1

Posl. broj: P-707/2021-23

 

 

           

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

Stalna služba u Čazmi

Čazma, Trg čazmanskog kaptola 20

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sucu Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalista Renate Koščević, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz N., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz ZOU Z. G., T. F.-G., H. M., odvjetnicima u B., protiv tuženika N. h. b. d.d., (ranije V. d.d.) Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O.d. Ž. i P., odvjetnicima u Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. listopada 2022., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335 stavak 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 14. studenog 2022.,

 

           p r e s u d i o    j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog dana 08. travnja 2008., broj 216171, koji je solemniziran kod javnog bilježnika S. M. u B., pod brojem OV-2487/2008 dana 09. travnja 2008., zaključenog između tužiteljice B. N., N., OIB: i tužene N. h. b. d.d., Z., OIB: …, (kao pravnog sljednika V. d.d.) u dijelu članka 2. (drugog) kojim je tužiteljica obvezana platiti redovnu kamatu i redovnu kamatu po dospijeću godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 6,10 % godišnje , te u dijelu članka 1. (prvog), članka 4. (četvrtog) i članka 8. (osmog) u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak (CHF).

 

II. Nalaže se tuženoj N. h. b. d.d., Z., OIB: …, da tužiteljici B. N. iz N., OIB: …, plati novčanu tražbinu u iznosu od 32.468,45 kuna / 4.309,30 eur[1] zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana:

01.10.2009. na iznos od 45,42 kn

01.11.2009. na iznos od 59,77 kn

01.12.2009. na iznos od 30,02 kn

01.01.2010. na iznos od 58,49 kn

02.03.2010. na iznos od 29,43 kn

02.03.2010. na iznos od 43,09 kn

02.04.2010. na iznos od 42,63 kn

28.05.2010. na iznos od 69,41 kn

01.06.2010. na iznos od 14,80 kn

01.07.2010. na iznos od 41,12 kn

31.07.2010. na iznos od 53,69 kn

01.09.2010. na iznos od 27,28 kn

30.09.2010. na iznos od 39,57 kn

03.11.2010. na iznos od 51,54 kn

03.12.2010. na iznos od 26,32 kn

04.01.2011. na iznos od 62,19 kn

01.02.2011. na iznos od 13,80 kn

01.03.2011. na iznos od 36,88 kn

01.04.2011. na iznos od 36,33 kn

30.04.2011. na iznos od 47,06 kn

01.06.2011. na iznos od 24,17 kn

30.07.2011. na iznos od 34,64 kn

30.07.2011. na iznos od 34,04 kn

03.09.2011. na iznos od 33,40 kn

29.09.2011. na iznos od 32,85 kn

04.11.2011. na iznos od 42,31 kn

02.12.2011. na iznos od 21,89 kn

31.12.2011. na iznos od 40,62 kn

02.02.2012. na iznos od 21,06 kn

01.03.2012. na iznos od 29,75 kn

04.04.2012. na iznos od 38,06 kn

01.05.2012. na iznos od 28,51 kn

06.06.2012. na iznos od 19,33 kn

03.07.2012. na iznos od 35,46 kn

03.08.2012. na iznos od 18,46 kn

06.09.2012. na iznos od 25,82 kn

02.10.2012. na iznos od 25,13 kn

10.11.2012. na iznos od 31,89 kn

08.12.2012. na iznos od 16,63 kn

01.01.2013. na iznos od 30,02 kn

06.02.2013. na iznos od 15,67 kn

09.03.2013. na iznos od 21,66 kn

11.04.2013. na iznos od 27,14 kn

04.05.2013. na iznos od 20,24 kn

08.06.2013. na iznos od 13,71 kn

05.07.2013. na iznos od 18,64 kn

09.08.2013. na iznos od 17,91 kn

07.09.2013. na iznos od 22,25 kn

03.10.2013. na iznos od 11,56 kn

13.11.2013. na iznos od 20,20 kn

11.12.2013. na iznos od 14,85 kn

04.01.2014. na iznos od 14,03 kn

07.02.2014. na iznos od 9,37 kn

08.03.2014. na iznos od 12,38 kn

05.04.2014. na iznos od 11,56 kn

03.05.2014. na iznos od 13,85 kn

13.06.2014. na iznos od 9,92 kn

15.07.2014. na iznos od 6,49 kn

13.08.2014. na iznos od 8,18 kn

13.09.2014. na iznos od 7,31 kn

15.10.2014. na iznos od 6,44 kn

15.11.2014. na iznos od 8,73 kn

15.11.2014. na iznos od 2,01 kn

16.01.2015. na iznos od 4,80 kn

10.02.2015. na iznos od 2,88 kn

20.03.2015. na iznos od 1,96 kn

27.03.2015. na iznos od 0,69 kn

ukupno 1.737,31 kn / 230,58 eur[2], te od dana

01.11.2008. na iznos od 80,04 kn

26.11.2008. na iznos od 18,06 kn

31.12.2008. na iznos od 90,45 kn

01.02.2009. na iznos od 132,58 kn

01.03.2009. na iznos od 126,92 kn

01.04.2009. na iznos od 108,43 kn

01.05.2009. na iznos od 113,17 kn

11.06.2009. na iznos od 81,12 kn

01.07.2009. na iznos od 58,90 kn

01.08.2009. na iznos od 69,12 kn

01.09.2009. na iznos od 79,45 kn

01.10.2009. na iznos od 79,62 kn

01.11.2009. na iznos od 68,28 kn

01.12.2009. na iznos od 93,54 kn

01.01.2010. na iznos od 102,93 kn

02.03.2010. na iznos od 122,51 kn

02.03.2010. na iznos od 122,51 kn

02.04.2010. na iznos od 162,61 kn

28.05.2010. na iznos od 163,91 kn

01.06.2010. na iznos od 163,88 kn

01.07.2010. na iznos od 266,69 kn

31.07.2010 na iznos od 229,69 kn

01.09.2010. na iznos od 309,89 kn

30.09.2010. na iznos od 292,02 kn

03.11.2010. na iznos od 252,53 kn

03.12.2010. na iznos od 339,51 kn

04.01.2011. na iznos od 421,98 kn

01.02.2011. na iznos od 356,69 kn

01.03.2011. na iznos od 379,98 kn

01.04.2011. na iznos od 351,39 kn

30.04.2011. na iznos od 347,28 kn

01.06.2011. na iznos od 491,29 kn

30.07.2011. na iznos od 558,09 kn

30.07.2011. na iznos od 587,67 kn

03.09.2011. na iznos od 598,27 kn

29.09.2011. na iznos od 488,66 kn

04.11.2011. na iznos od 495,62 kn

02.12.2011. na iznos od 483,86 kn

31.12.2011. na iznos od 499,85 kn

02.02.2012. na iznos od 536,56 kn

01.03.2012. na iznos od 538,25 kn

04.04.2012. na iznos od 520,53 kn

01.05.2012. na iznos od 530,26 kn

06.06.2012. na iznos od 537,47 kn

03.07.2012. na iznos od 526,24 kn

03.08.2012. na iznos od 528,38 kn

06.09.2012. na iznos od 517,92 kn

02.10.2012. na iznos od 494,46 kn

10.11.2012. na iznos od 524,86 kn

08.12.2012. na iznos od 509,30 kn

01.01.2013. na iznos od 524,91 kn

06.02.2013. na iznos od 473,63 kn

09.03.2013. na iznos od 493,93 kn

11.04.2013. na iznos od 521,96 kn

04.05.2013. na iznos od 511,94 kn

08.06.2013. na iznos od 476,33 kn

05.07.2013. na iznos od 463,43 kn

09.08.2013. na iznos od 475,44 kn

07.09.2013. na iznos od 485,14 kn

03.10.2013. na iznos od 511,90 kn

13.11.2013. na iznos od 504,48 kn

11.12.2013. na iznos od 519,25 kn

04.01.2014. na iznos od 508,02 kn

07.02.2014. na iznos od 525,69 kn

08.03.2014. na iznos od 535,32 kn

05.04.2014. na iznos od 531,62 kn

03.05.2014. na iznos od 520,03 kn

13.06.2014. na iznos od 515,92 kn

15.07.2014. na iznos od 528,47 kn

13.08.2014. na iznos od 539,75 kn

13.09.2014. na iznos od 539,39 kn

15.10.2014. na iznos od 546,22 kn

15.11.2014. na iznos od 562,63 kn

15.11.2014. na iznos od 562,63 kn

16.01.2015. na iznos od 569,43 kn

10.02.2015. na iznos od 752,52 kn

20.03.2015. na iznos od 731,00 kn

27.03.2015. na iznos od 743,94 kn

ukupno 30.728,14 kn / 4.078,33 eur[3],

sve do isplate, koje zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 02. srpnja 2015. do 31. prosinca 2015. teku po kamatnoj stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01. siječnja 2019. do isplate po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 11.009,69 kn / 1.461,24 eur1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. studenog 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 11.009,69 kn do zatraženog iznosa od 13.717,25 kn, odnosno za iznos od 2.707,56 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. studenog 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom potrošački Ugovor o kreditu dana 08.04.2008., broj Ugovora: 216171, koji je solemniziran kod javnog bilježnika S. M. u B., pod brojem OV-2487/2008 dana 09.04.2008. Navedenim Ugovorom tuženik se kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 20.927,94 švicarskih franaka ( CHF ) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na isplate. Kredit je bio namijenjen za kupnju osobnog vozila za privatne svrhe. Ugovorom o kreditu je člankom 2.1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti redovnu kamatu po stopi od 6,10 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (banke). Člankom 2.2. ugovorena je efektivna kamatna stopa u visini od 7,89 % , a čl. 2.3. ugovorena je interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima. Člankom 2.4. ugovorena je redovna kamata po dospijeću kao promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora koja se obračunava na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Realna godišnja kamatna stopa je ugovorena u iznosu od 7, 89 %. Rok otplate kredita je iznosio 84 mjeseci, te se je imao otplatiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta koji su dospijevali svakog prvog u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu švicarski franak / CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan dospijeća prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 2.1.Ugovora korisnik kredita je trebao pristati da banka promijeni iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenljiva kamatna stopa, koju je Banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama. Tužiteljica nije bila unaprijed upoznata na osnovu kojih mjerila i parametara bi se mijenjala kamatna stopa, niti je o izmjenama kamatnih stopa bila obavještavana pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužiteljica je u dobroj vjeri i s povjerenjem u stručnjaka - Banku pristupila zaključenju ugovora, koji je bio tipski ugovor tužene, te tužiteljica nije imala utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovala u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužiteljici je ponuđen ugovor koji joj je prikazan kao najpovoljniji za nju i njene potrebe, te nije bila upozorena na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenljiva kamatna stopa. Tužena nije upoznala tužiteljicu niti s rizicima vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka bio gotovo potpuno izvjestan, o čemu je Banka imala saznanja. Stoga je tužena postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna. Isto se odnosi i na odredbe čl. 2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu kojima je tuženoj dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog, unaprijed ugovorom predviđenog razloga, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužiteljicu znatno narasla. Iz sadržaja ugovora nije razvidno koji su razlozi uslijed kojih bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, pa je odredba čl. 2.1 i 2.4 naprijed opisanog pravnog posla ostavljala mogućnost tuženoj da jednostrano i proizvoljno mijenja visinu kamatne stope. Stoga je ova odredba nepoštena jer takovo postupanje tužene uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Čl. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 do 29/18), predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a čl. 4 ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o jednostranim odlukama tužene, koja ona donosi autonomno i proizvoljno, bez bilo kakvog tužiteljice kao potrošača i stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelu obveznog prava koje slijedi iz naprijed citiranih odredaba ZOO-a. Tužena je iskoristila svoju poziciju jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom, tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu, te je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjena kamatnih stopa rukovodeći sa svojim vlastitim odlukama, na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način te kojoj nikada nisu niti uručene, pa tužiteljica s njima i razlozima kojima se tužena rukovodila prilikom njihovog donošenja nije bila upoznata. Time je tužena postupila suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. U sadržaj Ugovora tužena nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem. U čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti određena ili odrediva, a odredba kojom nije ugovorena takva odredba je ništetna. ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke je neodrediva obzirom na naprijed iznijete razloge, pa time ništetna. Tužiteljica nije inzistirala na kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (CHF), baš naprotiv, tražila je ugovor o kreditu vezan uz valutu EURO. Banka je priredila ugovor s valutnom klauzulom u CHF. Iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se tužena obvezuje tužiteljici staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u CHF. Namjena kredita je bila kupnja motornog vozila, prema predračunu koji je bio iskazan u kunama. Dakle, uopće nije bilo potrebe da ugovor tužiteljice i tužene bude vezan uz valutu švicarski franak. Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala tužiteljicu o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, te o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužiteljica nije prilikom zaključenja ugovora upozorena na njoj jasan i razumljiv način niti je bila upoznata s mogućim rizicima rasta kamate na kredit kao ni rasta pojedine rate kredita uslijed promjene tečaja za švicarski franak i uslijed promjene kamate stope. Ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli za tužiteljicu su bile nejasne i nerazumljive, o njihovom značaju i posljedicama nije bila cjelovito informirana, u kreiranju sadržaja ugovora nije ni mogla sudjelovati, tako da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na Banku, što je za nju prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama. Stanje se očitovalo u porastu anuiteta koji je obuhvaćao i ratu i kamatu sa početnih 306,73 CHF što je iznosilo prema tečajnoj listi na dan početka otplate kredita 01.05.2008. 1.379,96 kuna, sve do 2.011,89 kuna. Tužiteljici je kredit odobren uz valutnu klauzulu CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (članak 1 Ugovora), a plaćanje je trebalo biti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća (čl. 8 Ugovora). Tužiteljica smatra da su uglavci ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi i o primjeni valutne klauzule u švicarskom franku bili protivni važećim propisima, te da su te odredbe bile nepoštene, a posljedica nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi. Tužiteljica kao potrošač (obzirom na svrhu podizanja kredita) se poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na: - presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna; - presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt.249/14 od 09.04.2015. kojom je ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora, a time i ništetna; - presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u kolektivnom sporu, kojom odlukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana u valutu švicarski franak, tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ; - presuda Vrhovog suda Republike Hrvatske u Zagrebu br.Rev-2245/17 20. ožujka 2018. kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača. Sud je u donošenju odluke o pojedinačnim pravima tužitelja vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa, sukladno čl. 502 a st.1 i čl. 502 c ZPP-a. Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, a ista je direktno inplementirana u pravni sustav Republike Hrvatske, pa time i direktno primjenljiva. Na temelju podataka pribavljenih od tužene i to „prometna kartica po kreditu broj 216171 na ime Božica Novotni“ tužiteljica je sama zatražila izračun od vještaka financijsko –knjigovodstvene struke i to: razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po ugovoru o kreditu prema prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i tečajnih razlika nastalih uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme otplate kredita, za valutu švicarski franak. Iz nalaza i miljenja vještaka dipl.oec J. R. proizlazi ukupna preplata po navedenom ugovoru s osnova više plaćenih kamata i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule i promjenljive kamatne stope u ukupnom iznosu od 31.962,13 kuna. Tužiteljici nije poznato kako je banka obračunavala anuitete, pa predlaže da se u slučaju osporavanja, službenim putem zatraži od tužene da dostavi sudu svu dokumentaciju vezanu uz ugovor opisan pod toč. I ove tužbe, sve podatke o promjenama kamatne stope i o promjenama tečaja što je utjecalo na visinu zaduženja tužiteljice, te sve podatke i isprave vezane uz plaćanje kredita i način knjiženja primljenih uplata. U slučaju osporavanja obračuna po nalazu vještaka koji tužiteljica prilaže, predlaže provesti dokaz finanancijsko – knjigovodstvenim vještačenjem kojim će biti potebno utvrditi više plaćenu (preplaćenu) obvezu po kreditu, koja se sastoji od previše plaćenih redovnih i zateznih kamata i previše plaćenih anuiteta glavnice zbog promjene kamate i zbog valutne klauzule. Kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog prvog dana u mjesecu, tužiteljica na svakomjesečni iznos preplate potražuje od tužene zakonske zatezne kamate tekuće od pojedine izvršene uplate do isplate jer je tuženik nesavjesni stjecatelj. Obzirom da tužena nije otklonila štetne posljedice ugovora koji sadrži ništetne odredbe, tužiteljica ustaje ovom tužbom i traži povrat preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, po stopi propisanoj zakonom. Kako je radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa morala angažirati stručnu osobu, jer sama nije u mogućnosti niti zna izvršiti prikladni izračun, za nju je nastao trošak u iznosu od 1.000,00 kuna radi izrade preliminarnog vještačenja, prema računu Rašić d.o.o. u prilogu, koji potražuje od tuženika kao trošak postupka. Tužiteljica si pridržava pravo nakon provedenog vještačenja precizirati tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom sudskog vještaka, ukoliko tužena ne prihvati priloženi nalaz.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je zaprimio tužbu tužitelja te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP); Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tuženik će u nastavku obrazložiti svaki od navedenih razloga. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 30.8.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.  Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 8.4.2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 20.927,94 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj  tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.  Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“  Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju izračuna vještakinje J. R. budući da se spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi jedino vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Vještačenje po vještaku odgovarajuće struke kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. U prvom redu, nije poznato u kakvom je odnosu vještakinja J. R. s tužiteljem. Tuženik stoga osporava valjanost izračuna spomenute vještakinje te ističe kako je isključivo sud taj koji može odrediti vještačenje po vještaku odgovarajuće struke, a koji će potom utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

 

3. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a koji je sud rješenjem poslovni broj P-707/2021-4 od 15. listopada 2021. odbio,  koje je rješenje postalo pravomoćno 04. studenog 2021.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 31.962,04 kn na ime preplaćenih iznosa ugovorene kamate i promjene tečaja te zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi sadržanih u članku 1, 2, 4 i 8 Ugovora o kreditu broj 216171.

 

5. Tužiteljica je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladila s nalazom i mišljenjem, odnosno sa dodatnim očitovanjem vještaka tužbeni zahtjev podneskom od 02. lipnja 2022. na način da tužiteljica od tuženika potražuje iznos od 32.468,45 kn na ime promijenjene kamatne stope i na ime promjene tečaja, sve uvećano za pripadajuće zatezne kamate kako je navedeno u podnesku.

 

6. Među strankama nije sporno da su dana 08. travnja 2008. sklopile Ugovor o  kreditu broj 216171, kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.927,94 CHF i redovnu kamatu od 6,10% godišnju, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 306,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća.

 

7. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva te prigovor zastare.

 

8. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o  kreditu broj 216171 od 08. travnja 2008. (list 11-17), Potvrdu privatnih isprava (solemnizaciju) posl.broj Ov-2487/2008 od 09. travnja 2008. (list 18), specijalnu punomoć (list 19-20), plan otplate u jednakim anuitetima (list 21-22), otplatnu tablicu po kreditu (list 23-25), prometnu karticu po kreditu broj 216171 (list 26-34), tekst: Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 78-90).

 

9. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. M. dipl. ing. (M. d.o.o.) (list 156-164).

 

10. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 201).

 

11. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

12. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

 

13. Iz Ugovora o kreditu broj 216171 proizlazi da su tuženik (prije V. d.d.) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 08. travnja 2008. sklopili isti te je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.927,94 CHF i redovnu kamatu od 6,10% godišnju, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 8 ugovora propisano je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 306,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 01. svibnja 2008. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Slavki Marković dana 09. travnja 2008. pod brojem OV-2487/2008.

 

14. Iz prometne kartice po kreditu vidljiva je dinamika troškova i uplata rata kredita.

 

15. Iz plana otplate u jednakim anuitetima proizlazi kako je visina otplatne rate trebala iznositi 306,73 CHF, izuzev zadnje rate koja je trebala iznositi 306,79 CHF.

 

16. Iz otplatne tablice po kreditu vidljiva je promjena visine kamatne stope te stanje glavnice sve do trenutka zatvaranja kredita. 

 

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka M. M., (M. d.o.o.) proizlazi kako je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita zaključila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju vozila br. 216171 od 08. travnja 2008., u iznosu od 20.927,94 CHF. Početna kamatna stopa je iznosila 6,10%. Anuitet je ugovoren u iznosu od 306,73 CHF. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita 10. travnja 2008. (4,569397) te razlika zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu.U razdoblju od travnja mjeseca 2008. do otplate kredita u ožujku 2015. ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.737,31 kn, ukupna prebijena razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 30.538,73 kn, što zajedno daje iznos od 32.276,04 kn.

 

18. Tužiteljica se podneskom od 29. travnja 2022. očitovala na nalaz i mišljenje vještaka navodeći kako vještaku nije dato u zadatak da utvrđuje negativne razlike, a kamoli da vrši prebijanje. Stoga tužiteljica smatra da je vještak u svojem nalazu prekoračio zadatak koji mu je dao sud. Slijedom takovog postupanja koje nije u skladu sa zadatkom suda, vještak je u svom mišljenju i tablici prikazanoj na stranicama 7 do 9 nalaza iznijela rekapitulaciju u kojoj je navela stupce sa ukupnim razlikama u kunama, razlici kamate u kunama, te prebijenoj razlici tečaja u kunama. I ovdje se vještak upustila u radnju koja joj nije dana u zadatak, jer joj sud nije naložio da utvrđuje koliko iznosi „prebijena razlika tečaja“ odnosno da vrši prebijanje novčanih iznosa s osnova mjesečnih anuiteta sa nekim iznosima kada je tečaj bio manji od početnog. Tužiteljica se stoga protivi dijelu nalaza u kojem je iskazano prebijanje preplate zbog višeg tečaja od početno ugovorenog s razlikama manjka uplata do kojih je došlo uslijed manjeg tečaja od početno ugovorenog. Predlaže da sud pozove vještaka na ispravak i dopunu nalaza kako bi nalaz bio usklađen u cijelosti sa nalogom suda iz rješenja kojim je određen zadatak vještačenja, od 17. ožujka 2022. Tužiteljica naglašava da se u korist tuženika ne treba vršiti nikakvo prebijanje jer za to nema nikakve valjane pravne osnove, jer tužiteljica nije ništa stekla s obzirom na manji tečaj od početno ugovorenog, a upravo je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. S obzirom na to da je valutnu klauzula nametnula tužena, što je i utvrđeno i u kolektivnom sporu i pravomoćno presuđeno, o tome se više ne može raspravljati, a ta je presude iz kolektivnog spora donijete su isključivo u cilju zaštite potrošača, a ne i u cilju zaštite banke. Stoga tužiteljica predlaže da sud pozove vještaka da dopuni odnosno izmijeni svoj nalaz na način da izostavi svoje izračune prebijanja i da navede koliko konačno iznosi preplata s osnova više plaćene promjenljive kamatne stope, a koliko s osnova pozitivnih tečajnih razlika za valutu CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tužiteljica smatra da treba primijeniti obračun iskazan u nalazu u tablici I. koja se odnosi na pretplatu s osnova promjenljive kamatne stope i stupca 9 po kojemu ukupan zbroj razlika po više plaćenim promjenljivim kamatama iznosi 1.737,31 kn, a da u odnosu na preplate s osnova primjene valutne klauzule u CHF ukupan zbroj preplata iznosi 30.728,14 kn, pa tako ukupno preplaćeni iznos po kreditu tužiteljice iznosi 32.468,45 kn. Kako se ta svota razlikuje od iskazanog zbroja u mišljenju vještaka u tablici „Rekapitulacija“ u  stupcu „ukupna razlika u KN“ gdje je vještak navela iznos 32.276,04 kn, jer ukupan zbroj preplata iz prve i druge tablice iznosi 32.465,45 kn tužiteljica moli da se vještak na navedene razlike očituje i iste objasni.

 

19. Vještak se na prigovore tužiteljice očitovao podneskom od 18. svibnja 2022. te sačinio pregled isključivo pozitivnih razlika iz čega proizlazi kako je u razdoblju od travnja mjeseca 2008. do otplate kredita u ožujku 2015. ukupna razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 1.737,31 kn, ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promjene tečaja CHF iznosi 30.728,14 kn, što zajedno daje iznos od 32.465,45 kn.

 

20. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku iskazala je kako nije bila klijentica V. d.d. Nije imala tamo ni račun nego je kredit uplaćivala mjesečno osobno u banci. Išla je u Auto kuću H. kupiti automobil, nije imala gotovine, u auto kući je pitala za mogućnost kreditiranja, oni su joj rekli da je V. njihova poslovna banka i da nude povoljne uvjete kreditiranja. Nije se išla raspitivati u druge banke jer je tamo našla automobil koji je željela. Nije nikada ni bila u banci, sve je rješavano u auto kući, išla je samo s papirima kod javnog bilježnika. Njoj tada nisu nudili kredit  ni  u jednoj drugoj valuti jer su rekli da je to najpovoljnije i zapravo su nudili samo tu vrstu kreditiranja. Sve je rješavala s djelatnikom auto kuće. Tamo je odnijela i platnu listu i oni su to slali u banku koja je ugovore poslala u auto kuću. Nije imala nikakvu mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora jer je bio unaprijed pripremljen, po principu "uzmi ili ostavi". Ugovor joj je čitala javna bilježnica napreskokce. Spominjali su termine promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, no nije mislila da će to eskalirati do te mjere. Promjenjiva kamatna stopa pretpostavlja da znači da se nešto mijenja, imala je i ranije kredite, ali nikad nije doživjela da toliko poraste rata kredita. Rata je bila u početku oko 1.200,00 kn, a kasnije i preko 2.000,00 kn. Kredit je otplatila do kraja. Znala je da diže oko 100.000,00 kn. Svaki mjesec išla je u banku osobno uplaćivati rate, svaki put je bila neka druga službenica koja joj je preračunala koliko treba platiti kuna, znala je što se događa jedino iz medija. Na poseban upit pun. tužiteljice navela je da joj nije rastumačeno što znače odredbe promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u auto kući, a u banci nije ni bila. Na poseban upit z.pun. tuženika navela je da je po zanimanju ekonomista. Nije bila svjesna rizika sklapanja takvog ugovora, da je bila tog svjesna nikad ne bi dizala takav kredit. Nije primala obavijesti banke o promjeni kamatne stope.

21. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

 

22. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

 

23. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka kao i dodatno očitovanje, budući su isti dani stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke.

 

24. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

 

25. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl.502.c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

26. Dijelom točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH  je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015., odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od  10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima  o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

 

27. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

 

28. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

 

29. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-8 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

 

30. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

 

31. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

 

32. VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dodatno, Ustavni sud odbio je 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

 

33. Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

 

34. Sukladno odredbi čl.269 st.2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

 

35. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

 

36. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269 st.2 ZOO i čl.272 ZOO.

 

37. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st. 1 ZZP.

 

38. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

39. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužiteljici nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo te tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247 ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužiteljica mora vratiti tuženiku.

 

40. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate prilikom kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111 st.1 ZOO.

 

41. Glede istaknutog prigovora zastare, isti nije osnovan. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241 ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014., odnosno zastara nastupa 14. lipnja 2019. Navedeno se odnosi na sve banke osim na tuženika za kojeg zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., a isto tako nastupa zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF, sve kako je utvrđeno u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.  Tužba u ovom predmetu je podnesena 30. kolovoza 2021. pa nije protekao rok zastare od pet godina.

 

42. U smislu odredbe članka 502c ZPP sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u bitnom je izrazio stajalište kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

43. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu broj 216171, koji je zaključio sa tužiteljem dana 08. travnja 2008. povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81, 82 i 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljicom redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja) što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužiteljici postupak formiranja  kamatne stope, odnosno tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Kada je tužiteljica ocijenila da, sa svojim primanjima, može plaćati ratu koju joj je djelatnik auto kuće izračunao došlo je do zaključenja takvog ugovora. Tužiteljica, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužiteljicu i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111 ZOO). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115 ZOO). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope  zatezne kamate i člankom 29 ZOO.

 

44. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz članka 1, 2, 4 i 8 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka na način na koji su koncipirane suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe članka 322 stavak 1 ZOO jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323 stavak 1 istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ovih ništetnih ugovornih odredbi.

 

45. Slijedom navedenog sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I. i II. izreke ove presude.

 

46. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

 

47. Tužiteljica je potraživala trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 13.717,25 kn,  uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Sud je tužiteljici kao nužan i opravdan priznao trošak postupka u iznosu od 11.009,69 kn, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastava podnesaka od 02. studenog 2021., 29. travnja 2022. i 02. lipnja 2022. svaki u iznosu od 1.000,00 kn, zastupanja na ročištima dana 08. veljače 2022. i 04. listopada 2022. svako u iznosu od 1.000,00 kn, sve uvećano za pripadajući PDV, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje: Tarifa), troška vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn te pristojbe na tužbu u iznosu od 335,00 kn te pristojbe na presudu u iznosu od 674,69 kn, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18), sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude u iznosu od 625,00 kn sa PDV budući tužiteljica nije pristupila na isto, sa zahtjevom za naknadu predujma za preliminarno vještačenje prema računu R. d.o.o. u iznosu od 1.000,00 kn budući isti nije nastao u sklopu ovog parničnog postupka, kao i  sa zahtjevom za naknadu materijalnih troškova putovanja na relaciji B.-Č.-B. u iznosu od 457,56 kn, kao i naknade za vrijeme izbivanja iz pisarnice zbog putovanja na rasprave u iznosu od 625,00 kn sa PDV, budući taj trošak nije nužan niti opravdan, a sve obzirom da je tužiteljica, nakon što je spis dodijeljen u rad ovoj stalnoj službi, mogla angažirati punomoćnika koji ima sjedište na području ove stalne službe, odnosno pronaći odgovarajuću zamjenu. Stoga je odlučeno kako je navedeno u toč. IV izreke ove presude.

 

48. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući nije uspio u istom, sve kako je odlučeno u toč. V. izreke ove presude.

49. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

50. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

 

U Čazmi, 14. studenog 2022.

        Sutkinja:

Alma Horvatinović v.r.

 

                                                                                                                             

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude  nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.