1

Broj: Ppž-11669/2022

                               

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća, te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog R. C., zbog prekršaja iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice (Narodne novine, broj 83/13. i 27/16.), odlučujući o žalbi okrivljenika R. C. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama, od 19. listopada 2022., broj: Pp J-247/2020, u sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Odbija se žalba okrivljenog R. C. kao neosnovana te potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II.              Na temelju članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okrivljeni R. C. obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 500,00 (petsto) kuna / 66,36 (šezdesetšest eura i tridesetšest centi) eura[1] u roku 15 dana od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama, od 19. listopada 2022., broj: Pp J-247/2020, okrivljeni R. C. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio četiri prekršaja iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice (pogrešno prvostupanjski sud navodi članka 43. stavak 1. točka 5.), za koje mu je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 4.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku mjesec dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 1.000,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljeni R. C. po svome branitelju I. S., odvjetniku iz P., pobijajući je po svim žalbenim osnovama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak, a ukoliko se utvrdi da je okrivljenik odgovoran za navedene radnje u izreci, predlaže izreći mu blažu novčanu kaznu za jedno, produljeno djelo.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a nisu utvrđene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

             

5.              U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik, prije svega, ističe da je prvostupanjski sud bio obvezan odbaciti sve izmijenjene optužne prijedloge ovlaštenog tužitelja i ovaj prekršajni postupak dovršiti po optužbi za prekršaje iz članka 42. stavak 1. točka 1. Zakona o nadzoru državne granice, jer je za prekršaje iz članka 43. točka 5. istog Zakona propisana novčana kazna prema kojoj ti prekršaji ulaze u režim obaveznog prekršajnog naloga. Time je po mišljenju okrivljenika počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. u vezi člankom 239. stavak 6. (u žalbi se očitom omaškom navodi stavak 7. umjesto stavak 6.) Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, neosnovano okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud, nakon što je ovlašteni tužitelj izmijenio optužbu i okrivljeniku stavio na teret prekršaje iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice, trebao primijeniti članak 239. stavak 6. Prekršajnog zakona. Ovo iz razloga što se odredba članka 239. stavak 6. Prekršajnog zakona, kako to jasno proizlazi iz njenog sadržaja, odnosi na procesne situacije kada prekršajni postupak, za prekršaje koji ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga, bude pokrenut izdavanjem optužnog prijedloga, a što u ovom prekršajnom postupku nije slučaj. Ovaj prekršajni postupak je pokrenut izdavanjem prekršajnih naloga za prekršaje iz članka 42. stavak 1. točka 1. Zakona o nadzoru državne granice, koji ne ulaze u procesni režim obaveznog prekršajnog naloga. Nakon što je prekršajni postupak pokrenut, ovlašteni tužitelj ima pravo izmijeniti optužbu bez ikakvih ograničenja pa tako, kao što je slučaj u ovom prekršajnom postupku, optužbu može izmijeniti i na način da okrivljeniku stavlja na teret djelo koje je za okrivljenika blaže i za koje bi, da je to djelo bilo predmet optužbe kojom se pokretao prekršajni postupak, bio obvezan izdati obavezni prekršajni nalog. Stoga, budući da je do izmjene optužbe na prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati obavezni prekršajni nalog, došlo nakon što je prekršajni postupak već bio pokrenut, prvostupanjski sud nije bio obvezan postupiti po članku 239. stavku 6. Prekršajnog zakona, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

6.              Povezujući žalbenu osnovu povrede materijalnog prekršajnog prava te bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo na štetu okrivljenika te je počinio bitne povrede iz članka 195. stavak 1. točka 11. Prekršajnog zakona s obzirom da su razlozi presude nejasni u znatnom dijelu i međusobno proturječni, dok je izreka presude nejasna. Kod obrazlaganja ovih žalbenih navoda, okrivljenik analizira odredbu Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama, koja je u pobijanoj presudi navedena u zakonskom opisu prekršaja, te ističe kako u činjeničnim opisima djela nije obuhvaćen cijeli sadržaj Priloga VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama te da je ovlašteni tužitelj u izmijenjenoj optužbi zapravo sačinio novi prekršaj.

6.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra okrivljenik da je Prilog VI t. 3.1.2. Zakonika o Schengenskim granicama blanketna norma za ostvarenje prekršaja iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice. S obzirom da je u navedenoj odredbi članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice jasno i precizno navedeno što se tom zakonskom odredbom sankcionira, očigledno se, zapravo, radi o interpretativnom dijelu, a ne o blanketnoj normi, zbog čega ista ne treba biti dio činjeničnog opisa prekršaja iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice, kako to neosnovano smatra okrivljenik. Ponašanje okrivljenika, činjenično opisano u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude u potpunosti ispunjava sva bitna obilježja prekršaja iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice, zbog čega žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno nisu osnovani.

 

7.              U odnosu na žalbene navode kojima se tvrdi da je izreka presude nejasna jer se u istoj navodi da okrivljenik uz popis posade nije predao i popis putnika na brodu, a ribarski brod ne može zakonski niti obavljati prijevoz putnika, treba navesti da obveze zapovjednika plovila, prema zakonskoj odredbi članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice, nisu ograničene samo na plovila koja obavljaju međunarodni pomorski promet putnika, niti su zapovjednici ribarskih plovila isključeni od takve obveze. Slijedom svega navedenog, a imajući na umu i da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, zbog čega nije u pravu okrivljenik kada ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 11. Prekršajnog zakona.

 

8.              Žaleći se sadržajno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da nije utvrđeno da se nalazio u ulozi zapovjednika plovila, zbog čega smatra da ni ne može biti kriv za prekršaje koji su mu stavljeni na teret.

 

8.1.              Međutim, s obzirom da se okrivljeniku stavljaju na teret prekršaji iz Zakona o nadzoru državne granice, čiji je zaštitni objekt zaštita državne granice, a u konkretnim slučajevima radi se o državnoj granici Republike Hrvatske na moru, ovaj sud smatra da je opravdano pozivanje na zakonske presumpcije Pomorskog zakonika (Narodne novine, broj 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15. i 17/19.), čije se odredbe, sukladno članku 1. stavak 2., primjenjuju na plovne objekte koji se nalaze ili plove, između ostalog, i teritorijalnim morem Republike Hrvatske, o čemu se radi u konkretnom slučaju. Odredbom članka 5. točka 17. Pomorskog zakonika propisano je da se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno, da je korisnik brodice, a u ovom prekršajnom postupku predmetno plovilo je brodica, osoba koja je u upisniku brodova upisana kao vlasnik. Istom odredbom propisano je da se na korisnika brodice na odgovarajući način primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika o brodaru, a pojam brodara određen je člankom 5. točka 6. Pomorskog zakonika (pretpostavlja se, dok se ne dokaže protivno, da je brodar osoba koja je u upisnik brodova upisana kao vlasnik broda). Prema članku 146. Pomorskog zakonika, posadom i svim drugim osobama na brodu zapovijeda zapovjednik broda kojeg imenuje i razrješava brodar, dakle vlasnik broda odnosno brodice. Navedeno znači da se, u situacijama u kojima vlasnik broda odnosno brodice ne imenuje zapovjednika, pretpostavlja da je vlasnik broda odnosno brodice zapovjednik.

 

8.1.2.              U ovom prekršajnom postupku je nesporno da je okrivljeni R. C. vlasnik plovila (brodice) registarske oznake xxx, zastave Republike Slovenije. Navedena činjenica nesporno proizlazi iz e-ispisa Registra plovila Republike Slovenije, a navedenu činjenicu okrivljenik nije osporavao ni u obrani, niti u žalbi. S obzirom da okrivljenik tijekom dokaznog postupka nije tvrdio da je zapovjedništvo svojim plovilom ni u jednoj inkriminiranoj prilici prenio na neku drugu osobu, jasno je i nedvojbeno da je upravo okrivljenik, kao vlasnik predmetnog plovila (brodice), zapovjednik istog, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Je li okrivljenik, kao zapovjednik plovila registarske oznake xxx, zastave Republike Slovenije, bio na plovilu u inkriminiranim prilikama ili nije bio (a što bi, u slučaju da nije bio, eventualno podlijegalo kažnjavanju za neko drugo kažnjivo djelo) nije predmet utvrđivanja u ovom prekršajnom postupku, niti ta činjenica utječe na okrivljenikovo svojstvo zapovjednika predmetnog plovila čiji je vlasnik.

 

9.              U odnosu na žalbene navode kojima se okrivljenik poziva na brojne odredbe Zakona o morskom ribarstvu, u cilju pobijanja presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, treba prije svega, navesti da se okrivljenik u konkretnom slučaju promašeno poziva na odredbe tog Zakona, jer predmet ovog prekršajnog postupka nisu prekršaji iz tog Zakona, a niti se, zbog različitosti zaštićenog objekta, zakonski pojmovi iz Zakona o nadzoru državne granice mogu tumačiti pomoću zakonskih pojmova iz Zakona o morskom ribarstvu. Ovo bez obzira na činjenicu da su se u svim inkriminiranim prilikama, koje su predmet ovog prekršajnog postupka, plovilom u vlasništvu okrivljenika obavljali poslovi gospodarskog ribolova, no optužbama koje su bile predmet raspravljanja u ovom prekršajnom postupku, okrivljeniku nisu bili stavljeni na teret prekršaji iz Zakona o morskom ribarstvu.

 

10.              Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističe da iz iskaza ispitanih policijskih službenika ne proizlazi da su isti prilikom postupanja prema ribarskim plovilima, išli za tim da obave graničnu kontrolu plovila. Naime, iz iskaza ispitanih policijskih službenika jasno proizlazi da graničnu kontrolu plovila nisu mogli obaviti, jer su pristup na okrivljenikovo plovilo onemogućavali policijski službenici Republike Slovenije, tako da se, po ocjeni ovog suda, radi o okrivljenikovom proizvoljnom i fragmentarnom prikazivanju rezultata dokaznog postupka. U navedenom smislu, neosnovano je i pozivanje okrivljenika u žalbi na zakonske odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, kao i žalbene tvrdnje da policijski službenici Republike Hrvatske, ni u jednom inkriminiranom događaju, nisu primijenili propisane ovlasti, jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno i nedvojbeno da je identitet okrivljenika, kao zapovjednika plovila čiji je vlasnik, utvrđen putem registarske oznake tog plovila, koja nije sporna. U ovom dijelu žalbe, okrivljenik ističe i da nije izbjegavao graničnu kontrolu. Međutim, ovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer navedena činjenica ne čini zakonsko obilježje prekršaja za koje je okrivljenik proglašen krivim.

 

11.              Neosnovani su žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da se u konkretnim slučajevima radi o graničnim incidentima, a ne o prekršajima iz članka 43. točka 5. Zakona o nadzoru državne granice. Naime, kako to jasno proizlazi iz odredbe članka 35. stavak 2. Zakona o nadzoru državne granice, počinitelji graničnih incidenata mogu biti samo službenici državnih i lokalnih tijela susjednih država, a ovaj prekršajni postupak se vodi protiv okrivljenika koji nema svojstvo službenika državnog ili lokalnog tijela Republike Slovenije. Istina je, kako se to ističe u žalbi, da je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da su, kod počinjenja svakog prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, policijski službenici Republike Slovenije, patrolnim brodom, onemogućavali policijskim službenicima Republike Hrvatske pristup plovilu, ali to nikako ne može značiti da inkriminirani događaji, u odnosu na okrivljenog R. C., imaju karakter graničnih incidenata, jer su policijski službenici Republike Slovenije postupali upravo zbog prethodne radnje okrivljenika. Stječu li se pritom, u radnjama policijskih službenika Republike Slovenije, elementi graničnih incidenata nije predmet ovog prekršajnog postupka.

 

12.              Otklanjajući svoju krivnju, okrivljeni R. C. navodi i da postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju, jer je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Pritom okrivljenik u žalbi ističe brojne notorne činjenice u vezi pitanja utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale.

 

12.1.              Međutim, po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud, pozivajući se na Deklaraciju o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije („Narodne novine, broj 32/1999.) te na Zaključak Hrvatskog sabora kojim je Vlada Republike Hrvatske obvezana da pokrene postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, otklonio takve navode obrane okrivljenika, a koji se sada ponavljaju u žalbi.

 

12.2.              Naime, sukladno točki 4. Deklaracije o stanju međudržavnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Slovenije, prilikom utvrđivanja granične crte na moru između teritorijalnih mora dviju država, hrvatski predstavnici su dužni zastupati stajališta u skladu s odredbama čl. 2. Međunarodne konvencije UN o pravu mora iz 1982., čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, dakle zauzimati se da granična crta na moru u Piranskom zaljevu bude utvrđena po kriteriju akvidistance (jednake udaljenosti od obale), sredinom zaljeva, a dok se ta crta na moru ne utvrdi, obalne države su se dužne uzdržavati bilo kakvih oblika vršenja vlasti preko središnje crte na moru u zaljevu. Slijedom navedenoga, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući da nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svoga Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora.

 

12.3.              Također, Vlada Republike Hrvatske je 30. srpnja 2015., pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010., zbog povrede odredaba Sporazuma od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma. Time je Vlada Republike Hrvatske provela Zaključak Hrvatskog sabora, koji je, prethodni dan, jednoglasno izglasao izlazak iz predmetne arbitraže. Navedenim postupkom stekli su se uvjeti za prestanak Sporazuma, sukladno pravilima međunarodnog prava, tako da je Republika Hrvatska, od upućivanja prosvjedne note, prestala primjenjivati Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije, potpisan 4. studenoga 2009., a takva Odluka Vlade Republike Hrvatske obvezuje i ovaj sud.

 

12.4.              Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da se pozicije na kojima je plovilo registarske oznake xxx, zastave Republike Slovenije, inkriminiranih prilika zatečeno od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, a koordinate tih pozicija su tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđene (zabilježene su radarom te utvrđene vizualnim promatranjem policijskih službenika), a ni okrivljenik ih ne osporava, nalaze u teritorijalnom moru Republike Hrvatske. U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da postoje okolnosti koje isključuju krivnju okrivljenika (da je bio u zabludi o protupravnosti prekršaja), jer se, kao što je već rečeno, u vezi svih pitanja oko utvrđivanja crte razgraničenja između Republike Slovenije i Republike Hrvatske u akvatoriju Piranskog zaljeva odnosno Savudrijske vale radi o notornim činjenicama koje su javnosti bile svekoliko poznate (opće poznata je činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma), zbog čega je okrivljenik, kao vlasnik brodice kojom obavlja gospodarski ribolov, itekako morao biti svjestan navedene problematike i činjenice da prelaskom preko središnje crte u Savudrijskoj vali ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske. Osim toga, okrivljenik je, kod svakog prekršaja, imao pratnju patrolnog broda policijskih službenika Republike Slovenije, čega ne bi bilo da je okrivljenik doista bio u zabludi o protupravnosti prekršaja. Isto tako, na neosnovanost žalbenih navoda da je okrivljenik bio u zabludi o protupravnosti prekršaja ukazuje i činjenica da se ne radi o samo jednom ulasku u teritorijalno more Republike Hrvatske, pri čemu je okrivljenik svaki puta imao pratnju policijskih službenika Republike Slovenije i bio upozoravan, od strane policijskih službenika Republike Hrvatske, da se nalazi u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

 

12.5.              Također, iz razloga navedenih u odlomku 12.2. i 12.3., neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe da sud ni jednim dokazom nije utvrdio je li i kojim aktom Republika Hrvatska ustanovila koordinate granične crte u navedenom akvatoriju, kao i žalbeni navodi kojima se tumači odluka Arbitražnog suda u predmetu PCA br. 2012.04 od 29. lipnja 2017. te iznosi ocjena Odluke Sabora Republike Hrvatske o odstupanju od Arbitražnog sporazuma. U navedenom smislu, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojima okrivljenik nastoji presudu Europskog arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

 

13.              Neosnovana je i tvrdnja okrivljenika da se opisane radnje mogu samo i eventualno uzeti kao radnje produljenih djela prekršaja. Naime, po ocjeni ovog suda, u ovom predmetu nema uvjeta za primjenu instituta produljenog prekršaja, jer, u skladu sa stavovima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kzz-16/11 od 27. travnja 2011. i Kzz-14/11 od 18. svibnja 2011., u konkretnom slučaju nije utvrđena tzv. produljena namjera.

 

14.              Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o utvrđenim novčanim kaznama odnosno izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. Po ocjeni ovog suda, visina utvrđenih odnosno izrečene novčane kazne primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za utvrđivanje blažih kazni od zakonom propisanih posebnih minimuma, koje su okrivljeniku utvrđene, a time ni za izricanje blaže ukupne novčane kazne, a niti bi se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

15.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 500,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

16.              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. studenog 2022.

 

Zapisničarka:                                                                                                  Predsjednica vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v.r.                                                                      Anđa Ćorluka, v.r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.