- 1 -              Rev 195/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 195/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. za uvoz-izvoz, proizvodnju i trgovinu na veliko i malo, OIB …, zastupanog po punomoćnici A. S., odvjetnici iz S., protiv tužene B. P. iz S., OIB …, zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5/2021-2 od 14. travnja 2021., kojim je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji, poslovni broj P-163/2020-5 od 9. rujna 2020., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-163/2020-6 od 10. rujna 2020., u sjednici održanoj 15. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Odbija se revizija tuženice podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5/2021-2 od 14. travnja 2021., kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju plati iznos od 79.184,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. siječnja 2000., pa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku 15 dana, te je u točki II. izreke tuženica obvezana platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.005,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 9. rujna 2020. pa do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, također u roku 15 dana, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 356,00 kuna zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen.

 

2. 1. Presudom suda drugog stupnja, u točki I. izreke, preinačena je navedena presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju plati preko iznosa od 44.184,66 kn pa do iznosa od 79.184,66 kn (za iznos od 35.000,00 kn, te u točki II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak preko iznosa od 1.560,66 kn pa do iznosa od 13.005,50 kn (za iznos od 11.444,84 kn)  na način da je u tom dijelu tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 35.000,00 kn i daljnjim troškovima parničnog postupka u iznosu od 11.444,84 kn s pripadajućim kamatama.

 

2. 2. U točki II. izreke potvrđena je navedena presuda u preostalom dijelu točke I. i točke II. izreke, u točki III. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 687,50 kn u roku od 15 dana, te je u točki IV. izreke odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4416/2021-2 od 20. listopada 2021. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5/2021-2 od 14. travnja 2021, u odnosu na pitanje:

 

              "Počinje li, prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom teći od pravomoćnosti kaznene presude ili od dana počinjenja kaznenog djela, ako oštećenik, iako na to upućen od strane kaznenog suda, nije u roku od 3 mjeseca od primitka pravomoćne kaznene presude podnio tužbu za naknadu štete?".

             

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu tuženici troškova postupka, podredno da ukine u cijelosti odluku drugostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. O odgovoru na reviziju tužitelj osporava njezinu osnovanost, te predlaže odbiti reviziju i obvezati tuženicu da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za  naknadu štete zbog protupravnog ponašanja tuženice, za koje ponašanje je i osuđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sisku od 24. listopada 2008.

 

8. Prvostupanjski sud je, vezano za prigovor zastare, utvrdio da je protiv okrivljenice, ovdje tuženice, B. P. vođen kazneni postupak, u kojem je donesena pravomoćna presuda 24. listopada 2008., kojom je ista proglašena krivom za kazneno djelo iz čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, pri čemu je tuženičin prigovor zastare potraživanja tužitelja ocijenio neosnovan u cijelosti pozivom na odredbu čl. 231. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05), budući se potraživanje tužitelja odnosi na štetu koja mu je prouzročena kaznenim djelom. Taj sud smatra da je tužitelj kao vjerovnik, imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze pravomoćnošću kaznene presude, odnosno 27. kolovoza 2009., a kako je šteta prouzročena kaznenim djelom za koje je propisana kazna zatvora do osam godina, zahtjev za naknadu štete tužitelja prema tuženici zastarijeva 27. kolovoza 2017., pa je tužitelj tužbu radi naknade štete protiv tuženice podnio (16. svibnja 2017.) unutar zastarnog roka.

 

9. 1. Drugostupanjski sud utvrđuje da je na temelju čl. 132. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP) tužitelj s imovinsko pravnim zahtjevom upućen u posebnu parnicu, s tim da je sukladno čl. 390. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, obzirom na vrijeme počinjene štetne radnje, te smatra da je tužitelj mogao u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti kaznene presude podnijeti tužbu za naknadu štete, što nije već da ona je podnesena 16. svibnja 2017.

 

9. 2. Međutim, utvrđujući da je za djelo iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ bila je predviđena kazna od 1. do 8. godina zatvora, da se sukladno čl. 19. Kaznenog zakona kazneni progon ne može poduzeti kada protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to 10 godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od 5 godina zatvora, drugostupanjski sud smatra da, s obzirom na odredbu čl. 390. st. 2. ZOO-a, i činjenicu da tužitelj nije u roku od tri mjeseca nakon što je bio upućen od strane kaznenog suda da pokrene parnicu radi naknade štete takvu parnicu nije pokrenuo, već je to učinio tek 2017. godine, tada se sukladno čl. 377. st. 2. ZOO-a smatra da nije došlo do prekida zastarijevanja vođenjem kaznenog postupka, a kako je tužba podnesena unutar duljeg roka zastare počevši od pravomoćnosti kaznene presude, njegov zahtjev za naknadu predmetne štete nije zastario.

 

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

 

11. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 377. st. 2. i čl. 390. ZOO-a, smatrajući da je osnovan prigovor zastare jer tužitelj u roku od 3. mjeseca od pravomoćnosti kaznene osuđujuće presude, koji mu je ostavio kazneni sud, nije pokrenuo parnicu radi naknade štete, pa se smatra da nije bilo prekida zastare i da se privilegirani zastarni rok iz čl. 377. ZOO-a u toj situaciji ne može primijeniti.  Uz to smatra da je izneseno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno shvaćanju revizijskog suda iznesenog u odluci Rev-x-908/2010 od 8. lipnja 2011.

 

12. Tužitelj pak smatra da je vođenjem kaznenog postupka prekinuto zastarijevanje i da njegova predmetna tražbina nije zastarjela jer je podnesena u roku za kazneni progon počinitelja kaznenog djela.

 

13. 1. Sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a, potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema st. 2. te odredbe, to potraživanje svakako zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala.

 

13. 2. Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO-a, kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, dok po stavku 2. te odredbe, prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

 

13. 3. Odredbom čl. 390. st. 1. ZOO-a, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme štetne radnje, propisano je da, ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se tiču biti stvari, pa vjerovnik podigne ponovo tužbu u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom. Prema st. 2., citirane odredbe isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, za isticanje prijeboja potraživanja u sporu te u slučaju kada je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (a to je upravo učinio i kazneni sud kako je gore navedeno).

 

14. 1. O pitanju zastare prema odredbi čl. 377. ZOO-a revizijski sud se izjašnjavao u brojnim odlukama, čijim pregledom je utvrđeno slijedeće: U odluci poslovni broj Rev x 908/2010. od 8. lipnja 2011., na koju se poziva revizija, izneseno je slijedeće pravno shvaćanje:

 

              "Početak tijeka roka zastare iz čl. 377.st.1. ZOO ne određuje se prema saznanju oštećenika za štetu i štetnika već prema danu kada je kazneno djelo učinjeno.To zbog toga što kazneni postupak sam po sebi, pa niti njegovo pravomoćno okončanje donošenjem osuđujuće presude protiv štetnika, ne dovodi do prekida zastare tražbine s naslova naknade štete jer se kazneni postupka ne vodi radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarivanja te tražbine, osim ako je oštećenik u kaznenom postupku prijavio tražbinu odnosno postavio imovinsko pravni zahtjev.".

 

14. 2. Prema toj odluci, zastara počinje teći s danom počinjenja kaznenog djela, a ako oštećenik nije postavio imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku ili nije podigao tužbu sukladno čl. 390. ZOO-a u roku od tri mjeseca kada je upućen na parnicu sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom, smatra se da imovinskopravni zahtjev nije niti postavljen i vođenje kaznenog postupka ne prekida zastaru.

 

15. U odluci poslovni broj Gzz-86/84 od 29. siječnja 1985., na koju se također poziva revizija tuženice, izraženo je shvaćanje prema kojem:

 

              "vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete, slijedom čega se u situaciji kada imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku nije podnesen, bez obzira na osuđujuću kaznenu presudu, početak tijeka zastare iz članka 377. stavak 1. ZOO određuje prema danu kad je kazneno djelo učinjeno".

 

16. U drugim odlukama ovog suda (primjerice Rev-873/07-2 od 11. rujna 2007., Rev-2118/13-4 od 24. veljače 2016., Rev-230/12- od 6. srpnja 2016.) izneseno je suprotno pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja uvijek za sobom povlači i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, pa zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene presude.

 

17. U odluci Rev-873/07-2 od 11. rujna 2007., navedeno je:

 

              "Prema odredbi čl. 377. st. 2. ZOO prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. Ta odredba se primjenjuje u slučaju kad je kazneni postupak završen osuđujućom presudom i zastarijevanje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke. U takvoj situaciji uopće nije od značaja da li jeste ili nije postavljen imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku".

 

18. 1. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-1395/01 od 24. ožujka 2004., u kaznenom postupku nije donesena osuđujuća presuda već je kazneni postupak bio obustavljen jer je državni odvjetnik dana 27. svibnja 1999., odustao od daljnjeg kaznenog gonjenja, s obzirom da je dana 13. studenog 1998. nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja, tužitelji su u kaznenom postupku, koji se vodio protiv osobe koja je uzrokovala prometnu nesreću, podnijeli imovinskopravni zahtjev 10. studenog 1998., odnosno nakon isteka roka predviđenog odredbom čl. 376. ZOO-a.

 

18. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom predmetu je izrazio pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "Cijeneći da tužitelji nisu podnijeli tužbu u roku predviđenom odredbom čl. 376. ZOO, a da u kaznenom postupku osoba koja je uzrokovala prometnu nesreću nije proglašena krivom to je pravilan zaključak izražen u pobijanoj presudi da podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku, u ovom slučaju, nije nastupio prekid zastarijevanja za naknadu štete".

 

18. 3. U odluci broj: Rev 2679/11-2 od 22. travnja 2015., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "Odredbom čl. 377. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja, a prema odredbi čl. 377. st. 2. ZOO-a prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete. U konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo je pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje počelo je ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. Obzirom da je od pravomoćnosti kaznene presude (4. prosinca 1995.) do podnošenja tužbe tužitelja (23. svibnja 2005.), proteklo više od pet godina, u smislu odredbe čl. 377. ZOO-a nastupila je zastara zahtijevati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja na ime izgubljene zarade".

 

18. 4. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x-524/2011 od 18.travnja 2012. izneseno je slijedeće shvaćanje:

 

              "U situaciji kada je šteta prouzročena kaznenim djelom o nastupanju zastare može se odlučiti primjenom odredbe čl. 376. ili odredbe čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), ovisno o tome primjena kojeg propisa je za oštećenika povoljnija.

 

              Ako se pitanje zastare ocjenjuje primjenom odredbe čl. 377. st. 1. ZOO kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

              Kod potraživanja naknade štete prouzročene kaznenim djelom u smislu čl. 377. ZOO zastarijevanje počinje teći kad je kazneno djelo učinjeno, a ne prema saznanju oštećenika za štetu i štetnika.

 

              Prema st. 2. čl. 377. ZOO prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja za naknadu štete. To znači da presuda kaznenog suda dovodi do prekida zastarijevanja koje ponovno počinje teći od pravomoćnosti presude kaznenog suda."

 

18. 5. Prema presudi Vrhovnog suda Revr-959/2014 od 5. srpnja 2017., zastara ne može nastupiti dok ne protekne dulji rok zastare predviđen za kazneni progon, u smislu odredbe članka 377. stavka 1. ZOO-a.

 

              "U ovom predmetu sudovi su pošli od odredbe čl. 377. ZOO prema kojoj kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

 

              Zastarni rok iz čl. 377. ZOO primjenjuje se samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja (štetnika). Radi se o roku zastare koji se primjenjuje samo u slučajevima kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom.".

 

18. 6. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1928/2015 od 22. svibnja 2019., je navedeno:

 

              "Prema odredbi članka 377. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Prethodna odredba ZOO-a koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kada je protiv počinitelja vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom".

 

18. 7. U presudi Vrhovnog suda broj: Rev 2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., izneseno je pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "pokretanjem kaznenog (krivičnog) postupka protiv tuženika u smislu čl. 377. st. 2. ZOO/91 došlo je do prekida zastare, te je od pravomoćnosti kaznene presude, dakle od 29. rujna 2000. počeo ponovno teći zastarni rok...Naime, prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO/91 u slučaju kada je kaznenim djelom prouzročena šteta, a za kazneno gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. U konkretnom slučaju to znači da se taj rok zastare računa od dana pravomoćnosti kaznene presude, pri čemu je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene rok apsolutne zastare kaznenog gonjenja, jer da ona dolazi u obzir ako kazneno gonjenje nije poduzeto ili nije završeno unutar roka zastare kaznenog gonjenja. Naime, ako kazneno gonjenje nije poduzeto ili nije završeno unutar apsolutnog roka zastare, tada neće niti doći do primjene čl. 377. st. 1. ZOO/91, jer se ta odredba može primijeniti jedino ako je pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno da je prouzročena šteta.".

 

18. 8. Jednako tako i u presudi broj Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022., navedeno je da:

 

              "Prema dosljednom i ustaljenom u nizu recentnijih odluka (tako npr. Rev 2679/2011 pravnom shvaćanju koje je ovaj, revizijski sud izrazio od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016. i Rev 2038/2016-2 od 26. siječnja 2022.), u pogledu primjene čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005), a koji je sadržajno istovjetan odredbi čl. 231. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08; dalje: ZOO) – u slučajevima činjenično podudarnima ovome, a u slučaju da se u pogledu konkretnog štetnog događaja vodio i (osuđujućom presudom) pravomoćno okončao kazneni postupak, do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete dolazi pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, pa prekinuto zastarijevanje počinje teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. Niti u tim odlukama (kao niti u ovoj predmetnoj) nije bilo utvrđenja da bi u kaznenom postupku bio postavljen imovinskopravni zahtjev".

 

19. Pri odgovoru na postavljeno pitanje i pri ujednačavanju sudske prakse, prije svega je, a vezano za predmetni postupak, nužno naglasiti da se prigovor zastare treba cijeniti prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 - dalje ZOO/91), budući je štetni događaj i šteta nastala 1995., dakle u vrijeme važenja tog Zakona, te da je, prema odluci Ustavnog suda broj U-III/3679/2016 od 19. lipnja 2018., odredba članka 377. st. 1. ZOO-a, koja definira zastaru štete uzrokovane kaznenim djelom sasvim jasna, (…), te da "jasne norme ne treba posebno tumačiti".

 

20. Nadalje je nužno imati u vidu da je u odluci u predmetu Bogdanović i dr. protiv Hrvatske, br. 72254/11 od 18. ožujka 2014. Europski sud za ljudska prava izrazio pravno shvaćanje da zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha: osiguranje pravne sigurnosti i konačnosti, zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih tužbenih zahtjeva koje može biti teško osporiti, te sprečavanje nepravde koja može nastati kada se od sudova traži donošenje odluke o događajima iz davne prošlosti, na temelju dokaza koji su protekom vremena možda postali nepouzdani i nepotpuni.

 

21. Analizom iznesenih odluka revizijskog suda o početku zastare prema odredbi čl. 377. ZOO-a, ovaj sud ustraje u shvaćanju, odnosno nesumnjivo smatra da vođenje kaznenog postupka prekida tijek zastare naknade štete počinjene kaznenim djelom, neovisno o tome je li ili nije postavljen imovinskopravni zahtjev, i to samo ako je kazneni postupak završen osuđujućom presudom, te da se samo u toj situaciji, a ne i u situaciji kada kazneni postupak nije vođen ili je okončan neosuđujućom presudom, primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a na pitanje zastare takve štete, dok se stoga i novi početak tijeka zastare, zbog prekida zastare vođenjem kaznenog postupka, prema toj odredbi i veže za pravomoćnost kaznene presude, jer je ona dovela do prekida zastare. U takvoj situaciji je onda odlučna činjenica je li od pravoćnosti kaznene presude pa do podnošenja tužbe proteklo vrijeme za kazneni progon. Stoga ovaj sud ustraje u pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Rev -2038/2016-2 od 26. siječnja 2022., i Rev 226/2022-2 od 4. listopada 2022., Rev 2679/2011 od 22. travnja 2015., Rev 230/2012 od 6. srpnja 2016., pa ispunjavajući zakonsku zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ujednačavanja sudske prakse,  a vodeći računa o svemu navedenom iznosi pravno shvaćanje prema kojem:

 

              "Samim vođenjem kaznenog postupka i njegovim pravomoćnim okončanjem osuđujućom presudom prekida se zastara naknade štete, jer to izričito i propisuje odredba čl. 377. st. 2. ZOO-a, po kojoj prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te stoga i zastara naknade štete počinjene kaznenim djelom počinje iznova teći tek od dana pravomoćnosti kaznene osuđujuće presude, kojom je štetnik oglašen krivim, a ukoliko u pokrenutom kaznenom postupku nije donesena pravomoćna osuđujuća presuda tada se za zastaru naknade štete ne primjenjuje odredba čl. 377. ZOO-a."

 

22. Pogrešno stoga tuženica smatra da takvo pravno shvaćanje za nju stvara situaciju potpune pravne nesigurnosti jer ona zna i mora znati da oštećenik  kroz razdoblje zastare kaznenog progona može podignuti ili ne podignuti tužbu radi naknade štete.

 

23. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje početka zastarnog roka iz čl. 377. ZOO-a glasi :

 

              "Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imonskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu".

 

24. Navedeno pravno shvaćanje nije u protivnosti s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava, iznesenomu predmetu Bogdanović i dr. protiv Hrvatske, br. 72254/11 od 18.3.2014., kako to neosnovano smatra tuženica, jer upravo navedeno shvaćanje osigurava pravnu sigurnost, sprečavanje nepravde, kao i zaštitu oštećenika kaznenim djelom, ali i zaštitu mogućih tuženika od zastarjelih tužbenih zahtjeva.

 

25. 1. U ovom konkretnom slučaju tuženica je obvezana naknaditi štetu pričinjenu kaznenim djelom u razdoblju od 10. studenoga 1998. do 3. ožujka 1999., a dovršenim 25. siječnja 2000., tužba za naknadu štete je podnesena nakon donošenja pravomoćne (27. kolovoza 2009.) kaznene presude (Općinskog suda u Sisku broj K-301/05 od 24.listopada 2008.), dok je tužitelj tužbu radi naknade štete protiv tuženice podnio (16. svibnja 2017.)

 

25. 2. Prema tome, tužba tužitelja podnesena je unutar zastarnog roka od 10 godina od pravomoćnosti predmetne kaznene presude, budući je šteta tužitelju prouzročena kaznenim djelom protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja-prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano u čl. 293. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. 71/06. i 110/2007. - dalje KZ), a kažnjivo po čl. 293. st. 2. KZ-a, za koje je propisana kazna zatvora od 8 godina. Prema odredbi čl.  19. st. 1. KZ-a kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavka 2. ovoga Zakona, ne može se pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora. Stoga je tužitelj podnio tužbu unutar desetogodišnjeg roka zastare, počevši od pravomoćnosti kaznene presude, jer čl. 377. st. 1. ZOO-a vrlo jasno predviđa dulji rok zastarijevanja, te upravo doprinosi pravnoj sigurnosti, budući da oštećene osobe kojima su štete prouzrokovane kaznenim djelom imaju pravo na dulji rok zastarijevanja, upravo zbog činjenice da se uvijek ne može znati kada će se počinitelj pronaći, i tko je on, a tek s pravomoćnošću presude oštećena osoba zna tko je prouzrokovao štetu, te joj je ZOO-a zato dao pravo na dulji zastarni rok od uobičajenih-drugih šteta. Stoga se taj rok i naziva privilegiranim rokom.

 

26. Slijedom iznesenoga, uzimajući u obzir utvrđeni dan pravomoćnosti navedene kaznene presude (17. kolovoza 2009.) i dan podnošenja tužbe u ovome premetu (16. svibnja 2017.), ovaj sud smatra da prigovor zastare nije osnovan te je u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 356. ZPP-a) te je, temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo odlučiti u izreci.

 

27. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastav odgovora na reviziju, jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. studenoga 2022.