1

Poslovni broj Gž-3586/2020-5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-3586/2020-5

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar u pravnoj stvari tužitelja D. B., OIB: ..., S., zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 30 P-4954/2018-23 od 24. travnja 2020., 16. studenog 2022.

 

 

p r e s u d i o  je

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 30 P-4954/2018-23 od 24. travnja 2020.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.285,11 kn sa zateznom kamatom u visini i s tijekom kao u tom dijelu izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.256,25 kn sa zateznom kamatom, u visini i s tijekom kao u tom dijelu izreke.

 

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19:dalje -ZPP) u vezi sa člankom 457. ZPP-a.

 

3. U žalbi tvrdi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da nije dokazano da bi se utvrđenje iz presude po kolektivnoj tužbi odnosila na konkretan predmetu jer tijekom postupka nije ni utvrđeno da bi tužitelj bio potrošač, a nije bio stranka kolektivnog spora. Osporava utvrđenje suda o zastari predmetne tražbine  te navodi da tužitelj nije dokazao da bi upravo on vršio uplate anuiteta i ostvario povrat po pravilima o stjecanju bez osnove. Tvrdi i da je od 01. siječnja 2013. redovna kamata definirana uz primjenu  objektivnih kriterija odvajanjem fiksnog od varijabilnog dijela zbog čega je trebalo odbiti tužbeni zahtjev za tražbinu nakon tog razdoblja. Tvrdi i da je pogrešno, u konkretnoj situaciji utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje nakon 01. siječnja 2014., utvrđeno da tužitelj ima pravo na sniženu kamatnu stopu od 3,23 % kako je propisano odredbom članka 11a ZIZP-a.

 

4. Predlaže uvaženje žalbe.

 

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da je između stranaka postupka 06. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj ... temeljem kojega je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF.

 

- da je presudama u predmetu povodom kolektivne tužbe VSRH-a poslovni broj Revt-249/14 te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Tuženica da je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

 

- da te presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na predmetni ugovor o kreditu koji u članku 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, niti mu je prilikom njegovog potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, da je sklopljen u razdoblju na koje se odnose presude te da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na utvrđenje iz te presude u smislu odredbe članka 502. a i c ZPP-a.

 

- da banka kao novčarska institucija, čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ima legitimno pravo u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu, ali je kod takvog ugovaranja dužna potrošačima pružiti jasne parametre o kojima ta promjenjivost ovisi. Kako to u predmetnom slučaju tuženik nije učinio, tužbeni zahtjev je u cijelosti ocijenjen osnovanim. Netransparentnost njegovog postupanja razlog je ništetnosti jednostrane promjene kamatnih stopa jer i da su postojali objektivni razlozi promjene kamatne stope to ne utječe na činjenicu da potrošači o takvim objektivnim razlozima ni na koji način nisu bili obaviješteni prilikom sklapanja ugovora o kreditu,

 

- da je razlika između plaćenih anuiteta i anuiteta obračunatih, primjenom kamatne stope od 4,50%, odnosno za razdoblje nakon 01. siječnja 2014. (kada je stupanjem na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13: dalje-ZOPK) kamatna stopa po takvim ugovorima fiksirana na 3,23% godišnje ) iznosi 8.285,11 kn,

 

- da je tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obvezan vratiti tužitelju taj iznos temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015; dalje ZOO),

 

- da nije snovan prigovor zastare, jer pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.).

 

              8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. u vezi sa člankom 467. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

              9. Prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje, koje se u sporu male vrijednosti ne može preispitivati, pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i to utvrđenje suda prvog stupnja žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

 

10. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da utvrđenja iz presuda povodom kolektivne tužbe VSRH-a u predmetu poslovni broj Revt-249/14 te Visokog trgovačkog suda RH u presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u smislu odredbe članka 118. ZZP/14 te članka 502. c u vezi s člankom 502. a. i b. ZPP-a, imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti Ugovornih odredbi iz ovog predmeta.

 

11. Predmetni Ugovor u članku 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, niti mu je prilikom njegovog potpisivanja, dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose presude. Stoga tužitelj nije bio dužan u ovom postupku dokazivati ništetnost te ugovorne odredbe već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

 

12. Protivno žalbenim tvrdnjama, tužitelj je potrošač u smislu Direktive broj 93/13, fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" je svaka fizička ili pravna osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

 

13. Navedena Direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude Asbeek Brusse i de Man Garabito, C‑488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Šiba, C‑537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

 

Budući da je tužitelj u predmetnom ugovoru o stambenom kreditu nastupao izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije dok tuženik nastupa u okviru svoje profesije, radi se o potrošačkom ugovoru i tužitelj kao potrošač, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija se nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj, odnosno pružatelj usluga, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

 

              14. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da nije zastarjela predmetna tražbina jer od pravomoćnosti presude povodom kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, koja je u pogledu promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., do podnošenja tužbe u ovom predmetu (17. listopada 2018.) nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

 

15. Naime, podnošenjem te kolektivne tužbe, čiji učinak se proteže i na ovaj predmet, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

 

16. U žalbenom stadiju postupka također je sporno na koji način je Banka bila dužna primijeniti odredbu čanka 5. ZID ZoPK/12 na predmetni Ugovor, te je li Banka pravilno odredila i primijenila parametre i utvrdila visinu stope redovne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2013., u smislu odredbe 11. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 127/12:dalje ZID ZPK/12).

 

17. Iz sadržaja Općih uvjeta promjene kamatnih stopa tuženika od 11. prosinca 2012. proizlazi da je tuženik postupajući po odredbi članka 11. a stavak 1. i 2. ZID ZoPK/12,  donio Opće uvjete promjene kamatnih stopa u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su stupili na snagu (dalje: OUP/2013) 1. siječnja 2013., definirao  LIBOR kao parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope.

 

18. Nastavno donošenja Općih uvjeta (u daljnjem tekstu OUP/2013), banka  je dopisom od 8. siječnja 2013. obavijestila Korisnika o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, u kojoj je uz ostalo navedeno:

 

„U skladu s novim Općim uvjetima, promjenjive kamatne stope se sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni dio kamatne stope je parametar koji udovoljava novo propisanim zakonskim uvjetima. Fiksni dio kamatne stope je određeni postotak koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.

 

19. Kamatna stopa po Vašem stambenom kreditu broj ...na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,25%, a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od:

 

- Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6MLIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena,

 

- fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena. (...).“

 

20. Kada se sadržaj ovoga dopisa dovede u vezu s odredbama Ugovora koje su bile na snazi na dan njegovog sklapanja, a prema kojima je početno ugovorena  kamatna stopa iznosila 4,50%, te kada se ima na umu da je zbog naprijed navedenih razloga i u trenutku stupanja na snagu ZID ZoPK/12 vrijedila ugovorna odredba o toj kamatnoj stopi, jasno je da je Banka dopisom obavijestila Korisnika o dopuni ništetnog dijela odredbe čl. 2. Ugovora kojim određuje parametar promjenjivosti, ali i kojim, na netransparentan način i protivno početnim parametrima kamatne stope, mijenja fiksni dio kamatne stope. Time je Banka, bez uporišta u odredbama ZID ZoPK/12, na sasvim drugim osnovama jednostrano odredila cijenu koju naplaćuje za korištenje sredstava odobrenoga kredita, odredivši da je fiksni dio kamatne stope iznosi 5,985 postotnih poena, te da se varijabilni dio kamatne stope izražava kao 6MLIBOR za CHF koji je na dan 31. prosinca 2012. iznosio 0.065 postotnih poena.

 

21. Ne može se smatrati valjanom ponuda za dopunu ništetne odredbe kad je umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 4,50%, potrošaču ponuđena opcija prema kojoj kamatna stopa ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,75%, i prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od: Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6MLIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena, i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena (...)."

 

22. Stoga Banka nije na temelju obavijesti navedenog sadržaja u svoju korist uspostavila pravo potraživati kamatu po stopi od 5,75% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je i naplatom kamate po stopi višoj od 4,50% u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. pa do 1. siječnja 2014. dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice i žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje suda prvog stupnja u tom dijelu su neosnovani.

 

              23. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kod utvrđenja razlike između isplaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj trebao isplatiti za nastavno razdoblje od 01. siječnja  2014., temeljene na kamatnoj stopi od 3,23 %, propisane odredbom članka 11. b, stavka 1. točka 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine „ broj 143/13:dalje-ZPK/13) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014.

 

24. Odredbom članka 11. b. stavak 5. ZPK-a/13, koja se retroaktivno primjenjuje na sve ugovore o potrošačkom kreditu, neovisno o datumu sklapanja, temeljem odredbe članka 13. stavak 1. ZPK/13, je propisano je da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu tog Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

 

– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili

– NRS ili

– prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili

– prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

 

te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka.

 

25. Tom je zakonskom odredbom izmijenjena kamatna stopa i na postojeće stambene kredite vezane uz švicarski franak sa 01. travnja 2014. na 3,23 posto jer  prosječno ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u chf i kunama uz valutnu klauzulu u chf prema objavi Hrvatske narodne banke („Narodnim novinama“  broj 149/13) iznosi 4,62 % pa kako na tu kamatu članak 11. b.  stavak 5. ZPK-a predviđa 30% diskont, dakle kamata se umanjuje na 3,23 % (odluka Vrhovnog suda Rev 1172/18).

 

               26. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja vještačenjem utvrdio razliku iznosa između uplaćenih anuiteta i anuiteta koje je tužitelj trebao uplatiti primjenom kamatne stope od 4,50 % za razdoblje do 31. prosinca 2013., odnosno kamatne stope od 3,23 % za razdoblje nakon 01. siječnja  2014. u iznosu od 8.285,11 kn  dok sam matematički izračun žalbenim navodima nije ni odveden u pitanje, te je opravdano, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 324. ZOO-a, obvezao tuženika na povrat tog iznosa.

 

              27. Protivno žalbenim tvrdnjama, vještačenjem je dokazano da je po kreditu tužitelja uplaćen tuženiku utvrđeni iznos i tužitelj nije trebao dokazivati da je upravo on izvršio uplatu jer i da je tu uplatu u njegovo ime izvršila  treća osoba tužitelj bi ostvario pravo povrata isplaćenog po pravilima o stjecanju bez osnove, osim toga teret dokaza da je sredstva uplatila treće osoba, a ne tuženik, bio bi na tuženiku koji to nije dokazao, a ne na tužitelju pa bi i kroz pravilo o teretu dokazivanja iz članak 7. i 221. a ZPP-a tu tvrdnju trebalo ocijeniti neosnovanom.

28. Tužitelju su na utvrđene pojedinačne mjesečne iznose tražbine pravilno obračunate zatezne kamate po stopi iz članak 29. ZOO-a s tijekom od dana kada je tuženik primio uplatu po osnovi anuiteta, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a.

              29. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i opravdanim troškove postupka tužitelja i pravilno je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

30. Protivno žalbenim navodima opravdani su troškovi nagrade za sastav obrazloženih podnesaka od 10. listopada 2019. i 15. srpnja 2019., u smislu br-a 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („'Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje-Tarifa) kojima se tužitelj očitovao na navode iz nalaza vještaka i neodlučno je, je li tužitelj navode iz podneska mogao iznijeti i na raspravi.

 

              31. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

         32. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a u vezi sa člankom 458. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci 16. studenog 2022.

 

 

Sutkinja

Brankica Malnar