1

Poslovni broj: 9 Gž-977/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 9 Gž-977/2022-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Vesne Skerlev, predsjednika vijeća, Suzane Radaković, suca izvjestitelja i člana vijeća te Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice G. G. iz S. L., OIB: …, II. tužitelja D. G. iz S. L., OIB: …, koje zastupa punomoćnik M. C., odvjetnik u V.1 i III. tužiteljice A. L. iz S. L., OIB: …, koju zastupa punomoćnica K. K., odvjetnica u V.2, protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama I., II i III tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1464/19-28 od 17. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2022.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se žalba I. II. i III. tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1464/19-28 od 17. prosinca 2021. u stavku I izreke.

 

II Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1464/19-28 od 17. prosinca 2021. u stavku II i III izreke i sudi:

 

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

III Odbija se zahtjev I., II. i III. tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev I-III tužitelja na ime naknade nematerijalne štete s naslova duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika u iznosu od 880.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2008. godine do isplate kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev I-III tužitelja za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

 

III. Nalaže se I-III tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 75.300,00 kuna, u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.“

 

2. Protiv dijela presude, u stavku I, II i III izreke žale se I. i II. tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP). Predlažu da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavljaju zahtjev za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Protiv dijela presude, u stavku I, II i III izreke žali se III. tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Žalba I i II tužitelja je djelomično osnovana.

 

7. Žalba III tužiteljice je djelomično osnovana.

 

8. Predmet spora je zahtjev I, II i III tužitelja za naknadom štete radi duševnih bolova zbog smrti bliske osobe ( supruga i djeca) koji temelje na činjeničnoj osnovi smrti pok. Đ. G. koji je kao pripadnik tzv. Republike Srpske Krajine zarobljen od strane pripadnika Hrvatske vojske dana 5. studenog 1992. godine i odveden u V.2 u zgradu Vojne policije time da je nakon ekshumacije i pregleda njegovih posmrtnih ostataka 12. ožujka 2008. utvrđeno da je umro nasilnom smrću uslijed ozljeda iz ručnog vatrenog oružja.

 

9. U žalbenom postupku, sporno je da li je prigovor zastare potraživanja osnovan dok aktivna i pasivna legitimacija kao i odgovornost tuženice nije sporna.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka    iz čl.

 

354. st. 2 ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj tužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP-a na koju povredu odredaba upiru tužitelji.

 

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obzirom da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

13. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka su osnovani.

 

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

 

- da je pok. Đ. G. suprug I. tužiteljice, otac II. i III. tužitelja;

- da je pok. Đ. G. kao pripadnik milicije tzv. Republike Srpske Krajine zajedno sa svojim bratićem N. G. zarobljen od pripadnika Hrvatske vojske dana 5. studenog 1992. godine i odveden u zgradu Vojne policije u V.2;

- da su posmrtni ostaci pok. Đ. G. i N. G. nađeni 17. ožujka 2007. godine nedaleko od PIK-ovog stana u V.2 gdje se nalazio pritvor Vojne policije;

- da prema Potvrdi o smrti i prijavi činjenice smrti br. 212/07 Opće bolnice V. od 17. rujna 2007. pok. Đ. G. je umro 5. studenog 1992. u mjestu S.-V.2 i da su kao uzrok smrti navedene ozljede iz ručnog vatrenog oružja time da je tijelo ekshumirano 12. ožujka 2007.;

- da je u predmetu Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru br. Kn-DO-5/08 od 25. siječnja 2010. godine Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru protiv nepoznatog počinitelja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske podnijelo Županijskom sudu u Vukovaru prijedlog za poduzimanje istražnih radnji u vezi smrti između ostalog i pok. Đ. G.;

- da prema službenoj zabilješki MUP-a PU-v.-s., Odjel kriminalističke policije od 15. ožujka 2007. godine dana 14. ožujka 2007. na Odjelu patologije Opće bolnice V., a po nalogu broj Kir-245/07 istražnog suca Županijskog suda u Vukovaru obavljena obdukcija-pregled NN leševa koji su pronađeni 12. ožujka 2007. godine i ekshumiranih toga dana na zemljišnom predjelu S. u neposrednog blizini PIK-ovog stana u V.2.,

- da su prema Zapisniku o očevidu i ekshumaciji od 12. i 13. ožujka 2007. godine ekshumirani posmrtni ostaci najvjerojatnije četiri ljudska tijela na poljoprivrednom dobru "S." kod V.2.,

- da iz Nalaza identifikacije posmrtnih ostataka Zavoda za medicinu i kriminalistiku  fakulteta Sveučilišta u Z. od 21. kolovoza 2007.

 

godine proizlazi da posmrtni ostaci pod . br. 105/07 pripadaju 99,99999 % Đ. G.;

- da je nestali pok. Đ. G. proglašen umrlim na temelju rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj R1-57/00 od 26. rujna 2000. koje je postalo pravomoćno 23. listopada 2000. time da je kao dan smrti naveden 5. studeni 1992 ( list 164 spisa).;

- da je rješenje poslovni broj R1-57/00 od 26. rujna 2000. ispravljeno u pogledu godine rođenja pok. Đ. G. te postalo pravomoćno 21. studenog 2000.( list 166 spisa);

- da su tužitelji podnijeli zahtjev za mirno rješenje spora 12. ožujka 2008. godine.,

- da je u ovoj pravnoj stvari donijeta prvostupanjska presuda poslovni broj Pn-8379/08 dana 21. listopada 2011. te je naloženo tuženici da isplati I.-IV. tužiteljima iznos od 880.000,00 kn (220.000,00 kn svakom) za zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2011.godine i naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 84.427,20 kn (stavak I. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos glavnice od 24. rujna 2008. godine do 20. listopada 2011. godine (stavak II. izreke);.

- da je presudom ovog suda poslovni broj Gžn-1526/12 od 25. kolovoza 2015. žalba tuženice odbijena kao neosnovana žalba i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-8379/08-17 od 21. listopada 2011. godine, u pobijanom dijelu, stavak I. izreke kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka te preinačena u dijelu koji se odnosi na tijek kamatama te naloženo tuženici da tužiteljima na dosuđeni iznos glavnice od 880.000,00 kn (svakom 220.000,00 kn) isplati zakonsku zateznu kamatu od 24. rujna 2008. godine pa do 20.listopada 2011;

- da je tuženica podnijela reviziju;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-2358/16 od 16. siječnja 2019. prihvatio reviziju tuženice i ukinuo navedenu presudu ovog suda poslovni broj Gžn-1526/12 od 25. kolovoza 2015., kao i presudu naslovnog suda poslovni broj Pn-8379/08 od 21. listopada 2011. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ( list 102-103 spisa);

- da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda RH ukazano na pravno shvaćanje izraženo u odluci poslovni broj Rev-270/06 od 10. listopada 2007. i poslovni broj Rev-471/06 od 27. rujna 2006., prema kojem se početak tijeka zastare, kad je vođen postupak proglašenja nestale osobe umrlom i doneseno je rješenjem kojim se nestala osoba proglašava umrlom, utvrđuje pravomoćnošću tog rješenja, a ne od dana koji je tim rješenjem utvrđen kao dan smrti, kao i na zauzeto shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-1442/08 od 21. srpnja 2020. prema kojem se zastarni rok računa od ekshumacije, ali isključivo zbog toga što prije ekshumacije nije bilo pravno relevantnih dokaza smrti, jer u tom slučaju do ekshumacije nije bila izdana potvrda zdravstvene ustanove ili mrtvozornika o smrti, nije vođen izvanparnični postupak za dokazivanje smrti, niti postupak za proglašenje nestale osobe umrlom;

- da za nastalu štetu tužiteljima radi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika odgovara tuženica;

- da je prigovor zastare osnovan sukladno čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) obzirom da je od pravomoćnosti rješenja o proglašenju nestalim Đ. G.

 

tj. 23. listopada 2000. pa do podnošenja tužbe 24. rujna 2008. protekao rok od 3 godine.

 

14. Pošavši od navedenih utvrđenja i okolnosti konkretnog slučaja, te pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u navedenim odlukama, prvostupanjski sud je zaključio da je prigovor zastare osnovan te odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezao tužitelje da naknade tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 75.300,00 kuna.

 

15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, osim u odluci o troškovima postupka.

 

16. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

 

17. Naime, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da tuženica odgovara za nastalu štetu tužiteljima kao i kada su tužitelji saznali za štetu te da je prigovor zastare osnovan obzirom da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje zastarni rok iz čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a, pa su izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

18. Na žalbene navode tužiteljima se ukazuje da prema odredi čl. 376. st. 1. potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema st. 2. navedenog članka, u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

19. Nadalje, u smislu odredbe čl. 5. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03) ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenoga 1999. ona nastavlja teći nakon stupanja na snagu toga Zakona (21. srpnja 2003.), a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

 

20. Također, prema čl. 3. st. 2. navedenog Zakona posljedica ratnog čina (ratna šteta) je ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

 

21. U naprijed iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, suprotno tvrdnji tužitelja pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio da obzirom da je prednik tužitelja pravomoćno proglašen umrlim kao nestala osoba – navedeni subjektivni rok od tri godine iz čl. 376. ZOO počinje teći sa danom pravomoćnosti toga rješenja, s kojim danom su tužitelji, vezano na činjenicu smrti njihovog prednika, stekli pravo zahtijevati naknadu štete, a početak subjektivnog zastarnog roka računa se od dana ekshumacije samo u situaciji kada prije ekshumacije nije bilo pravno relevantnih dokaza smrti (potvrda zdravstvene ustanove ili mrtvozornika ili rješenja o proglašenju nestale   osobe umrlom), pa   kako je rješenje Općinskog suda u

Vinkovcima, poslovni broj R1-57/00 postalo pravomoćno danom 23. listopada 2000. (list 164 spisa), to je od podnošenja tužbe 25. rujna 2008. protekao i objektivni i subjektivni zastarni rok iz čl. 376 ZOO (a subjektivni zastarni rok ne može niti teći nakon isteka objektivnog petogodišnjeg roka, koji je dakle od časa pravomoćnosti odluke o proglašenju nestale osobe umrlom svakako istekao).

 

22. Što se tiče žalbenih navoda da je šteta nastala ratnim zločinom i da zastara uopće nije niti počela teći valja odgovoriti da tijekom postupka nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, a što u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

 

23. Također, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1904/12 od 15. svibnja 2018. navodi da je neosnovano pozivanje tužitelja na međunarodne propise o ratnim zločinima u vrijeme rata jer se isti ne odnose na zastaru u građanskom pravu nego na nezastarijevanje za kazneni progon počinitelja ratnog zločina, budući da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenja kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom presudom kaznenog suda, koje u ovom slučaju nema.

 

24. Obzirom na navedeno, u smislu čl. 12. ZPP (prethodno pitanje) nije osnovano pozivanje tužitelja niti na odredbu čl. 377. ZOO jer se ta zakonska odredba odnosi isključivo na situaciju u kojoj bi bio proveden kazneni postupak te bi slijedom toga šteta bila prouzrokovana kaznenim djelom koje bi rezultiralo osuđujućom presudom, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer u ovom slučaju eventualni počinitelji nisu ni utvrđeni niti je bilo kaznenog progona.

 

25. Na žalbene navode ukazuje se i na to da li je šteta čija je naknada predmet spora u parnici prouzrokovana kaznenim djelom, parnični sud ovlašten je utvrđivati samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak, a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari kako je to pravilno zaključio prvostupanjski i za svoje uvjerenje dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

26 U odnosu na ostale žalbene navode kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

27. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani u smislu čl. 375. st. 1. ZPP-a

 

28. Kako I. II i III tužitelji u žalbi ne iznose nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njihova žalba predstavlja samo drugačiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, na koju je ovlašten jedino sud, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

29. Suprotno tvrdnji tužitelja, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

30. Međutim, u odnosu na žalbu u odluci o troškovima postupka, žalbeni navodi su osnovani.

 

31. Naime, prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove a koju odredbu je i primijenio prvostupanjski sud, dok prema čl. 163. ZPP-a odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.)

 

32. Nadalje, prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

33. Polazeći od stajališta Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, neovisno o ishodu spora potrebno je razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužiteljica na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

34. U svijetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem su tužitelji obvezni platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavlja miješanje u pravo tužiteljica na mirno uživanje vlasništva.

 

Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju.

 

35. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

 

U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

 

Naime, u ovoj pravnoj stvari tužitelji su podnijeli tužbu radi naknade štete zbog smrti supruga I. tužiteljice i oca II. I III tužitelja koji je, nakon što je kao pripadnik milicije tzv.

Republike Srpske Krajine zarobljen od strane pripadnika Hrvatske vojske 5. studenog 1992. i odveden u zgradu Vojne policije u V.2 time da su posmrtni ostaci pok. Đ. G. nađeni nedaleko od PIK-ovog stana gdje se nalazio pritvor Vojne policije te je u nalazu obdukcije kao uzrok smrti navedena ozljeda iz ručnog vatrenog oružja.

 

U vrijeme podnošenja tužbe zbog predmetnog štetnog događaja u tijeku je kazneni postupak protiv nepoznate osobe radi smrti pok. Đ. G.

 

36. U iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

 

Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka i tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik.

 

Naime, tužiteljima je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 75.300,00 kuna, a koji iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, a prema podacima iz spisa.

 

37. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, za zaključiti je da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje navedenih troškova za tužiteljice predstavlja prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju ( tako i odluka Vrhovnog suda Rev 89/2021).

 

38. Stoga, iz navedenih razloga žalba i, II i III tužitelja u odluci o troškovima postupka je osnovana te zahtjev tužene za naknadom troškova postupka nije osnovan, pa je odluku u tom dijelu valjalo preinačiti i odlučiti na način da svaka stranka snosi svoj trošak te odlučiti kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

39. Kako su I., II i III. tužitelji sa žalbom uspjeli samo u odnosu na sporedno potraživanje, to zahtjev za naknadom troška povodom pravnog lijeka nije osnovan i isti pada na njihov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

40. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja dijelom odbiti a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao u stavku II izreke, te čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku III izreke ove drugostupanjske presude .

 

U Zagrebu 15. studeni 2022.

Predsjednik vijeća

Vesna Skerlev, v.r.