1        

Poslovni broj: 28 P-386/2021-29

 

              

 

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 28 P-386/2021-29

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, na prijedlog više sudske savjetnice – specijalistice Ane Lazić, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Đ., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d. iz V., protiv tuženika I. M. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. & P. d.o.o. iz V., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 27. rujna 2022., u prisutnosti tužitelja osobno te njegova punomoćnika N. S., odvjetnika iz V. te tuženika osobno te njegova punomoćnika J. S., odvjetnika iz V., te objave 11. studenog 2022.

 

p r e s u d i o    j e

 

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. P. iz Đ., OIB: …, radi isplate iznosa od 71.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. veljače 2020. do isplate, kao neosnovan.

 

              II. Nalaže se tužitelju M. P. iz Đ., OIB: …, da tuženiku I. M. iz V., OIB: …, naknadi parnični trošak u iznosu od 5.873,00 kn / 779,48 eur (pet tisuća osamsto sedamdeset tri kune / sedamsto sedamdeset devet eura i četrdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. studenog 2022. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 4. lipnja 2021. podnio ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi da je tužitelj došavši do informacije da M. A. d.o.o. V., u vlasništvu tuženika, prodaje rabljene uvezene automobile po izuzetno povoljnim cijenama, po ostvarenju kontakta s njime odlučio od njega, odnosno njegove navedene tvrtke kupiti radi preprodaje i zarade, nekoliko automobila. U konkretnom slučaju, nastupajući samo formalno po pisanoj punomoći u ime i za račun P. D. iz Đ., tužitelj se u pratnji svoje partnerice S. B. dovezao do tuženika i pogledao automobil VOLVO V 40 1,6 D CC te isti potom kupio po cijeni od 71.000,00 kn. Tuženik ga je kod toga obavijestio kako je prodavatelj automobila zapravo tvrtka E. E. d.o.o. iz S., u čije ime on i nastupa. Tužitelj je platio kupoprodajnu cijenu na ruke tuženika te je preuzeo kupljeni automobil i odvezao se njime, dok je S. B. odvezla automobil s kojim su se dovezli. Tužitelja je potom stao nazivati D. P. nakon zaprimanja Opomene pred tužbu od strane E. E. d.o.o. S., kojom ga se poziva na plaćanje cijene predmetnog vozila u visini od 71.000,00 kn, unatoč tome što je taj cjelokupni iznos prethodno sam tužitelj već bio platio na ruke tuženiku, a koji iznos je tuženik očito zadržao za sebe. D. P. je pritom iskazao nezadovoljstvo time što se sada „ni kriv, ni dužan“ pretvorio u nečijeg dužnika, iako osim što je pristao biti tek formalnim kupcem, sa samom predmetnom kupoprodajom nema baš ništa te je, obaviješten da je auto tužitelj u međuvremenu prodao, inzistirao na tome da tužitelj odmah podmiri dug na plaćanje kojeg se navedenom opomenom pozvalo njega. Tužitelj se odmah po saznanju za „Opomenu pred tužbu“, obratio tuženiku tražeći od njega objašnjenje i rješenje stvari, no tuženik je pozivao na strpljenje, tvrdeći da će stvar riješiti. Obrativši se E. E. d.o.o. tužitelj međutim saznaje da ova tvrtka kao prodavatelj vozila inzistira na plaćanju ugovorene cijene, kako je ona navedena i u pratećem računu i da će u protivnom potraživanje ostvariti prisilnim putem. Tužitelj je potom pritisnut neugodnostima vezanim uz D. P., prema kojem se smatrao odgovornim, podmirio dug prema E. E. d.o.o., najprije odmah plativši iznos od 28.000,00 kn, a potom i ostatak od 43.000,00 kn, o čemu mu je ovlaštena osoba E. E. d.o.o. izdala i pisanu potvrdu te primjerak Blagajničkog primitka E. E. d.o.o. br. 20-800-000006 od 13.05.2020. i konto kartice E. E. d.o.o. na ime formalnog kupca P. D., sa saldom „0“. Na navedeni je način umjesto zarade na razlici cijene od preprodaje predmetnog vozila, tužitelj zapravo dvostrukim plaćanjem ugovorene cijene pretrpio gubitak te je opetovano i višekratno kontaktirao s tuženikom tražeći da mu vrati novac koji je ovaj očito neosnovano zadržao, prijeteći mu i kaznenom prijavom, pri čemu je tuženik od njega uvijek tražio još malo vremena, jer da u slučaju pokretanja postupka protiv njega (tuženika), ili njegovim zatvaranjem, on (tužitelj) sasvim sigurno neće moći doći do nikakvog novca. Kako je očito da tuženik nema namjeru tužitelju vratiti novac koji je neosnovano zadržao, tužitelj je podnio tužbu.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, s obzirom da je ista posve paušalna te tužitelj ne dokazuje ni osnov niti visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da je tuženik direktor trgovačkog društva M. A. d.o.o. sa sjedištem u V. koje se bavi uvozom i prodajom rabljenih vozila. Trgovačko društvo tuženika je u poslovnom odnosu s trgovačkim društvom E. E. d.o.o. sa sjedištem u Sisku koje se bavi istom poslovnom djelatnošću. U svrhu obavljanja navedene poslovne djelatnosti u interesu obiju trgovačkih društava je bilo da uspostave međusobnu suradnju te je tako trgovačko društvo M. A. d.o.o. ustupilo 3 parkirna mjesta trgovačkom društvu E. E. d.o.o. za skladištenje vozila i to na adresi V., koja adresa je sjedište trgovačkog društva tuženika, i to sukladno Izjavi o ustupanju parkirnih mjesta. Dakle, društvo tuženika za potrebe tvrtke E. E. d.o.o. skladištilo je vozila čiji prodavatelj je bila upravo tvrtka E. E. d.o.o. Tuženik ističe i kako tužitelj nije čak niti naveo datum preuzimanja vozila koje je predmet tužbenog zahtjeva, no tuženik ipak navodi kako je predmetne zgode na adresi društva tuženika bilo skladišteno vozilo marke VOLVO V 40 1,6 D čiji vlasnik i prodavatelj je bilo društvo E. E. d.o.o., a navedeno trgovačko društvo je i uvezlo predmetno vozilo iz N. u R. H. radi prodaje krajnjim kupcima te je također podmirilo troškove tzv. “handlera” u N.. Dakle, tuženik, kao ni njegovo trgovačko društvo M. A. d.o.o. nije bilo ni prodavatelj niti uvoznik predmetnog vozila, kao ni tuženik osobno. U predmetnom slučaju se opisano vozilo samo skladištilo na adresi društva M. A. d.o.o. u V., a tužitelj je kao kupac vozila došao to vozilo podići na adresu društva, a tuženik mu je, kao direktor društva M. A. d.o.o., predočio činjenicu da je prodavatelj vozila društvo E. E. d.o.o. te mu je samo predao ključeve vozila. Sama prodaja vozila nije bila dogovarana s društvom M. A. d.o.o. niti s tuženikom te se osporava da je tužitelj platio tuženiku utuženi iznos za vozilo, a posebno se osporava da bi se radilo o plaćanju “na ruke” i bez izdavanja ikakve potvrde kako to ističe tužitelj. Navodi da je predmetno vozilo prodavalo društvo E. E. d.o.o., a da je tuženik nastupao kao direktor M. A. d.o.o. koje je isključivo ustupalo parkirna mjesta za društvo E. E. d.o.o. za vozila koja je ta tvrtka uvozila iz inozemstva i prodavala u RH radi čega je promašena pasivna legitimacija. Navodi da se svi dokazi koje je priložio tužitelj odnose isključivo na poslovni odnos s trgovačkim društvom E. E. d.o.o., a ne s tuženikom, a čak niti s trgovačkim društvom tuženika te da parnične stranke nisu ni u kakvom odnosu glede kuproprodaje predmetnog vozila. Tuženik osporava da bi primio ikakvu uplatu od tužitelja s bilo koje osnove. Vezano uz navedeno, tuženik osporava postavljeni tužbeni zahtjev i u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata jer tužitelj nije obrazložio kada nastupa dospijeće njegove tražbine i zašto potražuje kamatu od 22. veljače 2020.

 

3. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta,

i to punomoć od 21. veljače 2020. izdanu od strane D. P. tužitelju, račun broj 37/1/300 od 21. veljače 2020., opomenu pred tužbu na ime D. P. izdanu od E. E. d.o.o., potvrdu o plaćanju od 13. svibnja 2020. od E. E. d.o.o., blagajnički primitak 20-800-000006 od 13. svibnja 2020., konto karticu E. E. d.o.o.,  potvrdu o sukladnosti pojedinačno pregledanog vozila broj … (potvrda o homologaciji), zahtjev za izdavanjem potvrde o homologaciji (list 45), saslušao je svjedoke E. P., S. B., D. P., Z. R. i M. Č. i stranke u svrhu dokazivanja.

 

4. Na temelju članka 8. ZPP-a, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je novčano potraživanje tužitelja s osnova dva puta isplaćene kupoprodajne cijene za kupnju vozila u iznosu od 71.000,00 kn.

6. Nesporno je tužitelj, kao punomoćnik D. P., s društvom E. E. d.o.o. na temelju punomoći predane uz tužbu u spis predmeta sklopio ugovor o kupoprodaji vozila marke Volvo V 40 1,6 D CC u ime i za račun D. P. i preuzeo isto vozilo od tuženika. Nesporno je također, da je društvo E. E. d.o.o. ispostavilo račun 37/1/300 od 21. veljače 2020. za navedeno vozilo D. P. na iznos od 71.000,00 kn.

 

6.1. Nesporno je između stranaka da je tuženik zakonski zastupnik društva M. A. d.o.o. koje se bavi uvozom i prodajom rabljenih vozila te da su stranke bile više puta u poslovnom odnosu u kojem je tužitelj nastupio kao kupac ili punomoćnik kupca, a tuženik kao zakonski zastupnik društva M. A. d.o.o. koje je nastupilo kao prodavatelj rabljenih vozila. Nesporno je zatim da je tužitelj od tuženika preuzeo ključeve i automobil Volvo V 40 koje je stajalo na parkiralištu poslovnog prostora tuženika, kao i to da je društvo M. A. d.o.o., čiji je zakonski zastupnik tuženik, bio u poslovnom odnosu sa društvom E. E. d.o.o. koje se također bavilo uvozom i prodajom rabljenih automobila. Nesporno je da je društvo E. E. d.o.o. koristilo parkirališna mjesta na parkiralištu poslovnog prostora tuženika na kojima su stajala vozila namijenjena prodaji od strane E. E. d.o.o.

 

7. Sporno je između stranaka da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku, te da li tuženik ima pasivnu legitimaciju, zatim u kojem je svojstvu prema kupcu vozila nastupao tuženik, da li je tuženik kod kupoprodaje vozila Volvo V 40 1,6 D CC nastupao kao zastupnik E. E. d.o.o., da li je od tužitelja primio iznos kupoprodajne cijene za navedeno vozilo te da li je tužitelj kao punomoćnik D. P. E. E. d.o.o. platio utužen iznos po izdanom računu.

 

              8. S obzirom na sasvim oprečne stavove stranaka vezano za sporne činjenice, sud je prije svega saslušao tužitelja i tuženika na sporne okolnosti. Tužitelj tako navodi da je i prije kupnje ovdje predmetnog vozila od tuženika već prije kupio dva vozila, međutim u tim poslovima je tuženik nastupio kao direktor firme M. A., dok se u ovdje konkretnom slučaju tuženik predstavio kao zastupnik pravne osobe E. E. d.o.o. koja se bavi prodajom vozila. D. P. ga je, kao prijatelja i osobu koja se razumije u automobile angažirao da za njega kupi predmetno vozilo na temelju izdane punomoći, a preuzimanje predmetnog vozila izvršio je u prisustvu svoje prijateljice S. B.. Tužitelj navodi da se kupoprodaja vozila odvijala u uredu tuženika koji se nalazio u N. iza caffe bara L. gdje je osim ureda stajalo i parkiralište s 5 do 10 mjesta za automobile. Smatrao je da nema razloga sumnjati u to da tuženik nastupa u ime i za račun E. E. d.o.o. jer je već ranije bio u poslovnom odnosu sa tuženikom te do tada nije imao nikakvih problema pa je iznos kupoprodajne cijene od 71.000,00 kn predao tuženiku, a tuženik mu je tom prigodom predao svu dokumentaciju koja se tiče kupljenog automobila uključujući porezno rješenje, dva ključa za auto te fakturu E. E. d.o.o. koja je predana uz tužbu, inozemnu prometnu dozvolu, servisnu knjigu i COC dokument, dakle cjelokupnu dokumentaciju potrebnu kod kupoprodaje vozila. Stoga, s obzirom na to da je primio i dokumentaciju i automobil nije smatrao potrebnim sastaviti bilo kakvu potvrdu o plaćanju. S. B. ga je za to vrijeme pričekala na parkingu i nije bila prisutna kod plaćanja cijene već je nakon obavljenog posla ona odvezla tužiteljev automobil, a kupljeno vozilo preuzeo je tužitelj. Nakon što je D. P. zaprimio opomenu za plaćanje od E. E. d.o.o. otprilike u svibnju 2020. tužitelj se obratio tuženiku tražeći objašnjenje za takvo postupanje budući da mu je platio cijenu vozila koji iznos je tuženik trebao proslijediti E. E. d.o.o., na što ga je tuženik pokušavao umiriti i obećavajući mu da će se to riješiti nudeći mu u zamjenu motorno vozilo skuter radi kompenzacije na što tužitelj nije pristao, već je iz vlastitih sredstava podmirio izdani račun E. E. d.o.o. smatrajući kako će od tuženika naknadno vratiti plaćeni iznos cijene te je tako za isto vozilo dva puta platio kupoprodajnu cijenu, jednom novcem D. P., a drugi puta vlastitim novcem koji je platio E. E. d.o.o. Tužitelj navodi da je postupak kod kupoprodaje automobila bilo jednako kao i kada je tuženik nastupao kao direktor M. A., odnosno da se kupoprodaja obavljala u uredu tuženika tako da bi tuženik predao svu potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na kupljeno vozilo i fakturu tužitelju, a tužitelj bi njemu predao novac, time da je uočio da je na računu navedeno da se cijena plaća uočio da je isti izdala E. E. d.o.o. i to da je kao način plaćanja navedeno plaćanje na transakcijski račun. No cijenu u gotovini platio je tuženiku, jer je pregledao predanu dokumentaciju vezanu za vozilo, izdanu fakturu koja se njemu činila valjana i nije imao razloga sumnjati da tuženik ne zastupa E. E. d.o.o. budući da je već ranije s tuženikom imao iskustva kada je zastupao M. A. i budući da je takav način poslovanja izvršen i prije, odnosno, da ga je tuženik pozvao da na drugi način izvrši plaćanje, da bi se isto na taj način i provelo. Takav način poslovanja smatrao je i uobičajenim jer u trenutku kada se kupcu predaju i ključevi i dokumentacija vezana za vozilo i izdani račun, isti se smatra vlasnikom vozila i drži da vozilo nitko ne bi predao bez da mu je prethodno izvršeno plaćanje, a praksa u poslovanju s M. A. je i ranije bila da se iznos cijene predaje na ruke prodavatelju.

 

9. Tuženik je naveo da od tužitelja nikada nije primio nikakav novac za E. E. d.o.o., te da kada bi primio bilo kakav iznos novca, a naročito iznos od 71.000,00 kn i to za treću osobu, da bi uvijek tražio da se o tome sastavi potvrda. Naveo je da je E. E. d.o.o. iznajmio parkirališna mjesta u N. jer je postojao interes kupaca s ovog područja, a sjedište te firme bilo je u S., pa je kupcima bilo dostupnije razgledati vozila ovdje. Radi toga je i držao ključeve vozila koja su bila u vlasništvu E. E. d.o.o. i koja su bila namijenjena prodaji. Naveo je da je iz E. E. d.o.o. najavljeno da će se određenog dana javiti tužitelj tuženiku s namjerom da preuzme vozilo pri čemu je tuženik raspolagao samo ključevima predmetnog vozila i vozila za koje se vodi drugi parnični postupak kod ovog suda, a da je predaji ključeva svjedočilo više osoba. Tom prilikom nije predao nikakvu dokumentaciju tužitelju vezano za preuzeto vozilo. Naveo je da je s tužiteljem i ranije surađivao, da je on direktor M. A., koja tvrtka se bavi kupnjom i prodajom vozila, te je kao direktor tog društva tužitelju prodao nekoliko automobila pri čemu je istaknuo da smatra da se tužitelj bavi preprodajom vozila, a kupnju vozila od firme M. A. često je vršio na ime trećih osoba, a ponekad na svoje ime. Nikada s kupcima nije imao problema kod kupoprodaje vozila u M. A., a od E. E. d.o.o. je u konkretnom slučaju imao samo uputu da će doći tužitelj po vozilo i da neka mu preda ključeve vozila. Na posebno pitanje da li je to bilo uobičajeno postupanje, naveo je da je bilo različitih situacija čak i takvih da su kupci sami preuzimali vozila i ključeve automobila u vlasništvu E. E. d.o.o. koji bi se nalazili na kotaču vozila, a to stoga što je parkiralište bilo pod video nadzorom i time kontrolirano. Naveo je da nikada tužitelju nije predao dokumentaciju vezanu za vozilo E. E. d.o.o. koje se navodi u tužbi, niti da je predao račun za kupljeno vozilo. Glede toga da li je s tužiteljem ostvario određeni odnos povjerenja jer su već ranije bili u poslovnom odnosu, naveo je da je svaka prodaja koja je išla putem tvrtke M. A. bila uredna i nikada nije bilo problema, no da ne zna kakav je odnos tužitelj imao s E. E. d.o.o. Naveo je da je s tužiteljem kod preuzimanja vozila uvijek netko došao pa je tako i taj puta došla jedna ženska osoba, no nije mu poznato da li se radilo o S. B. te također da ga tužitelj nije kontaktirao prije podizanja tužbe. Praksa je bila da bi kod kupoprodaje vozila, kada je nastupao kao direktor M. A., kupoprodajnu cijenu primao na ruke, a potvrdu o tome nije sastavljao jer se radilo o kupnji vozila koja su bila u vlasništvu njegove firme, tako da je uzimao novac u gotovini (bez potvrde) koji bi onda polagao na račun firme.

 

10. Iz dosad navedenog proizlazi da tužitelj u tužbi navodi kako je kod kupoprodaje automobila nastupao „samo formalno po pisanoj punomoći u ime i za račun P. D. iz Đ.“, te da D. P., „osim što je pristao biti tek formalnim kupcem, sa samom predmetnom kupoprodajom nema baš ništa“, dok u svom iskazu izričito navodi da je nastupio kod kupoprodaje u ime i za račun D. P., prema dostavljenoj punomoći, te da ga je isti na to ovlastio jer se sam ne razumije u automobile, imajući povjerenja u tužitelja koji se bavi kupoprodajom automobila. Te navode potvrdio je i sam svjedok D. P. koji u svom iskazu navodi da je angažirao tužitelja da mu kupi vozilo za osobne potrebe jer je znao da se tužitelj bavi preprodajom automobila, a sud nije našao razloga sumnjati u iskaz svjedoka budući da je isti sukladan navodima tužitelja te na iskaz ovog svjedoka nije niti bilo prigovora.

 

11. Iz dostavljene punomoći proizlazi da je istu izdao D. P. 21. veljače 2020. tužitelju za rješavanje svih radnji vezanih uz provođenje carinskog postupka prilikom unosa vozila iz zemalja EU, registraciju vozila, odjavu-prijavu vozila, podizanje probnih pločica za vozilo, podizanje reg. pločica, podizanje prometne dozvole, prodaju vozila te svega ostalog vezano za vozilo marke Volvo V 40 broj šasije ….

 

12. Prema tome iz iskaza tužitelja i D. P. sud utvrđuje da su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe da se radilo samo o „formalnoj“ punomoći te da D. P. nema ništa s predmetnom kupoprodajom, već utvrđuje da se radilo o ugovoru o kupoprodaji u kojem je D. P. nastupao upravo kao kupac, a tužitelj kao njegov punomoćnik prema pisanoj punomoći, a što je i sukladno sadržaju predmetne punomoći.

 

              13. Tijekom postupka tuženik je osporio da je tužitelj izvršio plaćanje po računu koji je izdalo E. E. d.o.o. D. P. za predmetno vozilo. Navode tužitelja da je podmirio taj iznos potvrdila je svjedokinja E. P., direktorica E. E. d.o.o., koja je navela da je nakon poslane opomene za plaćanje izdane na ime kupca čijeg se imena nije mogla sjetiti, cijenu vozila platio tužitelj. Sud je iskaz svjedokinje u ovom dijelu našao vjerodostojnim i pouzdanim jer je iskazivala uvjerljivo, a njen iskaz je podudaran i sa iskazom tužitelja te dostavljenom potvrdom o primitku isplate od 13. svibnja 2020. (list 8 spisa), potvrdom o blagajničkom primitku 20-800-000006 (list 9 spisa) i dostavljenom konto karticom (list 10 spisa).

 

14. Naime, uvidom u potvrdu o primitku isplate od 13. svibnja 2020. utvrđeno je da ju je sastavila E. P. iz S., OIB: …, te istom potvrđuje da je u ime tvrtke E. E. d.o.o., iz S., OIB: …, primila iznos gotovine od 43.000,00 kn, i to od M. P., Đ., OIB: …, na osnovu punomoći D. P., Đ., OIB: …, radi plaćanja ostatka dugovanja po izlaznom računu 37/1/300. Navedeni iznos se obvezuje uplatiti na račun tvrtke E. E. d.o.o. putem blagajne te izdati blagajnički primitak kao potvrdu izvršenja uplate nakon izvršene uplate. Iz spomenutog blagajničkog primitka 20-800-000006 proizlazi da je isti izdan D. P. od E. E. d.o.o. te je zabilježena uplata gotovine od 43.000,00 kn, a iz konto kartice E. E. d.o.o., analitike kupaca proizlazi da je D. P. istom društvu 21. veljače 2020. dugovao iznos od 71.000,00 kn, 13. svibnja 2020. da je uplatio 28.000,00 kn, a 31. svibnja 43.000,00 kn te da saldo sada iznosi „0“. Svjedok D. P. u svom iskazu navodi da je primio opomenu za neplaćeni račun radi kupnje vozila Volvo V 40 od firme čiji naziv je počeo riječju „E.“ te da je istu odnio tužitelju nakon čega ga više nitko nije teretio za neplaćeni račun pa i iz ovih navoda, koje sud prihvaća kao vjerodostojne, proizlazi da je navedeni račun podmirio upravo tužitelj. Kako, dakle, činjenicu da je citirani račun podmirio upravo tužitelj potvrđuju spomenuti svjedoci te isto proizlazi i iz opisane potvrde, sud je činjenicu da je plaćanje po računu izdanom na ime D. P. za predmetno vozilo podmirio upravo tužitelj prema pisanoj punomoći, dakle, u ime i za račun D. P..

 

              15. Tužitelj dakle, tužbenim zahtjevom potražuje isplatu po osnovi štete, odnosno stjecanja bez osnove, navodeći da je dva puta platio kupoprodajnu cijenu automobila. Međutim, kako je ranije obrazloženo, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju i prema tuženiku (prilikom preuzimanja vozila) i prema E. E. d.o.o. kao prodavateljici (prilikom plaćanja kupoprodajne cijene prema izdanom računu) nastupao ne u svoje ime i za svoj račun, već kao punomoćnik kupca D. P. u njegovo ime i za njegov račun. Prema odredbi čl. 313. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku.

 

16. Da je tužitelj izvršio plaćanje prema računu izdanom D. P., kao što je dosad navedeno, sud je utvrdio iz provedenih dokaza – čitanjem potvrde koju je izdalo E. E. d.o.o., blagajničke potvrde, konto kartice, te danih iskaza tužitelja, svjedokinje E. P. i svjedoka D. P.. Tužitelj, dakle niti u jednom trenutku nije bio stranka pravnog posla kupoprodaje automobila povodom kojeg je izvršeno plaćanje cijene automobila budući da je to bio D. P. kao kupac, dok je tužitelj nastupao kao njegov punomoćnik, a čak i u slučaju da je tužitelj kupoprodajnu cijenu E. E. d.o.o. platio  vlastitim novcem, isto je učinio u ime i za račun D. P. kao njegov punomoćnik, a ne u svoje ime, dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu u svoje ime. Dakle, u trenutku plaćanja, prema navodima tužitelja, kupoprodajne cijene tuženiku, te plaćanjem kupoprodajne cijene E. E. d.o.o., navodna šteta je, radi dvostrukog plaćanja kupoprodajne cijene, nastala D. P., koji bi u ovom postupku imao ovlaštenje na podizanje tužbe, dok tužitelj takvo ovlaštenje kao njegov punomoćnik nema.

 

              17. Naime, aktivna legitimacija proizlazi iz materijalno pravnog odnosa, a to je u ovom slučaju pravni posao kupoprodaje u kojem odnosu su, kako je već navedeno, sudjelovali D. P. kao kupac i E. E. d.o.o. kao prodavatelj. Tužitelj niti ne navodi, a kamoli dokazuje da bi tražbina kupca D. P. cesijom iz čl. 80. ZOO ili ugovorom o preuzimanju duga iz čl. 96. ZOO prešla na tužitelja, koji bi tada bio aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi povrata iznosa cijene koji je dvostruko plaćen. Iz navedenih razloga sud nije našao osnovu prema kojoj bi tužitelja mogao smatrati osobom ovlaštenom da potražuje utuženi iznos, pa se stoga nije niti upuštao u daljnju analizu provedenih dokaza glede spornih činjenica pasivne legitimacije tuženika, te u kojem je svojstvu prema kupcu vozila nastupao tuženik (odnosno u kakvom je odnosu tuženik bio s prodavateljem vozila E. E. d.o.o.) te je li tuženik doista i primio sporni iznos, već je zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja tužbeni zahtjev odbio u cijelosti.

 

18. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 22. srpnja 2021. u zatraženom iznosu od 1.000,00 kn uvećano za PDV od 250,00 kn sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), zatim trošak zastupanja na ročištima 14. listopada 2021. i 26. listopada 2021. u zatraženim iznosima od po 500,00 kn za svako ročište uvećano za PDV od 125,00 kn prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 1. prosinca 2021. i 27. rujna 2022. u zatraženim iznosima od po 1.000,00 kn za svako ročište uvećano za PDV prema tbr. 9. toč. 1. i 42. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 11. studenog 2022. u zatraženom iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV od 125,00 kn prema tbr. 9. toč. 3. i tbr. 42. Tarife te trošak za pristup na ročište svjedoka Zdravka Rogineka u iznosu od 248,00 kn priznat rješenjem ovoga suda broj P-386/2021 od 4. listopada 2022., odnosno ukupno 5.873,00 kn. Na dosuđeni trošak je sud dosudio zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

 

U Varaždinu 11. studenog 2022.

             Sutkinja

Dubravka Kraljić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, predaje se ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. i R. j.t.d. iz V.

2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva S. & P. d.o.o. iz V.