Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3830/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja M. A. d.o.o., M. L., kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda R., R., radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-253/2022-6 od 13. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2022.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-253/2022-6 od 13. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba podnesena radi poništenja tuženikovog rješenja klasa: UP/I-471-01/22-11/4, urbroj: 513-02-6002/1-22-1 od 20. siječnja 2022.
2. Rješenjem tuženika od 20. siječnja 2022. se nalaže davatelju koncesije Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona o koncesijama za Ugovor o koncesiji pomorskog dobra od 5. listopada 1998. godine i Dodatka br. 1. Ugovoru o koncesiji pomorskog dobra kompleksa "Runjica" od 20. svibnja 2009. godine, identifikacijskog (ID) broja: 22474 i da tuženiku dostavi dokaz o poduzetim radnjama iz potočke 1.1. izreke tog rješenja (podtočka 1.2. izreke).
3. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
4. Dalje u žalbi tužitelj iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijano rješenje nezakonito, tj. da nije bilo zakonske osnove da se tužba odbaci pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točku 2. ZUS-a. Protivno zaključku prvostupanjskog suda tužitelj smatra da se tuženikovom odlukom dira u njegova prava i pravne interese, jer odluka o meritumu predmetne upravne stvari ima posljedice i za tužitelja, a nije imao mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za rješavanje te upravne stvari.
5. Nadalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i radnji poduzetih u svezi davanja predmetne koncesije, kao i podkoncesije, zaključujući da tuženik tijekom provedenog nadzora nije uzeo u obzir sve bitne okolnosti, a što je dovelo i do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i do donošenja nezakonite odluke.
6. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi pobijano rješenje od 13. srpnja 2022. te usvoji tužbeni zahtjev i meritorno riješi o predmetnoj stvari na način da se tuženikovo rješenje od 20. siječnja 2022. poništi.
7. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom navodi i obrazlaže što je bio predmet postupka inspekcijskog nadzora u odnosu na obveze davatelja koncesije, zbog čega je i donio pobijano rješenje na temelju članka 88. stavka 1. Zakona o koncesijama. Dodaje i razloge zbog kojih nije donio rješenje koncesionaru sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Zakona o koncesijama, jer je tužitelj kao koncesionar izvršio uplatu u postupku provedenog nadzora utvrđene naknade za koncesiju, tj. uplatu na ime manje obračunatog i uplaćenog promjenjivog dijela naknade za koncesiju u pobliže navedenom iznosu, a sukladno dokazu o poduzetim radnjama i priloženoj potvrdi o uplati koje je davatelj koncesije dostavio tuženiku.
8. Tuženik predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi rješenje prvostupanjskog suda.
9. Žalba nije osnovana.
10. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijanog rješenja prvostupanjskog suda proizlazi da je kod tužitelja proveden inspekcijski nadzor izvršavanja obveza iz ugovora o koncesiji, o čemu je sastavljen zapisnik od 15. prosinca 2021. iz kojeg proizlazi da je tijekom provedenog nadzora utvrđeno da je tužitelj, kao koncesionar u nadziranom razdoblju, promjenjivi dio naknade za koncesiju obračunao i uplatio u manjem iznosu od propisanog. Stoga je, pobijanim tuženikovim rješenjem donesenim na temelju članka 88. stavak 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“ 69/17. i 107/20. – dalje: Zakon) naloženo davatelju koncesije, Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture da poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona.
11. Dakle, u konkretnom postupku provedenog inspekcijskog nadzora je davatelju koncesije naloženo da poduzme određene radnje iz članka 82. Zakona, radi pravilne, potpune i pravodobne naplate naknade za koncesiju i pripadajućih kamata. Iz navedenog slijedi da tužitelj u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog tuženikovog rješenja nije bio stranka, već je tim rješenjem davatelju koncesije naloženo da poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona.
12. Odredbom članka 30. stavak 1. ZUS-a propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja (točka 2.).
13. Prema članku 88. stavku 1. Zakona, ako u provedbi nadzora utvrdi da naknada za koncesiju nije obračunata ili je obračunata u manjem iznosu ili nije plaćena ili je plaćena u manjem iznosu, a davatelj koncesije nije poduzeo dužne radnje iz članka 82. tog Zakona, inspektor će rješenjem naložiti davatelju koncesije da odmah, a najkasnije u roku od 60 dana, poduzme dužne radnje iz članka 82. tog Zakona i u istom roku o poduzetim radnjama dostavi dokaz.
14. Dakle, iz iznesenog proizlazi da je pobijanim tuženikovim rješenjem davatelju koncesije naloženo da poduzme dužne radnje iz članka 82. Zakona, a predmet nadzora je bilo postupanje davatelja koncesije, a ne postupanje tužitelja kao koncesionara. U skladu s naloženim u pobijanom tuženikovom rješenju, a nakon što bi davatelj koncesije poduzeo određene radnje radi naplate naknade za koncesiju i pripadajućih kamata od tužitelja kao koncesionara koji je uplatio manji iznos od propisanog, bilo bi zakonske osnove za donošenje rješenja u skladu s propisima koji reguliraju naplatu poreza i drugih javnih davanja radi naplate dužne naknade za koncesiju od tužitelja kao koncesionara. Međutim, iz podataka spisa, kao i odgovora na žalbu tuženika proizlazi da je tužitelj dana 24. ožujka 2022. uplatio na ime manje obračunatog i uplaćenog promjenjivog dijela naknade u iznosu utvrđenom tijekom nadzora provedenog kod tužitelja, o čemu je davatelj koncesije izvijestio tuženika, a zbog čega nije bilo osnove da se sukladno odredbi članka 88. stavka 2. Zakona donese rješenje tužitelju kao koncesionaru. Protiv rješenja kojim bi se tužitelju kao koncesionaru naložila naplata manje uplaćene naknade za koncesiju tužitelj bi imao pravo žalbe u kojoj bi mogao isticati sve prigovore koje ističe u ovom upravnom sporu, a koji se tiču utvrđene koncesijska naknade koju je tužitelj platio u manjem iznosu od propisanog.
15. Utvrdivši da za vođenje upravnog spora ne postoje propisane pretpostavke, jer se pobijanom odlukom tuženika ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno odbacio tužbu tužitelja pozivom na odredbu članka 30. stavka 1. točku 2. ZUS-a, a u obrazloženju rješenja je naveo bitne činjenice i valjane razloge za svoju odluku, s kojim razlozima je ovaj Sud u cijelosti suglasan.
16. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da žalbenim razlozima tužitelj nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja prvostupanjskog suda.
17. Stoga je, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. u svezi odredbe članka 67. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
U Zagrebu 16. studenoga 2022.
Predsjednik vijeća
Ante Galić, v.r.