Poslovni broj 24 Gž R-2502/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 24 Gž R-2502/2022-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Lj. B., OIB: …, P., II. tužiteljice O. J., OIB:…, Š., i III. tužitelja A. B., OIB: …, P., svi zastupani po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, za ministarstvo, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Š., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-105/2017-51 od 26. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. studenoga 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-105/2017-51 od 26. svibnja 2022.

             

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-105/2017-51 od 26. svibnja 2022. suđeno je:

 

              „I. Nalaže se tuženoj: REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, da u roku od 8 dana tužiteljima: ad.1) Lj. B., OIB: …, P., ad.2) O. J., OIB:…, Š., i ad.3) A. B., OIB: …, P., isplati uvećani dio plaće, koji pripada tužiteljima kao zakonskim nasljednicima pokojnog D. B. iz R., P., OIB: …, u ukupnom bruto iznosu od 100.452,52 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec ožujak 2011. godine na iznos od 5.585,12 kuna, od 15.04.2011.;

- za mjesec travanj 2011. godine na iznos od 7.967,86 kuna, od 15.05.2011.;

- za mjesec svibanj 2011. godine na iznos od 8.167,67 kuna, od 15.06.2011.;

- za mjesec lipanj 2011. godine na iznos od 9.629,49 kuna, od 15.07.2011.;

- za mjesec srpanj 2011. godine na iznos od 5.021,28 kuna, od 15.08.2011.;

- za mjesec kolovoz 2011. godine na iznos od 5.636,68 kuna, od 15.09.2011.;

- za mjesec listopad 2011. godine na iznos od 5.761,13 kuna, od 15.11.2011.;

- za mjesec studeni 2011. godine na iznos od 3.548,47 kuna, od 15.12.2011.;

- za mjesec prosinac 2011. godine na iznos od 7.096,93 kuna, od 15.01.2012.;

- za mjesec siječanj 2012. godine na iznos od 5.847,07 kuna, od 15.02.2012.;

- za mjesec veljaču 2012. godine na iznos od 5.332,14 kuna, od 15.03.2012.;

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 8.817,57 kuna, od 15.04.2012.;

- za mjesec travanj 2012. godine na iznos od 3.536,31 kuna, od 15.05.2012.;

- za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 8.917,11 kuna, od 15.06.2012.;

- za mjesec lipanj 2012. godine na iznos od 2.661,98 kuna, od 15.07.2012.;

- za mjesec srpanj 2012. godine na iznos od 277,09 kuna, od 15.08.2012.;

- za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 6.648,62 kuna, od 15.09.2012.

 

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 8 dana nadoknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 52.875,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), to jest zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži naknadu troška sastava žalbe.

 

3. Tužitelji su dostavili pismeni odgovor na žalbu u kojem osporavaju žalbene razloge tuženice. Traže naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati dio plaće za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad blagdanima u razdoblju od 1. ožujka 2011. do 31. kolovoza 2013., te naknadi troškove postupka. Tijekom postupka sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće bitne činjenice:

              -tužitelj D. B. je od 1. ožujka 2011. do 31. kolovoza 2013. radio kao policijski službenik ministarstva u Policijskoj upravi Š.-k., Policijskoj postaji pomorske policije Š., i to kao član posade policijskih plovila;

-priroda posla iziskivala je prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, smjenski, dvokratno i rad u turnusima;

-tuženica organizira rad i određuje vrijeme trajanja posla tužitelju;

              -izvršavajući radne naloge člana posade policijskih plovila tužitelj je provodio na policijskom ophodnom brodu po nekoliko dana zaredom, najčešće oko 3 dana, boraveći za to vrijeme neprekidno na radnom mjestu u aktivnom dežurstvu jer službu vrši po potrebi ili na poziv, pa je tako radio i prekovremeno, noću, na državne blagdane te subotom i nedjeljom;

-tuženica nije dokazala kako je tužitelju izvršila preraspodjelu radnog vremena, odnosno tužiteljev rad u kontinuitetu od po nekoliko dana za redom nije nadoknađen slobodnim danima, niti je o tome donijela pismenu odluku;

              -među strankama je sporno je li tuženica pravilno obračunala i isplatila razliku plaće za ostvareni prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, odnosno sporno je predstavlja li vrijeme provedeno u toj službi, nakon redovnog radnog vremena, prekovremeni rad ili pasivno dežurstvo;

-vještačenjem je utvrđeno kako u razdoblju od 1. ožujka 2011. do 31. kolovoza 2013., tuženica nije platila tužitelju dio plaće na ime odrađenog prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane te rada subotom i nedjeljom u iznosu od 100.452,52 kuna;

-D. B. je preminuo 2018. godine, a naslijedili su ga supruga Lj. B. i djeca O. J. te A. B.

 

9. Na ove utvrđene bitne činjenice sud prvog stupnja je primijenio odredbe čl. 60. i 65. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR/14), čl. 42. i 45. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, 93/14, dalje: ZR/09), čl. 17. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16, 66/19, dalje: ZP), Uredbu o plaćama policijskih službenika ("Narodne novine", broj: 129/11, dalje: Uredba), čl. 44., čl. 56. i čl. 118. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08), čl. 44., čl. 56. i čl. 120. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 104/13, dalje: KU/13), Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ, Direktivom 2003-88/EZ (Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije) od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, te odlučio kao u izreci osporene presude.

 

10. Ovaj drugostupanjski sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

 

11. Prema tumačenju odredbe čl. 39. u svezi sa čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04, 141/04, dalje: KU/04) koje je na sjednici od 10. lipnja 2006. dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, pored terenskog dodatka službenici, pa tako i policijski službenici, imaju pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. KU samo za stvarno odrađene sate rada u koje se uračunava i vrijeme putovanja.

 

12. Na temelju izvedenih dokaza sud je prvog stupnja utvrdio te stvarno odrađene sate i to na temelju službene dokumentacije (radni nalozi, izvješća, evidencija mjesečnih radnih sati, platne liste) tako i na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Rukovodeći se time vještak Ž. D. izračunao je broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, te visinu naknade za navedeni rad tužitelja u predmetnom razdoblju (od 1. ožujka 2011. do 31. kolovoza 2013.), ali uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar svakih 24 sata koji ne predstavljaju prekovremeni rad. Također je izvršio umanjenje i za iskorištene slobodne dane, odnosno sate, u omjeru 1:1,5.

 

13. Metodologija vještaka zasniva se na pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju istovrsnih predmeta kao primjerice: Rev-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-1425/13 od 10. svibnja 2016., Revr-640/14 od 1. lipnja 2016., Revr-1256/14 od 1. lipnja 2016., Revr-598/15 od 1. lipnja 2016., kao i u novijim predmetima Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3324/2021 od 1. veljače 2022., Gž R-1975/2021 od 3. rujna 2021., Gž R-237/2020 od 18. listopada 2021. i drugim.

 

14. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da vrijeme koje policijski službenik provede za trajanja višednevne službe u nadzoru državne granice na moru (a koje vrijeme se odnosi na sate nakon redovnog radnog vremena, ali bez perioda od 8 sati odmora) predstavlja prekovremeni rad, s obzirom da je životno i logično da članovi posade ne mogu napuštati brod za vrijeme trajanje takve službe (osim eventualno kratkotrajno do trgovine kada je brod vezan) i da takva služba traje od trenutka ukrcaja na plovilo do iskrcaja, prema terminima navedenim u dobivenim nalozima. Takozvano pasivno dežurstvo nije definirano ZR/09 niti ZR/14 već člankom 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08) kao i čl. 57. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 104/13, dalje: KU/13), a među strankama i nije sporno da se tužitelj cijelo vrijeme trajanja službe nalazi na plovilu i ne može (ne smije) plovilo napustiti. Takozvano pasivno dežurstvo kod policijskih službenika, u takvoj situaciji, ne može postojati jer isti (u tom vremenu) nisu kod kuće već na brodu na kojem obavljaju službu i zbog toga se ne može primijeniti odredba čl. 57. navedenih kolektivnih ugovora jer isti članak predviđa da ukoliko službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Vrijeme tužitelja, odnosno službenika, koje isti provodi na plovilu nakon odrađenog radnog vremena od 8,10 ili 12 sati (ne računajući vrijeme odmora od osam sati), nije slobodno vrijeme jer radnik to vrijeme provodi na poslu koji inače radi (iako ne mora nužno i faktično raditi). Dakle, pripravnost, odnosno pasivno dežurstvo se ne smatra radnim vremenom jer se radnik ne nalazi na mjestu gdje se obavljaju njegovi poslovi.

 

15. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

 

16. Prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj nesporno imao, te je pravilan i zaključak da okolnost što je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za takozvano pasivno dežurstvo nije od utjecaja na prekovremeni rad, jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju poslodavcu tijekom 24 sata, dakle i za vrijeme odmora koje je određeno kao osam sati u danu. Pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca, a zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tako da su neosnovani žalbeni navodi tuženice.

 

17. Također, sukladno odredbi čl. 86. ZR/09 te čl. 94. ZR/14, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je čl. 42. ZR/09 odnosno čl. 60. st. 1. ZR/14, propisano da se radno vrijeme određuje kao razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac, slijedom čega prema čl. 43. st. 2. ZR/09 (čl. 62. st. 2. ZR/14) puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Isto tako i prema Direktivi 2003-88/EZ od 4. studenog 2003. u čl. 2. toč. 1. i 2. radno vrijeme jest razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira se kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

 

18. Stoga prvostupanjski sud pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora i u takvoj situaciji pravilno sud prvog stupnja primjenjuje odredbe važećih Kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji u čl. 44. određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr. Odredbama čl. 44. KU propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Stavkom 2. je propisano da je se dodaci iz st. 1. toga članka međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. je određeno da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a st. 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 min redovnog sata rada) te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi čl. 41. KU plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

 

19. Prema tome, uzimajući u obzir sve navedeno, rad tužitelja se u obračunu plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, jer nije fizički moguće niti životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od po nekoliko dana uzastopno, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odluci tog suda poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., kao i u mnogim drugim kasnijim odlukama tako da je u skladu s navedenim prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenja vještaka D. koji je izračunao visinu potraživanja tužitelja uzimajući u obzir da je tužitelj u slučaju višednevnih plovidbi boravio na brodu 24 sata, te je iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te utvrdio da bi tužitelj u spornom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvario naknadu u ukupnoj bruto svoti od 100.452,52 kune bruto, dajući za to valjane jasne, određene i iscrpne razloge, koje prihvaća i ovaj viši sud.

 

20. Stoga, pravilno sud prvog stupnja rad policijskog službenika ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, te na navode žalbe tužitelja valja reći kako je neprirodno, neprihvatljivo i neživotno da bi itko nekoliko dana zaredom mogao raditi 24 sata bez ikakvog prekida, već se mora uzeti u obzir i slobodno vrijeme, a koje vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada (odluka VSRH Revr-753/09 od 17. studenog 2009. i Revr-565/17 od 10. listopada 2017.), imajući u vidu i regulativu na koju se stranke pozivaju, posebno Okvirnu direktivu o sigurnosti i zdravlju na radu 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., utvrđujući kako tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika, imajući u vidu i tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, jer tužitelj uopće nije mogao napuštati plovilo, pa se prema tumačenju broj 28/44 od 20. svibnja 2014. obvezno dežurstvo službenika i namještenika u službenim prostorijama poslodavca smatra prekovremenim radom.

 

21. Neosnovano tuženica u žalbi navodi da nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije utemeljen na relevantnim dokazima, jer iz stanja spisa i pobijane presude nedvojbeno proizlazi da je financijski vještak za potrebe vještačenja koristio isključivo službenu dokumentaciju tuženice i to izvješća s radnim nalozima, koje je dostavila sama tuženica, a iz kojih proizlazi, da je tužitelj cijelo vrijeme službe na plovilu kojeg ne smije napustiti nekoliko dana bio na raspolaganju poslodavcu, dok je konkretne radne naloge ovjeravala i potpisivala ovlaštena osoba tuženice, iz kojih dokaza nedvojbeno proizlazi trajanje radnog vremena tužitelja u promatranom razdoblju, a pri tom je vještak pri izradi obračuna postupio u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izloženog u odlukama poslovni broj Revr-17/15 i Revr-18/15, te  uzeo u obzir trajanje odmora od 8 sati unutar 24 sata radnog vremena.

 

22. Naime, vještak je u svom očitovanju izričito naveo da su svi podaci utvrđeni temeljem službene dokumentacije sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, a veliku većinu isprava koji prileže spisu (obračunski list plaće i evidenciju radnog vremena, registar službenih poslova i radne naloge) i na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje dostavila upravo tuženica, koja je navodila da su nalogom suda vještaku obračunati sati koji nisu upisani u evidenciju rada kao radni sati, odnosno da se na taj način ti sati preračunavaju u prekovremeni rad. Dakle, sukladno postojećoj dokumentaciji, vještak D. je nalaz i mišljenje izradio uzimajući u obzir i osam sati odmora za svaki dan proveden u službi, slijedom čega su navodi tuženice neosnovani.

 

23. Prvostupanjski sud nije zanemario odredbu čl. 57. KU, budući navedeni rad ne smatra pasivnim dežurstvom. Naime, pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad, jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu i u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca zbog potrebe poslodavca i da radnik u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom tijekom cijelog dana, odnosno svih 24 sata, dakle i za vrijeme odmora.

 

24. Takozvano pasivno dežurstvo ne treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad. Ovo iz razloga jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od osam sati tijekom jednog dana, a u odnosu na žalbene prigovore u odnosu na naknadu za terenski dodatak, ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da i isplata ove naknade nema utjecaja na obračun razlike plaće po osnovi prekovremenog rada jer se terenski dodatak ostvaruje i isplaćuje zbog okolnosti da je tužitelj radio izvan stalnog mjesta rada preko osam sati i ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno.

 

25. U svezi žalbenog razloga kako je vještak obračunao prekovremeni rad uvijek u trećoj smjeni, s dodatkom na noćni rad, a da se 8 sati odmora uvijek obračunava kao da se koristi po danu, valja kazati kako to ne proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja niti iz osporene odluke suda prvog stupnja. Vještak u nalazu i mišljenu izrijekom navodi kako je izračun radio po kronološkom slijedu: 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora, pozvavši se pritom i na odluku Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-165/2017 od 17. prosinca 2019. u kojoj je iznijeto navedeno shvaćanje (list 196 + 19 list nalaza i mišljenja). Kako proizlazi iz tabela na listovima 41 do 54 nalaza i mišljenja, ovaj kronološki slijede je započinjao isplovljavanjem policijskog plovila, a taj podatak je vještak uzimao iz službene dokumentacije. Od toga je zavisilo da li dio radnih sati pada u noćnu smjenu ili ne, i koliko.

 

26. Stoga žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

 

27. Slijedom navedenog, vještak je u skladu s pravilnom uputom suda prvog stupnja, te pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrdio da postoji obveza tuženice spram tužitelja u dosuđenom iznosu, pri čemu je vještak utvrdio točan broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te visinu dodataka na plaći tužitelja kroz utuženo razdoblje, s tim da je nakon takvog utvrđenja iz obračuna izuzeo 8 sati dnevnog odmora te se u angažiranosti tužitelja kod tuženice u radu tijekom višednevnih službi koje su trajale 24 sata, više dana, 8 sati se odnosi na redovan rad koji je tužitelju isplaćen kroz plaću, 8 sati se odnosi na prekovremeni rad, a 8 sati na dnevni odmor.

 

28. I odluka o troškovima postupka zakonita je kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 2. ZPP, tako i po visini troškova, temeljem čl. 155. ZPP. Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tužitelju priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, uspjeh tužitelja ocijenio prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 154. st. 2. ZPP), dok je troškove zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku priznao prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).

 

29. Zbog svega rečenog, valjalo je po čl. 368. st. 1. ZPP presudom odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

30. Kako žalitelj nije uspio sa žalbama, valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti njen zahtjeve za naknadom troška sastava žalbe.

 

31. Također je valjalo, po čl. 166. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška sastav odgovora na žalbu, jer se ne radilo o potrebnom trošku za vođenje parnice.

 

U Zagrebu 15. studenoga 2022.

 

 

                                                                                                                                Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.