Poslovni broj Gž-4179/2020-2

             

 

 

 

 

 

 

 

                                          Poslovni broj Gž-4179/2020-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja Č. P. d.o.o. iz P.,OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz ZOU B. G. i H. B. iz O., protiv tuženika A. F. iz P., OIB: ...., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Povrv-479/2019-24 od 29. rujna 2020., 16. studenoga 2022.

 

 

      p r e s u d i o j e

 

              Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu poslovni broj Povrv-479/2019-24 od 29. rujna 2020. i sudi:

 

              Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika E. Š. iz P. poslovni broj Ovrv-75/2019 od 2. svibnja 2019., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.030,13 kuna/136,72 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 525,76 kuna/69,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2018. do isplate, te tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, odbijaju kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika E. Š.iz P. poslovni broj Ovrv-75/2019 od 2. svibnja 2019. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.030,13 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 525,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2018. do isplate, dok je u preostalom dijelu citirani platni nalog ukinut. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 725,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2020. do isplate.

 

              2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), sadržajno predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a. Prema odredbi članka 467. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7. Iz stanja spisa proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.030,13 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na ime komunalne usluge odvoza otpada za razdoblje od srpnja 2018. do prosinca 2018., za nekretninu u gradu P.

 

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tužitelj pružatelj usluge prikupljanja komunalnog otpada na području grada P., te da je tuženik vlasnik nekretnine koja se u ljetnim mjesecima iznajmljuje turistima, dok spornim utvrđuje obvezu tuženika na podmirenje utužene tražbine.

 

9. Nadalje, utvrđuje da je tužitelj svoju dospjelu tražbinu dokazao vjerodostojnom ispravom – financijskom karticom i računima, slijedom čega da je neosnovan prigovor tuženika da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje predmetnog platnog naloga, dok u odnosu na visinu predmetne tražbine utvrđuje da je ista utvrđena sukladno odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13 i 73/17; dalje ZOGO) i Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada (Službeni glasnik grada Paga“ broj 12/2017 i 13/2017), odnosno u navedenoj Odluci utvrđenim kriterijima za obračun cijene pružanja predmetne javne usluge, a temeljem izvoda turističke zajednice iz kojeg proizlazi da tuženik ima 16 ležajeva. Također, u vezi s navedenim utvrđuje da tuženik navode o manjem broju ležajeva iz vlastoručno potpisane izjave o načinu korištenja javne usluge nije dokazao, slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane presude.

 

10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik sadržajno u žalbi ukazuje, budući da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava predanim u postupku i samih tih isprava. Naime, iako je u pobijanoj presudi navedeno da je sud u tijeku postupka saslušao svjedokinju A.Š., iz utvrđenja prvostupanjskog suda iz pobijane presude jasno proizlazi da se radi o očitoj grešci u pisanju.

 

11. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, budući nije bilo nezakonitog postupanja kojim bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

              12. Međutim, prema stavu ovoga suda, a kako to tuženik ističe u žalbi, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.

 

              13. Naime, odredbom članka 30. stavak 5. ZOGO-a propisano je da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge.

 

14. Odredbom članka 33. stavka 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ovoga Zakona na način kojim se osigurava primjena načela »onečišćivač plaća«, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge i to razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika, dok je stavkom 3. propisano da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada.

 

15. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je tuženik već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu), osporio da mu je tužitelj pružio predmetnu uslugu jer da mu nije osiguran spremnik za primopredaju miješanog komunalnog otpada, pa da pružatelj usluge (tužitelj) nije mogao ni preuzeti spremnik, dok u žalbi ističe da sukladno članku 33. stavku 3. ZOGO-a, tužitelj nije evidentirao niti jedan podatak u pregledu odvoza na poleđini računa, slijedom čega da su isti ispostavljeni za uslugu koja nije izvršena.

 

16. Stoga, iako u konkretnoj situaciji nije sporno da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine, tužitelj je bio dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine otpada kojeg predstavlja masa predanog otpada u obračunskom razdoblju ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika u obračunskom razdoblju (članak 30. stavak 7. i 9. ZOGO-a), koju evidenciju tužitelj nije dostavio, slijedom čega nije bilo moguće utvrditi je li predmetna usluga uistinu i izvršena na način kako je navedeno u utuženim računima.

 

17. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika E. Š. iz P. poslovni broj Ovrv-75/2019 od 2. svibnja 2019. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.030,13 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, a posljedično tome odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

 

18. Zbog tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

19. Presuda prvostupanjskog suda, u točki I. izreke u dijelu u kojem je citirani platni nalog ukinut, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 16. studenoga 2022.

 

 

Sudac

Dubravka Butković Brljačić