15 Gž Ovr-356/2022-2

- 1 -

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Blanki Pervan, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja M. s.r.l. sa sjedištem u R. I., G. (…), …, OIB: …, koga zastupa zakonski zastupnik C. B., a njega punomoćnica A. P., odvjetnica u R., …, protiv ovršenice R. M. (M.) iz R. I., S. (…), …, …, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u N., …, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenice protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-316/2020-2 od 10. ožujka 2020., dana 14. studenog 2022.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba ovršenice R. M. (M.) kao neosnovana i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju poslovni broj Ovr-316/2020-2 od 10. ožujka 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja, riješeno je: 

"I.              Na temelju pravomoćne i ovršne presude sud u Savoni, Republika Italija pod brojem 502/2011 od dana 1. lipnja 2011., priznate rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku pod poslovnim brojem R1-18/2017 od dana 14. ožujka 2017.,

radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 12.231,63 EUR (u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan 9. ožujka 2020., 1 EUR=7,483 HRK) uvećan za zatezne kamate, određene po talijanskom pravu, koje na navedeni iznos teku od dana donošenja predmetne presude, odnosno dana 22. studenog 2012. pa sve do isplate po stopi od 8 %,

te nastalih troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 4.250,00 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koje na navedeni iznos teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa sve do isplate,

te predvidivih troškova ovog ovršnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana kada su učinjeni pa do isplate,

o d r e đ u j e  s e  o v r h a

na 1/2 nekretnine označene kao zk.č.br. … …, u naravi kuća, upisanoj u zk.ul. … k.o. N.

utvrđenjem vrijednosti navedene nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom (članak 80. Ovršnog zakona), a sve na teret suvlasničkog udjela, koji odgovara 1/2 dijela nekretnine, ovršenice R. M.

II.              Zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda nalaže se upis zabilježbe ovrhe (članak 84. u vezi s člankom 80. Ovršnog zakona). "

2.              Protiv navedenog rješenja o ovrsi žalbu je izjavila ovršenica, pobijajući ga iz svih žalbenih razloga. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer dostava pobijanog rješenja o ovrsi ovršenici nije bila uspješna. Naime, prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi vraćeni su sudu kao neuručeni s naznakom "adresa nepoznata", a sud je rješenjem od 22. veljače 2022. pozvao ovrhovoditelja da uredi prijedlog za ovrhu na način da dostavi točnu adresu ovršenice, što je ovrhovoditelj i učinio podneskom od 15. ožujka 2022., međutim, sud nije ponovio dostavu rješenja o ovrsi već je zaključkom od 18. svibnja 2022. odlučio provesti procjenu vrijednosti nekretnine ovršenice, zakazavši ročište za očevid. Zbog navedenog ovršenici nije dana mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja o ovrsi od 10 ožujka 2020., za koje je saznala tek 17. lipnja 2022. kada je spomenuto rješenje dostavljeno njenom punomoćniku. Prilikom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu sud je trebao primijeniti odredbu čl. 80.b st. 3. Ovršnog Zakona i pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža uzeti u obzir sve okolnosti slučaja i provesti svojevrsni test razmjernosti o tome čije je pravo u konkretnom slučaju pretežnije. Očito je pretežnije pravo ovršenice nego ovrhovoditelja iz razloga što bi se prodajom nekretnine koja je predmet ovrhe narušila pravična ravnoteža između interesa ovršenice i ovrhovoditelja. Nedvojbeno je da je vrijednost tražbine koja se namiruje u iznosu od 12.231,63 eura u kunskoj protuvrijednosti nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže ovrha (kuća sa prizemljem i dva kata). U predmetu koji se kod Općinskog suda u Malom Lošinju vodio pod poslovnim brojem Ovr-61/11, ista nekretnina bila procijenjena na 760.611,00 kn. Nadalje, ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovršenice bila bezuspješna, jer je iz zapisnika o pljenidbi od 9. svibnja 2013. i 13. svibnja 2013. razvidno da je sudski službenik suda u Savoni naišao na zatvorene prostorije u vlasništvu ovršenice, što se ne može poistovjetiti sa bezuspješnosti ovrhe na drugim predmetima u vlasništvu ovršenice, a ovrhovoditelj se, prilikom navedenih pokušaja pljenidbe a i kasnije, mogao služiti i drugim zakonom predviđenim instrumentima, kao što su asistencija bravara i talijanske policije. Iz navedenog jasno proizlazi da ovrhovoditelj nije činio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima bila bezuspješna. Tim više ako se uzme u obzir da je od dana spomenutih pokušaja pljenidbe u Republici Italiji do sastavljanja prijedloga za ovrhu u Republici Hrvatskoj proteklo 7 godina. Ovrhovoditelj nije dokazao da je u tom razdoblju bezuspješno pokušao provesti ovrhu na drugim predmetima u vlasništvu ovršenice, niti je učinio vjerojatnim da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnoj mjeri namiri. Osim toga, ovrhovoditelj nije niti dokazao da ima opravdan interes za hitnim namirenjem svoje tražbine radi važnih razloga, ili da se ovršenica izjavom u ovršnoj ispravi ili drugoj javnoj ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasila s time da ovrhovoditelj radi namirenja svoje tražbine zatraži namirenje prodajom nekretnine koja je predmet ovog postupka. Također, ovrhovoditelj nije dokazao nemogućnost provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice u Republici Italiji ili u Republici Hrvatskoj. Naposljetku, ističe kako presuda suda u Savoni nije izvršiva u Republici Hrvatskoj jer iz sadržaja rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku, posl. br. R1-18/2017-5 od 14. ožujka 2017. jasno proizlazi da je hrvatski sud samo priznao odluku suda u Savoni, ali nije dozvolio i izvršenje spomenute strane sudske odluke.

3.              U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj navodi kako je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno ocijenio, sukladno čl. 80.b st. 3. Ovršnog zakona, da u predmetnom slučaju nije narušena pravična ravnoteža između ovrhovoditelja i ovršenice. Ne može se tvrditi kako je vrijednost tražbine čije namirenje ovrhovoditelj zahtijeva nerazmjerna s vrijednosti nekretnine na kojoj se ovrha predlaže i to samo temeljem procijene vrijednosti nekretnine iz ranijeg ovosudnog predmeta Ovr-61/2011, a na koju se procjenu sam ovrhovoditelj u tom predmetu žalio kako je određena previsoko. Upravo je svrha očevida održanog u predmetnom postupku 24. lipnja 2022. pravilna procjena vrijednosti predmetne nekretnine iz koje će zasigurno biti jasno kako je vrijednost ovrhovoditeljeve tražbine razmjerna vrijednosti nekretnine. Svakako treba imati na umu kako ovršenica nije vlasnica cijele nekretnine, već 1/2 suvlasničkog dijela. Također, ovrhovoditelj je više puta pokušao namiriti svoju tražbinu u I., ali bezuspješno, obzirom je utvrdio kako ovršenica u I. nema imovine iz koje se može namiriti. Prije ovog postupka vođeni su i drugi postupci u Republici Hrvatskoj radi namirenja tražbine ovrhovoditelja te je u svakome od tih postupaka ovršenica bila valjano zastupana po odvjetniku iz Republike Hrvatske, koji je znao i morao znati kako se u vezi predmetne nekretnine vode postupci u Republici Hrvatskoj. I u tim ranijim postupcima postojao je problem nemogućnosti dostave pismena ovršenici radi čestih promjena adrese, radi čega je očito kako je ovršenica usmjerena isključivo na odugovlačenje postupaka. Ovršenica je znala kako je donesena presuda suda u Savoni kojim je pravomoćno utvrđeno dugovanje prema ovrhovoditelju koje ovršenica odbija svojevoljno ispuniti te time prisiljava ovdje ovrhovoditelja na vođenje dugotrajnih i skupih postupaka kako bi namirio svoju valjanu i pravomoćno potvrđenu tražbinu. Napominje i kako ovršenica već duže vrijeme nema posjed predmetne nekretnine, u istu ne dolazi, niti se o njoj brine, a sve troškove povezane s održavanjem predmetne nekretnine u cijelosti snosi ovrhovoditelj. Poziva se na odluku Županijskog suda u Varaždinu u predmetu Gž Ovr-1157/2018 u kojoj se navodi: „Da bi se mogla provesti ovrha na temelju strane sudske odluke na teritoriju Republike Hrvatske potrebno je da prije toga bude proveden postupak priznanja te strane sudske odluke.“ Upravo je takav postupak ovrhovoditelj proveo prije pokretanja ovog ovršnog postupka te je uz prijedlog za ovrhu priložio pravomoćno i ovršno rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku posl. br. R1-18/2017 kojim je priznata presuda suda u Savoni. Stoga su netočni navodi ovršenice kako je ova presuda neizvršiva u Republici Hrvatskoj. Predlaže odbiti žalbu ovršenice kao neosnovanu i održati na snazi pobijano rješenje o ovrsi.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi ovaj sud nije našao da su ostvareni žalbeni razlozi iz čl. 50. st. 1. toč. 1., 3. i 5. te okolnosti iz čl. 50. st. 1. toč. 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – u daljnjem tekstu: OZ), niti su počinjene bitne povrede procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.), a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 50. st. 5. OZ u svezi s čl. 365. st. 2. ZPP i čl. 381. ZPP.

6.              Nije počinjena niti bitna povreda odredaba (ovršnog) postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP u vezi čl. 21. st. 1. OZ na koju ukazuje žaliteljica kada navodi da joj nije dana mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja o ovrsi od 10 ožujka 2020., za koje je saznala tek 17. lipnja 2022., te da sud nakon neuspješnog pokušaja dostave tog rješenja nije ponovio dostavu već je odlučio provesti procjenu vrijednosti nekretnine ovršenice i zakazao ročište za očevid. Naime, prema odredbi čl. 50. st. 7. OZ, žalba ovršenika protiv rješenja o ovrsi ne odgađa provedbu ovrhe, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, pa je sud mogao nastaviti s postupkom, neovisno o tome je li i kada ovršenica protiv rješenja o ovrsi uložila žalbu.

7.              Iz spisa predmeta slijedi da je ovršna isprava u ovom predmetu pravomoćna i ovršna presuda Suda u Savoni posl. broj 502/2011 od 1. lipnja 2011. priznata rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku posl. broj R1-18/2017-5 od 14. ožujka 2017., kojom je presudom ovršenici naloženo isplatiti ovrhovoditelju 12.231,63 eura, u roku od 10 dana.

8.              Prema odredbi čl. 19. OZ ovrha na temelju odluke stranoga suda, stranog upravnog ili drugog tijela i ovrha na temelju javnih isprava stranog upravnog ili drugog tijela može se odrediti i provesti u Republici Hrvatskoj u postupku pred sudom ako takva odluka ili javna isprava ispunjava pretpostavke za priznanje ili ako je to propisano zakonom, međunarodnim sporazumom ili pravnim aktom Europske unije koji se u Republici Hrvatskoj izravno primjenjuje. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17.) strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Republike Hrvatske i, ako bude priznata, ima pravni učinak u Republici Hrvatsko, prema st. 2. istog članka stranom sudskom odlukom se smatra i sudska nagodba, a prema st. 3. i odluka drugog tijela koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom ili sudskom nagodbom.

9.              Obzirom da je strana sudska odluka priznata rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku posl. broj R1-18/2017-5 od 14. ožujka 2017., neosnovani su žalbeni navodi ovršenice kako presuda suda u Savoni nije izvršiva u Republici Hrvatskoj.  

10.              Predmetna ovrha pokrenuta je temeljem odredbe čl. 80. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – u daljnjem tekstu: OZ) prema kojoj se ovrha na nekretnini provodi zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom.

11.              U odnosu na žalbene navode kako je prilikom odlučivanja o prijedlogu za ovrhu prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 80.b st. 3. OZ i pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža uzeti u obzir sve okolnosti slučaja te provesti svojevrsni test razmjernosti o tome čije je pravo u konkretnom slučaju pretežnije, treba reći kako je odredbom čl. 80. b st. 2. OZ propisano je da ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja ovrha traži prelazi iznos od 40.000,00 kn sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja. Pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz st. 2. tog članka, sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito: je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu, je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji, ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine (čl. 80.b st. 3. OZ).

12.              Dakle, iz stipulacije citirane odredbe ne proizlazi obveza suda da odbije prijedlog za ovrhu, već je zakonodavac ostavio na ocjenu sudu da prijedlog za ovrhu na nekretnini "može" odbiti ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.

13.              Nadalje, u odnosu na navode ovršenice da ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima bila bezuspješna, za odgovoriti je da je ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na pokretninama bila bezuspješna, a ovrhovoditelj je sukladno odredbi članka 5. st. 1. OZ slobodan izabrati sredstvo i predmet ovrhe.

14.              Dakle, u konkretnom slučaju ovršenica ne stanuje na adresi na kojoj se nalazi nekretnina koja je predmet ovrhe, već nesporno stanuje u R. I., iz čega slijedi da predmetna nekretnina ovršenici ne služi za egzistencijalne potrebe. Tražbina ovrhovoditeljice iznosi 12.231,63 eura i potječe iz 2011. godine, na koji iznos teku kamate od 22. studenog 2012., dok procijenjena tržišna vrijednost cijele nekretnine, prema mišljenju sudskog vještaka, iznosi 930.000,00 kuna ili 123.834,88 eura, dakle vrijednost 1/2 suvlasnička dijela ovršenice iznosi 465.000,00 kuna ili 61.917,44 eura. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da vrijednost ovrhovoditeljeve tražbine nije nerazmjerno manja od vrijednosti suvlasničkog dijela ovršenice na nekretnini na kojoj se predlaže provesti ovrhu, da je ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri te da zbog toga što tražbina ovrhovoditelja datira još iz 2011. godine ovrhovoditelj ima osobito opravdani interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja svoje tražbine, zbog čega se provedbom ovrhe na predloženom suvlasničkom dijelu nekretnine ovršenice ne bi narušila pravična ravnoteža između interesa ovršenice i interesa ovrhovoditelja.

15.              Stoga je valjalo žalbu ovršenice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje o ovrsi, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ, odnosno odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zadar, 14. studenog 2022.