Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3011/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice – specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja O. V. T. j.d.o.o. iz B. n. m., zastupan po članu uprave i z.z. M. T., a ovaj po opunomoćenicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-216/22-9 od 25. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 16. studenog 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja O. V. T. j.d.o.o. iz B. n. m. i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-216/22-9 od 25. travnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-216/22-9 od 25. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/41, urbroj: 513-04-21-2 od 15. studenog 2021. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Z., klasa: UP/I-471-02/20-01/120, urbroj: 513-07-13-20-6 od 4. prosinca 2020. (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba sudskog postupka. U žalbi u bitnom navodi da problem leži u činjenici što sud nije izvodio niti jedan dokaz koji je on predložio, već je uzeo za dokazane sve činjenice koje je tuženik utvrdio u poreznom postupku, ne dajući mu niti mogućnost da konkretno pobija navedena rješenja. Smatra da je bez valjanog razloga i obrazloženja porezna osnovica procijenjena u odnosu na pripremu i dostavu obroka društvu E. d.o.o., a u obrazloženju pobijanih rješenja ne nalazi se valjano objašnjenje na temelju čega je u odnosu na dostavu obroka uvećana porezna osnovica za 173.398,09 kn, već je samo spomenuto kako se do navedenog došlo primjenom odredbe članka 92. Općeg poreznog zakona, a što je upućivalo na potpunu arbitrarnost u postupanju poreznih tijela. U odnosu na njegov prigovor da porezno tijelo nije na pravi način utvrdilo iznos neevidentiranih prihoda poslovanja prvostupanjski sud ukazuje da prema dostupnim podacima proizlazi kako je prihod tužitelja na kraju 2020. značajno veći u odnosu na prethodne godine. Međutim, takav podatak ne prileži spisu niti je pribavljanje takvog podatka predloženo od strane tužitelja niti tuženika, a sud ne navodi da je u dokaznom postupku izvršio uvid u podatke niti koji je izvor takvih podataka. Ističe da je u slučaju provjere podataka trebalo barem navesti odakle su podaci preuzeti budući da se isti ne nalaze u spisu niti su predloženi, pa je stoga, kao i u slučaju procjene povećanja porezne osnovice za pripremu i dostavu obroka društvu E. d.o.o., jasno kako se sud služio podacima koji ne prileže spisu, a osnova kojih je upitna budući da se o navedenom nije ni raspravljalo. Smatra kako je takvo postupanje nedopustivo te predstavlja povredu odredbe članka 6. Zakona o upravnim sporovima kojom je predviđeno kako će sud svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Nadalje, ističe kako prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir njegove navode o arbitrarnosti i neosnovanosti izvršene procjene od strane poreznog tijela, a nakon predmetne slobodne procjene suočava se sa situacijom da će morati obustaviti poslovanje zbog blokade, a sve zbog potpune arbitrarnosti u propisivanju porezne obveze na najotegotniji način za njega. Ističe da ne poriče slobodu procjene poreznog tijela, međutim, ovdje se ukazuje na situaciju da je metodu potrebno pravično primijeniti, uzimajući u obzir sve činjenice bitne za oporezivanje čime je postupano potpuno suprotno obvezi propisanoj u članku 6. stavku 2. Općeg poreznog zakona to jest da je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Tužitelj predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno podredno da se ista preinači na način da se u cijelosti prihvati tužba i tužbeni zahtjev kao osnovan te naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim, tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom, niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora jer je održao raspravu 15. travnja 2022., čime je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te je nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik tijela prvog stupnja od 13. listopada 2020. u kojem su utvrđene određene nezakonitosti u poslovanju tužitelja. Tužitelj na zapisnik nije podnio prigovor, a tijelo prvog stupnja je 4. prosinca 2020. donijelo porezno rješenje kojim je tužitelju za 2018. i 2019. godinu utvrdilo manje obračunati porez na dobit, smanjenje poreznog gubitka za prijenos u sljedeće razdoblje oporezivanja, te manje obračunati porez na dodanu vrijednost, a sve u iznosima pobliže navedenim u izreci rješenja tijela prvog stupnja s pripadajućim kamatama, te je tužitelju naloženo da na propisane uplatne račune uplati utvrđene iznose s kamatama kao i da obračuna i uplati pripadajuće kamate do dana uplate poreznih obveza.
8. Provedenim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u kontroliranom razdoblju obavljao registriranu djelatnost pružanja smještaja starijim i nemoćnim osobama u obiteljskom domu D. u B. n. m. te da je sa korisnicima usluga sklapao ugovore o međusobnim pravima i obvezama, tako da su svi ugovori sklopljeni između obiteljskog doma D. i korisnika – obveznika plaćanja. Nadalje, iz pribavljenih ugovora proizlazi da se radi o tipiziranim ugovorima i da je na ugovorima ručno upisano ime korisnika te cijena usluge, koja je različita i kreće se od 1.000,00 kn do 5.000,00 kn mjesečno. S obzirom da iz ugovora nije bilo vidljivo na temelju čega su cijene različite, jer su na svim ugovorima navedene iste usluge koje se pružaju korisniku za ugovorenu cijenu, od tužitelja je zatraženo od strane poreznog tijela da to obrazloži i dostavi cjenik usluga, što je tužitelj i učinio, te obrazložio da cijena ovisi o tome je li smještaj u jednokrevetnoj, dvokrevetnoj ili trokrevetnoj sobi. Prema cjeniku cijena po osobi u jednokrevetnoj osobi je 5.500,00 kn, u dvokrevetnoj sobi 4.500,00 kn i u trokrevetnoj sobi u iznosu od 4.000,00 kn s tim da navedene cijene uključuju smještaj i prehranu (5 obroka). Pored toga tužitelj je dao i izjavu da su cijene na ugovorima kod pojedinih korisnika različite u odnosu na cjenik budući da su neki ugovori sklopljeni po akcijskoj cijeni.
9. Porezno tijelo je utvrdilo da rezultat poreznog nadzora pokazuje da tužitelj ne vodi uredno evidenciju korisnika doma (osobne kartone korisnika), jer se evidencija ne vodi kronološki, po datumu prijema osobe u dom, i na način da svaki list ima upisni broj koji je redni broj iz matične knjige korisnika za usluge smještaja u dom, a uvidom u izvod žiro-računa utvrđeno je da tužitelj izdaje račune tek po primljenoj uplati na žiro-račun i to u visini primljene uplate odnosno naplaćenog iznosa pa za istu osobu ponekad plaćanje smještaja vrši više osoba, a utvrđeno je i da je odgovorna osoba tužitelja uplaćivala novac na račun tužitelja kao pozajmice.
10. Dakle, poreznim nadzorom je utvrđeno da tužitelj neuredno i protivno propisu vodi evidencije u vezi s obavljanjem svoje registrirane djelatnosti te knjiženja i druga evidentiranja u svojim poslovnim knjigama jer nije točno, pravodobno i uredno bilježio podatke u poslovnim knjigama i nije ih temeljio na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, odnosno ispravama koje potpuno istinito odražavaju nastali poslovni događaj, iz kojeg razloga je izvršena procjena porezne osnovice sukladno članku 92. stavku 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) iz razloga jer porezno tijelo u tijeku poreznog nadzora nije moglo utvrditi poreznu osnovicu na temelju poslovnih knjiga i evidencija tužitelja.
11. Dakle, porezno tijelo je imalo ovlaštenje i dužnost u konkretnom slučaju poreznu osnovicu utvrditi procjenom te je pritom s obzirom na navode tužitelja pravilno ukazano da je odredbom članka 92. stavka 3. Općeg poreznog zakona propisano da porezno tijelo po slobodnoj ocjeni odlučuje koje će mjere ili više njih iz stavka 3. i 4. toga članka koristiti za procjenu porezne osnovice. Tužitelj mora računati s time da mu se kao poreznom obvezniku koji ne poštuje zakonom propisane obveze glede vođenja poreznih knjiga i evidencija, porezna osnovica može utvrditi procjenom te da se u tom slučaju ne radi o tipičnom na poslovnim knjigama vjerodostojnim ispravama utemeljeno utvrđenju porezne osnovice. Iako se nastoji da utvrđena osnovica bude što realnija ipak se radi o procjeni, a u konkretnom slučaju se da bi se što manje posezalo za diskrecijskim ocjenama, pri procjeni porezne osnovice polazilo od raspoloživih podataka poreznog obveznika, što po prirodi stvari daje najrealnije utvrđenje porezne osnovice.
12. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku. Prema ocjeni ovoga Suda, na utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom pravilno su prvostupanjski sud i porezna tijela zaključili da su u konkretnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za utvrđivanje porezne osnovice procjenom na temelju odredbe članka 92. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona.
13. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje predmetne upravne stvari te je pritom naveo razloge koji su bili odlučni pri ocjeni dokaznih prijedloga, kao i razloge zbog čega nisu izvedeni dokazi predloženi od strane tužitelja.
14. Stoga tužitelj pogrešno smatra da je prvostupanjski sud odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka te nepotpuno utvrdio činjenično stanje u ovoj upravnoj stvari. Naime, sukladno odredbi članka 33. Zakona o upravnim sporovima, upravni sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica pa iz prava tužitelja da predlaže dokaze ne proizlazi obveza suda da predložene dokaze i izvede, ako je odluku mogao donijeti na temelju drugih dokaza izvedenih tijekom postupka. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je pravilno odbio predložene dokaze od strane tužitelja, obrazloživši da iste smatra nesvrsishodnim jer je i bez izvođenja tih dokaza činjenično stanje dovoljno i potpuno utvrđeno za donošenje meritorne odluke, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
17. S obzirom da tužitelj nije uspio s žalbom, odnosno da je žalba odbijena istome ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, a sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 16. studenog 2022.
Predsjednica vijeća
mr. sc. Mirjana Juričić, v.r.