Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P-3349/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sudcu Branki Malenici, u pravnoj stvari tužitelja-
protutuženika F. M., OIB ……., iz S. , ,
kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u O. društvu K. &
K. u S., protiv tuženika-protutužitelja pod 1 I. K., OIB …………
i pod 2 M. K., OIB …….., oboje iz S., ,
koje zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., po tužbi radi zaštite
od uznemiravanja te po protutužbi radi utvrđenja prava stvarne služnosti, nakon
održane glavne i javne rasprave zaključene 20. rujna 2022. u nazočnosti tužitelja-
protutuženika i njegove punomoćnice M. K., odvjetnice u S. i punomoćnika
tuženika-protutužitelja, na ročištu radi objave dana 11. studenog 2022.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I Nalaže se tuženima pod 1 I. K., OIB … i pod 2
M. K., OIB …, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe,
prestati uznemiravati tužitelja F. M., OIB …, u izvršavanju
njegovih vlasničkih prava prolazom pješice i vozilom, parkiranjem motornih vozila na
nekretnini oznake čest. zem. ZU K.O. ili ga na kakav drugi način
uznemiravati na označenoj nekretnini te im se zabranjuje svako buduće
uznemiravanje prava vlasništva tužitelja F. M. na predmetnoj nekretnini.
II Nalaže se tuženima, u roku od 15 dana, solidarno naknaditi tužitelju
parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3 (tri) postotna poena."
II Prihvaća se protutužbeni zahtjev koji glasi:
"I Utvrđuje se da je na teret čest. zem. ZU (kat. čest. zem.
) K.O. (poslužno dobro), a u korist čest. zem. ZU (kat.
čest. zem.) K.O. (povlasno dobro), i baš na dijelu poslužnog dobra, koji
je u Dopuni vještačenja sudskog vještaka za geodeziju D. B. "Split, 27.
travnja 2022. god.", a koje Dopunsko vještačenje čini sastavni dio ove presude,
označen dužinama između točaka AB- C-D-E-F-G-H-A i obojan žutom bojom, koji dio
poslužnog dobra u naravi predstavlja jedinstvenu površinu od 109 m2 položenu
između nekretnine tužitelja-protutuženika anagrafske oznake S., i
nekretnine tuženika-protutužitelja anagrafske oznake S., ,
sastojeću od prilazne kolne rampe i betonskog stubišta kojima se pristupa etaži
prizemlja s istočne strane građevine tuženika-protutužitelja, dvije jerule sa zasađenim
biljem i spremišta ispod jerule između betonskog stubišta i međe tuženika-
protutužitelja te asfaltiranog prostora sjeverno od prednje opisanog pa do parkinga
na čest. zem. (kat. čest. zem.) K.O., stečena stvarna služnost
korištenja te pješačkog i kolnog prolaza i provoza od asfaltiranog javnog puta
označenog kao čest. zem. (kat. čest. zem.) K.O. do ulaza u
povlasno dobro i na povlasnom dobru, pa su ovlašteni tuženici-protutužitelji temeljem
ove presude i u roku od 15 dana, ishoditi upis predmetnog prava stvarne služnosti u
zemljišnoj knjizi Općinskog suda u za K.O.."
II Nalaže se tužitelju-protutuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tuženima-
protutužiteljima parnični trošak u iznosu od 29.299,40kn/3.888,70 eura sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate, po stopi
koja se obračunava uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.
Obrazloženje
1. Dana 11. lipnja 2019. tužitelj-protutuženik (dalje tužitelj) je ustao protiv
tuženika-protutužitelja (dalje tuženici) tužbom radi zaštite uznemiravanja nekretnine
oznake čest. zem. ZU K.O.. Navodi kako je vlasnik predmetne
nekretnine koju tuženici bespravno uznemiravaju prolazeći pješice i motornim
vozilom te njihovim parkiranjem. Dodaje kako je 2. travnja 2009. parkirao svoje
osobno vozilo na označenoj nekretnini, zbog čega je tuženik pod 1 pozvao policiju
koja je utvrdila kako nema elemenata kaznenog ili prekršajnog djela jer je parkirao na
svojoj nekretnini, što tuženik tom prilikom nije osporio. S tim u vezi, smatra kako su u
ovom slučaju ostvarene pretpostavke propisane odredbama Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima temeljem kojih je ovlašten zahtijevati prestanak svakog
daljnjeg uznemiravanja.
2. U svom odgovoru od 5. ožujka 2021. tuženici su se usprotivili tužbi uz
obrazloženje kako je između parničnih stranaka vođen parnični postupak br. P-
11400/2015 (ranije oznake Pst-810/2011) u kojem je tužitelj zahtijevao od tuženika
uklanjanje izgrađenog stubišta, betonske rampe, objekta te asfaltiranog i betoniranog
platoa s dijela čest. zem. ZU K.O., dok su tuženici ustali
protutužbom radi utvrđenja prava vlasništva označene nekretnine i kako je ovaj spor
pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u br. Gž-1398/2017 od 20.
prosinca 2018. kojom su zahtjevi parničnih stranka odbijeni u cijelosti. Istodobno
tuženici su postavili protutužbeni zahtjev radi utvrđenja prava stvarne služnosti na
teret spornog dijela čest. zem. 4104/26, kao poslužnog dobra, u korist čest. zem.
4104/25, kao povlasnog dobra, a taj zahtjev konačno su postavili podneskom od 14.
lipnja 2022.
3. U svom odgovoru na protutužbu od 12. travnja 2021. tužitelj je osporio
navode protivnih stranaka obrazlažući u bitnom kako nisu mogli steći pravo stvarne
služnosti dosjelošću jer nisu pošteni posjednici tog prava u odnosu na poslužnu
nekretninu u zakonom propisanom roku od 20 godina, koji se u ovom slučaju računa
od 8. listopada 1991., jer je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, do 1. srpnja
2011. kada je protiv njih podnio tužbu radi predaje u posjed. Također ističe kako se
zakonske pretpostavke nisu ostvarile jer nekretnina tuženika, odnosno njihova
obiteljska kuća izgrađena na čest. zem., graniči sa javnim asfaltnim putem
(ulicom) položenim na čest. zem., s koje imaju direktan pristup
do svojih nekretnina.
4. Protutužba od 5. ožujka 2021. izdvojena je iz predmetnog spisa i zavedena
pod novim poslovnim brojem P-919/2021, a taj spis naknadno je pripojen
predmetnom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.
5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom vlasničkih listova od 3.
lipnja 2019., 27. i 28. veljače 2021., potvrde PUSD od 12. travnja 2019., presude
ovog suda br. P-11400/2015 od 10. ožujka 2017., presude Županijskog suda
br. Gž-1398/2017 od 20. prosinca 2018., spisa ovog suda br. PSt-1152/2011,
očevidom održanim na licu mjesta 16. lipnja 2021. uz sudjelovanje sudskog vještaka
za geodeziju D. B. te pregledom njegovog vještva od 2. studenog 2021. i
dopune vještva od 28. travnja 2022., saslušanjem svjedoka A. Ć., M.
P. i T. M. te tužitelja i tuženika pod 2 kao parničnih stranaka.
6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.
7. Tužbeni zahtjev je neosnovan, dok je protutužbeni zahtjev osnovan.
8. Među strankama je kao sporno po tužbi valjalo utvrditi ima li tužitelj pravo
na zaštitu od uznemiravanja predmetnog dijela nekretnine čest. zem.,
odnosno imaju li tuženici pravo korištenja te nekretnine, dok je kao sporno po
protutužbi valjalo utvrditi jesu li se na strani tuženika ostvarile zakonske pretpostavke
za stjecanje stvarnog prava služnosti na nekretnini koja je predmet spora.
9. Odredbom iz čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11,
25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) propisano je kako su stranke dužne iznijeti činjenice
na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.
10. Odredbom iz čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,
153/09, 143/12 i 152/14, dalje ZV) propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od
osobe koja posjeduje njegovu stvar predaju posjeda te stvari, a posjednik ima pravo
odbiti predaju vlasniku ako ima pravo na posjed, kako to propisuje odredba iz čl. 163.
st. 1.
11. Prema odredbi iz čl. 167. st. 1. ZV vlasnik može putem suda zahtijevati od
treće osobe prestanak uznemiravanja ukoliko ga ta osoba uznemirava na drugi
način, a ne oduzimanjem stvari. U tom slučaju mora dokazati da je stvar njegovo
vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu
te stvari, a ukoliko ta osoba tvrdi kako ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je teret dokaza, kako propisuje odredba iz st. 2. istog članka.
12. Odredbom iz čl. 186. st. 1. ZV propisano je kako je stvarna služnost
stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da
se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna
nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje
glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.
13. Odredbom iz čl. 229. st. 1. ZV propisano je kako se stvarna služnost
osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine
pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne
nekretnine se nije tome protivio. Ovome valja dodati kako kod dosjelosti prava
stvarne služnosti moraju biti ispunjene pretpostavke i to posjed prava, vrijeme
posjedovanja, sposobnost stjecatelja i sposobnost stvari, a učinci dosjelosti
nastupaju po samom zakonu, u trenutku kad se ispune za to zakonom određene
pretpostavke, bez upisa u zemljišne knjige, ali je stjecatelj ovlašten ishoditi upis
stečenog prava vlasništva. Posjed mora biti pošten i istinit, a nužno je i da se vlasnik
nije protivio izvršavanju služnosti, dok je vrijeme dosjelosti određeno tako da se u
razdoblju od najmanje 20 godina barem tri puta izvršavala služnost i da je upravo
posjednik svaki taj put izvršio njezin sadržaj.
14. Pregledom vlasničkog lista od 3. lipnja 2019. razvidno je kako je tužitelj
F. M. vlasnik za cijelo čest. zem. ZU K.O. (oranica
površine 141 m2), dok iz vlasničkog lista od 28. veljače 2021. proizlazi kako je
nekretnina čest. zem. ZU K.O. (dvor, kuća i dvije radionice,
ukupne površine 636 m2) upisana kao vlasništvo S. banke d.d. uz zabilježbu
kako je prijenos prava vlasništva s imena I. i M. K. proveden radi
osiguranja novčane tražbine.
15. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 16. lipnja 2021. sud je utvrdio
kako su parnične stranke posjednici susjednih nekretnina (tužiteljev objekt
, a objekt tuženika), koje razdvaja ogradni zid uz koji
je sa zapadne strane položena predmetna površina. Kao predmet spora po tužbi
pokazana je betonska rampa s betonskim stubištem obloženim kamenom i "jerulom"
s mladim stablom masline te nešto ukrasnog grmlja i cvijeća. Ovom rampom i
stubištem pristupa se pješice i vozilima s istočne strane do kuća tuženika, njihovih
garaža i poslovnog prostora položenih u suterenu objekta, a isto tako može se
pristupiti do poslovnog prostora u prizemlju, ispred kojeg je zatečen niz parkiranih
vozila.
16. Tuženici su kao predmet protutužbe pokazali površinu koja je istovjetna
zahtjevu tužitelja, a pored toga i još jednu "jerulu" položenu uz zapadnu fasadu kuće
tužitelja. Ovom prilikom tužitelj je ukazao na mogućnost pristupa objektima tuženika
preko betonskog stubišta u krajnjem sjeverozapadnom dijelu kuće tuženika pod 2, a
sud je po obavljenom pregledu utvrdio kako je to betonsko stubište privremeno
zatvoreno građevinskom metalnom mrežom te kako se i ono i ostatak objekta
tuženika u prizemlju nalaze u fazi izvedenih grubih građevinskih radova. Tuženik pod
1 istodobno je skrenuo pozornost kako ovaj pokazani alternativni pristup nema
nikakve svrhe u odnosu na njegovu kuću, jer su objekti tuženika u nizu, odnosno
fizički u potpunosti izdvojene cjeline, nakon čega je sud utvrdio kako se do kuće ove
stranke, položene južno od kuće tuženika pod 2, može pristupiti isključivo preko
sporne betonske rampe na koju se nadovezuje betonsko dvorište tuženika pod 1.
17. Sudski vještak za geodeziju D. B. u svom je vještvu od 2.
studenog 2021. i njegovoj dopuni od 28. travnja 2022. identificirao pokazane
nekretnine po tužbi i protutužbi te utvrdio kako je predmet spora položen između
nekretnina stranaka i to na dijelu čest. zem. koji je na skici lica mjesta
označio točkama A, B, C, D, E, F, G, H, A i žutom bojom, a u naravi predstavlja
prilaznu kolnu rampu i betonske stube, kojima se pristupa prizemlju objekta tuženika
s istočne strane uz dvije "jerule" sa zasađenim biljem te spremište ispod "jerule"
između betonskih stuba i međe tuženika. Na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu
iskazale primjedbe kojom bi dovele u sumnju vještakovu stručnost i objektivnost,
stoga ga sud prihvaća u cijelosti.
18. Pregledom presude Općinskog suda br. P-11400/2015 od 10.
ožujka 2017. razvidno je kako je tužitelj F. M. 1. srpnja 2011. ustao protiv
tuženika I. i M. K. tužbom radi uklanjanja stubišta površine 8 m2,
betonske rampe površine 50 m2, objekta površine 5 m2 te asfaltiranog i betoniranog
platoa površine 42 m2 sa dijela nekretnine čest. zem. K.O., koju je
slovima označio sudski vještak za geodeziju D. B. (koja je predmet i ove
tužbe) te radi predaje te nekretnine u posjed slobodan od osoba i stvari. Tuženici su i
u toj pravnoj stvari ustali protutužbom sa zahtjevom postavljenim radi utvrđenja
stjecanja prava vlasništva istog dijela označene nekretnine dosjelošću i upisa tog
prava u zemljišnim knjigama. Parnica je pred prvostupanjskim sudom okončana
odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te prihvaćanjem protutužbenog zahtjeva,
dok je presudom Županijskog suda br. Gž-1398/2017 od 20. prosinca 2018.
potvrđena odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva, a odluka po protutužbi preinačena
na način da je i zahtjev tuženika odbijen u cijelosti. Na temelju raspoložive dokazne
građe sudovi su u bitnom utvrdili kako je sporna čest. zem. nastala
cijepanjem temeljne čest. zem., koja je prethodno rješenjem o oduzimanju i
dodjeli posjeda zemljišta Komisije za imovinsko pravne poslove Skupštine Općine
od 27. lipnja 1980., kao neizgrađeno građevinsko zemljište površine 1030 m2,
vlasništva M. M. pok. M., a stvarnog prava korištenja R. M.
ud. J. i M. M. po. M. (svakog za ½ idealnog dijela), dana 8.
kolovoza 1968. postalo društveno vlasništvo, temeljem stupanja na snagu Zakona o
utvrđivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera te
Općini dodijeljena na trajno korištenje, a sve radi izgradnje dijela
ulice od križanja sa ulicom do križanja s ulicom u S., dok
su korisnici zemljišta bili dužni predati ga u posjed novom korisniku. Također je
utvrđeno kako je čest. zem. cijepana temeljem položajnog nacrta "Geometra"
od 25. svibnja 1991. u podčestice čest. zem., čest. zem. (vlasništvo
ovdje tuženika) i čest. zem. površine 288 m2, nakon čega je čest. zem.
temeljem parcelacijskog elaborata "Geometra" od 25. svibnja 1991. cijepana
na ovdje spornu čest. zem. površine 141 m2 i čest. zem. površine
147 m2. Nadalje je utvrđeno kako je radove u odnosu na koje je tužitelj F. M.
zahtijevao pružanje stvarno pravne zaštite poduzela Općina u tijeku 1988. po
djelatnicima poduzeća "Cestar", stoga sudovi zaključuju kako u postupanju tuženika
I. i M. K. nema elemenata protupravnosti, kao pretpostavke za
pružanje zaštite tužitelju. U odnosu na protutužbu, drugostupanjski sud odbija zahtjev
tuženika uz obrazloženje kako nisu dostavili dokaz da je Općina upravo njima
dodijelila na korištenje predmetnu nekretninu koja je postala društveno vlasništvo,
stoga u takvim okolnostima zaključuje kako od stupanja na snagu Zakona o
preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima 8. listopada 1991. do
zaprimanja tužiteljeve tužbe 1. srpnja 2011. nije protekao zakonom propisani rok od
20 godina poštenog posjedovanja.
19. Na okolnost izgradnje nekretnine koja je predmet ovog spora, načina
njezinog korištenja i korisnika, iskazivali su svjedoci A. Ć. i M. P., koji
potvrđuju prethodno iznesena utvrđenja, ali i navode tuženika. Naime, P. je
poznato kako su spornu betonsku rampu izgradili radnici "Cestara" sredinom 80-tih
godina prošlog stoljeća, nakon čega su tu površinu nesmetano i neosporavano
koristili njegovi radnici prilikom izvođenja radova na fasadi kuća tuženika i gradnji
betonskog stubišta položenog uz rampu krajem 80-tih godina, kada su vozila i radnici
prevozili potreban građevinski materijal. Također mu je poznato kako se betonska
rampa prethodnih desetljeća koristila prilikom provoza vozila tuženika i njihovih
obitelji, ali i vozila trećih osoba prilikom pristupa njihovom poslovnom prostoru.
Svjedok Ć. ne zna tko je izgradio rampu, ali mu je poznato da se od njezine
izgradnje u drugoj polovini 80-tih godina tom površinom prilikom prolaza pješice ili
provoza vozilima, koriste tuženici i njihove obitelji. Ovi svjedoci tvrde kako su do
izgradnje rampe tuženici do svojih kuća pristupali putem položenim jugoistočno od
njihovih objekata, koji je bio u razini prvog kata. Njihove iskaze valjalo je cijeniti jer su
u skladu s raspoloživom dokaznom građom, ali i iz razloga što se radi o susjedu i
izvođaču radova na objektu K. (P.) i poznaniku tuženika (Ć.), stoga
je logično i očekivano da su sve vrijeme imali neposredna i objektivna te kronološki
točna saznanja o izgledu sporne nekretnine, njezinim korisnicima te vremenu i
okolnostima korištenja. Osim toga, svjedok M. govori o svom utvrđenju kako je
"Cestar" izgradio rampu i potvrđuje kako je istodobno ili malo nakon toga izgrađeno
pristupno stubište, a nema dokaza ili saznanja da je tužitelj poduzimao kakve radnje
u cilju zaštite svojih interesa. Konačno, tužitelj u svom iskazu potvrđuje iznesene
tvrdnje o gradnji i izvođaču radova, protiv kojeg nije pokretao nikakav postupak i ne
dovodi u sumnju da se rampa sve vrijeme koristila po tuženicima na miran način. Ne
čini spornim kako se do prvog kata kuće tuženika može pristupiti isključivo preko
sporne površine. U svakom slučaju, iskazi svjedoka drže se uvjerljivim i
vjerodostojnim te im se poklanja vjera u odnosu na ovdje odlučne činjenice.
20. Slijedom iznijetog, nedvojbeno je utvrđeno kako je temeljem zakonskih
odredbi i odluke tadašnje jedinice lokalne samouprave, ovdje sporni dio čest. zem.
, površine 141 m2, u tijeku 80-tih godina prošlog stoljeća postao društveno
vlasništvo i prestao biti dio cjeline u faktičkoj vlasti tužitelja, nakon čega je prostor
izgrađen i definiran na način koji je praktički istovjetan današnjem stanju. Dakle,
predmetna rampa je po trećoj osobi, odnosno po djelatnicima "Cestara", izgrađena
na površini koja je tom prilikom fizički izdvojena od posjeda tužitelja i ograđena
betonskim zidom položenim uz zapadnu fasadu njegovog objekta, nakon čega se
prostor nastavio koristiti isključivo radi pristupa kućama tuženika, kako njihovim
stambenim prostorima, tako i poslovnom prostoru-radionici, a danas skladištu na
prvom katu. Također je utvrđeno kako su tim prigodama tuženici, članovi njihovih
obitelji, ali i treće osobe, vozilima ili pješice pristupali na neometan i neosporavan
način, a svakako uz znanje tužitelja čiji je objekt položen uz istočnu granicu prijepora,
što je sasvim očekivano uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje. Naime, kako je
već navedeno, njegova vlasnička i posjedovna ovlaštenja na spornom dijelu čest.
zem. prestala su zbog društvenog interesa temeljem zakona i odlukom treće
osobe prije izgradnje rampe i stubišta, a kod takvog stanja stvari jasno je kako nije
pokretao sudske ili druge postupke, niti iskazivao protivljenje tuženicima i trećim
osobama prilikom svakodnevnog korištenja nekretnine.
21. U skladu s ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, predmetna tužba nema
valjanog zakonskog uporišta, jer su tuženici dokazali kako u njihovom postupanju
nema protupravnosti i kako imaju pravo na korištenje predmetne nekretnine, radi
čega je zahtjev tužitelja, postavljen radi zaštite od uznemiravanja spornog dijela čest.
zem., valjalo odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.
22. Nasuprot tome, iz stanja u spisu proizlazi osnovanost protutužbe, jer su
tuženici dokazali ostvarenje pretpostavki propisanih citiranom odredbom iz čl. 229. st.
1. ZV. Dakle, nedvojbeno je kako je od izgradnje rampe i stubišta krajem 80-tih
godina prošlog stoljeća, do tužbe F. M. zaprimljene 1. srpnja 2011.
(poslovnog broja P-11400/15, a ranije oznake Pst-810/11), proteklo preko 20 godina
samostalnog, neometanog i kontinuiranog provoza i prolaza tuženika, kako vozilima,
tako i pješice, preko dijela čest. zem., koji je sudski vještak identificirao i
prikazao na skici lica mjesta u dopuni svog vještva od 27. travnja 2022. Ovaj posjed
prava je istinit, jer nije pribavljen silom, potajno ili prijevarom ni zlouporabom
povjerenja, a u svakom slučaju pošten, jer u trenutku stjecanja krajem 80-tih godina
ili nakon toga, a sve do 1. srpnja 2011., tuženici nisu imali razloga sumnjati da im
pravo na posjed ne pripada, a kako se ni tužitelj tom postupanju nije protivio, niti na
tu okolnost u spisu postoji dokaz ili kakav trag, jasno je kako u ovom slučaju
zakonska presumpcija poštenja nije osporena ili kako dovedena u sumnju. Dakle,
posjed prava služnosti ima zakonom propisanu kakvoću, kontinuitet i dugotrajnost, uz
napomenu kako za njegovo osnivanje nema drugih zakonskih ograničenja, kao što je
slučaj sa stjecanjem prava vlasništva dosjelošću zbog činjenice da se radi o
nekretnini u društvenom vlasništvu, stoga je u ovom slučaju u rok za dosjedanje
valjalo računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., kada je na snagu stupio Zakon o
preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Naime, prema odredbi
iz čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN br. 53/91, 9/91 i 77/92,
dalje ZOVO), koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., pravo vlasništva na stvari u
društvenom vlasništvu nije se moglo steći dosjelošću, ali takvog ograničenja nije bilo
kada je u pitanju stjecanje stvarne služnosti, jer je odredba iz čl. 55. ZOVO
propisivala ograničenje isključivo ukoliko se radi o društvenom sredstvu u društvenoj
pravnoj osobi, što ovdje nije slučaj. S tim u vezi valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 54
ZOVO prema kojoj se stvarna služnost mogla steći dosjelošću kada je vlasnik
povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik
poslužnog dobra nije se tome protivio.
23. Pod pretpostavkom da izneseno nije točno, potrebno je navesti kako je
stupanjem na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim
odnosima dana 8. listopada 1991., stavljena izvan snage odredba iz čl. 29. ZOVO,
što znači da je od tog dana bilo moguće stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na
stvarima (pokretnim i nepokretnim) koje su bile u društvenom vlasništvu. Odredbom
iz čl. 388. st. 4. ZV propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje
su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih
prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije
tog dana. Ova odredba bila je predmetom razmatranja Ustavnog suda RH koji ju je
ukinuo odlukom od 17. studenog 1999. uz stav kako se radi o neustavnoj odredbi,
nakon čega je Zakonom o izmjenama i dopunama ZV od 20. prosinca 2001.
izmijenjena odredba čl. 388. st. 4. ZV, tako da se u rok za stjecanje dosjelošću
nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za
stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa vrijeme
posjedovanja provedeno prije toga dana.
24. Međutim, iako Europski sud za ljudska prava u presudi od 11. lipnja 2009.
(u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske) na Odluku Ustavnog suda Republike
Hrvatske gleda "kao na ispravak nepoštenih učinaka odredbi iz čl. 388. st. 4. ZV u
javnom interesu", istodobno ističe kako nema naznaka da je bilo tko osim države
stekao bilo kakva prava na tom zemljištu u tijeku socijalizma ili da je bilo koja treća
osoba, osim podnositelja zahtjeva, ikada zahtijevala kakva prava u odnosu na to
zemljište, radi čega smatra kako u tom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su
potakle Ustavni sud da ukine označenu zakonsku odredbu. Po shvaćanju ovog suda,
stav Europskog suda za ljudska prava primjenjiv je i u ovoj pravnoj stvari, jer je
utvrđeno kako je čest. zem., odnosno temeljna čest. zem., još 1968.
postala društveno vlasništvo i dodijeljena na korištenje Općini radi izgradnje
javne prometnice uz obvezu tadašnjih korisnika, pravnih prednika tužitelja, na njezinu
predaju u posjed novom korisniku. Nakon što je postala društveno vlasništvo i
deposedirana, nema traga da je ova nekretnina bila predmet zahtjeva za zaštitom
prava dotadašnjih korisnika R. M. i M. M. ili trećih osoba pa
tako ni tužitelja F. M., što bi bilo inkompatibilno sa zahtjevom tuženika, što
znači da je odluka Ustavnog suda o ukidanju odredbe ZV kao neustavne, išla u prilog
isključivo državi. S tim u vezi, sud smatra kako se u predmetnoj stvari kao rok za
stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću, može računati i posjed tuženika prije 8.
listopada 1991.
25. Konačno, kod donošenja odluke o osnovanosti protutužbe valjalo je, pored
svega iznesenog, uzeti u obzir i svrhu koja se ostvaruje izvršavanjem služnosti, kao i
mogućnost pristupa tuženika svojim stambenim i poslovnim prostorima u njihovim
objektima. Tužitelj je prilikom očevida skrenuo pozornost kako tuženici do svojih
nekretnina mogu pristupati primjereno i bez korištenja predmetne rampe i stubišta i to
preko betonskog stubišta položenog u krajnjem sjeverozapadnom dijelu objekta
tuženika pod 2. Međutim, pregledom cjelokupnog lica mjesta sud je utvrdio kako je u
tom slučaju pristup moguć isključivo pješice i to u prostor objekta ovog tuženika, ali
ne i do objekta tuženika pod 1, jer su međusobno fizički odvojeni zidovima kuća, tako
da je isključivo preko sporne rampe i stubišta moguće pristupiti u kuću tuženika i to s
južne strane preko dvorišta koje se nadovezuje na predmetnu nekretninu. Nadalje, i
tužitelj u svom iskazu ne čini spornim kako se do kata kuće tuženika ne može
pristupiti vozilom mimo betonske rampe kao jedine opcije. Osim toga, svakako je
valjalo uzeti u obzir kako se prema njegovom prijedlogu, a u iznesenim okolnostima,
ne može pristupiti ni do poslovnog prostora tuženika položenog u suterenu sa istočne
strane njihovih kuća, a radi se o skladištu kojem svakodnevno pristupaju vozila
dostave, ali i korisnika njihovih proizvoda i usluga. Tužitelj nije postupio u skladu s
citiranom odredbom iz čl. 7. st .1. ZPP i dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno
proizlazila izvedivost, svrsishodnost i financijska opravdanost građevinskih i
zanatskih radova koje bi bilo potrebno izvesti radi izmjene postojećeg stanja
(unutarnja komunikacija između kuća tuženika, izmjena i prenamjena postojećih
stambenih prostorija), odnosno stvaranja uvjeta za prestanak služnosti, ali je i bez
toga jasno kako bi oni, u slučaju da su tehnički mogući, bili iznimno zahtjevni i
predstavljali znatan financijski teret tuženima. Pored toga, potrebno je dodati kako
tužitelj zbog već iznesenog nedostataka stvarnih vlasničkih i posjedovnih ovlaštenja
nema pravnog interesa zahtijevati od tuženika provođenje ovako opsežnih radova
rušenja i građenja, a dvojbeno je bi li oni bili odobreni od nadležnih državnih službi,
pogotovo kada se uzme u obzir da nekretnina čest. zem., položena sjeverno
od kuća tuženika, predstavlja suvlasničku zajednicu Grada i niza fizičkih osoba
(M., A., P., M. i M. J.), kako to proizlazi iz stanja u zemljišnim
knjigama.
26. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, protutužbeni zahtjev
postavljen radi osnivanja prava stvarne služnosti na teret predmetne nekretnine, a u
korist nekretnine tuženika te upis tog prava u zemljišnim knjigama, ima valjanu
zakonsku osnovu u citiranoj odredbi iz čl. 229. st. 1. ZV, stoga ga je trebalo prihvatiti
u cijelosti, kako je i odlučeno u točki II izreke presude.
27. S obzirom na ishod spora, odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi
iz čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženima je priznat trošak sastava odgovora na tužbu,
odnosno protutužbe od 5. ožujka 2021. i obrazloženih podnesaka od 4. travnja i 14.
lipnja 2022. te zastupanja na ročištima održanim 8. travnja i 16. lipnja 2021., 2.
veljače, 26. travnja i 20. rujna 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku radnju, u
skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje
OT). Dakle, priznat im je trošak zastupanja u iznosu od 20.000,00 kn, koji je valjalo
uvećati za 10% zbog zastupanja više osoba (Tbr. 36. toč. 1. OT), za 25% PDV te
trošak očevida i vještačenja u iznosu od 1.799,40 kn, koji predstavlja polovinu
ukupnog troška u iznosu od 3.598,80 kn (372,80+3.226,00), jer su ga parnične
stranke snosile na jednake dijelove. Trošak sudske pristojbe nije priznat jer ga
tuženici nisu zatražili u skladu s odredbom iz čl. 164. st. 2. ZPP po kojoj je stranka
prilikom podnošenja zahtjeva za naknadu troška navesti točno određen trošak za koji
traži naknadu, već su zahtjev podnijeli paušalno, odnosno po odluci suda.
28. U skladu s iznesenim, tužitelju je valjalo naložiti naknadu parničnog troška
tuženika u iznosu od 29.299,40 kn/3.888,70 eura a ovaj iznos novčane obveze
valjalo je dvojno iskazati u kunama i eurima, temeljem odredbi iz čl. 48. st. 1. i 2.
Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22) i
odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna.
Na dosuđeni iznos tuženici imaju pravo na zatraženu zateznu kamatu koja teče u
skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
(NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), kako je i odlučeno u točki II izreke presude.
Split, 11. studenog 2022.
Sudac
Branko Malenica
PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
- pun. tužitelja-protutuženika
- pun. tuženika-protutužitelja