Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3852/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidija Rostaš, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Sanje Štefan, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika - specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. Ž. iz A., kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. G. i A. P. iz V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3009/20 od 27. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3009/20 od 27. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika i naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog tijela od 23. siječnja 2020. kojim je tužitelju za 2014. godinu utvrđen inozemni dohodak odnosno ukupni godišnji dohodak u iznosu od 225.577,92 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 32.400,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 193.177,92 kn na koju je utvrđena godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 63.799,08 kn ukupno uplaćen porez u inozemstvu od 16.626,23 kn u istom iznosu uplaćen porez i prirez, koji se može odbiti, te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 47.172,85 kn.
3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS). Smatra da sud propušta primijeniti članak 15. stavak 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Austrije i Republike Hrvatske kojim je jasno propisano, a upravo vezano uz nesamostalan rad, da neovisno o odredbama stavka 1. primanje koje rezident države ugovornice ostvaruje od nesamostalnog rada u drugoj državi ugovornici oporezuje se samo u prvospomenutoj državi ako a) primatelj boravi u drugoj državi u razdoblju ili razdobljima koja ukupno ne traju duže od 183 dana u dotičnoj kalendarskoj godini. Smatra da to znači, ako je tužitelj rezident RH kako to javnopravno tijelo i prvostupanjsko tijelo utvrđuju, te ostvaruje primanja od nesamostalnog rada u drugoj državi ugovornici to bi bila Republika Austrija oporezuje se samo u prvospomenutoj državi. Navodi da tužitelj nesporno u Republici Austriji boravi više od 183 dana godišnje, a u Republici Hrvatskoj ni temeljem prisilnih zakonskih propisa zbog odjavljenog prebivališta ne smije boraviti duže od 90 dana godišnje to je razvidno da se tužitelj niti ne može oporezivati u Republici Hrvatskoj. Ukoliko bi se primjenjivale kumulativne odredbe stipulirane u članku 15. stavku 2. tužitelj prema svom mišljenju također ispunjava sve uvjete prema kojima nije dužan platiti porez u Republici Hrvatskoj i to jer mu poslodavac nije rezident RH (odredba članka 15. stavak 2.b.) već radi u austrijskoj firmi što nije sporno, te poslodavac u Republici Hrvatskoj nema niti poslovnu jedinicu niti stalno sjedište (odredba članka 15. stavka 2.c. Ugovora). Smatra da tek ukoliko bi tužitelj u Republici Austriji boravio kraće od 183 dana godišnje primjenjuje se članak 4. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Smatra da prvostupanjski sud nije utvrđivao niz činjenica koje bi išle tužitelju u prilog i ukazuje da tužitelj ima osobni i gospodarski interes u Republici Austriji, nema boravište u Republici Hrvatskoj, u Republici Austriji živi više od 30 godina, živi tamo u stanu i ima vozilo s austrijskim registracijskim tablicama, ostvaruje sve prihode, te Republika Austrija svojom potvrdom o rezidentnosti potvrđuje da je upravo ona središte životnih i gospodarskih interesa tužitelja, da tamo prebiva veći dio godine, a navedeno prvostupanjski sud propušta vrednovati, pogrešno zaključuje da je centar životnih interesa tužitelja u Republici Hrvatskoj i tu staje s daljnjom primjenom materijalnog prava pogrešno utvrđujući činjenično stanje za predmetnu godinu te netočno utvrđuje, bez provođenja dokaznog postupka, da tužitelj ima boravište u Republici Hrvatskoj putem supruge koja u suvlasništvu ima dio kuće. Isto tako smatra da je temeljem Zakona o porezu na dohodak koji je vrijedio za vrijeme nastanka porezne obveze valjalo priznati olakšice za sve uzdržavane članove. Člankom 36. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 177/2004.) bilo je propisano da rezidenti imaju pravo na osobni odbitak (stavak 1.), te isti mogu uvećati za uzdržavane članove (stavak 2.). Tadašnjim Zakonom o porezu na dohodak nije bio propisan uvjet da se uvećanje osobnog odbitka priznaje na temelju podnesene godišnje porezne prijave ili temeljem zahtjeva za priznavanjem tog prava u posebnom postupku kako je to propisano trenutnim važećim Zakonom o porezu na dohodak. Smatra da članak Zakona koji obvezuje podnositelja na podnošenje godišnje porezne prijave nije bio na snazi u vrijeme nastanka porezne obveze poziva se na postupanje porezne uprave koja priznaje olakšicu za uzdržavane članove za godine do 1. siječnja 2017. iako porezni obveznici nisu podnijeli dobrovoljno porezne prijave. Ističe da nema niti ključ od kuće svoje supruge te da nije u posjedu te kuće i da kuću ne može ni koristiti i u nju dolazi isključivo kao gost u posjet svojoj kćeri obzirom da je sa suprugom formalno pravno u braku no nemaju bliski odnos.
4. Poziva se i na odredbu članka 4. stavka 2.a. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Republike Austrije i Republike Hrvatske te ističe da ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište smatrati će se da je rezident samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište. Smatra da iz svega proizlazi da njegovu žalbu treba uvažiti te poništiti prvostupanjsku presudu.
5. Tuženik, iako pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
6. Žalba nije osnovana.
7. U postupku je ostalo sporno je li tužitelj rezident Republike Hrvatske te je li imao obvezu podnošenja porezne prijave i plaćanja poreza na dohodak u Republici Hrvatskoj.
8. Odredbom članka 4. stavka 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 3/01.) propisano je da izraz rezident države ugovornice označava svaku osobu koja prema zakonima te države u njoj podliježe oporezivanju na temelju svog prebivališta, boravišta, mjesta uprave, sjedišta ili nekog drugog obilježja sličnog značenja i također uključuje tu državu, njezine pokrajine ili njezina tijela lokalne uprave i samouprave. Prema stavku 2. tog članka Ugovora tek ukoliko prema odredbama članka 4. stavka 1. Ugovora fizička osoba rezident obje države ugovornice onda se njezin status određuje na način da se a) smatra rezidentom samo one države u kojoj ima prebivalište, ako ima prebivalište u objema državama smatrat će se rezident samo one države s kojom ima uže osobne i gospodarske odnose (središte životnih interesa) b) ako se ne može odrediti u kojoj državi ima središte životnih interesa ili ako ni u jednoj državi nema prebivalište, smatrat će se da je rezident samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište, c) ako osoba ima uobičajeno boravište u obje države ili ga nema ni u jednoj od njih smatrat će se da je rezident samo one države čije je državljanin, d) ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih nadležna tijela država ugovornica nastojat će riješiti pitanje dogovorno. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/13., 148/13., 83/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) rezident je fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište i uobičajeno boravište. Prema odredbi članka 38. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 78/12., 136/12. i 73/13.) smatra da se da porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjed neprekidno 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine. Boravak u stanu nije obvezan. Identična odredba sadržana je i u članku 43. stavku 1. novog OPZ-a (Narodne novine, broj 115/16.). Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se sukladno citiranim propisima porezna rezidentnost utvrđuje člankom 3. Zakona o porezu na dohodak i člankom 4. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Austrije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i imovinu, te se radi utvrđivanja porezne rezidentnosti fizičke osobe mora odrediti ima li ta osoba u Republici Hrvatskoj prebivalište ili uobičajeno boravište, ali se to suprotno mišljenju tužitelja ne određuje prema Zakonu o prebivalištu koji uređuje prijavu prebivališta i boravišta građana u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nego sukladno odredbama Općeg poreznog zakona. Kad obje države jednog obveznika smatraju vlastitim poreznim rezidentom nastaje sukob rezidentnosti te se tada primjenjuje članak 4. stavak 2. Ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja uz primjenu svih objektivnih i subjektivnih kriterija. U postupku je utvrđeno da u Republici Hrvatskoj živi malodobno dijete i supruga koje tužitelj uzdržava, a koja u vlasništvu ima kuću čiji posjed tužitelj kao otac i suprug ima nesmetano na raspolaganju odnosno u posjedu kad i koliko hoće prema odredbi članka 38. Općeg poreznog zakona smatra se da tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, unatoč tome što nema u vlasništvu nekretninu i što je odjavio prebivalište u evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Kako tužitelj u Republici Hrvatskoj ima suprugu i malodobnu kćer koje uzdržava te mu se u Republici Hrvatskoj nalazi obiteljski dom, prema ocjeni ovoga Suda pravilno je zaključeno da mu je središte životnih interesa u Republici Hrvatskoj slijedom čega je prema ocjeni ovoga Suda pravilno utvrđeno da je tužitelj porezni rezident Republike Hrvatske.
9. U vezi prigovora tužitelja da mu neosnovano nije priznat osobni odbitak jer uzdržava suprugu i malodobnu kćer prvostupanjski sud je naveo kako tužitelj nije podnio godišnju prijavu poreza na dohodak, a iz spisa proizlazi da nije imao u poreznoj kartici upisane uzdržavane članove, stoga je prema ocjeni i ovoga Suda pravilno primijenjena odredba članka 52. stavka 3. Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 95/05. – 160/13.) kojom je propisano da se poreznom obvezniku osobni odbitak iz stavka 1. i 2. ovog članka priznaje u godišnjem obračunu poreza na dohodak po podnesenoj godišnjoj poreznoj prijavi na temelju priloženih vjerodostojnih isprava i/ili podataka iz porezne kartice – obrazac PK.
10. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i materijalno pravo, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je pravilno odbio tužbeni zahtjev.
11. Slijedom svega navedenog prigovori tužitelja nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se u bitnome radi o prigovorima koje je isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s tim zaključcima je suglasan i ovaj Sud.
12. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a) na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 16. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća:
Lidija Rostaš, v.r.