/primatelja robe tvrtku C.I.A.K. T. d.o.o., S., EORI broj: … tj. tužitelja, na način pobliže opisan u izreci rješenja. Slijedom izmijenjenih podataka, utvrđuje se ukupni iznos duga od 806.213,40 kn te da je tužitelj dužan na ime razlike uvoznih davanja platiti iznos od 499.559,48 kn i to na ime antidamping carine iznos od 321.611,07 kn, na ime poreza na dodanu vrijednost iznos od 80.402,77 kn te na ime zateznih kamata iznos od 97.545,64 kn. Također se tužitelja obvezuje na plaćanje daljnje kamate za razdoblje od dana donošenja rješenja do dana uplate duga te se navodi da će se, ukoliko predmetni dug ne bude plaćen sukladno rješenju, isti podmiriti prisilnim putem uz naplatu daljnje kamate i da žalba izjavljena protiv rješenja ne obustavlja provedbu osporavane odluke.

2.              Tužitelj u tužbi navodi da valja imati na umu načelo pravne sigurnosti te načelo zaštite legitimnih očekivanja, u kojem smislu je potrebno da se situacija obveznika u vezi s njegovim pravima i obvezama prema poreznim ili carinskim tijelima ne smije vremenski neograničeno dovoditi u pitanje, jer su podaci bili utvrđeni u travnju 2015. godine, a naknadna je odluka, odnosno prvostupanjsko rješenje doneseno u travnju 2018. godine, protekom vremenskog perioda od tri godine. Stoga, iako Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice ne propisuje poseban rok zastare za naknadnu provjeru carinskih deklaracija, ističe da carinska tijela moraju biti vođena načelom pravne sigurnosti i načelom zaštite legitimnih očekivanja, s time da se provođenje tih načela izjednačuje sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti, kao i zahtjevom da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

2.1.              Nadalje, tužitelj ističe kako je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje bez da je prethodno provelo postupak provjere uvozne carinske deklaracije te da je o tome sastavilo zapisnik na koji bi tužitelj imao pravo dopune podataka ili prigovora na utvrđeno, a što je bilo dužno provesti po ovlaštenim carinskim službenicima kako bi se ispravno i potpuno utvrdilo činjenično stanje. Pritom tvrdi kako pozivanje na to da Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice nije propisivala obvezu za tuženika da pošalje obavijest o namjeri donošenja odluke koja će štetno utjecati na dužnika nije od utjecaja na gore navedeno, jer to propisuje čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno načelo utvrđivanja materijalne istine prema kojem u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Obrazlaže da je dostavio dokumentaciju koja dokazuje bangladeško podrijetlo robe, a navodi carinskog tijela kako „izvornike potvrda i pratećih isprava nije izdao Ured za promoviranje izvora RPB" nisu potkrijepljeni nikakvim činjenicama i dokazima. Tvrdi kako samo pozivanje na navod Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) da roba nema bangladeško podrijetlo nije dovoljno za donošenje ovakve odluke, uz zanemarivanje svih dokaza koje je tužitelj dostavio u korist bangladeškom podrijetlu. Dodaje kako se i u drugostupanjskom rješenju navodi da je odluka donesena „na osnovi istrage OLAF-a", no time tuženik nije odgovorio na prigovore tužitelja niti dokazao svoje navode. Kada se i temeljem čega provela istraga i temeljem čega je doneseno mišljenje kako se ipak ne radi o bangladeškom podrijetlu, tužitelju ostaje nepoznanica. Smatra kako nije osnovano da je samo temeljem citiranog navoda kako je odluka donesena „na osnovi istrage OLAF-a” u obvezi platiti iznos od 499.559,49 kuna, bez da mu je dana mogućnost da se očituje o tijeku i rezultatima istrage OLAF-a. Obrazlaže kako je tuženik bio dužan više pojasniti činjenice slučaja i utvrditi ih s većim postotkom sigurnosti, dostaviti tužitelju i dokument kojim potvrđuje činjenično stanje na koje se oslanja kako bi se tužitelj upoznao s informacijama i razlozima takve odluke i kako bi se na njih mogao očitovati, a osim što je tuženik navedeno propustio učiniti, nije naveo ni odlučne činjenice na kojima temelji svoju odluku.

2.2.              Tužitelj osporava navod tuženika da potvrda FORM A broj: A/6910582/05.03.2015. i prateće isprave nisu izdane od strane Ureda za promoviranje izvoza EPB, pa da se smatraju krivotvorinama. Ističe da mu je potvrde i prateću dokumentaciju dostavio izvoznik, a to je li ista vjerodostojna ili ne, može znati ili potvrdili isključivo strana koja ju je i izdala. Ukoliko dokumentacija nije vjerodostojna, tvrdi da takvu činjenicu nije znao niti mogao znati, a postavljanje obveze da isto provjerava značio bi prevelik teret na samom tužitelju, čija se gospodarska djelatnost ne sastoji prvenstveno od djelatnosti uvoza i izvoza. Tvrdi da je u svakom trenutku postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika i prikupio sve dostupne informacije, a prema odredbi čl. 239. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, uvozne ili izvozne carine mogu se vratiti ili otpustiti u slučajevima koji se ne mogu pripisati prijevari ili očitoj nemarnosti određene osobe. Predlaže sudu poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje te utvrditi podatke robe na način kako su isti utvrđeni i prihvaćeni u carinskoj deklaraciji od 15. travnja 2015. koji se odnose na zemlju porijekla, uz nadoknadu troška upravnog spora.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja te predlaže sudu da riješi spor bez rasprave i odbije tužbeni zahtjev.

4.              Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.              Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 8. studenoga 2022. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS).

6.              Tuženik u osporenom rješenju navodi kako je 7. lipnja 2018. Carinski ured Zagreb II, postupajući temeljem izvršene provjere od strane Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF), sukladno članku 78. stavku 1. Carinskog zakonika Zajednice, ispravio podatke u prihvaćenim uvoznim carinskim deklaracijama od 15. travnja 2015., za uvoznika/primatelja tvrtku C.I.A.K. T. d.o.o., Sesvete, koji se odnose na zemlju podrijetla. Sukladno odredbama Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 02.07.1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) broj 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice (SL L 253, 11.10.1993. str. 1, sa svim izmjenama i dopunama - u daljnjem tekstu Uredba za provedbu Carinskog zakonika), Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) u cilju osiguranja pravilne primjene sustava zemlje korisnice Bangladeš, izvršio je provjeru potvrde FORM A broj: A/6910582/ od 5. ožujka 2015., u kojoj je kao pošiljatelj navedena tvrtka UNIGLORY CYCLE INDUSTRIES LTD, koja se nalazi na popisu stvarnih proizvođača/izvoznika bicikala iz Bangladeša. Provjerom izvornika potvrda i pratećih isprava utvrđeno je da navedene potvrde nije izdao Ured za promoviranje izvoza EPB, koji je u Bangladešu nadležan za izdavanje i ovjeru predmetnih potvrda, pa se iste mogu smatrati krivotvorinama i poništenima, kako je navedeno u aktu Carinske Uprave, Središnjeg ureda KLASA: 413-01/16-15/14 od 15. veljače 2017.

6.1.              Naime, vezano za uvoz bicikala i izbjegavanje plaćanja antidampinške carine, dopisom OLAF OCM(2018)2896 od 8. veljače 2018. o provedenim istragama, utvrđeno je da roba u predmetnim deklaracijama ima kinesko podrijetlo. Slijedom iznesenog, osporeno je bangladeško podrijetlo tj. utvrđeno je kinesko podrijetlo robe - bicikli te naplaćena antidampinška carina i razlika poreza na dodanu vrijednost. Zbog utvrđenih nepravilnosti u svezi deklariranja podrijetla robe uvezene po spomenutim uvoznim carinskim deklaracijama, izmijenjeni su podaci u deklaracijama i naknadno naplaćen uvozni dug. U trenutku puštanja u slobodan promet, za navedenu robu podrijetlom iz Kine, na snazi je bila konačna antidampinška carina u visini od 48,5%, čija je primjena izbjegnuta netočnim deklariranjem podrijetla robe. OLAF-ovo priopćenje uređeno je člankom 45. Uredbe (EZ) br. 515/97 o uzajamnoj pomoći. Tuženik napominje kako OLAF-ova Izvješća i njihovi prilozi imaju snagu prihvatljivih dokaza u upravnim i kaznenim postupcima i u vezi kojih OLAF-ov ured u skladu s nacionalnim pravom i Pravilnikom o osoblju može pružiti dokaze u postupcima pred nacionalnim sudovima, sukladno uvodnoj odredbi točke 28. i članku 12. točki 4. Uredbe EU, EURATOM br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o istragama koje provodi OLAF. 

6.2.              Zbog ukidanja povlaštene tarifne mjere nastala je razlika carinskog duga obračunata temeljem članka 214. stavka 1. Carinskog zakonike Zajednice, prema kojem se iznos uvozne carine koja se primjenjuje na robu utvrđuje temeljem pravila za obračun koja su odgovarajuća za tu robu na dan nastanka carinskog duga, pri čemu je porez na dodanu vrijednost obračunat sukladno članku 129. stavku 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14). Pripadajuće kamate obračunate su sukladno članku 232. stavku 1. točki b. Carinskog zakonika Zajednice, članku 116. stavku 7. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15), članku 3. Zakona o kamatama (Narodne novine broj 94/04) i članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11).

6.3.              Razmatrajući spise predmeta i žalbene navode, tuženik je ocijenio da su isti bez utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, jer je iz navedenih razloga i na ranije opisan način utvrđeno da roba u predmetnim deklaracijama ima kinesko podrijetlo tj. osporava se bangladeško podrijetlo i utvrđuje kinesko podrijetlo robe - bicikli te naplaćuje antidampinška carina i razlika poreza na dodanu vrijednost. Zbog utvrđenih nepravilnosti u svezi deklariranja podrijetla robe uvezene po spomenutim uvoznim carinskim deklaracijama, izmijenjeni su podaci u deklaracijama i naknadno naplaćen uvozni dug. Tuženik napominje kako je odluka donesena o uvoznoj carinskoj deklaraciji iz 2015. godine, kada se primjenjivao Carinski zakonik Zajednice (Uredba Vijeća (EEZ-a) br. 2913/92 od 12.10.1992., kojom se donosi Carinski zakonik Zajednice) koji u svojim odredbama nije propisivao obvezu carinskog tijela da, kada donosi rješenje o naknadnoj naplati po službenoj dužnosti, o namjeri donošenja rješenja na štetu dužnika, pošalje Obavijest o namjeri donošenja odluke koja će štetno utjecati na dužnika, kako to propisuje članak 22. stavak 6. Carinskog zakonika Unije. No, sve da je i bilo potrebno stranci dostaviti Obavijest (a nije), Obavijest iz spomenutog članka 22. stavka 6. Carinskog zakonika Unije, ne dostavlja se kad bi se dovele u pitanje istrage koje su započete u borbi protiv prijevara sukladno članku 22. stavku 6. podstavku 2. točki e) Carinskog zakonika Unije. Osporena odluka donesena je upravo na osnovi istrage OLAF-a, a koju OLAF i dalje provodi. Također ističe da OLAF-ova Izvješća i njihovi prilozi imaju snagu prihvatljivih dokaza u upravnim i kaznenim postupcima, pa je neosnovan navod tužitelja da je zaključak o podrijetlu robe donesen paušalno. Slijedom iznesenog, tuženik zaključuje kako je pravilno postupio Područni carinski ured kada je donio osporeno rješenje.

7.              Na raspravi opunomoćenica tužitelja navodi da tužitelj prije donošenja prvostupanjskog rješenja nije bio obaviješten da se predmetni postupak vodi, niti je sačinjen zapisnik i tužitelju omogućeno podnošenje prigovora na zapisnik, a kako je inače u takvim situacijama slučaj. Predaje sudu na uvid  prigovor koji je tužitelj podnio na zapisnik o naknadnoj provjeri ispravnosti podataka u UCD MRN broj: 15HR030228U0048100 od 26. ožujka 2015. u drugome predmetu, u kojem je bilo sporno da li su pošiljke tri kontejnera kineskog ili tajvanskog porijekla.

8.              Uvidom u spis tuženika sud je utvrdio da istome prileži dopis prvostupanjskog tijela, KLASA: 471-01/17-07/215, URBROJ: 513-02-3020/23-17-2 od 21. travnja 2017. naslovljen: Pravo na saslušanje - Obavijest o primjeni propisa, koji je prema dostavnoj naredbi trebalo dostaviti tužitelju kao primatelju robe i otpremniku, ali u spisu nema dokaza da je dopis doista otpremljen i dostavljen.

8.1.              Tuženik, pak, u obrazloženju osporenog rješenja napominje da Carinski zakonik Zajednice koji se u konkretnom predmetu primjenjuje nije propisivao obvezu carinskog tijela da pošalje obavijest o namjeri donošenja odluke koja će štetno utjecati na dužnika.

9.              Prema članku 30. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09) u postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (stavak 1.).

Bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom (stavak 2.).

10.              Člankom 7. Općeg poreznog zakona, koji uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, uključujući carine, propisano je da prije donošenja poreznog akta kojim se utvrđuju prava i obveze poreznog obveznika, porezno tijelo mora poreznom obvezniku omogućiti očitovanje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje poreznog akta.

11.              Prema stanju spisa, sud ne može otkloniti prigovor tužitelja da mu prije donošenja prvostupanjskog rješenja, koje je doneseno po službenoj dužnosti i kojim je tužitelju utvrđena razlika uvoznog duga za uplatu, nije omogućeno očitovanje o činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje rješenja. Pri tome donesena odluka ima negativan učinak na pravne interese stranke, a zakonom nije propisano da se predmetni postupak može provesti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.

12.              Stoga nije od utjecaja navod tuženika kako Carinski zakonik Zajednice koji se u konkretnom predmetu primjenjuje nije propisivao obvezu carinskog tijela da pošalje obavijest o namjeri donošenja odluke koja će štetno utjecati na dužnika, jer takvu obvezu propisuju prethodno citirane odredbe nacionalnih propisa koje je prvostupanjsko tijelo propustilo primijeniti. Nadalje, tuženik ničime nije učinio vjerojatnim da bi se omogućavanjem tužitelju da sudjeluje u upravnom postupku, na način kako to propisuju nacionalni propisi, dovele u pitanje istrage OLAF-a koje su započete u borbi protiv prijevara.

13.              Slijedom navedenoga, sud zbog počinjenih bitnih procesnih povreda odnosno zbog povrede temeljnog prava stranke na sudjelovanje u postupku, osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim. Stoga je tuženik u ponovnom postupku dužan omogućiti tužitelju da se prije donošenja novog rješenja o žalbi očituje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za donošenje rješenja, a utvrđene su od strane OLAF-a. Dakle, tužitelja je potrebno upoznati s konkretnim činjenicama koje je OLAF utvrdio, a odnose se na pošiljke obuhvaćene predmetnim carinskim deklaracijama od 15. travnja 2015. i omogućiti mu da se na te činjenice očituje u primjerenom roku.

14.              Što se tiče pozivanja tužitelja na odredbe čl. 239. st. 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kojima je propisano da se uvozne ili izvozne carine mogu vratiti ili otpustiti u slučajevima različitim od onih navedenih u člancima 236., 237. i 238., a koji će se utvrditi u skladu s postupkom Odbora i koji se ne mogu pripisati prijevari ili očitoj nemarnosti određene osobe, sud napominje da se prema stavku 2. toga članka povrat ili otpust carina izvršava iz razloga navedenih u stavku 1. na zahtjev koji se podnosi nadležnoj carinarnici u roku od 12 mjeseci od dana na koji je dužnik obaviješten o iznosu carine, a carinska tijela mogu odobriti produžetak tog roka u valjano opravdanim izvanrednim slučajevima, a u konkretnom slučaju prema stanju spisa ne proizlazi da je tužitelj nadležnoj carinarnici podnio zahtjev za otpust predmetnih carina.

15.              Zbog prethodno navedenih razloga sud je na temelju članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.

16.              Tužitelju je, s obzirom na uspjeh u sporu, na temelju čl. 79. st. 1. i 4. ZUS-a i  tbr. 23. t. 1. i 2., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav tužbe i pristup na ročište po 3.750,00 kn, što ukupno, uvećano za PDV, iznosi 9.375,00 kn/1244,28 eura.

16.1.              Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 13. listopada 2021., jer se ne radi o podnesku koji sadrži činjenična i pravna razlaganja potrebna za vođenje spora u smislu tbr. 23. t. 1. Tarife.

 

U Zagrebu 16. studenoga 2022.

 

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točaka I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (članak 66.a stavak 1. ZUS-a).

Protiv točaka III. i IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.