Poslovni broj: 11 P-327/2022-26

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

      Rijeka, Zadarska 1 i 3         

Poslovni broj: 11 P-327/2022-26

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci po sucu Željki Štrk-Vozila kao sucu pojedincu u parničnom predmetu po tužbi tužitelja O. D. M. I. P. d.o.o. R., OIB …, protiv tuženika F. A., Z., OIB …, ZA R. C. R., R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika H.-O. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupaju odvjetnici iz O. društva O., P. i P. d.o.o. Z., radi naknade štete, VPS: 21.625,00 kn, nakon održane glavne i javne rasprave dana 6. listopada 2022., u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja G. M., punomoćnice tuženika S. U., diplomirane pravnice, zaposlenice tuženika, i u odsutnosti umješača na strani tuženika, dana 11. studenog 2022.

p r e s u d i o   j e

I.                             Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

                            "Tuženik je dužan isplatiti tužitelju 5.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 8,3 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.".

II.                             Tužitelj je dužan umješaču na strani tuženika naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1.                            Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Općinskog suda u Puli posl.br. Ps-27/17 od 20. srpnja 2018., koja je preinačena rješenjem Županijskog suda u Puli br. Gž-171/19 od 4. ožujka 2019., naloženo P. i M. G. iz L. da plate odvjetničke troškove u iznosu od 16.625,00 kn. Tužitelj da je tuženiku temeljem tih odluka podnio zahtjev za izravnu naplatu dana 23. svibnja 2019., protiv P. G., istog dana drugi zahtjev protiv M. G., zahtijevajući da se odvjetnički troškovi naznačeni u drugostupanjskoj odluci, u iznosu od 16.625,00 kn isplate na račun tužitelja kao punomoćnika stranke M. M. D.. Tuženik da je odbio provesti te zahtjeve, s obrazloženjem da se naplata ne može izvršiti, budući se u zahtjevima za izravnu naplatu traži isplata na račun stranke tužitelja M. M. D., dok upisani račun pripada tužitelju kao punomoćniku te stranke. Tuženik da je stoga vratio zahtjeve tužitelju. Tužitelj da je u parničnom postupku zastupao stranku M. M. D., i ta stranka da je ovlastila ovdje tužitelja da je zastupa i u ovršnom postupku pred tuženikom. Tužitelj da je u cilju provedbe ovrhe dostavio sve tražene podatke, na zahtjevima naveo broj računa na koji treba biti isplaćen iznos, i pozvao tuženika da izvrši uplatu sredstava temeljem sudskih odluka. U obrascu zahtjeva da ne postoji mogućnost navođenja broja računa punomoćnika ovrhovoditelja, već da samo postoji stavka da se naplata tražbine prenese s računa ovršenika na račun ovrhovoditelja. Stoga tužitelj da nije imao rubriku u koju bi upisao da se tražbina ima prenijeti na račun punomoćnika stranke. Tužitelj kao punomoćnik da je ovlašten od protivne strane primiti dosuđene troškove postupka, a i sama stranka da ga je na to ovlastila. Stoga da je tuženik bio dužan provesti izravnu naplatu neovisno o tome što tužitelj u zahtjevu nije upisao da naplata ide "na račun punomoćnika". Tužitelj se još poziva na istovjetnost situacije te navodi da je tuženik u istima proveo zahtjeve za izravnu naplatu. Tužitelj smatra da se radi o nepotrebnoj birokraciji, te da je uslijed neosnovanog odbijanja postupanja po zahtjevima za izravnu naplatu, tužitelju nastala šteta, i to u vidu povrede prava osobnosti, po kojoj osnovi potražuje iznos od 5.000,00 kn. Stoga predlaže da sud donese presudu  citiranu u izreci.

2.                            Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, te da je tužba neosnovana. Tuženik da je postupio sukladno odredbi članka 15. točka 4. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, u svezi s odredbom članka 209. stavak 1. Ovršnog zakona, te utvrdio nemogućnost postupanja, budući se u zahtjevu za izravnu naplatu traži isplata na račun ovrhovoditelja, a vlasnik navedenog računa da je punomoćnik ovrhovoditelja, tj. ovdje tužitelj. Tuženik je osporio da bi postupanjem tuženika nastala šteta tužitelju. Šteta da će nastati tek ukoliko tužitelj ne dostavi ispravno popunjen zahtjev za izravnu naplatu, a račun ovršenika P. G. se u međuvremenu blokira. Što se tiče M. G., njen račun da je u neprekidnoj blokadi 2055 dana. Tuženik stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3.                            Tužitelj u podnesku od 18. studenog 2019. ističe da nigdje nije propisano da punomoćnik mora u tuženikov obrazac upisati riječi "na račun punomoćnika broj…", već samo broj računa i naziv banke. Tužitelj da je uz zahtjev predao i podnesak sa specifikacijom tražbine, gdje je točno naznačio kome i na koji broj računa je potrebno prenijeti zaplijenjena novčana sredstva, a to da je učinio upravo zato jer obrazac tuženika ne daje mogućnost upisati riječi "na račun punomoćnika ovrhovoditelja". Naplata da nije nemoguća zbog toga što je u zahtjevu naveden račun punomoćnika, jer da sam tuženik zna da je to račun punomoćnika. Podzakonski propisi da određuju samo tehniku provedbe prava, tako da je pozivanje tuženika na Pravilnik promašeno. Tuženik da nije naveo da je račun M. G. blokiran, kada je odbio provedbu naplate. Svi uvjeti za izravnu naplatu da su bili ispunjeni.

4.                            Podneskom od 19. studenog 2019., društvo H.-O. d.d. Z., stupilo je u parnicu kao umješač na strani tuženika kao osiguratelj tuženika od odgovornosti, prema polici koju je dostavio. Umješač je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, ističući da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu. Tužitelj da je pogrešno ispunio zahtjev za naplatu, te da ga je trebao nakon što mu je vraćen ispravno popuniti, naznačujući da isplata ide na račun punomoćnika ovrhovoditelja, a ne samo ovrhovoditelja ili pokrenuti sudsku ovrhu. Tužitelj da to nije učinio, niti je dokazao da mu je nastala šteta, niti dokazuje uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženika i navodne štete. Umješač stoga predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

5.                            Na pripremnom ročištu održanom dana 26. studenog 2016., stranke i umješač su ustrajali kod dotadašnjih navoda, kao i na ročištu za glavnu raspravu održanom istog dana. Na pripremnom ročištu je raspravnim rješenjem dopušteno društvu H.-O. d.d., sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača na strani tuženika, pozivom na odredbu članka 206. i 207. stavak  Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08 , NN 123/08, NN 57/11 i NN 25/13), dalje ZPP. Naime, tužitelj se usprotivio sudjelovanju umješača u postupku, pa je sud bio dužan donijeti odluku. Sud je utvrdio postojanje pravnog interesa umješača za sudjelovanje u postupku, s obzirom da je vjerojatno da bi u slučaju uspjeha tužitelja  u sporu, umješač bio u obvezi naknaditi tuženiku plaćeni iznos na ime naknade štete temeljem police osiguranja od odgovornosti (list 92 spisa).

6.                            Dana 10. siječnja 2020. sud je presudom posl.br. P-556/2019-8 od 10. siječnja 2020. odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, tj. i za imovinsku i za neimovinsku štetu, iz razloga jer je ocijenjeno da u postupanju tuženika nema protupravnosti.

7.                            Po žalbi tužitelja, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem posl.br. Pž-1625/2020-2 od 16. svibnja 2022. potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.625,00 kn, na ime imovinske štete, uz obrazloženje da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da na strani tuženika nema protupravnog postupanja, jer da je tuženik postupio protupravno, postupivši protivno odredbama članka 5. stavak 11. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18), neovisno o tome što je postupao po Pravilniku o obliku i sadržaju zahtjeva za izravnu naplatu (NN 115/12, NN 127/14 i 82/17), budući taj Pravilnik kao podzakonski akt nije u skladu sa Zakonom. Međutim, neovisno o navedenom, drugostupanjski sud utvrdio je da tužitelj nije dokazao ispunjenje drugih pretpostavki odgovornosti za (imovinsku) štetu, jer nije dokazao štetu i uzročnu vezu, odnosno da je bio spriječen u naplati tražbine s osnove troškova postupka putem suda, i da mu je upravo stoga nastala šteta u visini nenaplaćenih troškova. Stoga je u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena, dok je predmet vraćen na ponovni postupak u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, jer da u tom dijelu zahtjeva presuda ne sadrži razloge, pa da je time počinjena i bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tužitelj da u tom dijelu navodi da je tuženik u drugim predmetima postupio po zahtjevima tužitelja kao punomoćnika za naplatu troškova postupka na račun tužitelja kao punomoćnika, a u tim slučajevima da je tužitelj na identičan način zahtijevao prijenos novčanih sredstava na račun tužitelja kao punomoćnika. Stoga da je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja, jer da ne bi smio trpjeti nezakonite radnje kada ostvaruje neko svoje pravo. Kako sud u tom dijelu nije izveo predložene dokaze, u ponovljenom postupku da je potrebno iste provesti, te ocijeniti, da li je tuženikovim zastupanjem došlo do povrede prava osobnosti iz članka 19. stavak 3. ZOO-a.

8.                            U ponovljenom postupku, saslušan je zastupnik po zakonu tužitelja G. M..

9.                            Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, te saslušanjem zastupnika po zakonu  tužitelja G. M..

10.              Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

11.              Iz drugostupanjske odluke koja je prije citirana proizlazi da je u konkretnom slučaju ispunjena pretpostavka protupravnosti u postupanju tuženika, ali ostaje za utvrditi da je tužitelju uslijed protupravnog postupanja tuženika nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti.

12.              Prema odredbi članka 19. stavak 1.  Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 41/08 i NN 78/15 i NN 29/18), dalje ZOO, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim Zakonom. Prema odredbi stavka 2. istog članka pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Prema odredbi stavka 3. istog članka, pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr.

13.              U konkretnom slučaju, tužitelj je trgovačko društvo, dakle, pravna osoba, pa na konkretni slučaj valja primijeniti prije citiranu odredbu članka 19. stavak 3. ZOO-a, odnosno ocijeniti koja neimovinska šteta i u kojem opsegu je nastala tužitelju kao pravnoj osobi.

14.              Zastupnik po zakonu tužitelja G. M. iskazao je da je on osobno frustriran i bijesan zbog postupanja tuženika kao tijela koje ima javnu ovlast, i koje je težište prebacilo na formu i zanemarilo sadržaj, odnosno pravomoćnu presudu, po kojoj je tuženik trebao postupati. Tuženik postupa previše formalistički i kruto, da zahtijeva pisanje crtice i zareza, da li je naznačen račun, i da li je navedeno čiji je to račun odnosno da li je to račun ovrhovoditelja ili njegova punomoćnika, unatoč tome što tuženik sve te podatke ima i zna o kome se radi, zna što piše u presudi, koja obveza proizlazi iz te presude. Tuženik da postupa s pozicije moći, i tome da nitko ne može stati na kraj. Istakao je primjer iz drugog predmeta, gdje je tužitelju kao punomoćniku vraćena osnova za plaćanje jer da je predujam uplaćen s pogrešnim OIB-om ovrhovoditelja, a zapravo da je predujam plaćen sa računa punomoćnika ovrhovoditelja. Međutim, u drugom istovjetnom slučaju, da to nije bio problem. Jedina svrha takvog postupanja tuženika je opravdanje vlastite birokratiziranosti. Agencija da bi trebala provoditi ovrhu presuda sudova, a ne svoje pravilnike i obrasce. Tužitelj, odnosno njegova stranka, da na taj način gubi redoslijed u naplati, uplaćenu naknadu tuženik da vraća, ali je tužitelj mora ponovno platiti.

15.              Sud je prihvatio iskaz zastupnika po zakonu tužitelja u cijelosti, cijeneći isti uvjerljivim, logičnim i  životnim.

16.              Iz dokumentacije koju je tužitelj predao u ponovljenom postupku, a koju dokumentaciju je sud prihvatio, s obzirom da se radi o ponovljenom postupku, a tuženik nije imao primjedbi (list 163-167 spisa), proizlazi da je tuženik u jednom slučaju vratio tužitelju osnovu za plaćanje, navodeći kao razlog pogrešan OIB ovrhovoditelja, dok je u drugom slučaju proveo osnovu za plaćanje, iako je bio označen isti OIB, konkretno OIB tužitelja kao punomoćnika ovrhovoditelja, a ne OIB ovrhovoditelja.

17.              Cijeneći navedene dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, sud zaključuje da se tuženik doista ponaša previše formalistički i voluntaristički, te da takvim postupanjem dovodi do pravne nesigurnosti i potencijalne štete korisnicima njegovih usluga. Međutim, u smislu prije citirane odredbe članka 19. stavak 3. ZOO-a, sud ne nalazi da je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja kao pravne osobe uslijed takvog postupanja. Pravna osoba, u prvom redu,  po ovoj zakonskoj odredbi uživa zaštitu ugleda, dobrog glasa, časti, imena, poslovne tajne i slobode privređivanja, dok u konkretnom slučaju proizlazi da je zapravo došlo do povrede dotadašnjeg duševnog mira zastupnika po zakonu tužitelja, na način da je postupanje tuženika izazvalo kod njega opravdano nezadovoljstvo, frustraciju, ljutnju i bijes.

18.              Dakle, postoji protupravno i neujednačeno postupanje tuženika kao agencije u državnom vlasništvu, kojoj je između ostalog, povjerena i ovrha na novčanim sredstvima, ali sud ne nalazi da je zbog takvog postupanja tužitelju kao pravnoj osobi (čiji zastupnik po zakonu, odnosno njegovi zaposlenici, su punomoćnici ovrhovoditelja u postupku koji se vodi kod tuženika), nastala neimovinska šteta zbog koje bi imao pravo na naknadu u smislu prije citirane odredbe članka 19. stavak 3. ZOO-a.

19.              Slijedom navedenog, valjalo je odbiti i tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 5.000,00 kn spp na ime naknade zbog povrede prava osobnosti, i odlučiti kao u točki I. izreke presude.

20.              Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154 stavak 1. i 155. ZPP-a. Umješaču na strani tuženika je priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, NN 87/93, NN 16/94, NN 11/96, NN 91/04, NN 37/05, NN 148/09 i NN 142/12), dalje OT, i to: pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu dana 26. studenog 2019. 100 bodova (Tbr.9.1.OT), trošak sastava podneska od 19. studenog 2019. 100 bodova (Tbr.8.1.OT),  odnosno ukupno 2.000,00 kn (vrijednost boda 10,00 kn – Tbr. 50 OT), PDV (25%) 500,00 kn. Trošak odgovora na žalbu, kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude, sud ne smatra potrebnim troškom, pa taj trošak umješaču na strani tuženika, nije priznat.

U Rijeci, 11. studenog 2022.

                                                                                                                                                          Sudac

                                                                                                                              Željka Štrk-Vozila, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave, iste u smislu odredbe čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP-a).

1