Pristupanje sadržaju
1 Posl. broj: 4. P-241/2021-28
Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: 4. P-241/2021-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja K. F., OIB …, S. Đ. zastupanog po punomoćniku S. H. odvjetnici iz O., protiv tuženika A. B. dioničko društvo, OIB …, Z. zastupana po punomoćniku I. Š. odvjetnici iz Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. listopada 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 11. studenog 2022. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu, broj …, od dana 21. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika J. A. iz Đ., pod brojem: …, koji glasi: "u iznosu od 16.000,00 CHF (slovima: šesnaesttisuća CHF-a), odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita.
II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 1. Ugovora o kreditu, broj …, od dana 21. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika J. A. iz Đ., pod brojem: …, koji glasi:" u kunskoj protuvrijednosti iznosa od *16.000,00 CHF (slovima: šesnaesttisuća CHF-a).
III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 3. Ugovora o kreditu, broj …, od dana 21. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika J. A. iz Đ., pod brojem: …, koji glasi: " u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja."
IV Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 3. točka 4. Ugovora o kreditu, broj …, od dana 21. srpnja 2005. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika J. A. iz Đ., pod brojem: …, koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan plaćanja".
V Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB …, tužitelju K. F. iz Đ., OIB …, zbog ništetne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 8.935,60 kn/1.185,96 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:
na iznos od 11,76 kn/1,56 eura od 01.10.2005. pa do isplate
na iznos od 10,39 kn/1,38 eura od 01.11.2005. pa do isplate
na iznos od 8,55 kn/1,13 eura od 01.12.2005. pa do isplate
na iznos od 35,15 kn/4,67 eura od 01.01.2006. pa do isplate
na iznos od 37,48 kn/4,97 eura od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 45,76 kn/6,07 eura od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 55,55 kn/7,37 eura od 01.02.2009. pa do isplate
na iznos od 60,55 kn/8,04 eura od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 49,11 kn/6,52 eura od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 46,45 kn/6,16 eura od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 28,69 kn/3,81 eura od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 11,90 kn/1,58 eura od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 18,69 kn/2,48 eura od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 29,34 kn/3,89 eura od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 21,73 kn /2,88 eura od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 16,35 kn /2,17 eura od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 31,80 kn /4,22 eura od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 47,02 kn /6,24 eura od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 62,54 kn/8,30 eura od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 58,43 kn/7,75 eura od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 87,30 kn/11,59 eura od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 78,40 kn/10,41 eura od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 90,81 kn/12,05 eura od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 166,91 kn/22,15 eura od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 148,87 kn/19,76 eura od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 211,40 kn/28,06 eura od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 178,62 kn/23,71 eura od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 153,70 kn/20,40 eura od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 231,30 kn/30,70 eura od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 276,91 kn/36,75 eura od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 241,39 kn/32,04 eura od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 246,06 kn/32,66 eura od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 227,36 kn/30,18 eura od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 232,92 kn/30,91 eura od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 315,01 kn/41,81 eura od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 326,78 kn/43,37 eura od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 421,30 kn/55,92 eura od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 392,89 kn/52,15 eura od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 333,40 kn/44,25 eura od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 331,68 kn/44,02 eura od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 325,94 kn/43,26 eura od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 346,71 kn/46,02 eura od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 365,93 kn/48,57 eura od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 366,56 kn/48,65 eura od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 355,12 kn/47,13 eura od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 358,74 kn/47,61 eura od 01.05.2012. pa do isplate
na iznos od 366,60 kn/48,66 eura od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 359,86 kn/47,76 eura od 01.07.2012. pa do isplate
na iznos od 358,85 kn/47,63 eura od 01.08.2012. pa do isplate
na iznos od 351,04 kn/46,59 eura od 01.09.2012. pa do isplate
sve to u roku 15 dana.
VI Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB …, tužitelju K. F. iz Đ., OIB ..., naknaditi parnične troškove u iznosu od 9.362,50 kn/1.242,60 eura uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđenja, tj. od 11. studenog 2022. godine do konačne isplate, u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.
VII Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 567,65 kn/75,34 eura.
Obrazloženje
1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je 21. srpnja 2005. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa pravnim prednikom tuženika (S. b. d.d.), broj Ugovora: …, kojim se Ugovorom prednik tuženika, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen Ugovorom. Tuženik je pravni slijednik S. b. d.d. O., budući da je H.-A.-A.-B. d.d. (sada A. b. d.d.) pripojila S. b. d.d. O.. Sukladno čl. 3. predmetnog Ugovora tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama obračunatim po srednjem tečaju S. b. d.d. O. na dan plaćanja anuiteta, te iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF nego je mislio da je svaka strana sklapanjem Ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezano za valutu CHF u tolikoj mjeri porasti da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita kao i tužiteljevu egzistenciju isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.
2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se potvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
3. Tužitelj ovom tužbom potražuje isplatu iznosa, tj. restituciju kao pravnu posljedicu ništetnosti po osnovi tečajne razlike i taj iznos ujedno je i iznos za koji je krivnjom tuženika umanjena imovina tužitelja, te sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog Ugovora stekla. Slijedom čega tužitelj potražuje razliku u onim anuitetima koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na dan puštanja kredita.
4. Tužitelj je prvotno specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 9.503,25 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, na ime razlike u onim anuitetima koju je tužitelj zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je bio važeći na dan puštanja kredita, a nakon što je provedeno vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je, a sukladno čl. 186.b ZPP-a, specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupno 8.935,60 kn/1.185,96 eura, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini. Tuženik navodi da S. b. d.d. O. s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača zbog čega se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđena i pravna tumačenja iz navedenih presuda, obzirom da za S. b. d.d. nije utvrđeno da bi u Ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. Tuženik nadalje ističe i prigovor zastare potraživanja jer je tužba podnesena 21. lipnja 2021. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 21. lipnja 2016. godine nastupila je zastara potraživanja, pa nije došlo do prekida zastare prije podnošenja tužbe, te se jedino u konkretnom slučaju može primijeniti odredba čl. 241. ZOO-a, tako da je neprihvatljivo tumačenje Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak pa tuženik smatra da takvo mišljenje Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Nadalje tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. godine u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud RH nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe, te ne može popunjavati postojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu.
6. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka pravnog interesa te navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a, jer se na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 može pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, pa stoga ne postoji pravni osnov niti pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
7. Tuženik navodi da smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita sa fiksnom ili s promjenjivom kamatom stopom, kao što se pregovaralo dali želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u eur ili pak valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile su jasne, lako uočljive i razumljive, te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja Ugovora bila poštovana u cijelosti. Stoga tuženik smatra da je pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno čl. 172. st. 2. Zakona o bankama koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete Ugovora iz kojeg su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a sukladno čl. 173. u svezi s čl. 175. istog zakona, banka je obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope, tako da je tužitelju kao potrošaču tuženik predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete Ugovora iz kojeg su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, te je očigledno da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova i niti u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, a tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću i mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati dali su stranke sposobne i ovlaštene na poduzimanje i sklapanje posla i objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.
8. Nadalje tuženik navodi da je valutna klauzula u Ugovorima o kreditu bila dopuštena i u skladu je s prisilnim propisom, tj. Zakonom o obveznim odnosima i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF mogla je biti niža za tužitelja.
9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 21. srpnja 2005. godine, specifikacija uplata, otplatni plan, pročitao nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke L. B., dopunu nalaza istog vještaka, podneske stranaka, te saslušao tužitelja i svjedoka A. K..
10. Sud je odbio prijedloge tuženika za saslušanjem javnog bilježnika J. A., sudužnika po kreditu Z. F. na okolnost osporavanja statusa potrošača, te svjedoka I. K. C., H. S. i L. R., budući je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, a provođenje ovih personalnih dokaza nije niti relevantno za ovaj tijek postupka.
11. Naime, javni bilježnik predložen je na utvrđivane okolnosti razumijevanja Ugovora o kreditu, te prave i ozbiljne volje za sklapanje istog od strane tužitelja. Javni bilježnik prilikom solmenizacije Ugovora sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu upozorava stranku na pravne posljedice neizvršenja Ugovora, pa sud smatra da nije potrebno utvrđivati činjenicu da je prilikom solmenizacije Ugovora javni bilježnik upozorio tužitelja na pravne posljedice neispunjavanja preuzetih obveza, a činjenica je da je tužitelj preuzete obveze i bez obzira na ništave ugovorne odredbe u cijelosti ispunio jer je kredit u cijelosti vraćen.
12. Nadalje, svjedoci I. K. C., H. S. i L. R., predloženi su na okolnost upozoravanja potrošača o rizicima vezanim za rast švicarskog franka prilikom sklapanja pojedinih Ugovora o kreditu, ali je činjenica da niti jedan od tih svjedoka nije sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu nije imao razumnog osnova predvidjeti značajni porast tečaja CHF, pa je nelogično da bi o rizicima upozoravao potrošače.
13. Tužitelj K. F. u svom iskazu je naveo da je Ugovor o stambenom kreditu zaključio sa tuženikom 2005. godine u valuti CHF jer su mu upravo djelatnici banka na kreditnom odjelu sugerirali da zaključi takav Ugovor, jer je kamatna stopa bila manja u odnosu na neke druge kredite. Prije potpisivanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita nikada nije bio pozivan od strane banke, niti mu je itko u trenutku potpisivanja objasnio što znači promjena kamatne stope, kao i eventualna promjena tečaja. Kredit je podigao 2005. godine na rok od 7 godine i isti otplatio u cijelosti. Početna rata kredita iznosila je 1.030,00 kn da bi na kraju iznosila više od 1.500,00 kn mjesečno, a njemu bankar nije objasnio što znači valuta CHF, a niti je upozoren da bi rata kredita mogla toliko porasti zbog eventualnog rasta tečaja, jer da je to znao sigurno ne bi zaključio takav Ugovor. Anuitete kredita plaćao je osobno na šalteru poslovnice u Đ..
14. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je logičan, uvjerljiv i neposredan, te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, znači o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja posebno u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu predočen najpovoljnijim, te mu je upravo preporučeno sklapanje spornog Ugovora. Također sud je poklonio vjeru i njegovom iskazu u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno što znači promjena kamatne stope, ni njezino kretanje koja je ugovorena kao promjenjiva, te očito da je riječ o tipskom ugovoru, te da tužitelj nije imao razloga sumnjati u sugestiju kreditnog referenta, odnosno službenika tuženika kojeg je smatrao stručnim.
15. Svjedok A. K., djelatnica tuženika, u svom iskazu je navela da je kod tuženika u poslovnici Đ. zaposlena od 2009. godine i nakon što je upoznata s predmetom spora navela je da nije radila kao bankar na tome kreditu, odnosno da nije sudjelovala u zaključenju tog ugovora.
16. Tužbeni zahtjev je osnovan.
17. Nije sporno da je tužitelj zaključio 21. srpnja 2005. godine Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa pravnim prednikom tuženika (S. b. d.d.), broj Ugovora: …, temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 16.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 7 godina i početnu kamatnu stopu od 4,90% godišnje. Također nije sporno da su stranke odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,90% godišnje, ta da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju S. b. d.d. O. za devize na dan plaćanja, te da su kamate uključene u anuitete i plaćaju se sukladno odredbama čl. 3. ugovora, te da je odredbom čl. 4. određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.
18. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi u čl. 2. Ugovora o kreditu, kao i dio odredbi sadržan u čl. 3. toč. 1., 3. i 4. istog ugovora, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, dali je nastupila zastara potraživanja, te dali je tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.
19. U ovom postupku tužitelj traži djelomično utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u dijelu u kojoj je ugrađena valuta CHF, te traži isplatu pretplaćenog dijela anuiteta koji se odnosi na valutu.
20. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik A. b. d.d. Z. u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
21. Stoga nije pravno odlučno što nekadašnja S. b. d.d. O. nije stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima, jer je tuženica pripajanjem S. b. 2009. godine, kao univerzalna pravna slijednica, preuzela sva prava i obveze S. b. d.d. kao pripojenog društva. Pored toga S. b. d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala, kao pravni subjekt, jer je pripojena tuženici, radi čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže i na tuženicu neovisno o tome jeli ona ili pak S. b. d.d. zaključila ugovor s tužiteljem.
22. Na okolnost dali se o spornim odredbama ugovora pregovaralo sud je prihvatio prijedlog tuženika te saslušao njihovog zaposlenika A. K. a koja u svom iskazu je i navela da nije sudjelovala u zaključenju tog ugovora a samim time nije s tužiteljem ni pregovarala o spornim odredbama ugovora. Odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu propisane su pretpostavke na temelju kojim bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenim. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila u naprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbu u naprijed formuliranog standardnom ugovora trgovca. Također i odredbom čl. 3. st. 1. Direktive vijeća 93/13EEZ 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
23. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru kojim je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti.
24. Imajući u vidu da je valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 3. st. 3. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju S. b. d.d. O. za devize za dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već je prihvatio od strane referenta banke predmetni ugovor koji mu je predočen kao najpovoljniji, a da se nije pregovaralo proizlazi i iz iskaza djelatnika tuženika A. K. koja čak nije niti sudjelovala u zaključenju tog ugovora, a niti je radila kao bankar na tom kreditu.
25. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
26. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF valja reći da valutna klauzula sama po sebi nije nezakonita, ali je ugovorena na nepošten način i da je upravo zbog toga ništetna.
27. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 301) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2005. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita.
28. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istakao prigovore u podnesku od 3. veljače 2022. godine, te naveo da je nalaz i mišljenje vještaka neodređen i u potpunosti nejasan obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u svom nalazu, te da postoje i razdoblja u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih koje je vještak utvrdio u početnom otplatnom planu, tuženik ističe prigovor prijeboja tužiteljeva potraživanja. Nadalje tuženik navodi da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite a ne po početnom tečaju, kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem. Također navodi da je vještak prilikom izračuna koristio pogrešan tečaj na dan 1. prosinca 2015. godine te 1. siječnja 2016. godine, slijedom čega je navedeni izračun netočan.
29. Na istaknute prigovore vještak se očitovao 4. svibnja 2022. godine, te naveo da je vještačenje provedeno sukladno nalogu suda, a glede prigovora tuženika da je prilikom izračuna koristio pogrešan tečaj na dan 1. prosinca 2015. godine i 1. siječnja 2016. godine, vještak je naveo da je izračun rađen zaključno sa 1. rujna 2012. godine pa tečajem i za dane koje navodi tuženik u istom izračunu nisu niti korišteni. Također vještak se očitovao da pretplate po osnovi kamatnih stopa nisu bile predmet tužbe niti vještačenja, a prilikom izračuna tečajne razlike ista je izračunata na realizirane anuitete sa uključenim svim promjenama kamatnih stopa.
30. Budući da je vještak u svom pisanom očitovanju otklonio prigovore tuženika i sud je takve prigovore nije cijenio osnovanim zbog čega je odbio prijedlog tuženika da se vještak neposredno sasluša. Osim toga sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom kamatne stope važeće na kunske kredite kada je nesporno da je među stranka sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF.
31. Tako tuženik u svom očitovanju navodi da je iznos tzv. pozitivne pretplate potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku u pretplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF koji je u tim mjesecima bio manji od onog početnog prema kojem je sud utvrđivao i dosudio tužitelju povrat pretplaćenog uz obrazloženje što ugovorni odnos stranaka po sklopljenom Ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjelovit odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, te iako tuženik ne prizna niti u jednom smislu izračun vještaka i postojanje pretplate, navodi da bi pretplata iznosila 7.469,59 kn, a ne 8.935,60 kn.
32. Neosnovani su navodi tuženika da je iznos tzv. pozitivne pretplate potrebno umanjiti za tzv. negativnu razliku u pretplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečajne razlike CHF, i to iz razloga što tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa ne može sada tuženik crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanje nečeg što nije primio.
33. Stoga je sud u cijelosti prihvatio konačno postavljeni tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća na način da je izračunao svakomjesečnu razliku pretplaćenih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje se odnose na razdoblje od 1. listopada 2005. godine do 1. rujna 2012. godine i dosudio tužitelju iznos od 8.935,60 kn, sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
34. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
35. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.
36. Nadalje, sud nije prihvatio tuženikom prigovor zastare potraživanja. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač nastupio je prekid zastare, a koji prekid je trajao sve do donošenja pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. godine, a jednom prekinuta zastara počinje teći iz početka i tužitelj ima pravo potraživati isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe za razdoblje od 5 godina prije podnošenja kolektivne tužbe, odnosno prije travnja 2012. godine i to počevši od travnja 2007. godine pa nadalje, a u konkretnom slučaju tužitelj je mogao tražiti povrat predmetnog iznosa, temeljem ništetne odredbe ugovora nakon što su presudom Visokog Trgovačkog suda odredbe u potrošačkim ugovorima utvrđene ništetnim, što znači da zastara za potraživanje tužitelja nastala porastom tečaja, nastupa u lipnju 2023. godine.
37. Tužitelj je prvotno postavio zahtjev za isplatu iznosa od 9.503,25 kn, da bi kasnije, a nakon provedenog vještačenja postavio zahtjev za isplatu iznosa od 8.935,60 kn. Tužitelj je dakle, djelomično smanjio tužbeni zahtjev, pa se sukladno čl. 191. st. 3. ZPP-a ne radi o preinaci, već o djelomičnom povlačenju tužbe. Međutim, tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, budući se isti upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, slijedom čega je za taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti.
38. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 155. ZPP-a. Odlučujući o trošku, sporno je u ovom postupku bilo osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, te isplatom iznosa od 9.503,25 kn i u postupku je uspio sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti te djelomično sa zahtjevom za isplatu. U odnosu na osnovanost tužitelj je uspio u cijelosti (100%), dok je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 94% (od zatraženih 9.503,25 kn dosuđeno 8.935,60 kn), stoga je tužiteljev uspjeh u postupku 97% (194%/2), a tuženikov je 6%.
39. Odredbom čl. 154. st. 5. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koja je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Stoga kako tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u vezi kojeg su nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka.
40. Tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn, sastav podneska od 24. rujna 2021. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) 750,00 kn, sastav podneska od 30. ožujka 2022. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) 750,00 kn, sastav podneska od 22. rujna 2022. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) 750,00 kn, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 5. listopada 2021. godine 750,00 kn, na ročištu 4. studenog 2021. godine 750,00 kn i na ročištu 11. listopada 2022. godine 750,00 kn, uvećano za troškove PDV-a 1.312,50 kn, trošak vještačenja 2.000,00 kn i trošak sudskih pristojbi 800,00 kn, tj. ukupno 9.362,50 kn.
41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 11. studenog 2022. g.
Sutkinja
Snježana Brajko, v.r.
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude. (čl., 335. st. 9. ZPP-a. u vezi s čl. 443. st. 2. ZPP-a).
DNA:
- Tužitelju po punomoćniku
- Tuženiku po punomoćniku
Fiksni tečaj konverzije 7,53450