1

Poslovni broj 17 Gž-1005/2022-2

 

           Republika Hrvatska                                        

  Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 17 Gž-1005/2022-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Goranu Škugoru, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. M. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Z. i I. Z. B., odvjetnicama iz L., protiv tuženice E. & S. b. d.d., OIB: …, R., zastupane po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj P-1605/2019-30 od 5. rujna 2022., 14. studenog 2022.

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tuženika E. & S. b. d.d. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj P-1605/2019-30 od 5. rujna 2022. i za navedeno rješava:

 

Predmet se ustupa Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje.

 

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troška odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

                                                                     

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

 

2. Žalbu protiv navedenog rješenja podnosi tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Smatra kako u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi tužitelju kao potrošaču uzrokovale znatnu neravnotežu. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje, podredno, isto ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak sastava žalbe od 625,00 kn.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Rješenje naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

 

5. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

 

7. No, tuženik osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odbio njegov prigovor kao neosnovan jer je pogrešno cijenio okolnosti konkretnog slučaja.

 

8. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-1074/2020 od 13. studenog 2020. ukazano je prvostupanjskom sudu kako sama činjenica udaljenosti mjesta prebivališta tužitelja od mjesta ugovorne mjesne nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, sama po sebi ne znači neravnotežu u procesno-pravnom položaju ugovornih stranaka, jer tužitelj tijekom postupka niti ne ukazuje da bi ga, s obzirom na imovno stanje, udaljenost i troškovi putovanja odvratili kao potrošača od upuštanja u postupak.

 

9. Nadalje, ukazano je i kao činjenica da se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, sama po sebi ne čini takvu odredbu nepoštenom, odnosno ništetnom, već ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mora biti takva da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovo stoga, jer bi ugovorna odredba kojom se ugovara mjesna nadležnosti eventualno bila nepoštena odredba kada bi kao takva pretjerano ograničavala pravo potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba Ugovora kojom se u slučaju spora ugovara nadležnost nekog suda sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ. To bi pretjerano ograničavalo prava potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja (s obzirom na imovno stanje) koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak.

 

10. Iako se prvostupanjski sud poziva na zaključak koji je usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. na kojem je na pitanje: Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.), zauzet stav kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, okolnosti konkretnog slučaja uopće ne cijeni u skladu s istim.

 

11. Iz stanja spisa ne proizlazi kako bi tužitelj u postupku uopće predlagao dokaze kojima bi u smislu gore navedenog zaključka dokazivao relevantne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih bi proizlazilo da bi zbog ugovorene nadležnosti suda u Rijeci bio pretjerano ograničen u svojim pravima potrošača osim navođenja po njemu prevelike udaljenosti (cca 70 km) od njegova prebivališta do R., pa da bi ga navedeno s obzirom na njegovo imovno stanje (na koju okolnost nije iznosio bilo kakve razloge), moglo odvratiti od upuštanja u ovaj postupak.

 

12. Cijeneći navode tužitelja, po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda zaključak koji je prvostupanjski sud izveo o odlučnim činjenicama suprotan je stanju spisa, što je rezultiralo pogrešnom odlukom prvostupanjskog suda o prigovoru tuženika, na što on osnovano ukazuje u svojoj žalbi.

 

13. Slijedom svega navedenog, u konkretnom slučaju, kada se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, ali nije utvrđeno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke) od samo cca 60 - 70 km, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe) s obzirom na opće imovno stanje tužitelja kao potrošača (a koju okolnost tužitelj nije niti isticao u ovome postupku), prigovor tuženika u ovoj pravnoj stvari valjalo je usvojiti kao osnovan jer je isti utemeljen na odredbi čl. 70. ZPP.

 

14. Podredno se ukazuje tužitelju kako zbog vođenja ovoga postupka ne postoji njegova obveza prisustvovanja na ročištima s obzirom na činjenicu da je za to angažirao odvjetnika kao punomoćnika, dok će za slučaj potrebe njegova saslušanja kao stranke moći svoj iskaz dati pred zamoljenim sudom u mjestu svog prebivališta, u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP. Za stvarno nastale troškove zbog nužnosti putovanja svog punomoćnika u R. iste će imati pravo naknaditi od tuženika u slučaju uspjeha u parnici u smislu odredbe čl. 155. ZPP s obzirom da je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika zbog čega će isti u slučaju gubitka spora biti u obvezi platiti i troškove koje je punomoćnik tužitelja imao zbog dolazaka na ročište na sudu u mjestu sjedišta tuženika.

 

15. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačeno je prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja. 

             

16. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka odluči u konačnoj odluci u kojoj će mjesno nadležan sud odlučivati o predmetu spora (točka II. izreke ovog rješenja).

 

                                                 U Velikoj Gorici 14. studenog 2022.

 

                                                                                                                 Sudac

 

Goran Škugor, v.r.