- 1 -              Rev 809/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 809/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila suca izvjestitelja i člana vijeća i Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. G. OIB …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Z., OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-5/2018-2 od 10. listopada 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-894/2016-48 od 23. studenog 2017., u sjednici održanoj 15. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice te se preinačuje presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-5/2018-2 od 10. listopada 2019., na način da se odbija žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-894/2016-48 od 23. studenoga 2017.

 

              II. Dužan je tužitelj platiti tuženici troškove sastava revizije u iznosu od 3.750,00 kuna, u roku od 8. dana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke nalaženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 70.050,74 kuna sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako, preciznije navedeno u toj točki izreke, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 26.175,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 23. 11. 2017. do isplate, sve u roku 8 dana, dok je u točki II. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 55.764,26 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Pr-894/2016-48 od 23. studenoga 2017., na način da je u točki 1. izreke naloženo tuženici  platiti tužitelju, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 125.815,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od 1.1.2008. do isplate, sve preciznije navedeno u toj točki izreke presude, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 29.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 8 dana, dok je u točki 2. izreke naloženo tuženici tužitelju naknaditi i trošak žalbe u iznosu od 1.562,50 kn u roku od 8 dana.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-477/2020-2 od 4. ožujka 2020., tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž R-5/2018-2 od 10. listopada 2019., u odnosu na pitanje:

 

              "Može li se 24 sata rada tijekom višednevnih obavljanja stražarske službe i dežurstva računati kao radno vrijeme na način da se računa 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora kao redovan rad, te da se tako vrednuje kao rad od 24 sata, i isplaćuje djelatnoj vojnoj osobi?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz dosudu troškova postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Sukladno odredbi članka 391. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove ostvarenog prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od travnja 2007. do rujna 2009.

 

9. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, da je obavljao i službu straže,  da  se rad u službi dežurstva/straže obračunava kao rad u trajanju od 24 neprekidno, da je u utuženom razdoblju ostvario pravo na dodatak na plaću s osnove prekovremenog rada, i da mu tuženica taj dodatak nije isplatila, a nije niti omogućila tužitelju korištenje dovoljnog broja slobodnih dana.

 

10. Prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju članka 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) i supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 137/04 i 68/05 - dalje: ZR), članka 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04, 114/04 i 150/04) i članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08), te je prihvatio varijantu II. nalaza vještaka prema kojoj se rad u službi dežurstva u trajanju 24 sata neprekidno, a radu u službi straže obračunava kao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog, a 8 sati odmora je izuzeto iz obračuna, prema kojoj varijanti razlika bruto plaće kroz utuženo razdoblje iznosi 70.050,74 kn.

 

11. Suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud smatra da se u navedenom slučaju višednevnog uzastopnog rada od 24 sata, 8 sati obračunava kao redovni rad, 8 sati kao prekovremeni rad, a da se dnevni odmor u ukupnom trajanju od 8 sati (4x2 sata unutar 24 sata) obračunava po satnici redovnog rada kao aktivno dežurstvo, s uvećanjem  za noćni rad, rad subotom nedjeljom i blagdanima, smjenski rad. Nadalje smatra da se slobodno vrijeme od 8 sati unutar 24-satnog radnog vremena ne može uračunati kao prekovremeni rad, ali se zbog nedostatka propisa može smatrati redovnim radom i kao takav se mora platiti, budući  je tužitelj bio obvezan biti nazočan i dostupan na radnom mjestu, a prema kojoj varijanti razlika bruto plaće tužitelju kroz utuženo razdoblje iznosi 125.815,00 kn, slijedom čega preinačuje prvostupanjsku presudu i tužitelju dosuđuje navedeni iznos.

 

12. Prije svega je nužno naglasiti da je u ovoj pravnoj stvari već odlučivao Vrhovni sud RH, te je odlukom Revr-327/2013-2 od 9. studenoga 2016., ukinuo ranije donesenu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova, koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva i stražu kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata.

 

13. U toj je odluci izneseno shvaćanje prema kojem „imajući u vidu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme službe dežurstva i straže, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba i na nemogućnost napuštanja radnog mjesta, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao "neprekidan rad u trajanju od 24 sata".

 

14. Međutim, iz pobijane drugostupanjske odluke proizlazi da izneseno shvaćanje toga suda nije podudarno tako izraženom shvaćanju revizijskog suda, a sukladno kojem shvaćanju je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu tužitelja, a pri tome se pozivao i na shvaćanje Vrhovnog suda zauzeto u predmetima broj Revr-67/13-2 od 10. svibnja 2016., dok je drugostupanjski sud ignorirao i tu odluku.

 

15. Osnovano tuženica u podnesenoj reviziji navodi da je u prihvaćenoj varijanti vještačenja dnevni odmor u trajanju od 8 sati obračunat po satnici redovnog rada, što je protivno shvaćanju revizijskog suda.

 

16. Naime, u naprijed navedenim odlukama, kao i u odluci ovoga suda Rev 345/2020-2 od 2. veljače 2021., a tako i u odlukama broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009, Revr-811/13 od 1. lipnja 2016.,  Revr-51/17 od 17. listopada 2017., Revr-134/18 od 19. prosinca 2018., Revr-1508/13-2 od 20. prosinca 2016., Rev-4995/19-2 od 11. veljače 2020., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "U situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da, kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a to shvaćanje potvrđeno je i u odlukama Ustavnog suda RH broj U-III/859/2019, broj: U-III/860/2019 i broj: U-III/861/2019. i dr.".

 

17. Osim toga u revizijskim odlukama broj Revr-67/13 i Revr-1861/14 istaknuto je sljedeće:

 

              "Po ocjeni ovog suda, u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

              Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službenika oružanih snaga, koje u pravilu traje dvadeset četiri sata, svih dvadeset četiri sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za dvadeset četiri sata oslobađa svih obveza za dvadeset četiri sata."

 

18. Stoga ponovno odgovarajući na postavljeno pravno pitanje može li se 24 sata rada tijekom višednevnih obavljanja stražarske službe i dežurstva računati kao radno vrijeme na način da se računa 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora kao redovan rad, te da se tako vrednuje kao rad od 24 sata, i isplaćuje djelatnoj vojnoj osobi, odgovor glasi:

 

              "Dvadeset i četiri sata rada tijekom višednevnih obavljanja stražarske službe i dežurstva, vrijeme dnevnog odmora 8 sati odmora ne može se računati kao redovan rad, niti se djelatnoj vojnoj osobi to vrijeme odmora može računati kao vrijeme redovnog radnog vremena, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj 141/04) djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, te joj se uz taj dodatak za vrijeme u kojem nije radio već se odmarao (8 sati dnevno) ne može isplatiti još i naknada kao da je za to vrijeme stvarno obavljao rad u okviru svoje ugovorne obveze".

 

19. Prema navedenom odluka drugostupanjskog suda nije u skladu s tim shvaćanjem već odluka suda prvog stupnja, te je dosuđujući tužitelju naprijed navedeni iznos pogrešno primjenjeno materijalno pravo.

 

20. Zbog navedenog je valjalo prihvatiti reviziju tuženice kao osnovanu i na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP-a riješiti kao u izreci presude.

 

21. Preinačenjem drugostupanjske presude tuženici je, sukladno odredbama čl. 166. st. 2. čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo dosuditi zatražene troškove revizijskog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012, 103/14 i 118/14 - dalje: OT), i to trošak sastava revizije u iznosu od 3.750,00 kn, te je iz tih razloga odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenoga 2022.