Poslovni broj: Gž-811/2019-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao
predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Pražić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. T. iz S., 1 (kod V. V.) te iz S., BiH, OIB: ..., zastupanog po M. A., odvjetniku u V., protiv tuženih 1. S. I. iz K., OIB: ... i 2. S. d.o.o. I. D. C. K., OIB: ..., zastupanih po S. G., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-252/16 od 12. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I/ Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-252/16 od 12. ožujka 2019.

 

II/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade
štete od 42.024,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te je tužitelju naloženo tuženiku naknadit trošak postupka od 17.875,00 kn.

 

Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj pozivom na sve žalbene razloge
iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13.,  43/13. i 89/14., 70/19., dalje ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja za naknadu štete zbog izgubljene koristi
koju je pretrpio zbog nepravodobnog izdavanja certifikata nakon položenih tečajeva ronjenja te, kako tužitelj ističe u tužbi od lipnja 2015. pa nadalje takvim postupanjem onemogućen mu je profesionalni rad i zarada.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje da tužitelj
ničim ne dokazuje ispunjenje pretpostavki odgovornosti za štetu, i to: štetnu radnju, štetnika, štetu, uzročnu vezu i protupravnost.

 

Ističe da je tužitelj uspješno pohađao tečaj ronjenja kod drugotuženika tijekom
travnja i svibnja 2015. i to tečaj CPROX administratora i tečaj za RESCUE Divera, te
je tijekom lipnja 2015. započeo tečaj za SDI Divemastera kojega je samoinicijativno
prekinuo 14. srpnja 2015. i otišao u drugi ronilački centar, gdje je potrebne tražene
specijalnosti koje su preduvjet za stjecanje Divemastera ishodio 22. kolovoza 2015.

 

Nadalje, da niti jedan dokaz u postupku ne upućuje na zaključak da bi
postojala obveza tuženika za izdavanje certifikata u kratkom roku od cca 5 dana, na što upire tužitelj, a što da potvrđuje i iskaz svjedoka V. Z., kod kojega je tužitelj završio potrebne dvije specijalnosti te prvotuženika.

 

Iz dopisa vicepresidenta P. M. da proizlazi kako je do kašnjenja izdavanja certifikata u konkretnom slučaju došlo ne krivnjom tuženika, već krivnjom centrale u Č., koja je otklonjena u veljači 2016. te je tužitelj certifikat za Divemaster dobio 26. veljače 2016., a ističe se da se radi o certifikatu koji mu ne omogućava zapošljavanje na poslovima voditelja ronjenja u RH, zbog čega da je tužitelj tek u studenom 2016. ishodio uvjerenje Učilišta, temeljem kojeg uvjerenja može sklopiti ugovor o radu.

 

Tužitelj da tvrdnju kako mu je certifikat Divemastera trebao poslužiti za
zapošljavanje u inozemstvu, da nije dokazao, sudu da nije dostavio niti jedan relevantni dokaz iz kojeg proizlazi da je ovaj certifikat doista podloga za sklapanje ugovora o radu ili djelu, tj. da predstavlja osnovu za profesionalni rad, odnosno da u inozemstvu nema karakter certifikata za sportsko i rekreacijsko ronjenje, kao što ga ima u RH.

 

U odnosu na pismo – odgovor na tužiteljev upit F. D. od 3. ožujka 2015., u kojem ga ovaj poziva da što prije dostavi kopiju certifikata i dozvole za Divemastera koju posjeduje, a koja je neophodna za obavljanje profesije podvodnog vodiča, prvostupanjski sud ističe da je to pismeno kurtoaznog karaktera i nema karakter ponude za sklapanje ugovora o radu, a posebno se naglašava da se radi o pismenu od 3. svibnja 2015., a tuženik da je tog dana dobio certifikat za RESCUE  Divera, a tečaj za Divemastera da je upisao je sredinom lipnja 2016. koji je po redovnom tijeku stvari okončan u drugoj polovini kolovoza. Stoga da je evidentno da tužitelj nije niti mogao biti zaposlen kod talijanskog poslodavca iz razloga što u najkraćem mogućem roku, kako ga se u navedenom dopisu poziva, nije mogao dostaviti dokaz o tome da ima položen tečaj za Divemastera, neophodan za obavljanje profesije podvodnog vodiča. Ujedno se ističe da iz pismena potencijalnog talijanskog poslodavca proizlazi da mu je trebao zaposlenik za navedene poslove kroz sezonu 2015., koja sigurno da ne započinje koncem kolovoza, odnosno početkom rujna, kada je tužitelj završio tečaj, stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da to pismeno nema nikakvog relevantnog značaja, niti tužitelj njime dokazuje da bi se radilo o ozbiljnoj ponudi, jer u vrijeme datiranja istog nije niti imao upisan tečaj za Divemastera, te ne bi mogao u kratkom roku dostaviti budućem poslodavcu dokaze o stručnoj osposobljenosti za poslove koje se u dopisu spominju.

 

Dodatno prvostupanjski sud ističe da predmetni certifikat u RH služi samo za
rekreativno ronjenje i ne predstavlja osnovu za profesionalni rad, što da je očigledno i tužitelju bilo poznato, jer da je u konačnici u studenom i prosincu 2016. završio obuku u Učilištu, čije uvjerenje o osposobljavanju voditelja ronjena u turističko
rekreativnom ronjenju predstavlja osnovu za sklapanje ugovora o radu.

 

Nadalje, tužitelj da se sredinom lipnja 2015. prijavio na audiciju za B. B. show, što je i objavio prvotuženiku i svjedoku V. Z., a u konačnici da je i bio sudionik tog show-a od 4. rujna 2015. do 12. prosinca 2015. te u kontekstu navedenog prvostupanjski sud cijeni da tužitelj nije imao nikakvog realnog uporišta za očekivano ostvarivanje dobiti bilo kakve vrste koja bi bila u uzročnoj vezi s predmetnim certifikatom, niti je imao realnih očekivanja koja bi se temeljila na istom.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka, na koje ova sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj
nije dokazao da bi od lipnja 2016. pa nadalje, a da mu je pravovremeno izdan
certifikat, ostvario zapošljavanje i time ostvarivao dobit.

 

Naime, kada tužitelj traži naknadu štete u vidu izmakle koristi tada isti mora
konkretno i uvjerljivo dokazati da mu je doista nastala šteta izmakle koristi na način
da bi redovnim razvojem okolnosti tužitelj stekao određenu imovinu te da zbog štetne radnje tuženika mu je to stjecanje onemogućeno.

 

Prema odredbi čl. 1089. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne
novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15.,dalje ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist, dobit). Stavkom 3. istog članka propisano je da će se pri ocjeni visine izmakle koristi uzeti u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovim radnjama ili propuštanjem.

 

Pravilno prvostupanjski sud ukazuje da prepiska tužitelja s potencijalnim
poslodavcem iz I., a koja se odvijala u svibnju 2015., dakle prije no što je tužitelj uopće pristupio tuženima radi polaganja i stjecanja znanja potrebnih za izdavanje predmetnog certifikata, ne ukazuje na činjenicu da bi tužitelj kod istog bio zaposlen i ostvarivao rad, jer uopće nije imao ispunjene uvjete koje je taj poslodavac zahtijevao. Tužitelj nije tijekom postupka niti jednim relevantnim dokazom ukazao na mogućnost zapošljavanja nakon što je završio tečaj. Ujedno, obraćanje tužitelja potencijalnom poslodavcu u Republici I., koji je odgovorio na njegov upit, ne ukazuje na potražnju za radnicima određenog profila, već u konkretnom slučaju ukazuje na interes tužitelja za eventualnim poslom.

 

Suprotno tome, a o čemu su iskazivali prvotužitelj, kao i svjedok Z., kod kojeg je tužitelj nastavio tečaj nakon što je u srpnju 2015. samoinicijativno napustio tečaj kod tuženih, tužitelj se uključio u show B. B. 4. rujna 2015. do 12. prosinca 2015., a što i po stavu ovog suda ukazuje na činjenicu da tužitelj nije niti imao namjeru od lipnja pa nadalje (kako tužbom ističe) obavljati posao za koji bi mu bio potreban predmetni certifikat.

 

Također osnovano prvostupanjski sud ističe da tužitelj nije priložio niti jedan
dokaz iz kojeg bi proizlazilo da predmetni certifikat ovlašćuje tužitelja da u Republici I. obavlja rad temeljen na tom certifikatu, poglavito kraj činjenice da predmetnim certifikatom u Republici Hrvatskoj ne može profesionalno obavljati rad, već samo u okviru sportskog i rekreacijskog ronjenja.

 

Kako iz sadržaja žalbe proizlazi da je tužitelj pretrpio štetu zbog gubitka
vremena (godine) valja dodati da je tužitelj tijekom stjecanja uvjeta za pravo na predmetni certifikat bio na audiciji za show B. B. te tijekom ''izgubljene'' godine i sudjelovao u tom show-u te dakle, te godine nije niti mogao raditi posao za koji
navodi da se pripremao. Stoga navodi mu je sudjelovanje u tim emisijama osiguralo smještaj i ishranu, a za to se pripremao tijekom postupka osposobljavanja, nikako ne ukazuju na činjenicu da bi mu izdavanje certifikata u veljači 2016. onemogućilo rad instruktora ronjenja.

 

Tužitelj, koji je samoinicijativno usred provođenja osposobljavanja napustio
isto i prešao drugom instruktoru, što je svakako njegovo pravo, pogrešno ističe da je certifikat morao dobiti u roku od 15 dana, budući da nigdje iz oglašavanja tuženih za taj tečaj nije naveden rok za izdavanje certifikata.

 

Obzirom da tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, a
usput niti visinu postavljenog zahtjeva, nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1089. ZOO- a pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP- a.

 

Tužitelju, budući da nije uspio u žalbenom postupku, nije priznat trošak sastava žalbe, analognom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 16. studenog 2022.

 

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec