1                 Poslovni broj: 25 P-101/21-19

 

 

              Poslovni broj:  25 P-101/2021-19

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A  

 

  Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jadranki Potočnjak, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužitelja D. Č., V., M. 46, OIB:, zastupan po punomoćnici S. Z. Š., odvjetnici u V., protiv tuženika N. H. B. d.d. Z., V. u. 9, OIB: , zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i  p. iz Z., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave dana 12. listopada 2022. u nazočnosti tužitelja D.Č., punomoćnice tužitelja S. Z. Š., odvjetnice u V. i zamjenice punomoćnika tuženika I. F., odvjetnice u V., 11. studenog 2022. objavio je i

p r e s u d i o   j e

 

I. Nalaže se tuženiku N.H.B.d.d. Z., V. 9, 10 000 Z., OIB: da tužitelju D. Č. iz V., M.46, OIB:, isplati iznos od 37.434,66 kuna (trideset sedam tisuća četiristo trideset četiri kune i šezdeset šest lipa)/ 4.968,43 eura (četiri tisuće devetsto šezdeset osam eura i četrdeset tri centa)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011. godine, po stopi od 12% godišnje računajući od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to na iznos od:

739,82 kuna/ 98,19 eura od 10.06.2010.

951,36 kuna/126,27 eura od 13.07.2010.

951,36 kuna/126,27 eura od 10.08.2010. 

951,36 kuna/126,27 eura od 10.09.2010.

951,36 kuna/126,27 eura od12.10.2010.

951,36 kuna/ 126,27 eura od 10.11.2010. 

951,36 kuna/ 126, 27 eura od 10.12.2010. 

951,36 kuna/ 126, 27 eura od  11.01.2011.

951,36 kuna/ 126, 27 eura od 10.02.2011.

951,36 kuna/ 126,27 eura od 10.03.2011.

951,36 kuna/ 126, 27 eura od 12.04.2011. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.05.2011. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od  10.06.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 12.07.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.08.2011. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od 13.09.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 11.10.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.11.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 13.12.2011.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 12.01.2012. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.02.2012.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 13.03.2012.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 11.04.2012.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.05.2012. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od 12.06.2012.

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.07.2012. 

551,36 kuna/ 73,18 eura od 10.08.2012. 

951,36 kuna/ 126,27 eura od 11.09.2012.

951,36 kuna/ 126,27 eura od 10.10.2012. 

951,36 kuna/ 126,27 eura od 13.11.2012. 

951,36 kuna/ 126, 27 eura od 11.12.2012.

951,36 kuna/ 126,27 eura od 10.01.2013. 

951,36 kuna/ 126,27 eura od 12.02.2013. 

951,36 kuna/ 126,27 eura od 11.03.2013.

11.699,96 kuna/ 1.552,85 eura od  28.03.2013.

sve do isplate

II. Nalaže se tuženiku N. H. B. d.d. Z., V. 9, 10 000 Z., OIB:  da tužitelju D. Č. iz V., M. 46, OIB: naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.589,35 kuna (deset tisuća petsto osamdeset devet kuna i trideset pet lipa)/ 1.405,44 eura (tisuću četiristo pet eura i četrdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je 23. ožujka 2022. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 9. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 210446 (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je solemniziran kod Javnog bilježnika J. C. iz Č., I. G. K. 6, pod brojem OV-15149/07. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.066,69 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Spomenuti kredit tužitelj se obvezao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 343,56 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja time da anuiteti dospijevaju na naplatu 15. dana u mjesecu, dakle, tuženik je s tužiteljem u Ugovoru ugovorio valutnu klauzulu CHF. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit u cijelosti dana 28. ožujka 2013.g. Člankom 2.1. Ugovora određena je redovna kamatna stopa od 5,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. U navedenoj odredbi ugovora o kreditu nije uopće određeno, odnosno jasno ugovoreno iz kojih razloga i temeljem kojih kriterija može doći do promjene kamatne stope i na koji način se tijekom trajanja ugovora utvrđuje njezina visina, što promjenjivost kamatne stope čini neodredivom. Temeljem odredbe čl. 2.1. predmetnog ugovora o kreditu tuženik je u razdoblju otplate kredita, svojom voljom, jednostrano, i bez da je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na isto, te mogućnost pregovaranja, počeo podizati redovnu kamatnu stopu. Ističe da prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj "tipskih" klauzula ugovora koje je odredio tuženik, te je tužitelj pri sklapanju tog ugovora imao položaj potrošača. U vrijeme sklapanja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji u čl. 81. st. 1. i 2. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Isto određuje i danas važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) u čl. 49. st. 1. i 2. Nadalje, čl. 87. st. 1. propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto određuje i kasniji Zakon o zaštiti potrošača. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, u čl. 47. propisuje da je ugovor ništav kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, a u čl. 50. st. 1. da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Isto određuje i Zakon o obveznim odnosima koji je sada na snazi u odredbama čl. 270. st. 1. i 272. st. 1. Dakle i Zakon o obveznim odnosima zabranjuje jednoj ugovornoj strani da svojevoljno određuje predmet ugovorne obveze, jer je u tom slučaju takav ugovor ništetan, odnosno takva ugovorna odredba je ništetna. Iz istih razloga ništetna je i valutna klauzula u CHF (švicarskim francima) ugovorena od strane tuženika u čl. 1., 4. i 8. Ugovora, a osobito jer tuženik kao trgovac prije zaključenja Ugovora nije u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti informirao tužitelja kao potrošača što je izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz sadržaja navedenih ugovornih odredaba proizlazi da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenih iznosa u CHF prema određenom tečaju važećem na dan isplate te da se će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po određenom tečaju na dan dospijeća, slijedom čega je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koje je vezana glavnica ugovoren CHF, te se stoga i radi o valutnoj klauzuli. Tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u pojedinačnom pregovaranju s tuženikom po pitanju valutne klauzule, a slijedom čega su ugovorene ugovorne odredbe prouzročile neravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke.

1.1.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004.g do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10.9.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZOZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Ustavni sud je 3.2.2021.g. donio odluku i rješenje br. U-III/4150/2019 kojom je odbio ustavne tužbe sedam bakama (između ostalog i tuženika) podnesene protiv presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i odbacio ustavne tužbe istih podnositelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno protiv presuda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003.g. do 31.12.2008.g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1.6.2004.g do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu ZPP)i članku 118. ZOZZP/14 naslovni sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

1.2. Obzirom kako su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je dogovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno odredbama čl. 104. st. 1. i 210. st. 1. starog ZOO te odredbama č. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom jer je isto stekao bez osnove. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 5,30% za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužitelj nadalje navodi kako je sud u ovom postupku vezan za pravna utvrđenja iz tzv "kolektivnog spora", te kako nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Naime, donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.  pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam banaka, te o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018.

2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 28. travnja 2022., kojim potražuje isplatu iznosa od 37.434,66 kuna zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio i podneskom zaprimljenim na ročištu 12. listopada 2022. u kojem je svoje potraživanje iskazao u kunama i u eurima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

3.1.Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 23. ožujka 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2020. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora

3.2.Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i pri tome se rukovodio kombinacijom više parametara. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. U odgovoru na tužbu poziva se na članak "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", mr.sc. A. E., Pravo i porezi, br. 9/18, str. 14-26 37. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, te osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta.

3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-101/21-5 od 16. srpnja 2021. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, te je isto rješenje postalo pravomoćno 04. kolovoza 2021.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to u ugovor o kreditu broj 210446 od 09.08.2007., u otplatnu tablicu po kreditu od 23.02.2021., u prometnu karticu po kreditu broj 210446, u nalaz i mišljenje sudskog vještaka Z. R. od 22.03.2022., u izvadak iz sudskog registra od 28.04.2022. za tuženika, te je saslušan tužitelj.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

7. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju  činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te tuženik N. H. B. d.d. Z. (ranije S. U S. d.d., odnosno S. d.d., odnosno V. d.d.), kao kreditor, 09. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 210446 – dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku J. C. iz Č. pod brojem OV-15149/07 od 10. kolovoza 2007., a koji je ugovoren na iznos od 24.066,69 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 84 mjeseci, te kako je tužitelj kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatio.

9. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,30% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

11. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Prema  čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

13. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

14. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

16. Tužitelj je saslušan u ovom postupku, te je naveo kako je Ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2007. godine s namjenom kupnje automobila kojeg je koristio za osobne potrebe. Po zanimanju je strojobravar, te je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radio kao strojobravar u E. M. Š. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao je kreditnih zaduženja i to kod E. b., radi se o kreditu kojeg još uvijek otplaćuje. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se kod drugih banaka interesirao u vezi realizacije kredita, već je bio samo kod tuženika, tadašnje V. d.d. Prilikom realizacije kredita pregovarao je sa samo jednom osobom te je u banci bio samo jednom. Djelatnik banke nije mu posebno pojašnjavao ugovorne odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao niti rizik koji proizlazi iz takvog ugovora. Kamatna stopa u predmetnom ugovoru bila je najpovoljnija i zato je pristao na takav ugovor. Nije mu poznat pojam ''valuta utočišta''. Javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora također mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Za vrijeme otplate ugovora o kreditu od banke je na kućnu adresu dva puta dobio obavijest o tome da je došlo do povećanja kamatne stope, ali u tim obavijestima nije bilo pojašnjeno zbog čega je do takve promjene došlo. Vezano za promjenu tečaja od banke nije dobio nikakvu obavijest. Nakon što je došlo do povećanja mjesečnih rata kredita išao se interesirati u banku, te je zatražio izmjenu ugovora, konverziju u euro, ali su mu u banci rekli da mu se to ne isplati. Na početku je mjesečna rata kredita iznosila oko 1.430,00 kuna mjesečno, a na kraju je porasla na oko 2.500,00 kuna mjesečno. Kredit je otplatio prijevremeno, 2013. godine. Na pitanje punomoćnice tužitelja da li su mu u banci nudili kredit u nekakvoj drugoj valuti osim u CHF, izjavio je kako nisu. Na pitanje z.z. pun. tuženika da li je u banci ili kod javnog bilježnika zatražio posebno pojašnjenje vezano za ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno o riziku sklapanja takvog ugovora, izjavio je kako nije.

17. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužitelju dao tuženik.

18.  Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja,  da li se  pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.

19.  Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

20. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

21.  Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužitelju postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

25. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 23. ožujka 2021.

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

28. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

29. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

30. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

31. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

32. Obzirom kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

33. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. R. temeljem ovosudnog rješenja od 014. prosinca 2021. na okolnost utvrđenja koliko iznosi preplata u predmetnom ugovoru o kreditu s osnova tečajnih razlika i kamata po svako anuitetu kroz razdoblje otplate spornog kredita. Vještak Z. R. je dostavio svoj nalaz i mišljenje 26. ožujka 2022. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena kamatnih stopa i promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu ukupno preplatio iznos od 37.434,66 kuna u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještak je datume nastanka pojedinih razlika specificirao do datumima uplata i ti iznosi su istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude. Na isti nalaz i mišljenje niti tužitelj, niti tuženik nisu stavili primjedbe. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Z. R. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

34. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 37.434,66 kuna, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužitelju s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

35. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37.434,66 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

36. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje: Tarifa).

37. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužitelj uspio u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužitelju.

38. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 23. ožujka 2021. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 05. listopada 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28. travnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11. listopada 2022 u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 14. prosinca 2021. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 12. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 1.500,00 kn (Tbr. 42. Tarife), zatim trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 1.089,35 kuna.

39. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 10.589,35 kuna.

40.  Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 11. studenog 2022.

 

 

Sutkinja:

Jadranka Potočnjak

 

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:  Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku iste, putem ovoga suda na nadležni županijski sud sukladno čl.4.Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine Republike Hrvatske broj 67/18, 21/22) pismeno u tri istovjetna primjerka

 

 

 

 

 

 

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnicima