Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

                                                                          1                   Poslovni broj: 6. P-162/2021-6

 

 

 

               

      Republika Hrvatska

     Općinski sud u Đakovu

Trg. dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

 

                                                                      Poslovni broj: 6. P-162/2021-6

 

U   I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Marijani Žulj Jakovljević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. Lj. (OIB: ) iz Đ., zastupane po punomoćniku P. C., odvjetniku iz Đ., protiv tuženika G. J. (OIB: ) iz S. Đ., zastupanog po punomoćnici A. J. G., odvjetnici iz Đ., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 25. listopada 2022. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. studenoga 2022. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

             

              "Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Đ., poslovni broj Ovr-132/2020-3 od dana 13. svibnja 2020. godine i to u cijelosti.

              Nalaže se tuženiku G. J., s prebivalištem u Đ. S., OIB: , da tužiteljici Lj. Lj., s prebivalištem u Đ., OIB: , naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

II.              Nalaže se tužiteljici Lj. Lj. iz Đ., naknaditi tuženiku G. J. iz S. Đ., parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn / 398,17 eur1 zajedno sa zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

 

III.              Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužiteljica u tužbi od 09. rujna 2020. godine navodi kako je temeljem zaključka ovoga suda broj Ovr-132/2020-10 od 03. kolovoza 2020. godine upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovoga suda broj Ovr-132/2020 od 13. svibnja 2020. godine nedopuštenom, a iz razloga navedenih u žalbi, odnosno iz žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17, u daljnjem tekstu OZ). Unatoč tome što je tužiteljica upućena na pokretanje parnice zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a, tužiteljica podnosi tužbu i iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a jer je njezina žalba bila prvenstveno temeljena na navedenoj odredbi. U skladu s navedenim, tužiteljica ističe kako je sud prilikom donošenja rješenja o ovrsi postupio protivno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 53/20, u daljnjem tekstu Zakon o interventnim mjerama). Navedenom odredbom propisano je da sud za vrijeme trajanja posebnih okolnosti zastaje s postupanjem u svim ovršnim postupcima pa bi se u takvim slučajevima trebale primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP) o prekidu postupka. Prema tome, tužiteljica smatra kako sud nije mogao donijeti rješenje o ovrsi jer je ispunjenje tražbine na određeno vrijeme odgođeno, odnosno onemogućeno zbog izvanrednih okolnosti nastalih kada ih tužiteljica nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Time je ostvaren opozicijski žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a pa je ovrha nedopuštena. Također, tužiteljica ističe kako je nastupila zastara tražbine ovrhovoditelja, odnosno tuženika, jer je ovršna isprava, temeljem koje je određena ovrha, postala pravomoćna i ovršna 13. listopada 2009. godine pa je protekao desetogodišnji rok za zastaru tražbine. Iz navedenog razloga tužiteljica smatra kako je tražbina zastarjela pa je ovrha nedopuštena iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže proglasiti nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Đ. broj Ovr-132/2020 od 13. svibnja 2020. godine.

 

2.              Tuženik u odgovoru na tužbu od 12. listopada 2020. godine navodi kako u ovršnom postupku ovoga suda broj Ovr-132/2020 sud nije odlučivao o neposrednoj provedbi ovrhe već je predmet odlučivanja bila osnovanost ovrhovoditeljevog prijedloga za određivanje ovrhe protiv tužiteljice kao zakonske nasljednice pokojnog Zorana Ivankovića i to na novčanim sredstvima ovršenice. Tuženik je ukazao kako je smisao Zakona o interventnim mjerama bio da se zbog posebnih okolnosti iz odredbe čl. 2. toga zakona zastane s neposrednom provedbom ovrhe za vrijeme trajanja istog zakona, a nije bio smisao zastati s rješavanjem suda o nastavku ovršnog postupka protiv ovršenice kao zakonske nasljednice. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, tuženik ističe kako je rješenje o ovrsi broj Ovr-71/2010 određeno na mirovini ranijeg ovršenika te je isto rješenje bilo dostavljeno zavodu, koji je sudu dostavio dopis u kojem je izvijestio kako je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno na čekanje. Prije smrti pokojnog Z. I., zavod je postupao po predmetnom rješenju o ovrsi te je vršio obustavu na mirovini ovršenika u vremenskom periodu od 2018. te zaključno s 13. ožujka 2019. godine. U skladu s navedenim, ovrha je bila djelomično provedena u iznosu od 6.227,04 kn, a za preostalo nenaplaćeno potraživanje, tuženik je predložio nastavak postupka protiv tužiteljice kao zakonske nasljednice pokojnog Z. I., što je ovaj sud i prihvatio rješenjem broj Ovr-132/2020 od 13. svibnja 2020. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

3.              Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je proveo predložene dokaze te izvršio uvid u spis ovoga suda broj Ovr-332/2020.

4.              Uvidom u spis ovoga suda broj Ovr-332/2020 (ranije Ovr-71/2010 i Ovr-132/2020), utvrđeno je kako je prijedlog za ovrhu protiv ovršenika Z. I. podnesen 22. siječnja 2010. godine, a na mirovini ovršenika temeljem ovršne isprave presude ovoga suda broj P-276/2009 od 13. listopada 2009. godine te je doneseno rješenje o ovrsi pod brojem Ovr-71/2010 dana 08. veljače 2010. godine. Nakon što je navedeno rješenje o ovrsi dostavljeno zavodu, kao ovršenikovom dužniku, zavod je dana 04. ožujka 2010. godine izvijestio sud kako nije u mogućnosti postupiti po nepravomoćnom rješenju o ovrsi jer je mirovina prezadužena te je stavljena na čekanje. U nastavku toga postupka, zavod je 30. srpnja 2018. godine izvijestio sud kako će se započeti s provedbom ustege mirovine za srpanj 2018. godine, dok je podneskom od 04. travnja 2019. godine izvijestio sud kako više nije u mogućnosti postupati po predmetnom rješenju o ovrsi jer je Z. I. preminuo 03. veljače 2019. godine. Rješenjem ovoga suda od 27. lipnja 2019. godine utvrđen je prekid postupka jer je ovršenik preminuo, a rješenjem ovoga suda od 02. siječnja 2020. godine nastavljen je ovršni postupak s Lj. Lj., ovdje tužiteljicom, pod brojem Ovr-132/2020. Dana 04. svibnja 2020. godine, tuženik kao ovrhovoditelj podnio je prijedlog za promjenu sredstava i predmeta ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika, ovdje tužiteljice, te je dana 13. svibnja 2020. godine doneseno rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika pod brojem Ovr-132/2020. U zakonskom roku tužiteljica je podnijela žalbu protiv rješenja o ovrsi, ističući, među ostalim, razloge navedene pod točkom 1. obrazloženja. Zaključkom ovoga suda od 03. kolovoza 2020. godine, upućena je ovršenica, ovdje tužiteljica, pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga navedenih u žalbi, odnosno zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. Povodom žalbe ovršenice, ovdje tužiteljice, Županijski sud u S. B. je ukinuo rješenje o ovrsi ovoga suda od 13. svibnja 2020. godine te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U nastavku postupka, odlučujući o prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja, ovdje tuženika, ovaj sud je ponovno donio rješenje o ovrsi broj Ovr-332/2020 dana 28. siječnja 2021. godine, koje je postalo pravomoćno dana 11. ožujka 2021. godine.

 

5.              Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je ocijenio kako tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

             

6.              Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer niti jedna od stranaka nije sporila istu pa je sud u cijelosti cijeni vjerodostojnom.

 

7.              Među strankama nije sporno da je ovrha na mirovini ovršenika Z. I. određena 08. veljače 2010. godine, da je rješenje o ovrsi dostavljeno ovršenikovom dužniku zavodu dana 25. veljače 2010. godine, da je mirovina Z. I. bila stavljena u redoslijed naplate sve do srpnja 2018. godine kada je započeto s ustegom duga koji je Z. I. imao prema ovrhovoditelju, a ovdje tuženiku, da je Z. I. preminuo 03. veljače 2019. godine, da je ovrha za dug tuženika nastavljena s zakonskom nasljednicom Z. I., Lj. Lj., kao i da je ovaj parnični postupak pokrenut temeljem zaključka ovoga suda broj Ovr-132/2020 od 03. kolovoza 2020. godine. Također je nesporno da je ovršna isprava, temeljem koje je određena ovrha protiv Z. I. presuda ovoga suda broj P-276/2009 od 13. listopada 2009. godine.

 

8.              Sporno je je li ovaj sud postupio protivno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o interventnim mjerama prilikom donošenja rješenja o ovrsi protiv tužiteljice kao ovršenika te je li nastupila zastara tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

 

9.              Pravni interes tužiteljice za pokretanje ovoga postupka proizlazi iz zaključka ovoga suda broj Ovr-332/2020 od 03. kolovoza 2020. godine kojim je tužiteljica upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a iz razloga navedenih u žalbi tužiteljice, odnosno zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a. 

 

10.              Tužiteljica navodi kako je nastupila zastara predmetne tražbine jer je ovršna isprava postala pravomoćna i ovršna 13. listopada 2009. godine, odnosno prije više od 10 godina pa je prema čl. 233. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO) tražbina zastarjela.

 

11.              U konkretnom slučaju, ovršna isprava temeljem koje je određena ovrha u predmetu ovoga suda broj Ovr-71/2010 je pravomoćna i ovršna presuda ovoga suda broj P-276/2009 od dana 13. listopada 2009. godine, koja je postala pravomoćna i ovršna 04. siječnja 2010. godine, a kako to proizlazi iz spisa ovoga suda broj Ovr-332/2020 (list 3 spisa).

 

12.              Odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a propisano je kako sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

 

13.              Nadalje, čl. 241. ZOO-a, propisano je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

 

14.              U kontekstu navedenog, zastara nije nastupila jer nije protekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a u kojem vjerovnik, odnosno tuženik nije pokušao ostvariti svoju tražbinu. Naime, podnošenjem prijedloga za ovrhu 22. siječnja 2010. godine protiv ovršenika Z. I. zastara je prekinuta te ista nije niti počela ponovno teći, budući navedena ovrha nikada nije obustavljena, a ovršne radnje su se kontinuirano provodile u skladu s predmetom i sredstvom ovrhe. Tako je nakon donošenja rješenja o ovrsi na mirovini ovršenika Z. I., rješenje o ovrsi na mirovini dostavljeno ovršenikovom dužniku zavodu dana 25. veljače 2010. godine, koje je predmetno rješenje o ovrsi stavilo u redoslijed naplate te je i započelo sa ustegom u srpnju 2018. godine pa je tuženik djelomično i naplaćen zaključno s mirovinom od veljače 2019. godine. Iako je raniji ovršenik umro, rješenjem od dana 02. siječnja 2020. godine nastavljen je ovršni postupak s nasljednicom ovršenika Lj. Lj. pa je u konačnici doneseno rješenje o ovrsi u odnosu na nju dana 15. svibnja 2020. godine. Sve navedeno ukazuje kako nije nastupila zastara potraživanja tuženika pa je sud takav prigovor odbio.

 

16.              Neovisno o tome što je sud, očitom omaškom, propustio u zaključku suda broj Ovr-332/2020 od 03. kolovoza 2020. godine navesti kako upućuje tužiteljicu na pokretanje parnice i u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a, ovaj sud je dopustio raspravljanje i u odnosu na navedeno jer su isti žalbeni razlozi istaknuti u žalbi ovršenika od dana 26. svibnja 2020. godine. U odnosu na ostale navode iz tužbe koji se odnose na to kako je sud prilikom donošenja rješenja o ovrsi postupio protivno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o interventnim mjerama, ovaj sud je stava kako isti također nisu osnovani.

 

17.              Naime, odredbom čl. 25.a Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20) propisano je da će za vrijeme trajanja posebnih okolnosti A. zastati s provedbom ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na ovršenike fizičke osobe (osim u odnosu na izuzetke propisane st. 3. iste odredbe), no neće zastati sa zaprimanjem osnova za plaćanje u skladu sa st. 5. iste odredbe kojom je propisano da će za vrijeme trajanja posebnih okolnosti A. zaprimati nove osnove za plaćanje i po njima postupati na način da će ih evidentirati u Očevidnik, ali u odnosu na ovršenike fizičke osobe neće slati naloge bankama za izvršenje, odnosno nakon evidentiranja u Očevidnik, zastat će s daljnjim postupanjem.

 

18.              Prema tome, iz navedenog nesporno proizlazi kako se Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima primjenjuje kao lex specialis u odnosu na Zakon o interventnim mjerama jer se u konkretnom slučaju radi o ovrsi na novčanim sredstvima. Naime, sam Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima je propisao način postupanja za vrijeme trajanja posebnih okolnosti koje su nesporno postojale u vrijeme donošenja predmetnog rješenja o ovrsi. Tako iz Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ne proizlazi da sud ne trebao donijeti rješenje o ovrsi već proizlazi da A. neće slati naloge bankama za izvršenje. Za istaknuti je kako se Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima primjenjuje na sve postupke u tijeku, neovisno o tome kada je podnesen osnovni prijedlog za ovrhu, a Zakon o interventnim mjerama svakako se ne primjenjuje na ovrhe na koje se primjenjuje Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima što je u skladu s čl. 9. Zakona o interventnim mjerama. Iz navedenog razloga, sud je stava kako su neosnovani navodi tužiteljice kako je ovrha nedopuštena zbog ostvarenja žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a.

 

19.              Slijedom svega navedenog, a kako nije nastupila zastara tražbine te kako je sud trebao odlučivati o osnovanosti prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

 

20.              Odluka o trošku temelji se na čl. 155. ZPP-a. Tuženiku je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 107/15, 37/22 i 126/22) priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8/2), trošak pristupa na ročište dana 10. studenoga 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9/2) i trošak pristupa na ročište dana 25. listopada 2022. godine u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9/1), stoga je tuženiku priznat trošak od 3.000,00 kn pa je odlučeno pod točkom II. izreke presude.

 

21.              Tuženiku nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer tuženik nije dužan istu platiti, budući je uspio u postupku, sve sukladno čl. 4. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

 

22.              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

             

U Đakovu, dana 16. studenoga 2022. godine

 

                                                                                Sutkinja

    Marijana Žulj Jakovljević, v.r.

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu županijskom sudu. Žalba se podnosi pisanim putem, putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

 

              DNA:

              1. Tužiteljici po punomoćniku

              2. Tuženiku po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu