Poslovni broj: 10 Kž-750/2022-3

 

 

                                                                                        Poslovni broj: 10 Kž-750/2022-3

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Renate Miličević, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Kornelije Mandić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene T. M., zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem iz članka 140. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optužene podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: K-668/2018-63. od 24. siječnja 2022., u sjednici vijeća, održanoj 15. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba optužene T. M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.  

                           

                                                       Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, broj: K-668/2018-63. od 24. siječnja 2022., optužena T. M. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode – nametljivim ponašanjem iz članka 140. stavka 1. KZ/11., činjenično opisano u izreci pobijane presude te je na temelju članka 140. stavka 1. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 56. stavka 1. do 3. KZ/11. izrečena je uvjetna osuda i određeno da se kazna zatvora na koju je osuđena neće izvršiti ako u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženoj T. M. naloženo je da podmiri trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. ZKP/08. za sudskog vještaka za područje psihijatrije prof.dr.sc. Iku Rončević-Gržeta, dr. med. u iznosu od 1.440,00 kuna dok je oslobođena obveze da nadoknadi preostali iznos troškova psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 3.600,00 kuna kao i iz članka 145.stavka 2. točka 6. ZKP/08. na ime paušalne svote.

 

3. Žalbu protiv presude pravodobno je podnijela optužena T. M. po branitelju B. Š., odvjetniku iz R., „iz svih žalbenih razloga“, ali iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP/08.)

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Pobijajući presudu pobija je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optužena navodi da je „…presuda nerazumljiva, u kojoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, da postoje proturječja između provedenih dokaza i navoda suda u vezi utvrđenih činjenica“, da „postoji proturječje zaključaka suda s materijalnom dokumentacijom“ te da „inkriminirane radnje uopćene nisu obrazložene“, zbog čega se presuda ne može ispitati.

 

8. Suprotno tim žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni, bez proturječnosti i u skladu sa sadržajem svih izvedenih dokaza u postupku. Prvostupanjski sud je valjano ocijenio izvedene dokaze i u obrazloženju pisane presude navedeni su svi razlozi o odlučnim i drugim važnim činjenicama, koje čine obilježja kaznenog djela, koji razlozi su jasni i sukladni. Nema proturječnosti između onoga što se u njima navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da je i izreka presude razumljiva i sukladna njenim razlozima. Isto tako, nema ni bilo kakvog proturječja između izreke i obrazloženja glede krivnje, jer iz izreke pobijane presude jasno proizlazi oblik krivnje, kojim je djelo počinjeno. Sasvim određeno je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio razloge na temelju kojih činjenica i dokaza utvrdio krivnju optužene za predmetno kazneno djelo, što sve ukazuje da je djelo počinila izravnom namjerom. Druga je stvar što optužena te razloge ne prihvaća, već iznosi svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza,  posebice iskaza svjedokinje oštećene I. B. ali i ostale iskaze svjedoka i pročitanih isprava, na koji način izražava nezadovoljstvo načinom rezoniranja i zaključivanja prvostupanjskog suda, o odlučnim činjenicama, čime ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što će se raspraviti u okviru te žalbene osnove.

 

9. Optužena ističe da prvostupanjski sud nije primjenio pravilo „in dubio pro reo“, jer tijekom postupka „…nije prikupljen dostatan dokazni materijal u svezi činjenja radnji učestalog pozivanja…“, zbog čega je „čudno“ da je proglašena krivom samo na temelju iskaza oštećene.

 

10. Ovakvi žalbeni navodi predstavljaju osporavanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja s tezom da izvedeni dokazi ne daju dovoljno osnova za siguran zaključak da je optužena postupala na način opisan u izreci pobijane presude, tako da su izvedeni dokazi ukazivali na potrebu primjene pravila „in dubio pro reo“.

 

11. Međutim, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za zaključak o kaznenoj odgovornosti optužene, uslijed toga ne stoje žalbeni navodi da „…nije prikupljen dostatan dokazni materijal u svezi činjenja predmetne radnje učestalog pozivanja…“ i da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u pravcu nenametljivog ponašanja, jer dokaz takvog ponašanja optužene razvidan je iz iskaza svjedokinje oštećene ali i ostalih izvedenih dokaza, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio u pobijanoj presudi, dajući valjane razloge o odlučnim činjenicama u tom pravcu, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Jer, nakon korektne reprodukcije sadržaja ispitanih svjedoka, uključujući nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. Ike Rončević-Gržeta, o ocjeni dokaza i utvrđenju odlučnih činjenica u odnosu na objektivni i subjektivni element djela, prvostupanjski sud je dao iscrpne i sveobuhvatne razloge glede ustrajnosti činjenja protupravnih radnji. One su dosegle znatan intenzitet i dulje vremensko trajanje, a iz sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi u vezi postojanja odlučnih činjenica. Optužena je ustrajno i kroz dulje vrijeme nastojala uspostaviti i uspostavila ne željne kontakte s oštećenom, na koji način ju je zastrašivala i kod nje izazivala tjeskobu i strah za njenu sigurnost, tako da nije bilo osnove za primjenu pravila „in dubio pro reo“  iz članka 3. stavka 2. ZKP/08., kako se neosnovano upire u žalbi.

 

12. U žalbi optužena ističe i povredu kaznenog zakona ali ne navodi o kojoj bi se to povredi radilo iz članka 469. ZKP/08., a niti obrazlaže neku od tih povreda, već samo osporava zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na njenu krivnju za počinjeno kazneno djelo, ujedno navodi da nije dokazano da je počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, a samim time ovakav prigovor se u biti  svodi na prigovor činjenične naravi.

 

13. Prema tome, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i u svemu pravilno primjenio odredbe kaznenog zakona protiv optužene, označeni u izreci pobijane presude i u njenom obrazloženju. Na sve te razloge iznjete u obrazložeju pobijane presude upućuje se žalitelj, kako glede postojanja kaznenog djela i krivnje, tako i u vezi primjene odredbi kaznenog zakona na optuženu i njeno djelo.

 

14. Uslijed iznesenih razloga, nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona, a niti bilo koje druge povrede zakona koje bi proizlazile iz žalbenih razloga.

 

15. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optužena naglašava da se njena krivnja u odnosu na kazneno djelo, temelji na iskazu oštećenice I. B., koji je od strane prvostupanjskog suda nekritički prihvaćen. Ukazuje da se radnje opisane u izreci pobijane presude nisu ni dogodile, a nema bilo kakvog dokaznog materijala u vezi inkriminiranih radnji. U žalbi se prigovara pogrešnoj ocijeni izvedenih dokaza i pogrešnom izvođenju zaključaka iz takve ocjene dokaza. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome da je trebalo provesti vještačenje same žrtve ili barem pribaviti njezin zdravstveni karton o postojanju straha i tjeskobe na njezinoj strani, dakle provjeriti vještačenjem je li postupanje optužene kod oštećenice izazvalo tjeskobu i strah  za njezinu sigurnost.

 

16. Nasuprot tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da je optužena u kritično vrijeme počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret, a za koje djelo je i kazneno odgovorna. Na raspravi su izvedeni svi potrebni dokazi za zaključak o postojanju kaznene odgovornosti optužene i na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ništa nije ukazivalo na potrebu izvoditi dokaz na koji ukazuje žalba.

 

17. Naime, za sva činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je iznio argumentirane razloge, koje u cijelosti i u svemu prihvaća ovaj sud. Sasvim opravdano utvrđuje odlučne činjenice na iskazu oštećene I. B., kojeg s pravom prihvaća i cijeni vjerodostojnim i istinitim, povezujući ga s iskazima ispitanih svjedoka N. I., S. V., Ž. O. B. i O. Ž., nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. Ike Rončević-Gržeta, pročitanim ispravama, posebno medicinskom dokumentacijom na ime oštećene. U svom iskazu oštećena I. B. je određeno i jasno opisala događaje i radnje opisane u izreci pobijane presude, kojima je bila izložena od strane optužene. Stoga, nasuprot tvrdnjama optužene, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a s tim u vezi valja naglasiti da iz sadržaja razloga izvedenih dokaza i sadržaja razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao sve činjenice koje terete optuženu ali i one koje joj idu u korist, savjesno i u skladu sa člankom 450. stavka 2. ZKP/08., cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti.

 

18. Na temelju navedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da je optužena kroz dulje vrijeme od sredine 2016. pa do 14. ožujka 2018., učestalo sa svog mobilnog telefona pozivala oštećenu na njen mobilni telefon, često ju pratila za vrijeme dok je šetala svog psa, učestalo tražila intervenciju policije, prijavljujući oštećenicu da tijekom noći svojim klijentima pruža seksualne usluge, uslijed čega su danju i noću dolazili djelatnici policije. Učestalo u noćnim satima zvonila na njenim ulaznim vratima, bez ikakvog povoda fizički je napala, sačekavši je na portunu zgrade, kada ju je noktima izgrebala po nadlaktici, govoreći joj da je kurva, tijekom 2017. sa štapom udarala po kuhinjskom prozoru, kojom prilikom je oštetila rolete. U bravu ulaznih vrata uguravala čačkalice i manje žice. Sve te okolnosti u svojoj dinamici i učestalosti, ukazuje na ustrajno ponašanje optužene, dovoljno dugo da je kod oštećene izazivalo osjećaj straha za vlastitu sigurnost, tjeskobu i  ustrašenost, uznemirenost i nesigurnost, dok je samo vremensko razdoblje u konkretnom slučaju očito bilo i dovoljno dugo u smislu ostvarenja kaznenog djela iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11.

 

19. Stoga, sasvim opravdano prvostupanjski sud je utvrdio da je optužena postupala s izravnom namjerom, svojim aktivnim radnjama i ustrajno i dulje vrijeme nastojala uspostaviti i uspostavljala neželjene kontakte s oštećenicom, zastrašujući je i kod nje izazivala tjeskobu i strah za njenu sigurnost.

 

20. Zbog svega iznesenog, žalba optužene zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije utemeljena.

21. Pobijajući presudu zbog odluke o kazni, optužena ističući da je kazna prestrogo izrečena, s obzirom na utvrđene olakotne (i otegotne) okolnosti od strane prvostupanjskog suda, zbog čega smatra da je rok provjeravanja od dvije godine trebao svakako biti kraći.

 

22. Prvostupanjski sud je nasuprot tim žalbenim navodima, pravilno postupio pri odmjeravanju vrste i mjere kazne optuženoj, ocijenivši sve okolnosti konkretnog slučaja (smanjenu ubrojivost, neosuđivanost, životnu dob, da je od počinjenja kaznenog djela proteklo skoro četiri godine ali  i brojnost radnji poduzetih na štetu oštećene), dakle sve one istaknute u žalbi, koje je u dostatnoj mjeri vrednovao i cijenio, kako  prilikom određivanja visine kazne zatvora, tako i prilikom izricanja uvjetne osude i duljine roka provjeravanja. 

 

23. Kada se ove olakotne i jedna otegotna okolnost, dovedu u vezu s jačinom ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinila, težinu, način i posljedice djela, kao i njegovu društvenu opasnost, opravdavaju da joj se izrekne kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Ona je kao takva primjerena stupnju njene krivnje i pogibeljnosti djela za koja je proglašena krivom, uslijed čega će se i po ocjeni ovoga suda, samo izrečenom uvjetnom osudom, koju je izrekao prvostupanjski sud, ostvarit svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., a ne kraćim rokom provjeravanja, kako se pledira u žalbi.

 

24. Kako nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje ovaj sud povodom žalbe ispituje po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08., valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.  

 

 

U Zagrebu, 15. studenog 2022.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                  Dušanka Zastavniković Duplančić, v.r.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

Snježana Pajek