Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
1
Poslovni broj: K-800/2020-56
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: K-800/2020-56
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ivane Špigel, predsjednice vijeća, i sudaca porotnika Franje Džanka i Klaudije Papić, članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. C. V., OIB ..., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje KZ/11.), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku (dalje ODO u Osijeku) broj KO-DO-1926/2020-1 od 15. listopada 2020., nakon javne rasprave održane 7. studenog 2022., u prisutnosti zamjenika Općinskog državnog odvjetnika u Osijeku Vinka Pejića, optuženog F. C. V., branitelja optuženika odvjetnika B.K. iz O., oštećene S. S. i opunomoćenika oštećenice odvjetnika K. A. iz O., dana 10. studenog 2022. objavio je i
p r e s u d i o j e
Optuženi F. C. V., ...
kriv je
I. što je
u razdoblju od 15. lipnja 2009. do 4. veljače 2015., u O., kao direktor trgovačkog društva "V." d.o.o. O., u nakani da navedenom trgovačkom društvu pribavi veliku nepripadnu korist, sklopio sa S. K. kao kupcem predugovor o kupoprodaji stana B1 u O., za cijenu od 52.200 eura, te neistinito naveo da će po uplati kupoprodajne cijene ishoditi brisovno očitovanje od "E." d.d. za brisanjem hipoteke od 2.225.000,00 eura na tom stanu, pa kada je S. K. u to povjerovala i uplatila u dva navrata ukupno 52.200,00 eura u protuvrijednosti od 380.478,35 kuna u računovodstvu trgovačkog društva V. d.o.o., predao stan u posjed, a primljeni novac prema unaprijed donesenoj odluci nije uplatio "E." za otplatu kredita i skidanje hipoteke sa stana kojeg je prodao S. K. već je taj novac koristio za druge obveze trgovačkog društva "V." znajući da društvo nema drugih prihoda i zbog toga kredit banci neće biti vraćen u cijelosti, te je nakon toga odugovlačio sa sklapanjem ugovora o kupoprodaji stana, no nakon višekratnog inzistiranja kupca dana 12. rujna 2011. sklopio je ugovor o kupoprodaji stana sa S. K., kojeg je ovjerio kod javnog bilježnika tek 4. veljače 2015., no kako je zbog stečaja trgovačkog društva "V." d.o.o. O. dana 21. srpnja 2014. određena sudska prodaja nekretnina na adresi O., oštećenica S. K. nije mogla upisati vlasništvo nad stanom već je stan prodan na javnoj dražbi, čime je pribavio nepripadnu dobit trgovačkom društvu "V." d.o.o. Osijek u iznosu od 380.478,35 kuna i istovremeno oštetio S. K. za navedeni iznos novca,
dakle, u gospodarskom poslovanju s ciljem da pravnoj osobi koju zastupa pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo drugog lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica u zabludu, te ga održavao u zabludi i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a time je prouzročena znatna šteta,
II. čime je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – prijevarom u gospodarskom poslovanju, opisano po članku 247. stavku 1. i 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 247. stavku 2. KZ/11.
III. Na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11. optuženi F. C. V. se
o s u đ u j e
NA KAZNU ZATVORA
U TRAJANJU OD 2 (DVIJE) GODINE i 11 (JEDANAEST) MJESECI
IV. Na temelju članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11. optuženom F. C. V. se
i z r i č e
DJELOMIČNA UVJETNA OSUDA
na način da neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 11 (jedanaest) mjeseci iznosi 1 (jednu) godinu i 5 (pet) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće izvršiti, ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo i izvrši posebnu obvezu popravljanja štete počinjene kaznenim djelom.
V. Na temelju članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. nalaže se optuženom F. C. V. posebna obveza da u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to da nadoknadi oštećenoj S.S.iznos od 355.628,40 kn / 47.200,00 EUR (tristopedesetpettisućašestodvadesetosam kuna i četrdeset lipa / četrdesetsedamtisućadvjesto eura).
VI. Na temelju članka 58. stavak 5. u svezi s člankom 57. stavak 6. KZ/11. sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog djela izrečene kazne ukoliko optuženik bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obvezu iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. koja mu je određena uz djelomičnu uvjetnu osudu.
VII. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećenoj S. S. dosuđuje se imovinskopravni zahtjev u iznosu od 355.628,40 kn / 47.200,00 EUR (tristopedesetpettisućašestodvadesetosam kuna i četrdeset lipa / četrdesetsedamtisućadvjesto eura), te se optuženom F. C. V. nalaže da plati navedeni novčani iznos oštećenoj S. S. u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude.
VIII. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. i 8. ZKP/08. nalaže se optuženom F. C. V.da podmiri troškove kaznenog postupka i to trošak paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kn / 132,72 EUR (tisuću kuna / stotridesetdvaeuraisedamdesetdvacenta) u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, kao i nužne izdatke oštećenice i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenice, o kojim će troškovima sud donijeti posebno rješenje.
Obrazloženje
1. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-1926/2020-1 od 15. listopada 2020. optužen je F. C. V. zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11.
2. Oštećena S. S., rođena K., postavila je imovinskopravni zahtjev u visini od 47.200,00 eura.
3. Na raspravi održanoj 3. listopada 2022., a koja je sukladno članku 407. stavak 3. ZKP/08. započela iznova, optuženi F. C. V. se očitovao da se ne smatra krivim za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11. za koje se tereti navedenom optužnicom te je izjavio da ne priznaje ni postavljeni imovinskopravni zahtjev.
4. U dokaznom postupku su uz suglasnost stranaka, odnosno na temelju članka 431. stavak 1. točka 6. ZKP/08., pročitani iskazi oštećene S. S. sa prijašnje rasprave od 25. siječnja 2022. (zapisnik broj K-800/2020-24 sa lista 214-223 spisa) i iskazi svjedokinja V. I. i M. B. sa prijašnje rasprave od 23. svibnja 2022. (zapisnik broj K-800/2020-37 sa lista 513-519), time da je oštećena S. S. i dopunski ispitana na raspravi od 7. studenog 2022. te su pročitani: povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo "V. " d.o.o. O. (list 12-24 spisa), izvadak iz zemljišne knjige ZK uloška ... k.o. O. (list 25 i 26 spisa), preslike uplatnica uplatitelja S. K. (list 27spisa), predugovor ugovora o kupoprodaji stana od 15. lipnja 2009. (list 28 i 29 spisa), ugovor o kupoprodaji stana od 12. rujna 2011. (list 30-32 spisa), dopis banci S. K. i odgovor banke (list 33-36 spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku broj Z-1791/15 (list 37 i 38 spisa), izvještaj stečajnog upravitelja za trgovačko društvo "V." d.o.o. O. (list 41-85 spisa), prijedlog za prodaju nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika "V." d.o.o. O. (list 86-90 spisa), izvještaj stečajnog upravitelja o tijeku stečajnog postupka i stanju stečajne mase dužnika "V." d.o.o. O. (list 92-97 spisa), izvadak iz zemljišne knjige ZK uloška ...k.o. O. od 28. kolovoza 2018. (list 110-113 spisa), sporazum o uređenju međusobnih imovinskih odnosa od 17. travnja 2018. (list 116-118 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj St-426/16 (list 119-120 spisa), dopis "E." d.d. R. od 7. listopada 2020. (list 145 spisa), povijesni ZK izvadak za zgradu u O. k.č. br. 7071, zk. ul. ..., k.o. O. (list 228-235), ugovori o kupoprodaji stanova u zgradi u O., sa prilozima (list 243-292 spisa), dopisi E. d.d. sa ugovorima i prilozima (list 521 i 529-561), povijesni ZK izvadak za zgradu u O., sa kupoprodajnim ugovorima i pripadajućim dokumentacijom dostavljenom od strane zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Osijeku (list 300-512), dopis E. d.d. (list 297 spisa), izvadak iz prekršajne evidencije na ime optuženika od 3. listopada 2022. (list 568-569) i izvadak iz kaznene evidencije na ime optuženika od 3. listopada 2022. (list 577-578). Optuženik je na kraju dokaznog postupka iznio svoju obranu.
5. Što se tiče činjenica za koje se tereti optuženik, tijekom postupka nije bilo sporno da je optuženik kao direktor trgovačkog društva V. d.o.o. O. dana 15. lipnja 2009. sklopio s oštećenom S. K.(sada S.) predugovor o kupoprodaji stana B1 u stambenoj zgradi u O., i da je oštećenici naveo da će po uplati kupoprodajne cijene stana ishoditi brisovno očitovanje od E. d.d. za brisanjem hipoteke od 2.225.000,00 eura na tom stanu te da je nakon toga oštećenica uplatila u dva navrata (15. lipnja 2009. i 30. lipnja 2009.) ukupno 52.200,00 eura trgovačkom društvu V. d.o.o. i da joj je stan predan u posjed. Nije bilo sporno ni da je Ugovor o kupoprodaji stana sklopljen tek 12. rujna 2011., a ovjeren kod javnog bilježnika 4. veljače 2015., te da je u međuvremenu od sklapanja tog ugovora o kupoprodaji do ovjere ugovora kod javnog bilježnika određena sudska prodaja nekretnina u vlasništvu trgovačkog društva V. d.o.o. pa tako i navedenog stana B-1 u stambenoj zgradi u O., i da se zbog toga oštećenica nije mogla uknjižiti kao vlasnica nad tim stanom te da je taj stan na koncu prodan na javnoj dražbi drugom kupcu.
5.1. Tijekom postupka bilo je sporno je li optuženik po primitku uplata oštećenice za stan B-1 u ukupnom iznosu od 52.200,00 eura taj iznos proslijedio na depozitni račun E. d.d. radi brisanja hipoteke sa stana u iznosu od 2.225.000,00 eura, odnosno je li zatražio od te banke izdavanje brisovnog očitovanja ili je taj novčani iznos koristio za druge obveze svog trgovačkog društva V. d.o.o. Bilo je sporno i je li optuženik nakon sklapanja predugovora odugovlačio sa sklapanjem glavnog kupoprodajnog ugovora za predmetni stan, a potom i sa ovjeravanjem tog ugovora kod javnog bilježnika. Samim time bilo je sporno i je li optuženik u ovoj kupoprodaji od početka postupao s prijevarnom namjerom da svom trgovačkom društvu pribavi veliku nepripadnu korist.
6. Optuženik je u svojoj obrani iskazao da je kao samostalni poduzetnik djelovao od 1994. do 2013. godine i da je imao dosta zaposlenika koji su redovno dobivali plaću, te da je uredno izvršavao sve svoje obveze. Nadalje je naveo da je tvrtka V. d.o.o. osnovana radi izgradnje stanova, a da je ideja nastala 2006. godine kada je taj projekt i započeo, dok je prodaja stanova započela za vrijeme gospodarske krize, odnosno nakon 2008., a o kojoj se u svom iskazu na raspravi očitovala i stečajna upraviteljica V. I.. Žao mu je da se njegovoj stranci dogodilo to što se dogodilo vezano za njezin stan i suosjeća s njom, posebno jer se i sam našao u takvoj situaciji kada je zbog lošeg poslovanja svojih tvrtki ostao i bez svoje imovine i sada živi kao podstanar, a dug bankama vraća svojom osobnom imovinom. Činjenične tvrdnje iz optužnice ne stoje, jer kod njega nije postojala namjera razvlačenja predmeta. Po predugovoru je bilo isplaćeno ukupno 52.000,00 eura, no, ostatak iznosa koji je naveden u predugovoru stranka nije platila do roka navedenog u predugovoru, odnosno do kraja te godine. Unatoč tome, predao je ključeve stana odmah nakon potpisa predugovora i stranka je stupila u posjed stana, time da je predao i ključeve garaže, a stranka je odmah stupila i u posjed garaže nakon potpisivanja predugovora, time da se, a kada bi se gledale odredbe predugovora, kupoprodajni ugovor nije ni mogao sklopiti prije isplate kupoprodajne cijene stana i garaže u cijelosti. Dana 12. rujna 2011. sklopljen je kupoprodajni ugovor u kojem je dodano da se uz stan kupuje i garaža. Upravo zato nije došlo odmah nakon sklapanja predugovora i do sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora, jer je stranci trebalo dodatno vrijeme da razmisli kako će platiti garažu, iako je stranka već bila u posjedu te garaže. Iako nije u cijelosti isplaćena cijena za stan zajedno sa garažom, potpisao je taj kupoprodajni ugovor 12. rujna 2011. koji sadrži i tabularnu ispravu i uputio je stranku u javnobilježnički ured radi ovjere potpisa. Iz iskaza javne bilježnice M. B. proizlazi i da je veći dio ugovora za stanove u predmetnoj zgradi doista i ovjeren u njezinom javnobilježničkom uredu. Uplate za stan koje je dobio od stranke je unatoč neispunjenju obveze plaćanja kupoprodajne cijene u cijelosti uplatio E. banci, ali je banka taj iznos iskoristila za podmirenje dijela zatezne kamate zbog čega nisu izdali brisovno očitovanje, jer nije u cijelosti mogao biti podmiren iznos potreban za skidanje tereta, na što nije mogao utjecati. Nakon stečajnog postupka tvrtka V. d.o.o. nije ostala nikome dužna osim banci, a vrijednost ukupne imovine te tvrtke pokrivala je dugove. Nije mu jasno zašto oštećenica od 2011. kada je sklopljen kupoprodajni ugovor nije prenijela pravo vlasništva, jer bi u tom slučaju imala veća prava i mogućnosti da sačuva stan, iako nije ispunila svoju obvezu iz ugovora, neovisno o tome je li izdano brisovno očitovanje. Iz osobnih i moralnih načela je predočio stranci kada je ostala bez stana da se zbog poznavanja njihovih obitelji dogovore, s obzirom da je zbog tog poznanstva osjetio moralnu obvezu da vrati dug stranci. Zbog toga se sa strankom dogovorio da u mjesečnim obrocima podmiruje iznos od 52.000,00 eura, iako je u to vrijeme cijena stana iste kvadrature bila puno manja. Prije toga se dogovorio sa svojom suprugom i sinom da svi zajedno sa svojim prihodima otplaćuju mjesečne obroke stranci radi zatvaranja duga. Izvršavao je tu otplatu kako je mogao, a od strane stranke je imao nebrojeni broj poziva za plaćanje rata. Nakon određenog vremena stranka ga je prijavila tijelima kaznenog progona, zbog čega je prestao dalje plaćati rate i prepustio da o tome odluče nadležna pravosudna tijela. Stranka je trebala po predugovoru isplatiti 58.000,00 eura, ali je plaćeno 52.200,00 eura, a nakon uplaćenih 52.200,00 eura stranka nikada nije nadoknadila razliku.
6.1. S obzirom da je optuženik pri ispitivanju na raspravi značajno odstupio od svojeg prijašnjeg iskaza prilikom dokazne radnje ispitivanja u ODO u Osijeku, odnosno s obzirom da je drugačije iskazivao u odnosu na odlučne okolnosti vezane za sklapanje kupoprodajnog ugovora za predmetni stan, na temelju članka 435. stavak 1. ZKP/08. reproducirana je snimka njegovog ispitivanja u ODO u Osijeku od 11. rujna 2020. Optuženik je tada iskazao da je tvrtka V. d.o.o. osnovana 7 do 8 godina prije predmetnog događaja i da je uredno poslovala. Budući da se odlučio na izgradnju stambenog objekta sa 32 stana, 14 garaža i 2 lokala, to je gradio i investirao preko tvrtke V. d.o.o. Ukupna investicija je bila 2.200.000,00 eura. Od toga je 9.000.000,00 kuna bilo njegovih i 7.000.000,00 kuna kredita, a od tih 7.000.000,00 kuna je iskoristio samo 5.000.000,00 kuna za izgradnju i kad je završena izgradnja u tom momentu tvrtka V.d.o.o. nije imala duga prema nikome, osim prema banci tih 5.000.000,00 kn koje je koristila za izgradnju. Stanovi su se počeli prodavati kako je bilo na tržištu, a od 32 stana prodano je 26 ili 27, dok lokali nisu prodani. Između tih 26 stanova, 2 su ostala sporna i to od gospodina K. i stan u vezi kojega se vodi ovaj predmet. Svi stanovi su prodani na isti način. Imao je svoje vlastito knjigovodstvo i uposlene djelatnike i izdavali su fakture za svaki stan kao trgovačko društvo. Svaki kupac je sa tom fakturom išao u poreznu upravu i gruntovnicu sa fakturom uknjižiti vlasništvo i to se legalno moglo, neovisno o teretu. Kada su dobili novce od stranke, da li putem kredita ili uplate, tako su partiju stana zatvarali u banci. Na 5.000.000,00 kn kredita je svaki mjesec išla zatezna kamata. Kada bi se platilo na partiju kredita, banka bi prvo skinula kamatu koliko treba, a razliku povukla na partiju stana i nije davala ispis tereta, jer nije plaćen cijeli predmet, jer je povukla kamatu. I tu se stvorila rupa, zbog čega nije teret skinut i sa predmetnog stana. Kod drugog stana koji je bio sporan je uknjiženo vlasništvo sa fakturom. Nisu izdavali kupoprodajne ugovore. Oni su konstantno tvrdili da im treba kupoprodajni ugovor, a on im je rekao da im to ne mogu izdati, jer to ne rade i nemaju, jer su oni trgovačko društvo. Oni su koristili stan i uselili u stan. Paralelno je imao i tvrtku A. V. d.o.o. koja je s obzirom na krizu u auto branši 2012. otišla u stečaj. Te tvrtke su bile povezane, jer je bio isti vlasnik. Kako je A. V. d.o.o. otišla u stečaj, tako je isti stečajni upravitelj sproveo i stečaj nad V. d.o.o. jer nije bilo duga, već samo prema banci. Vrijednost stanova se pokrila sa vrijednosti duga kredita i tu je predmet završen. Banka je stanove prodala tvrtki na tržištu i u tom momentu je ta tvrtka postala vlasnik stanova. On više nije vlasnik, niti je banka upisana, već je to ta tvrtka i ona je te stanove stavila na javnu prodaju, ali banka ne može staviti na prodaju stan koji ima vlasnika koji je upisan. Oni se nisu upisali kao vlasnici i to je nažalost otišlo u prodaju. Konstantno im je tvrdio da se moraju upisati, ali su oni inzistirali da im treba ugovor zbog čega je 2015. zaključio s njima taj ugovor. Oni su sa svojim odvjetnicima krivo sastavili ugovor i on ga je potpisao, a nakon dva sata su mu došli reći da se ne mogu uknjižiti, a on im je rekao da su čekali 4 godine. Pokušali su na javnoj licitaciji izlicitirati stan, ali nisu uspjeli, već je uspio netko drugi. Pokušali su s tim ljudima koji su kupili stan na dražbi pregovarati, ali ne može te ljude kriviti, jer su stan legalno kupili na dražbi. Ti ljudi su morali izaći iz stana iako su predali novce. On je te novce koje je od njih dobio platio banci, kao i za svih drugih 26 stanova, i apsolutno se ne osjeća krivim. Poslije se iz moralnih razloga dogovorio s tim ljudima da će im dug isplatiti u mjesečnim obrocima i pristao im je u potpunosti isplatiti stan, odnosno 52.000,00 eura privatno, iako je tržišna cijena stanova pala za 50 %. Taj ugovor je sastavio njegov branitelj, a on je platio 4 ili 5 rata po 1.000,00 eura. Misli da je taj ugovor sklopljen 2018. godine. Bio je u konstantnom kontaktu s tim osobama i govorio im da će im uplatiti kada mu sjedne plaća ili kada nešto proda. Onda je čuo da su podnijeli kaznenu prijavu i pitao se tko je tu lud, jer je on pristao vratiti im 52.000,00 eura, a ne 25.000,00 eura, i oni ga još prijave tužilaštvu. Zbog toga im je prestao plaćati. Tvrtka V. d.o.o. nije imala ni lipe duga, a što se može vidjeti iz stečajnog postupka, već samo kredit, odnosno ono što je išlo banci. Mjesečno su imali kontrolu od banke da li nekretnine koje su ostale pokrivaju kredit i to su non stop nivelirali i zato banka nije ni trepnula kada je prodala svoja potraživanja. Ti ljudi su dobili legalan dokument kao i svih 26 kupaca da se uknjiže na stan. 26 njih se uknjižilo sa računom. Tvrtka nije imala nikakvih drugih primanja osim onih od prodaje stanova. U momentu prije krize 2008. kvadrat stana je bio 1.100,00 eura do 1.200,00 eura, a 2011. godine se prodavao kvadrat za 800,00 eura, a banka je prvo namirivala sebe. Iako je po partiji stana uplatio novce od ljudi, banka bi sebi uzela dio za kamate. Recimo, ako bi uplatio sto kuna na partiju, banka bi uzela sebi 10,00 kn i navela da ne može dati brisovno i onda dolazi u pat poziciju. Imao je na 7 godina rok za vraćanje kredita. Kada je uplatio novce od tih ljudi, bio je dug za kamatu, a banka je uvijek uzimala prvo sebi za kamatu, pa kada je dobila svjež novac od tih ljudi, uzeli su si kamatu i ostavili ljude da čekaju, ali nisu dočekali. To je i pravilo banke da prvo naplati kamatu. Kada je banka radila s njim kalkulaciju kompletnog projekta, u toj kalkulaciji je pisalo da se minimalno može prodati stan za 1.100,00 eura. Kada je došla kriza banka je rekla da prodaju i za 900,00 eura samo da se što prije vrati kredit. Nisu zbog toga radili anex ugovora. Tvrtka je uplatila taj novac na partiju stana. To su bile redovne kamate koje su proizašle iz ugovora, ali nastala je kriza i nije mogao prodati stan za 1.100,00 eura. U odnosu na ostalih 26 stanova bila je ista procedura kao i u odnosu na stan tih ljudi. On im je tri godine svaki drugi dan govorio da se mogu uknjižiti sa fakturom, a oni su mu govorili da nije u pravu, a onda su 2015. godine shvatili da se nisu mogli uknjižiti ugovorom, umjesto s fakturom. 26.000.000,00 kn je bila procjena vrijednosti tvrtke A. v. d.o.o. prije otvaranja stečaja, a njegov stan i kuća, kao i od punca i prijatelja kuća, odnosno sve te nekretnine su prodane na dražbi. U Nj. je otišao da može ljudima kao K. vratiti dugove. Njegova supruga, dva sina i on su radili u Nj. i od njihovih plaća je mogao plaćati rate K. po 1.000,00 eura po ugovoru iz 2018. Nije odugovlačio sa sklapanjem kupoprodajnog ugovora, već im je konstantno tvrdio da im ugovor ne može izdati, jer im je već izdao fakturu i da stoga nema pravne osnove za sklapanje ugovora, jer ne može jednu stvar prodati dva puta. Kada su mu donijeli ugovor isti je potpisao, odnosno knjigovođa ga je nazvao i rekao da su stigli K. sa ugovorom i on je tamo stigao za sekundu i potpisao pred knjigovođom ugovor i pred njih dvoje i onda su došli nakon sat vremena nazad i rekli da se ne mogu uknjižiti. Novce od K. koje su uplatiti u dva navrata, a ukupno 52.000,00 eura, uplatio je na račun i te izvode pokazao K. i oni su to vidjeli, odnosno da su novci uplaćeni na račun. Stečajni upravitelj može vidjeti te uplate, a on više s tim nema ništa.
6.2. Upitan na raspravi zašto je u odnosu na sklapanje kupoprodajnog ugovora iskazivao drugačije u ODO u Osijeku, odnosno zašto je tamo rekao da nije sklapao kupoprodajne ugovore za stanove sa strankama, već da je samo izdavao fakture, a na raspravi naveo da je sklapao kupoprodajne ugovore pa tako i sa oštećenicom, ali da je ista propustila prenijeti na sebe vlasništvo, optuženik je odgovorio da 2020. godine kada je davao izjavu u ODO u Osijeku nije bio pripremljen, no, da je iz tog njegovog iskaza jasno da je procedura u odnosu na oštećene K. bila ista kao i kod svih drugih 26 stanova. Optužeik je nadalje naveo da se vjerojatno krivo izrazio kada je rekao u svojoj obrani u ODO u Osijeku da u tvrtki nisu sklapali kupoprodajne ugovore za stanove, jer on zapravo i nije morao ići kod javnog bilježnika osobno, zbog čega to očito nije ni spomenuo u svom iskazu. Nadalje je optuženik naveo da tvrtka V. d.o.o. nije imala obvezu da vraća kredit podignut radi izgradnje zgrade u mjesečnim ratama, već je bio samo rok od sedam godina da se kredit vrati u cijelosti, a tvrtka je mogla sama odrediti dinamiku vraćanja kredita. Kada je novac koji su oštećeni K. uplatili za stan uplatio banci radi izdavanja brisovnog očitovanja, banka je prvo od tog iznosa namirila kamatu, a ostatak proslijedila na partiju kredita za taj stan, a kako u cijelosti zbog nadomirenja kamate nije bio podmiren iznos za zatvaranje tereta na tom stanu, banka nije izdala brisovno očitovanje. Do tog trenutka nije znao da je to redovna procedura banke, jer do tada nije bilo takvih situacija sa drugim stanovima, već je banka uvijek izdavala brisovna očitovanja. Banka je tek kasnije uvela tu praksu i bila su još dva kupca koja su na sličan način prošla, ali su oni na kraju uspjeli zadržati stanove, jer su se uknjižili kao vlasnici. Ne zna koji je iznos bio potreban za izdavanje brisovnog očitovanja, ali je manje od trećine, a možda tek petina uplate otišla na kamatu. Zgrada je izgrađena 2008. godine, a onda se krenulo u prodaju stanova. U trenutku kada je uplaćen novac od oštećene K. u banku, tvrtka nije više raspolagala novčanim sredstvima kojima bi mogla nadomiriti razliku na partiju kredita za stan radi skidanja tereta. Na poseban upit opunomoćenika oštećenice da li ostaje kod sporazuma koji je sklopio sa oštećenicom, a po kojem joj je dužan 52.000,00 eura, odnosno 47.200,00 eura nakon uplaćenih 5 rata, optuženik je odgovorio da na to ne može odgovoriti te da ne želi odgovoriti ni na upit kada je sklopljen taj sporazum sa oštećenicom. Nadalje je optuženik naveo da je u periodu od potpisivanja predugovora pa do potpisivanja glavnog ugovora oštećenica dolazila sa ocem u tvrtku, ali samo radi dogovora o garaži i o cijeni garaže te da nije točno da su oštećenica i njezin otac odbili isplatiti garažu zato što je on odbijao sklopiti kupoprodajni ugovor, time da u predugovoru nije bila ni uvedena garaža, nego tek u glavnom kupoprodajnom ugovoru, a oštećenica se mogla upisati u gruntovnicu na temelju kupoprodajnog ugovora, iako cijena nije bila isplaćena u cijelosti. Nema dokument kojim bi dokazao da je novce od K. uplatio banci, jer je sva dokumentacija završila kod stečajne upraviteljice. Poslovnu dokumentaciju je netko ukrao što je i prijavljeno policiji, time da je i stečajna upraviteljica u svom iskazu spomenula da je iz poslovnih prostorija tvrtke sve otuđeno. Kada su se uplate za stanove prosljeđivale banci, u njihovim pozivima za plaćanje bili bi navedeni točni podaci partije stana na koju ide ta uplata, sve kako je dogovoreno između knjigovodstva i banke. Sjedište tvrtke V. d.o.o. bilo je na adresi ...ali je knjigovodstvo bilo na adresi ... na kojoj adresi je imao i drugu tvrtku A. V. d.o.o. Svjetska kriza u auto branši je nastupila 2008. godine, a to je utjecalo i na poslovanje njegove druge tvrtke A. V. d.o.o. na način da je ostao i bez te tvrtke. Tvrtka V. d.o.o. je u zgradi imala 31 stan i većina je prodana. Optuženik nije htio odgovoriti na upit opunomoćenika oštećenice jesu li novčana sredstva od prodanih stanova bila dovoljna za podmirenje kredita.
6.3. Razmatrajući ovakvu obranu optuženika, odnosno imajući u vidu da je on, i to kao osoba koja je osobno sklapala sve kupoprodajne ugovore sa kupcima stanova u zgradi koju je izgradio sa svojom tvrtkom, kod državnog odvjetnika sa sigurnošću tvrdio i ponavljao da nije sklopio kupoprodajni ugovor s oštećenicom jer u trgovačkom društvu V. d.o.o. nisu ni sklapali kupoprodajne ugovore za stanove, već samo izdavali fakture i tvrdio da je oštećenici bila dovoljna i faktura za uknjižbu prava vlasništva, a da je samo na njezin nagovor s njom kasnije sklopio kupoprodajni ugovor, dok je na raspravi o tome iskazivao sasvim suprotno, odnosno da je sklapao kupoprodajne ugovore s kupcima, ali da s oštećenicom nije odmah sklopio takav ugovor jer je njoj trebalo dodatno vrijeme da razmisli hoće li kupiti i garažu, jasno je da ovo proturječje kod optuženika o ovakvoj odlučnoj činjenici o kojoj bi trebao jednako iskazivati, jer je upravo on osobno sklapao sve kupoprodajne ugovore s kupcima, govori o tome da je optuženik i kod državnog odvjetnika i na raspravi smišljeno iskazivao kako bi prebacio odgovornost na oštećenicu za neuspjelo prenošenje vlasništva na predmetnom stanu i odgovornost na banku za teret hipoteke koji je ostao na stanu i time izbjegao svoju kaznenopravnu odgovornost i kažnjavanje u ovom postupku, kao i obvezu da oštećenici nadoknadi štetu. Optuženik je i sam ukazao na ovakvu svoju prijetvornost s obzirom da je rekao u obrani na raspravi „da 2020. godine kada je davao izjavu u ODO u Osijeku nije bio pripremljen“, a notorno je da osobi koja planira govoriti istinu ne treba nikakva priprema i smišljanje strategije prije iskazivanja o činjenicama koje joj po logici stvari moraju biti jako dobro poznate. Kada se uzme u obzir navedeno, te da iz evidencija E. d.d. proizlazi da optuženik nije nikada zatražio izdavanje pisma namjere radi brisanja hipoteke niti uplatio novčana sredstva na partiju kredita za stan B-1, što ukazuje da je on od početka imao drugi plan s novcima oštećenice i sa stanom koji je oštećenica u cijelosti isplatila njegovom trgovačkom društvu, jer je godinama odugovlačio sa sklapanjem i ovjeravanjem kupoprodajnog ugovora, a što će se sve nastavno izložiti, za sud nema dvojbe da se ovakvoj obrani optuženika koja je proturječna i nelogična, ali i suprotna izvedenim dokazima koje je sud ocijenio vjerodostojnim, sasvim sigurno ne može vjerovati.
7. Oštećena S. S., ranije K., iskazala je da je tijekom 2009. godine, a i ranije, živjela sa svojim roditeljima u stanu u ... gdje i danas živi. Neko vrijeme je razgovarala s roditeljima o njihovom preseljenju u drugi stan, jer je taj stan u ...ulici bio na petom katu i bez lifta, a što njima nije odgovaralo s obzirom na njihovu stariju životnu dob. Njezin otac S. K. poznavao je oca optuženog F. C. V. i saznao je da taj njegov sin prodaje stanove u O., odnosno da je izgradio zgradu u kojoj prodaje stanove. S obzirom da je njezin otac imao visoko mišljenje o ocu optuženika te da je obitelj V. bila poznata u gradu, njezin se otac javio optuženiku radi kupnje stana te je u vezi toga pričao s optuženikom i išao pogledati stan, a radilo se o zgradi u O., Njezin otac je išao i s majkom pogledati taj stan, a o tome su nju obavještavali. Na koncu su se odlučili za stan u toj zgradi koji je bio na prvom katu, a zgrada je imala dizalo. Svi pregovori oko kupoprodaje stana odvijali su se u auto-salonu optuženika u ... ulici u O.. Na koncu su se njezin otac i optuženik dogovorili oko kupnje stana te je njezin otac 15. lipnja 2009. uplatio na ime te kupoprodaje u istom autosalonu optuženika iznos od 10.000,00 eura, a tada je sklopljen i predugovor o kupoprodaji stana koji su potpisali optuženik i ona. Drugu ratu stana u iznosu od 42.200,00 eura njezin je otac uplatio također u navedenom autosalonu optuženika 30. lipnja 2009. Roditeljima su tada predani i ključevi od stana i oni su se kroz mjesec dana i uselili u taj stan. Predugovor je bio zaključen s okvirnom cijenom od 58.000,00 eura, budući da u trenutku potpisivanja predugovora još nije bila poznata točna kvadratura stana zbog balkona koji je bio velik, a koji nije ulazio u tu kvadraturu stana, u punoj svojoj površini. Njezin otac je tada bio spomenuo optuženiku da je zainteresiran i za kupnju garaže kod iste zgrade, odnosno koja se nalazi u dvorištu zgrade, a optuženik mu je rekao da će tu garažu staviti u konačni kupoprodajni ugovor u kojem će se onda odrediti i ukupna cijena za stan i garažu. Nakon toga, htjeli su da se što prije sklopi konačni kupoprodajni ugovor, ali je taj ugovor sklopljen tek 12. rujna 2011. godine, odnosno skoro dvije godine nakon uplate druge rate stana. U tom razdoblju do zaključenja kupoprodajnog ugovora njezin otac i ona su nebrojeno puta nazivali optuženika radi zaključenja tog kupoprodajnog ugovora, ali je optuženik odugovlačio s time i davao im izgovore govoreći da je na sastanku, pa da ne može pričati, ili da je na skijanju, da su bolesni članovi njegove obitelji i slično. Kada je 12. rujna 2011. napokon potpisan kupoprodajni ugovor optuženik ga nije ovjerio kod javnog bilježnika. Onda su opet njezin otac i ona morali nazivati optuženika kako bi ispunio tu svoju obvezu, ali je optuženik ponovno počeo odugovlačiti, odnosno nije ovjerio taj ugovor, iako su bili uporni i učestalo ga nazivali, a znali su odlaziti i u njegov auto salon u ... ulici i tamo ga satima čekati, no, svaki puta bi im njegovi djelatnici rekli da njega nema, da je na službenom putu ili sastanku i slično. Taj kupoprodajni ugovor od 12. rujna 2011. je tek ovjeren kod javnog bilježnika 04. veljače 2015. godine. U tim periodima u kojima je optuženik odugovlačio prvotno sa zaključenjem kupoprodajnog ugovora, a nakon toga i sa ovjeravanjem tog ugovora kod javnog bilježnika, optuženik je u prilikama kada bi ga radi toga nazivali bio izuzetno pristojan, te je ulijevao povjerenje da će doista ispuniti svoje obveze, odnosno u tim kontaktima potrudio se da ih u to uvjeri. Znala je i osobno čuti kada je optuženik preko telefona, a i usmeno, njezinom ocu koji je tada bio starije životne dobi govorio da će sve biti u redu i da će se sve riješiti. Nakon ovjere kupoprodajnog ugovora kod javnog bilježnika predali su na sudu zahtjev za upis prava vlasništva na stanu, ali je taj zahtjev odbijen 05. ožujka 2015. godine s obrazloženjem suda da upis promjene prava vlasništva nije dopušten, jer je određena sudska prodaja nekretnina, odnosno jer je na stanu zabilježeno rješenje o ovrsi. Nakon toga su opet kontaktirali optuženika kako bi mu rekli da nisu mogli upisati vlasništvo. To je njezinim roditeljima bila jedina nekretnina u kojoj su mogli živjeti i sve novce koje su uštedjeli tijekom života iskoristili su za kupnju toga stana. Optuženik je i tada u kontaktima bio potpuno smiren i odmjeren i ponovno im obećavao da će sve riješiti i da će se uspjeti upisati kao vlasnici stana. Kada ga je njezin otac upitao što će biti ako dođe do sudske prodaje stana i napomenuo optuženiku da će u tom slučaju završiti u haustoru zgrade sa svojim stvarima, optuženik mu je rekao da do toga sigurno neće doći i da će on sam kupiti stan na javnoj dražbi ako dođe do sudske prodaje. Optuženik je imao kredit u E. za izgradnju zgrade u O., u kojoj su kupili stan, ali po uplati novca koji su dali za taj stan optuženik taj novac nije proslijedio banci radi brisanja hipoteke sa stana tako da je taj teret ostao, kao i vlasništvo tvrtke optuženika, budući da se oni nisu mogli uknjižiti. Tvrtka optuženika je otišla u stečaj, a E. je svoja potraživanja na ime kredita koji je podignut radi izgradnje zgrade prodala trgovačkom društvu B. . 2017. godine krenula je javna dražba za prodaju stana. Tada je bio promijenjen zakon na način da dražba više nije išla preko suda, već elektronskim putem na način da se prijavljivalo F. i da se nije znalo tko sudjeluje na dražbi. Prvi krug je prošao, a ona se prijavila na drugi krug. U tom drugom krugu nitko nije licitirao, a na trećem krugu na kojem je isto sudjelovala kako joj roditelji ne bi ostali bez krova nad glavom, stan je prodan u zadnjih deset sekundi do ponoći do kojeg vremena je trajala dražba i to drugom ponuditelju, a ona nije stigla licitirati. Poslije je išla na Trgovački sud u Osijeku izvršiti uvid u taj predmet, jer je na to imala pravo kao sudionik dražbe, te je utvrdila da optuženik uopće nije sudjelovao na javnoj dražbi kako im je obećao, već da su na dražbi sudjelovali tvrtka B. i još pet do šest privatnih osoba. Dražba je dovršena u siječnju 2018. godine kada je stan prodan u trećem krugu dražbe. O tome posjeduje zaključak Trgovačkog suda u Osijeku od 13. travnja 2018. godine broj 14 St-426/2016-200. Nakon toga odvjetnici kupca stana počeli su vršiti pritisak na njezine roditelje kako bi se što prije iselili iz stana, jer više nisu imali prava na taj stan. Budući da njezini roditelji nisu imali financijskih mogućnosti, pokrenula je postupak za odobravanjem kredita na svoje ime kako bi im kupila stan da imaju gdje živjeti. Kredit joj je odobren i ona im je kupila manji stan u jednoj zgradi u prizemlju. Njezini roditelji su se iselili iz predmetnog stana u zgradi u ... ulici 30. lipnja 2018. godine. Dana 30. kolovoza 2018. njezin je otac dobio moždani udar, a 8. listopada 2018. je i preminuo od posljedica tog moždanog udara. Između drugog i trećeg kruga javne dražbe bila je poprilično očajna zbog čega je kontaktirala televizijsku emisiju „P.“ sa željom da i drugi ljudi vide što se može dogoditi i da mogu biti prevareni, odnosno da vide što im se dogodilo, a nadala se da će time postići da se ljudi ne javljaju na dražbu i da će na taj način izbjeći da njezini roditelji ostanu bez stana. Iz te televizijske emisije došli su ih snimati u taj stan i o njihovoj su priči napravili prilog. U toj emisiji vidi se i da su kontaktirali optuženika i spomenuli mu javnu dražbu. Do te emisije optuženik im jedno duže vrijeme uopće nije odgovarao na pozive. Nakon prodaje stana na javnoj dražbi njezin je otac nazvao optuženika i optuženik mu se tada javio na telefon, a otac mu je rekao da je ostao bez svega. Optuženik je tada već znao da je njihov stan prodan, a nakon toga su sklopili Sporazum o uređenju međusobnih imovinskih odnosa prilikom čega je bio prisutan odvjetnik optuženika M. D., a optuženik se nalazio u Nj.. U tom Sporazumu je točno navedeno koliko su novca dali za stan, a optuženik se obvezao plaćati im svaki mjesec do isplate iznos od 1.000,00 eura počevši od 15. lipnja 2018. godine. No, optuženik je platio samo pet rata u iznosu od 1.000,00 eura, odnosno ukupno 5.000,00 eura tako što je uplatio prvu ratu u šestom mjesecu 2018., drugu u kolovozu 2018., treću u rujnu 2018., četvrtu krajem listopada 2018., a zadnja peta rata plaćena je 28. ožujka 2019. godine i od tada optuženik više ništa nije plaćao, niti su bili u bilo kakvom kontaktu.
7.1. Oštećenica je nadalje na upite stranaka navela da je im je u trenutku sklapanja predugovora bilo poznato da je nekretnina opterećena založnim pravom, odnosno hipotekom E. banke, ali da im je optuženik obećavao da će se ta hipoteka brisati odmah po uplati cijene stana. Za kupnju stana su imali eure nakon što su prodali stan od bake i djeda, a optuženik im je rekao da taj novac uplate na blagajnu njegovog auto salona u ... ulici u O.. Optuženik im nije nudio da taj novac uplate na poseban račun u E. banci, niti im je spomenuo tu mogućnost. Optuženik im u vrijeme dok su čekali da ovjeri ugovor kod javnog bilježnika nije iznosio razloge zbog kojih on ne može ovjeriti taj ugovor, već je samo odugovlačio da se nađu s njime i da ovjeri ugovor. Budući da je nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora optuženik odbio ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika, njezin je otac odbio isplatiti ostatak cijene za garažu u iznosu od 6.740,00 eura. Prije potpisivanja predugovora je i sama išla vidjeti stan i bila u razgovorima s optuženikom i njezinim ocem vezano za kupnju stana, jer je i sama po struci građevinar. Saznali su za postojanje hipoteke na stanu neposredno prije potpisivanja predugovora i ona je tada bila i prisutna u autosalonu optuženika. Optuženik im je prije potpisivanja predugovora pokazao da postoji hipoteka na stanu i rekao da je to normalno kod investiranja u izgradnju zgrade, jer ni jedan investitor nema toliki novac da sam izgradi zgradu. Optuženik im je tada obećao da će odmah po uplati kupoprodajne cijene stana zatražiti od banke brisovno očitovanje kako bi se hipoteka sa stana obrisala. Kada je spomenula da je optuženik odugovlačio, mislila je na period od sklapanja predugovora, pa do sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora, kao i na period od sklapanja kupoprodajnog ugovora, pa do ovjere tog ugovora kod javnog bilježnika, jer je u tim periodima optuženik odugovlačio s time da se nađu. Neposredno nakon potpisivanja predugovora njezin je otac vidio da u dvorištu zgrade ima i garaža za koju je bio zainteresiran radi kupnje zbog čega se obratio optuženiku, a optuženik mu je rekao da nema problema i da će se ta garaža staviti u kupoprodajni ugovor, time da je napomenula da je i ta garaža prodana na javnoj dražbi. Sve uplate koje su izvršene za stan bile su one prilikom sklapanja predugovora 15. lipnja 2009. i nakon toga 30. lipnja 2009. Nisu isplatili garažu koja se spominje u kupoprodajnom ugovoru, jer je optuženik odbijao ovjeriti taj ugovor kod javnog bilježnika. Kupoprodajni ugovor nisu oni sastavljali nego optuženik. S tim ugovorom nije mogla ništa, jer nije bio ovjeren kod javnog bilježnika. Bila je osobno prisutna prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora kao i opuženik, a ne sjeća se zašto kupoprodajni ugovor nije odmah ovjeren, ali se sjeća da je optuženik obećao da će ovjeriti ugovor. Svatko je dobio svoj primjerak ugovora, a oni su poslije zvali optuženika da provjere da li je ovjerio ugovor, no, on je odugovlačio i svaki puta im govorio da je na putu, da mu je netko bolestan ili u bolnici, da rješava poslove vezano za aute i slično. Do ovjere ugovora 2015. godine nije išla u gruntovnici raspitati se što joj treba za upis prava vlasništva, jer joj je bilo poznato da je za to potrebno imati ovjeren kupoprodajni ugovor. Na njezinom primjerku kupoprodajnog ugovora uz potpis optuženika stavljen je i žig tvrtke V. d.o.o. Prilikom kupovine stana, odnosno sklapanja predugovora, od strane optuženika im je bio predočen nacrt stana, ali sjeća se da je bilo govora o tome da nije još konačno riješena površina balkona. U taj predugovor je stavljena ukupna kvadratura stana i balkona od 58,82 m2, dok je u konačnom kupoprodajnom ugovoru razdvojena kvadratura stana i balkona na način da je navedeno da stan ima 45,05 m2, a balkon od 13,77 m2. Nikada nisu dobili od optuženika ili njegove tvrtke fakturu za stan, već su samo dobili dvije uplatnice od 15. lipnja 2009. i 30. lipnja 2009. Garažu su također dobili na korištenje, ali kasnije. Nije joj poznato što su točno njezin otac i optuženik dogovarali vezano za isplatu cijene garaže, ali to je ta razlika na ime garaže koja nije plaćena. Optuženik im nije rekao da se mogu uknjižiti na temelju ugovora od 12. rujna 2011. koji još nije bio ovjeren od javnog bilježnika i na temelju ovjerenih faktura od strane njegove firme, time da je i sama znala da to nije moguće, jer joj za to treba ovjereni ugovor od strane javnog bilježnika. 2015. godine prilikom ovjere kupoprodajnog ugovora iz 2011. godine kod javnog bilježnika taj isti ugovor je donio odvjetnik D., odnosno ovjerio se primjerak kupoprodajnog ugovora koji je donio taj odvjetnik i na tom ovjerenom primjerku navedeno je da se radi o ugovoru od 12. rujna 2011. godine. Koliko se sjeća, njezini roditelji su koristili garažu dok se nisu iselili iz stana. Poslala je dopis E. banci kada je bio predstečaj nad tvrtkom V. d.o.o. radi brisanja hipoteke, a E. banka joj je odgovorila da tvrtka V. d.o.o. nije zatražila izdavanje pisma namjere radi brisanja hipoteke, niti je uplatila sredstva koja su uplatili za taj stan na depozitni račun te banke radi isplate kredita. Gospodin iz E. banke s kojim je kontaktirala, a radi se o M. Š., joj je sam rekao da je taj stan oznake B1 iznajmljen.
7.2. Na raspravi od 7. studenog 2022. oštećenica je dodala da je prvi puta čula u sudnici na raspravi u ovom postupku da bi navodno bio deponiran potpis optuženika u uredu javne bilježnice M. B. radi ovjere kupoprodajnog ugovora za predmetni stan. Da je imala tih saznanja ranije, odnosno da ju je optuženik uputio na taj ured, sigurno do ovoga ne bi došlo, a njezini roditelji ne bi bili izbačeni iz stana, a možda ni njezin otac ne bi bio mrtav, na što je sigurno utjecao ovaj cijeli događaj. Nakon što je dobila kupoprodajni ugovor optuženik je nikada nije uputio da ide u javnobilježnički ured M. B. gdje je navodno bio deponiran njegov potpis. Nacrt predugovora i kupoprodajnog ugovora je dobila od tvrtke V. d.o.o., ali se ne sjeća da li je ugovor dobila direktno od optuženika ili nekog drugog iz tog trgovačkog društva, moguće od šefice računovodstva M. D.. Kada je kontaktirala okrivljenika radi ovjere ugovora, jasno mu je rekla da im treba ovjera ugovora kod javnog bilježnika da se mogu upisati u gruntovnici kao vlasnici, a u trenutku kada su dobili kupoprodajni ugovor nisu mogli odmah otići kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa, time da je njezinim roditeljima bilo bitno da što prije usele u stan i dobiju ključeve. Ne sjeća se razloga zbog kojeg odmah nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora nisu išli kod javnog bilježnika isti ovjeriti, ali je optuženik već nakon potpisivanja predugovora odugovlačio sa sklapanjem glavnog kupoprodajnog ugovora.
7.3. Obrana je stavila primjedbu na ovaj dodatni iskaz oštećenice da isti nije istinit u dijelu kada je oštećenica navela da nije bila upućena u javnobilježnički ured po deponirani potpis optuženika, navodeći da to nije logično, s obzirom da su kupoprodajni ugovori za druge stanove ovjereni u uredu javne bilježnice M. B.. Oštećenica je na primjedbu odgovorila da je govorila samo istinu i da ostaje kod svega što je rekla te da je njezin otac doživio moždani udar nedugo nakon što je iseljen iz stana, a da je molio optuženika da ne dozvoli da ostane bez te svoje jedine imovine.
7.4. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze oštećenice, jer je ona iskazivala sadržajno, detaljno, jasno i određeno o svim činjenicama, time da je njezin iskaz potkrijepljen i materijalnom dokumentacijom, a i sam po sebi je logičan, posebno jer je jasno da se ona nije mogla uknjižiti kao vlasnica ni sa fakturom, koju zapravo nije ni dobila, već je dobila samo uplatnice, ni sa neovjerenim kupoprodajnim ugovorom, jer je to po Zakonu o vlasništvu i Zakonu o zemljišnim knjigama nemoguće, a što je sasvim sigurno bilo poznato i optuženiku kao dugogodišnjem gospodarstveniku i osobi koja je osobno sklapala sve kupoprodajne ugovore za stanove koje je prodavalo njegovo trgovačko društvo V. d.o.o. S obzirom na navedeno, te da se u iskazu oštećenice može i osjetiti agonija kroz koju je sa svojim roditeljima prolazila, a koju im je priuštio optuženik, zbog čega je u toj svojoj nemoći zvala i emisiju „P.“ televizijske kuće N. TV, jasno je da je oštećenica iskazivala u potpunosti iskreno o svim činjenicama i da se doista smatra prevarenom i izigranom od strane optuženika.
8. Svjedokinja V. I. iskazala je da je vodila stečaj kao stečajni upravitelj za trgovačka društva V. d.o.o. O. i A. V. d.o.o. O., a kod kojih je u obje tvrtke bio direktor, odnosno zakonski zastupnik optuženi F. C. V.. Tvrtka A. V. d.o.o. imala je u vlasništvu dva auto salona u V. i O., a na tim nekretninama je bilo razlučno pravo poslovnih banaka i te su nekretnine prodane na javnoj dražbi putem F., sukladno Stečajnom zakonu kako je propisano u tim slučajevima. V. d.o.o. je tvrtka koja je isto bila u vlasništvu optuženog F. C. V., a ta je tvrtka imala stanove u D. ulici u O., koji su bili pod hipotekom E.banke. Ovršni postupci nad tim stanovima i pripadajućim garažama bili su pokrenuti prije otvaranja stečaja, a stanovi sa pripadajućim garažama su prodani putem F. na elektroničkoj javnoj dražbi. Misli da je stečaj nad V. d.o.o. zaključen negdje u prosincu 2018. Skupština vjerovnika je prihvatila njezino završno izvješće i nije bilo nikakvih prigovora. Kod tvrtke A. V. d.o.o. se provodio i postupak predstečajne nagodbe, a sjeća se da je ta predstečajna nagodba bila prihvaćena, ali da se netko od vjerovnika žalio da je kao jedan od vjerovnika prijavljena tvrtka koja je brisana iz sudskog registra, zbog čega nije uspio postupak predstečajne nagodbe i otvoren je stečajni postupak. Kada je preuzela stečajni postupak nad A. V. d.o.o. auto saloni koje je spomenula, a koji su bili u vlasništvu te tvrtke, zatečeni su devastirani, odnosno u njima nije bilo ništa, a čak su bile odnesene i utičnice, klime itd., te su se ti saloni i prodavali u takvom stanju, a sudski vještak je procijenio vrijednost tih auto salona. Poslovnu dokumentaciju V. d.o.o. i A. V. d.o.o. pribavila je od F. i sa web stranice P.H.. Drugom dokumentacijom nije raspolagala pa se stoga ne može izjasniti koji je bio razlog koji je doveo do kraha, odnosno lošeg poslovanja navedenih tvrtki. Poznato joj je samo da su se ti problemi pojavili kada je bila i gospodarska kriza 2008. godine, a pretpostavlja da je tuženiku bio problem što mu banke nisu htjele reprogramirati kredit. To je samo njezina pretpostavka zato što su banke pokrenule ovrhe i nad V. d.o.o. i nad A. V. d.o.o., a ne poznaje optuženika i ne zna točno što je dovelo do njegovog kraha. Optuženika je upoznala kada je kao stečajni upravitelj trebala preuzeti auto salone koji su bili u vlasništvu A. V. d.o.o., kao i stanove u zgradi u D. u O. koji su bili u vlasništvu V. d.o.o. Što se tiče same te zgrade, po njezinoj slobodnoj procijeni oko 70% stanova je prodano najviše državi preko APN-a, a dok se kod ostalih stanova radilo o tome da su prodani privatnim osobama i da su ljudi uplatili novce za stan, a da optuženik nije novac proslijedio banci za neke stanove. Kada su započeli ovršni postupci koje je pokrenula banka ti postupci su obustavljeni u trenutku otvaranja stečajnog postupka i onda je išla prodaja putem javne dražbe u okviru stečajnog postupka. Nakon podmirenja troškova ostatak novca koji je ostao od prodaje na javnoj dražbi išao je razlučnim vjerovnicima, odnosno bankama koje su imale terete na stanovima. Što se tiče samog stečajnog postupka sve se odradilo sukladno Stečajnom zakonu. Pretpostavlja da je prestečajna nagodba za A. V. d.o.o. bila 2014. ili 2015. godine, dok za V. d.o.o. nije bilo predstečajne nagodbe. Kao osoba koja je radila 10 godina u bankarskom sektoru može reći da je inače poduzetnicima bio problem kada ne mogu uredno servisirati obveze prema banci, jer onda banka u roku od 60 dana šalje opomenu, a nakon 120 dana proglašava kredit u cijelosti dospjelim i to uglavnom dugoročne kredite. Zbog toga je nakon gospodarske krize 2008. zakonodavac i uveo predstečajnu nagodbu s intencijom da se u tom postupku proba postići dogovor s bankama i međusobno među vjerovnicima kako bi se omogućio nastavak poslovanja. Iz svog iskustva može reći da nad tim predstečajnim nagodbama banke uglavnom nisu bile za opciju da se one nečega odreknu, odnosno dijela svog potraživanja, kao recimo zateznih ili redovnih kamata ili da prolongiraju rok otplate kredita. Kod A. V. d.o.o. je postupak predstečajne nagodbe skoro uspješno dovršen, jer je doneseno rješenje kojim je prihvaćena stečajna nagodba, no, u žalbenom roku pristigla je žalba jednog od vjerovnika u kojoj je istaknuto da je jedan drugi vjerovnik koji je prijavljen u predstečajnoj nagodbi brisan iz sudskog registra. Sjeća se da je to za njih bila jedna sasvim neočekivana situacija, a iz tog razloga je sud oglasio predstečajnu nagodbu nevažećom. E. banka sjela je na sve stanove V. d.o.o. i auto salone koji su bile u vlasništvu A. V. d.o.o. a pretpostavlja da optuženiku E. banka nije htjela reprogramirati kredit, time da je čula i da je P. otkazao optuženiku koncesiju, odnosno zastupništvo, a optuženik je prije toga bio ovlašten za prodaju njihovih vozila. Podatak o tome kada je tvrtka V. d.o.o. prestala plaćati kredite može se dobiti kod kreditora, odnosno E. banke. E. banka je i pokrenula ovršne postupke, a te je ovršne postupke vodio Odvjetnički ured Z. & partneri. Kada je preuzela tvrtku kao stečajni upravitelj na mjesto E. banke već je bila došla tvrtka B., a koja je otkupila potraživanje od E. banke, te je ta tvrtka prijavljena u postupku kao razlučni vjerovnik. Ne zna točno je li V. d.o.o imala drugih vjerovnika osim E. banke i je li ta tvrtka imala zaposlenika, odnosno tu tvrtku povezuje sa A. v. d.o.o., jer je za obje tvrtke bilo jedno računovodstvo. Sjeća se da je za V. d.o.o. problem bio za dva ili tri stana da su ljudi dali novce u gotovini u spomenutom računovodstvu, a da to nije uplaćeno banci. Nad V. d.o.o. je proveden stečajni postupak, ali ne i predstečajna nagodba kao što je bio slučaj kod A. V. d.o.o. Ona je bila stečajni upravitelj za obje tvrtke, a misli da je nad V. d.o.o. otvoren stečaj početkom 2015., a nad A. V. d.o.o. možda svega mjesec dana nakon toga. Nije imala na raspolaganju poslovnu dokumentaciju V. d.o.o. za potrebe stečajnog postupka, odnosno ulazne račune, izlazne račune, bilance, dokumentaciju koja se odnosi na računovodstvo i slično, a tu je dokumentaciju zatražila i pisanim i usmenim putem od optuženog F.C. V., međutim, isti joj tu dokumentaciju nije dostavio. Za A. V. d.o.o. i V. d.o.o. vodila su se dva odvojena stečajna postupka kod Trgovačkog suda u Osijeku, za svaki pod drugim poslovnim brojem i kod drugog suca. Koliko se sjeća, kada je postala stečajni upravitelj zatekla je stanje da jedna od ove dvije tvrtke vodi računovodstvene poslove za obje tvrtke, ali ne zna za koju je tvrtku to računovodstvo formalno radilo. Što se tiče poslovne dokumentacije, navodno je sva dokumentacija predana u predstečajnoj nagodbi, jer je netko morao pisati predstečajni plan. Sjedište A. V. d.o.o. je bilo na adresi auto salona u O. u T.ulici, ali ne sjeća se kućnog broja, dok je V. d.o.o. imala sjedište u D. ulici u O. preko puta predmetne zgrade. Kada je išla preuzeti auto salon u T. u O., tamo je došla sa optuženim F. C. V.. On joj je otključao salon i kada su se popeli na kat rekao joj je da se tu nalazilo računovodstvo, a ona je po podu te prostorije vidjela razbacane registratore. Optuženi F. C. V. je išao s njom i u obilazak zgrade u D., a sjeća se da su je tamo dočekali stanari od dva ili tri stana koji su tvrdili da su stanove platili, ali da to nije bilo vidljivo u banci, odnosno da novac nije proslijeđen na partiju kredita. Sve što je navela u svojim izvješćima iz stečajnog postupka odgovara stvarnom stanju i kod svega toga u cijelosti ostaje. Auto salone je zatekla apsolutno devastirane, a ključeve od auto salona je jedini imao optuženik, dok je fotografije zatečenog stanja sačinio sudski procjenitelj.
8.1. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje V. I. vjerodostojnim, jer je ista uglavnom iskazivala o nespornim činjenicama koje proizlaze i iz njezinog pisanog izvješća koje je sačinila kao stečajna upraviteljica trgovačkog društva V. d.o.o., no, kako joj nisu poznate okolnosti zbog kojih je tvrtka V. d.o.o. došla u probleme s poslovanjem, što je i razumljivo, jer nije imala na raspolaganju poslovnu dokumentaciju tog trgovačkog društva, iznosila je samo svoje pretpostavke o razlozima neispunjenja obveza od strane trgovačkog društva V. d.o.o., a ne provjerene činjenice, zbog čega njezin iskaz i nije od značaja za razjašnjavanje spornih činjenica. No, znakovita je činjenica da ova svjedokinja kao stečajna upraviteljica nije mogla doći do poslovne dokumentacije trgovačkog društva V. d.o.o., odnosno da joj optuženik na njezin pisani i usmeni zahtjev tu dokumentaciju nikada nije dostavio, niti se uopće zna gdje se ta dokumentacija nalazi. Optuženik tvrdi da je dokumentacija ukradena, međutim, prema iskazu stečajne upraviteljice V. I. on je jedini imao ključeve autosalona u kojem se nalazilo i računovodstvo tvrtke V. d.o.o. i, po mišljenju suda, jedini je imao i interes da zadrži poslovnu dokumentaciju koja mu je bila dostupna kako bi prikrio svoje štetne radnje, s obzirom da su obje njegove tvrtke završile u stečaju, a V. d.o.o. očito i zbog njegove odgovornosti, što proizlazi i iz izvedenih dokaza u ovom kaznenom predmetu, odnosno utvrđenja da novce koje je oštećenica uplatila za stan optuženik nikada nije proslijedio E. bank d.d. radi podimirenja duga po kreditu za izgradnju zgrade, a o čemu će kasnije biti riječi. Stoga je teško zamisliti da bi bilo kome drugom osim optuženiku takva dokumentacija trebala, odnosno da bi bilo tko drugi osim optuženika imao interes da odnese i sakrije od nadležnih tijela poslovnu dokumentaciju trgovačkog društva V. d.o.o.
9. Svjedokinja M. B., javna bilježnica sa sjedištem u O., iskazala je da se zbog proteka vremena ne sjeća okolnosti ovjeravanja kupoprodajnih ugovora za stanove u zgradi u O., Optuženik je dolazio kod nje u ured, a već ga dugo nije vidjela, sigurno desetak godina. Ne sjeća se je li optuženik u njezinom javnobilježničkom uredu imao deponiran potpis. Inače kada stanke imaju deponiran potpis, to se upisuje u njihove upisnike, a na poleđini ugovora se navodi da je stranka priznala potpis na pismenu kao svoj, a ako stranka fizički ne dođe u ured, mora poslati potpisani ugovor. Kada dobiju na ovjeru potpisa ugovor sa već postojećim potpisom, a da ta stranka nije prisutna, provjeravaju da li ima deponirani potpis, odnosno da li postoji zapisnik o deponiranju potpisa, i nakon tog utvrđenja ovjeravaju ugovor. Poslije za tu osobu može netko drugi preuzeti ugovor ili se na drugi način preuzme ugovor. Svake godine obnavljaju deponirane potpise sa strankom. Iz ovjere, odnosno pečata na poleđini ugovora ne može se zaključiti je li osoba imala deponirani potpis u njihovom uredu ili je ta osoba fizički pristupila u ured. No, za svaki ugovor se to može utvrditi uvidom u knjige. Iako se ne sjeća konkretno je li ovjeravala kupoprodajene ugovore za zgradu u O., inače bi kod takvih značajnih kupoprodajnih ugovora kada bi kupac došao sa ugovorom na kojem se nalazi potpis prodavatelja, odnosno direktora, provjerili je li deponiran potpis te izvršili i dodatnu provjeru tako što bi nazvali prodavatelja, odnosno osobu koja je deponirala potpis da utvrde vjerodostojnost onoga što im je kupac predočio, time da bi u sličnim situacijama kod prodaja više stanova u određenoj zgradi sa kupcima dolazio i netko kao predstavnik prodavatelja, najčešće referent za prodaju stanova. Znalo je biti situacija da kupac dođe sa kupoprodajnim ugovorom na kojem postoji potpis i žig prodavatelja. Ne može se izjasniti o takvim okolnostima u odnosu na predmetnu zgradu u D. ulici u O., jer joj detalji nisu poznati.
9.1. Sud je prihvatio i iskaz svjedokinje M. B., budući da je ista iskazivala o postupanjima u njezinom javno bilježničkom uredu prilikom ovjeravanja kupoprodajnih ugovora koja su i uobičajena kod takvih pravnih poslova, time da je i logično da se zbog proteka vremena od gotovo deset godina ova svjedokinja ne može sjetiti je li optuženik imao deponiran potpis u njezinom javnobilježničkom uredu ili nije. Stranke nisu zahtijevale da se uvidom u evidencije ove javne bilježnice naknadno provjeri je li optuženik imao deponiran potpis u njezinom javnobilježničkom uredu, time da ni vijeće nije ocijenilo značajnom tu okolnost, jer i kada bi se i uzelo da je optuženik imao deponiran potpis kod ove javne bilježnice, iz izvedenih dokaza proizlazi da on sigurno nije tamo uputio oštećenicu radi ovjere kupoprodajnog ugovora, jer da je oštećenica to znala takvu priliku sigurno ne bi propustila da ju je optuženik ili bilo koja druga osoba iz njegovog trgovačkog društva uputila u taj javnobilježnički ured, s obzirom da joj je bilo u interesu i da je sve poduzimala da se što prije uknjiži kao vlasnica stana kojeg je u cijelosti isplatila. Uostalom, predmetni kupoprodajni ugovor je ovjeren kod druge javne bilježnice T. K. iz O., a ne kod javne bilježnice M.B. kod koje je ovjerena većina ugovora za druge stanove iz iste zgrade, što potvrđuje iskaz oštećenice da ona nikada nije bila upućena u javno bilježnički ured M. B., odnosno da nije bila upoznata da bi tamo bio deponiran potpis optuženika.
10. Nadalje, iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo "V. " d.o.o. O. proizlazi da je to trgovačko društvo imalo sjedište u O., na adresi ... da je direktor bio optuženi F. C. V. zajedno sa svojom suprugom N. V., koja je ujedno i osnivač tog trgovačkog društva, te da je Trgovački sud u Osijeku rješenjem broj St-426/2016 od 2. ožujka 2016. otvorio stečajni postupak nad tom tvrtkom i imenovao stečajnog upravitelja.
11. Iz izvatka iz zemljišne knjige ZK uloška ...k.o. O. od 7. prosinca 2016. za zgradu u O., , odnosno za predmetni stan B-1 na 1. katu, proizlazi da je isti stan ukupne korisne površine 45,05 m² i balkona površine 13,77 m², da je na dan 7. prosinca 2016. taj stan još uvijek bio u vlasništvu tvrtke V. d.o.o. O., da je na temelju zaključka Općinskog suda u Osijeku broj 14 Ovr-1770/14 od 21. srpnja 2014. zabilježeno na stanu rješenje o ovrsi kojim je određena sudska prodaja nekretnina, te da je zabilježeno i rješenje Trgovačkog suda u Osijeku broj St-426/2016 od 2. ožujka 2016. o otvaranju stečajnog postupka nad vlasnikom stana, odnosno dužnikom V. d.o.o. O.. U teretovnici je uknjiženo u korist trgovačkog društva B. d.o.o. Z. založno pravo na temelju Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 28. veljače 2008. u iznosu od 2.225.000,00 EUR, a koje je preneseno na ovu tvrtku sa E. bank d.d.
12. Iz uplatnica 11/09 od 15. lipnja 2009. i broj 16/09 od 30. lipnja 2009. proizlazi da je oštećena S. K. (sada S.) za kupovinu stana B1 uplatila na blagajni trgovačkog društva V. d.o.o. dana 15. lipnja 2009. iznos od 72.840,35 kn u protuvrijednosti 10.000,00 EUR, a 30. lipnja 2009. iznos od 307.638,00 kn u protuvrijednosti 42.200,00 EUR. Svi ovi podaci su navedeni na uplatnicama, a uplatnice su ovjerene pečatom trgovačkog društva V. d.o.o., te je iste potpisala i oštećenica kao uplatitelj.
13. Iz predugovora ugovora o kupoprodaji stana proizlazi da su taj predugovor sklopili 15. lipnja 2009. trgovačko društvo V. d.o.o. kao prodavatelj po direktoru optuženom F. C. V. i oštećena S. K. (sada S.) kao kupac. U predugovoru je navedeno da prodavatelj prodaje, a kupac kupuje stan u više stambenoj zgradi u O., , i to stan B 1 površine 58,82 m² na prvom katu za kupoprodajnu cijenu od 58.000,00 EUR. U predugovoru je utvrđeno i da je u trenutku zaključenja predugovora kupac isplatio prodavatelju 52.200,00 EUR protuvrijednosti u kunama, te da se ostatak ugovorene prodajne cijene u iznosu od 5.800,00 EUR protuvrijednosti u kunama kupac obvezuje isplatiti prodavatelju najkasnije do 31. prosinca 2009., kao i da ugovorne strane predugovorom preuzimaju obvezu sklapanja Ugovora o kupovini predmetnog stana. Prodavatelj se obvezao da će u Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana unijeti klauzulu kojom će dozvoliti kupcu uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu na ime i u korist kupca u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima. Predugovor je potpisan od strane optuženika za trgovačko društvo V. d.o.o. kao prodavatelja i od strane oštećene S. K. (sada S.) kao kupca.
14. Iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana proizlazi da je isti zaključen 12. rujna 2011. između trgovačkog društva V. d.o.o. kao prodavatelja, zastupanog po direktoru optuženom F. C. V., i oštećene S. K. (sada S.) kao kupca. U ovom ugovoru je navedeno da je prodavatelj vlasnik stana B-1 na 1. katu zgrade u O., korisne površine 45,05 m² i balkona površine 13,77 m² i garaže u prizemlju površine 18,63 m², te da prodavatelj i kupac za taj stan i garažu ugovaraju kupoprodajnu cijenu od 58.940,00 EUR. Ugovorom je utvrđeno da je za predmetni stan i garažu kupac isplatio prodavatelju 52.200,00 EUR, a da će ostatak od 6.740,00 EUR isplatiti najkasnije do 31. prosinca 2011. Prodavatelj se obvezao ishoditi pismo namjere od E. bank d.d. za brisanje hipoteke u iznosu od 2.225.000,00 EUR na stanu i obvezao odmah nakon uplate sredstava predati kupcu brisovno očitovanje od E. bank d.d. Istim ugovorom o kupoprodaji prodavatelj je ovlastio kupca da na temelju tog ugovora izvrši u zemljišnim knjigama ili drugim javnim knjigama upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu i garaži bez daljnjeg pitanja ili privole prodavatelja. Ovaj ugovor o kupoprodaji je potpisan od strane optuženika za trgovačko društvo V. d.o.o. kao prodavatelja i od strane oštećene S. K. (sada S.) kao kupca, a ovjeren je od strane javne bilježnice T.K. 4. veljače 2015.
15. Iz dopisa, odnosno zamolbe oštećenice za brisanjem založnog prava na predmetnom stanu i garaži od 31. ožujka 2014. proizlazi da je tu zamolbu oštećenica uputila E. bank d.d. navodeći u zamolbi da je s trgovačkim društvom V. d.o.o. zastupanim po optuženiku kao direktoru potpisala za predmetni stan dana 15. lipnja 2009. predugovor o kupoprodaji, te da je istog dana izvršena uplata u gotovini na iznos od 10.000,00 EUR, a 30. lipnja 2009. na iznos od 42.200,00 EUR, te da je konačni ugovor o kupoprodaji zaključen 12. rujna 2011., a da je preostao dug od 6.740,00 EUR za garažu koji nije podmiren budući V. d.o.o. nikada nije ispunio svoju ugovornu obvezu i ishodio pismo namjere od E. bank d.d. za brisanjem hipoteke na stanu, a što je bio uvjet za isplatom preostalog iznosa za garažu. Oštećenica je nadalje u zamolbi navela da od 2009. godine traje dugi period u kojem ih je optuženik prevario i doveo u zabludu zavlačenjem i lažnim obećanjima (sastanci, obećanja, telefonski pozivi, obmane, izbjegavanje i nejavljanje na telefon), te da je ona platila 52.200,00 EUR za kupovinu stana koje je optuženik trebao uplatiti banci kako bi se sa stana skinuo teret, no, da pored stupanja u posjed nije uspjela regulirati svoje vlasništvo i vlasnička prava. Oštećenica je na kraju zamolbe zamolila pomoć E. bank d.d. da joj pomogne u ostvarivanju njezinih prava.
16. Na ovu zamolbu E. bank d.d. je uputila odgovor oštećenici dopisom od 30. travnja 2014. u kojem je navedeno da društvo V. d.o.o. za nekretnine, odnosno za stan i garažu koje je oštećenica navela u svojoj zamolbi, nije zatražilo izdavanje pisma namjere niti su sredstva koja su uplaćena društvu V. d.o.o. od strane oštećenice proslijeđena na depozitni račun založen u korist banke, a što je preduvjet za izdavanje brisovnog očitovanja. Također je u odgovoru banke navedeno i da banka nije imala saznanja o sklapanju ugovora koji je oštećenica spomenula u svojoj zamolbi i da će banka biti u prilici izdati brisovno očitovanje za hipoteku tek po podmirejnu duga društva V. d.o.o. prema banci.
17. U podnesku E. bank d.d. iz ožujka 2017. koji je dostavljen Policijskoj upravi osječko-baranjskoj navedeno je da je ista banka sa društvom V. d.o.o. O. sklopila 28. veljače 2008. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 195/08/-1 temeljem kojeg je upisana hipoteka na k.č.br. ... k.o. O., zk. ul. br. ...u iznosu od 2.225.000,00 EUR uvećano za kamate i druge trošpkove prisilne naplate, te da je banka odobrila društvu kredit broj 5103867047 u ukupnom iznosu od 8.694.829,81 HRK koji je sastavni dio okvirnog ugovora. Nadalje je u ovom podnesku banke navedeno da se društvo u više navrata obraćalo banci sa zahtjevima za izdavanje brisovnih nočitovanja i pisama namjere za brisanje založnog prava s pojedinih posebih dijelova nekretnine, te da je banka izdavala pisma namjere za brisanje založnog prava s pojedinih posebnih dijelova nekretinne u kojima je navodila koji iznos treba biti uplaćen na račun naveden u pismu namjere, te da je banka izdala brisovno očitovanje kojim je omogućeno brisanje založnog prava sa posebnih dijelova nekretnine ukoliko su kupci posebnih dijelova uplatili iznose navedene u pismu namjere na račun naveden u pismu namjere, te da je u periodu od 2008. do 2015. izdano 26 takvih brisovnih očitovanja za brisanje založnog prava s pojedinih posebnih dijelova nekretnine.
18. Iz rješenja Općinskog suda u Osijeku broj Z-1791/15. od 5. ožujka 2015. proizlazi da je istim rješenjem odbijen prijedlog oštećenice za uknjižbu prava vlasništva na stanu B-1 i garaži 1 u vlasništvu društva V. d.o.o. Osijek na temelju ugovora o kupoprodaji stana od 12. rujna 2011. br Ov-532/15., s obrazloženjem da je na tim nekretinama zabilježeno rješenje o ovrsi kojim je određena sudska prodaja nekretnina.
19. Iz izvještaja stečajne upraviteljice V. I. za trgovačko društvo "V." d.o.o. O.od 10. svibnja 2016. proizlazi da je nad dužnikom V. d.o.o. otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku 14 St-426/2016-2 od 2. ožujka 2016. po prijedlogu B. Z., te da su bivši zastupnici V. d.o.o. N. V., član uprave i direktor, i F. C. V., član uprave i direktor, odsutni i da se nalaze u Nj. što uvelike otežava komunikaciju i dolazak do poslovne dokumentacije koju stečajni dužnik nije vodio za 2014. i 2015. godinu. Nadalje se navodi da je tvrtka V. d.o.o. izgradila stambeno poslovnu zgradu od 30 stanova i jednim poslovnim prostorom, 12 garaža, 20 spremišta i dva parkirna mjesta za invalide na lokaciji ..., O., da su svi stanovi, poslovni prostor i garaže etažirani, da je većina stanova prodana dok tvrtka nije dospjela u probleme s likvidnošću i da je ostalo neprodano 6 stanova, jedan poslovni prostor i 9 garaža u vlasništvu V. d.o.o. Nadalje je navedeno da nekretnine koje nisu prodane imaju u zemljišnim knjigama teret u korist E. bank d.d. R. u iznosu od 2.225.000,00 EUR temeljem Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju od 28. veljače 2008., te da je taj teret zamijenjen u korist novog vjerovika B. d.o.o. Z. temeljem Ugovora o prijenosu od 1. prosinca 2015. Bivši založni dužnik E. bank d.d. R. je pokrenula ovršni postupak radi prodaje 6 stanova, jednog poslovnog prostora i 9 garaža u vlasništvu V. d.o.o., te tri stana koja su prodana, ali njihovom prodajom nije namiren založni vjerovnik. Godine 2011., 2012. i 2013. je tvrtka V. d.o.o. imala imovinu veću od obveza, dok se na dan 1. rujna 2015. tvrtka nalazila 870 dana u neprekidnoj blokadi, a ukupni iznos blokade uključujući i kamate iznosio je 12.916.960,78 kn, dok je do 1. svibnja 2016,, dužnik bio u neprekidnoj blokadi 1110 dana.
19.1. U izvješću su nabrojani stanovi i garaže, kao i poslovni prostor u zgradi u O., , a koji su u vlasništvu V. d.o.o., među kojima je i predmetni stan B-1 i garaža 1. U tom dijelu izvješća navedeno je da je na svim tim nekretinama u vlastovnici zaprimljena zabilježba rješenja o ovrsi kojim je određena sudska prodaja nekretina, dok je u teretovnici uknjiženo pravo zaloga u iznosu od 2.225.000,00 EUR za korist E. bank d.d. R., te da je na svim tim nekretinama došlo do zamjene hipoteke u korist novog vjerovnika B. d.o.o. temeljem Ugovora o prijenosu od 1. prosinca 2015. Stečajna upraviteljica je nadalje u izvješću navela da je 23. travnja 2016. zajedno sa optuženikom obišla navedene nekretnine i od njega dobila ključeve za tri stana, dok je za ostale stanove i garaže optuženik rekao da su u posjedu susjeda iz zgrade. U izvješću je navedeno i da je knjigovodstvene poslove za stečajnog dužnika obavljala tvrtka A. V. d.o.o. koja je također završila u stečaju. Prijavljene tražbine u stečajnom postupku imali su, osim razlučnog vjerovnika B. d.o.o. (7.811.913,54 kn), i vjerovnici Ministarstvo (147.701,10 kn), V. d.o.o. (389.396,90 kn), Z. banka (3.262.043,96 kn) i dr.
20. Iz prijedloga stečajne upraviteljice V. I. za prodaju nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika V. d.o.o. od 10. siječnja 2017. koji je podnesen Trgovačkom sudu u Osijeku proizlazi da je predložena prodaja 6 stanova, 1 poslovnog prostora i 9 garaža u vlasništvu V. d.o.o. u zgradi u O., pa tako i predmetnog stana B-1 koji je procijenjen na vrijednost od 35.838,60 EUR i garaže 1 koja je procijenjena na vrijednost od 6.520,50 EUR.
21. Iz izvješća stečajne upraviteljice V. I. o tijeku stečajnog postupka i stanju stečajne mase dužnika "V." d.o.o. O. za razdoblje od 28. veljače do 1. srpnja 2017. proizlazi da je Trgovački sud u Osijeku rješenjem broj 14 St-426/16-39 od 17. siječnja 2017. odredio prodaju nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika i zaključkom od 10. travnja 2017. odredio prodaju u stečajnom postupku nekretnina u vlasništvu V. d.o.o. te da je F. objavila poziv za sudjelovanje u elektronskoj javnoj dražbi 19. svibnja 2017.
22. Iz rješenja Trgovačkog suda u Osijeku broj 14 St-426/16-152 od 30. siječnja 2018. proizlazi da je predmetni stan B-1 dosuđen ponuditelju M.-Š. Ž. za iznos od 158.466,17 kn (list 119-120 spisa) i to na provedenoj trećoj elektroničkoj dražbi dana od 2. studenog 2017. do 24. siječnja 2018.
23. Iz Sporazuma o uređenju međusobnih imovinskih odnosa koji je sklopljen 17. travnja 2018. između optuženika i oštećenice proizlazi da su istim sporazumom optuženik i oštećenica kao stranke sporazuma suglasno utvrdili u članku 1. da je Trgovački sud u Osijeku rješenjem broj 14 St-426/16 od 30. siječnja 2018. dosudio stan B-1 u zgradi u O., ponuditelju M.-Š. Ž. u stečajnom postupku nad dužnikom V. d.o.o. U članku 2. su utvrdili da je navedeni stan predmet kupoprodajnog ugovora sklopljenog između V. d.o.o. kao prodavatelja i oštećenice kao kupca dana 12. rujna 2011., a koji je ovjeren kod javnog bilježnika T. K. iz O. dana 4. veljače 2015. te da je za tu nekretninu kupac prodavatelju isplatio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 52.200,00 EUR. U članku 3. je navedeno da prodavatelj nije nikada ispunio zakonske pretpostavke za prijenos prava vlasništva nekretnine na ime kupca temeljem kupoprodajnog ugovora te da je stan pravomoćno dosuđen ponuditelju trećoj osobi na javnoj dražbi u stečajnom postupku nad dužnikom V. d.o.o. i da je time oštećenica pretrpjela materijalnu štetu u iznosu od najmanje 52.200,00 EUR. U članku 4. sporazuma je navedeno da se tim sporazumom optuženik obvezuje oštećenici naknaditi iznos od 52.200,00 EUR na način da će, počevši od 15. lipnja 2018. pa nadalje svakomjesečno do konačne otplate dužnog iznosa isplaćivati svakog 15-og u mjesecu za tekući mjesec 1.000,00 EUR na tekući račun oštećenice, te da će uplaćivati i veće iznose na ime otplate duga ukoliko mu to financijske mogućnosti budu dozvoljavale. U članku 5. su stranke navele da su suglasne da ukoliko optuženik pronađe i ponudi u vlasništvo oštećenici stan jednake kvalitete stanu B-1, a oštećenica pristane primiti u vlasištvo takav stan, da će se nakon upisa prava vlasništva otplata duga po tom sporazumu obustaviti. Sporazum je potpisala oštećenica, a za optuženika je sporazum potpisao njegov opunomoćenik, odvjetnik M. D. iz O.. Sporazum je istog dana kada je sklopljen ovjeren i od strane javnog bilježnika D. D.iz O..
24. U dopisu E. bank d.d. R. od 7. listopada 2020. koji je dostavljen Općinskom državnom odvjetninštvu u Osijeku navedeno je da se društvo V. d.o.o. nije obratilo toj banci sa zahtjevom za izdavanje brisovnog očitovanja kojim se dozvoljava brisanje založnog prava zasnovanog u korist banke na stanu B-1 i garaži 1 niti je banka izdala pismo namjere za izdavanje brisovog očitovanja slijedom kojeg bi se izvršila uplata radi otplate dijela odobrenog kredita društvu V. d.o.o. Banka je završno u ovom dopisu navela da se prema evidencijama banke može potvrditi da banka nije zaprimila uplatu na ime povrata kredita koju bi mogli dovesti u vezu s kupcem S. K. (S.).
25. Iz kupoprodajnih ugovora koje je nakon izgradnje zgrade u O., zaključivala tvrtka investitor V. d.o.o. kao prodavatelj sa kupcima stanova u toj zgradi proizlazi da je sklopljeno ukupno 24 kupoprodajna ugovora za 24 stana, dok je ostalih 6 stanova ostalo u vlasništvu V. d.o.o., kako je navedeno i u izvješću stečajne upraviteljice. Ovih 24 kupoprodajnih ugovora sklopljeni su 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. godine i svaki je od tih ugovora u ime V. d.o.o. kao prodavatelja potpisao optuženik osobno. Najviše prodanih stanova kupila je državna Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama iz Z. i to ukupno 11 stanova za koje je isplata kupoprodajne cijene išla direktno na depozitni račun E. bank d.d., a svi ti ugovori su ovjereni od strane javnog bilježnika B. J. iz Z.. Kod ostalih 13 prodanih stanova kupci su bili fizičke osobe i ti kupoprodajni ugovori su ovjereni od strane javne bilježnice M. B. iz O., osim jednog kupoprodajnog ugovora za stan oznake B5 koji je ovjeren kod javne bilježnice B. A. iz O.. Kod 8 od ovih 13 stanova koji su prodani fizičkim osobama isplata kupoprodajnih cijena je išla putem kredita ili putem doznake u kunama i to direktno na depozitni račun E. bank d.d., dok je samo za 5 stanova isplata išla na drugi način, odnosno prodavatelju.
26. Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za zgradu u O., proizlazi da je E. bank d.d. izdavala brisovna očitovanja na stanovima za brisanje prava zaloga uknjiženog u iznosu od 2.225.000,00 EUR temeljem kredita.
27. Iz Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju broj ES 195/07-1 koji je 28. veljače 2008. sklopila tvrtka V. d.o.o. kao dužnik po optuženiku kao direktoru sa E. bank d.d. R. kao vjerovnikom radi izgradnje zgrade proizlazi da se istim ugovorom banka obvezala dužniku odobravati kredite, izdavati garancije i otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane do ukupnog iznosa od 2.225.000,00 EUR. Nadalje je ugovoreno da se tražbine banke uvećavaju za ugovorene kamate, kamate korisnika garancije, zakonske zatezne kamate i troškove prisilne naplate te da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao sklopiti poseban ugovor kojim će regulirati pojedinosti istoga do ukupnog iznosa od 2.225.000,00 EUR. Ugovoreno je i da tražbina banke dospijeva u roku utvrđenom u svakom pojedinačnom ugovoru, a najkasnije do 31. siječnja 2012. U članku 6. ugovora je navedeno da je optuženik kao protivnik osiguranja dopustio da banka kao predlagatelj osiguranja upiše založno pravo, odnosno hipoteku na zgradi radi osiguranja tražbine od 2.225.000,00 EUR.
27.1. Iz Ugovora o dugoročnom kreditu koji je 5. ožujka 2008. sklopila tvrtka V. d.o.o. kao korisnik kredita po optuženiku kao direktoru sa E. bank d.d. R., a radi se o prvom posebnom ugovoru koji je sastavni dio naprijed navedenog Ugovora o okvirom iznosu zaduženja (točka 27.), proizlazi da je taj ugovor sklopljen za iznos kredita od 2.343.396,54 kn koji je namijenjen za građevinske poslove. Ugovoreni rok vraćanja kredita je 24 mjeseca, time da je u ovom ugovoru navedeno i da prva rata dospjeva 31. siječnja 2011., da se redovna kamata obračunava i naplaćuje mjesečno te da se korisnik kredita obvezuje sve uplate s osnove prodanih stanova usmjeravati na depozitni račun u banci, a radi kontrole nad prodanim stanovima i da se obvezuje dostaviti banci popis koji će sadržavati oznake stanova sukladno projektnoj dokumentaciji, te površinu u m² i kupoprodajnu cijenu svakog pojedinog stana. Aneksima ovog ugovora od 7. travnja 2008., 18. travnja 2008., 12. svibnja 2008., 5. lipnja 2008., 11. srpnja 2008., 26. kolovoza 2008., 8. rujna 2008., 12. studenog 2008., 9. prosinca 2008. i 20. veljače 2009. povećavan je iznos dugoročnog kredita zaključno do iznosa od 8.694.829,91 kn, dok je aneksom ugovora od 19. veljače 2009. promijenjeno i dospijeće prve rate kredita na način da prva rata kredita dospjeva 31. ožujka 2011., a Aneksom od 31. ožujka 2011. određeno je da prva rata dospjeva 31. ožujka 2012.
28. U dopisu E. Bank d.d. od 1. lipnja 2022. navedeno je da je prvotno dospjeće Ugovora o dugoročnom kreditu s pripadajućim aneksima, a koji je sastavni dio Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja, bilo 31. siječnja 2011., no, da je aneksom rok prolongiran do 31. ožujka 2012. Od kolovoza 2010. V. d.o.o. je počeo neredovito podmirivati dospjele obveze s osnove ugovorenih kamata, dok je od prodaje pojedinih posebnih dijelova založene nekretnine, a koja je bila predmet financiranja, V. d.o.o. prijevremeno djelomično otplaćivao glavnicu kredita. Kako dužnik V. d.o.o. nije o krajnjem dospjeću podmirilo cjelokupne obveze po Ugovoru o dugoročnom kreditu banka je nakon opomene pred utuženje od 10. veljače 2014. pokrenula ovršni postipak nad posebnim dijelovima nekretnine na kojima je i dalje bilo upisano založno pravo u korist Banke temeljem Okvirnog ugovora.
29. U dopisu E. Bank d.d. od 31. ožujka 2022. dostavljenom na traženje suda u ovom postupku ista banka je navela da se prema evidencijama banke društvo V. d.o.o. nije obratilo banci sa zahtjevom za izdavanje brisovnog očitovanja kojim se dozvoljava brisanje založnog prava na stanu B-1 i garaži 1 niti je banka izdala pismo namjere za izdavanje brisovnog očitovanja, a slijedom kojeg bi se izvršila uplata radi otplate dijela odobrenog kredita društvu V. d.o.o. U dopisu je navedeno da je banka izdala 26 brisovnih očitovanja za pojedine dijelove nekretnine za koju je podignut kredit te da banka ne može sa sigurnošću utvrditi točan broj posebnih dijelova nekretnine za koje je kupovnina plaćena iz stambenih kredita drugih banaka, no, da je E. bank d.d. financirala kupnju 4 posebna dijela nekretnine kod kojih je isplata sredstava vršena isključivo na depozitni račun društva V. d.o.o.
30. Iz izvatka iz kaznene evidencije na ime optuženika od 3. listopada 2022. proizlazi da je optuženik pravomoćno osuđivan u tri navrata zbog kaznenih djela prijevare iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11., krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 1. KZ/11. i neisplate plaće iz članka 132. stavak 1. i 4. KZ/11. i to na uvjetne zatvorske kazne, dok iz potvrde iz prekršajne evidencije na ime optuženika od 3. listopada 2022. proizlazi da je optuženik prekršajno nekažnjavan.
31. S obzirom da stranke nisu imale primjedbi na pročitane i pregledane materijalne dokaze (točke 10. do 30.), niti je bilo razloga koji izazivaju sumnju u njihovu vjerodostojnost, sud ih je u cijelosti prihvatio.
32. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud je našao dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11. za koje se tereti predmetnom optužbom.
33. Naime, a kao što je već naprijed navedeno (točka 5.), nije bilo sporno da je oštećenica 15. lipnja 2019. sklopila s trgovačkim društvom V. d.o.o. zastupanim po optuženiku kao direktoru osobno predugovor o kupoprodaji stana B-1 u stambenoj zgradi u O., i istog dana uplatila na blagajni tog trgovačkog društva na ime kupoprodajne cijene stana iznos od 10.000,00 eura, a dana 30. lipnja 2009. i iznos od 42.200,00 eura, odnosno da je ukupno na ime stana isplatila trgovačkom društvu V.d.o.o. s danom 30. lipnja 2009. iznos od 52.200,00 eura. Iako je u predugovoru bila navedena površina stana od 58,82 m² i kupoprodajna cijena od 58.000,00 eura, sud vjeruje oštećenici da se u to vrijeme još nije znala konačna kvadratura stana i da je stoga cijena od 58.000,00 eura bila navedena samo okvirno u predugovoru, a da je ona isplatom od 52.200,00 eura u cijelosti isplatila stan. Ovo stoga što je u kasnijem kupoprodajnom ugovoru od 12. rujna 2011. (točka 14.) doista precizirano, odnosno razdvojeno da je korisna površina stana 45,05 m², a balkona 13,77 m², time da je u tom kupoprodajnom ugovoru uz stan dodana i garaža broj 1 površine 18,63 m² i to za približno istu cijenu koja je samo za stan bila određena u predugovoru, odnosno za cijenu od 58.940,00 eura, pa kada bi se uzelo da je stvarno dogovorena cijena za stan u vrijeme sklapanja predugovora doista bila 58.000,00 eura kako je navedeno u predugovoru tada bi sa dodanom garažom u kupoprodajnom ugovoru ukupna kupoprodajna cijena za stan i garažu sigurno bila veća za nekoliko tisuća eura, a ne samo za 940,00 eura. Da je tome tako proizlazi i iz izvješća stečajne upaviteljice V. I. prema kojem je u stečajnom postupku vrijednost predmetne garaže procijenjena na iznos od 6.520,50 eura (točka 20.), kao i iz ugovora o kupoprodaji garaže koji je optuženik u ime V. d.o.o. sklopio sa kupcem D. Č. (list 509) za drugu garažu broj 7 površine 20,13 m² u istoj zgradi prema kojem je kupoprodajna cijena te garaže određena u iznosu od 8.052,00 eura. Prema tome, garaže su se očito prodavale za iznose od nekoliko stotina eura po m² pa kako je u predmetnom kupoprodajnom ugovoru od 12. rujna 2011. u kojem je uz stan dodana i garaža navedeno da je oštećenica isplatila 52.200,00 eura, a da je ostao ostatak od 6.740,00 eura, taj ostatak se sigurno odnosio na vrijednost dodane garaže broj 1 površine 18,63 m² kako je to tvrdila i oštećenica, što potvrđuje njezin iskaz da je uplatom iznosa od 52.200,00 eura još u vrijeme sklapanja predugovora u cijelosti isplatila stan, odnosno potvrđuje okolnost da je to od početka bila stvarno dogovorena cijena stana između njezinog oca, optuženika i nje i da je u kupoprodajni ugovor samo dodana garaža broj 1 za iznos od 6.740,00 eura koja je ostala neisplaćena. Stoga ne stoje tvrdnje optuženika da oštećenica nije u cijelosti isplatila cijenu od 58.000,00 eura koja je navedena u predugovoru i da zato nije bilo uvjeta za sklapanje glavnog kupoprodajnog ugovora. U predugovoru je predmet kupoprodaje bio samo stan B-1 koji je oštećenica isplatila već s danom 30. lipnja 2009., dok se o garaži tek kasnije razgovaralo, pa su stoga sasvim sigurno bili ispunjeni i uvjeti da se odmah s danom 30. lipnja 2009. sklopi i kupoprodajni ugovor za stan i proslijede sredstva na depozitni račun E. bank d.d. radi skidanja tereta sa stana, a čega je bio svjestan i optuženik. Garaža broj 1 je zasebna nekretnina koja je dodana tek kasnije u kupoprodajni ugovor i nije sporno da je ostala neisplaćena, zbog čega, uostalom, i nije predmet ovog postupka. I u sporazumu koji su optuženik i oštećenica sklopili 17. travnja 2018. je navedeno (članak 2.) da je kupoprodajna cijena predmetnog stana 52.200,00 eura i da je oštećenica isplatila tu kupoprodajnu cijenu trgovačkom društvu V. d.o.o. Osijek kao prodavatelju, time da je i u zamolbi za brisanje založnog prava koju je dostavila E. bank d.d. oštećenica navela da je isplatila kupoprodajnu cijenu stana od 52.200,00 eura, zbog čega nema dvojbe da je to od početka bila usmeno dogovorena cijena stana s optuženikom neovisno o iznosu koji je bio naveden u predugovoru.
33.1. Iz navedenih razloga sud je našao utvrđenom činjenicu iz optužnice da su optuženik i oštećenica sklopili predugovor za stvarnu cijenu predmetnog stana od 52.200,00 eura, odnosno da je oštećenica isplatom tog iznosa trgovačkom društvu V. d.o.o. s danom 30. lipnja 2009. u cijelosti isplatila stan B-1 u zgradi u O., sukladno dogovoru s optuženikom.
34. Nadalje, oštećenici je bilo poznato da se na stanu nalazi hipoteka E. bank d.d., no, navela je da je optuženik njezinom ocu i njoj rekao da je to normalno kod investiranja u izgradnju zgrade i da im je obećao da će se hipoteka brisati odmah po uplati cijene stana, odnosno da će on odmah po uplati kupoprodajne cijene stana ishoditi brisovno očitovanje od banke kako bi se hipoteka obrisala. S obzirom da je optuženik tvrdio u svojoj obrani da je uplate za stan koje je izvršila oštećenica u cijelosti proslijedio banci, čime je sam ukazao da je bilo govora između njih da će se novci koje je oštećenica uplatila trgovačkom društvu V. d.o.o. proslijediti na depozitni račun u E. bank d.d., te kako je i realno da oštećenica ne bi uplatila toliko veliki iznos novca za stan pod hipotekom od 2.225.000,00 eura da nije bila uvjerena da će se po uplati kupoprodajne cijene stana odmah brisati ta hipoteka sa stana, posebno jer su to bili svi novci koje su uštedjeli njezini roditelji tijekom života, sud nalazi utvrđenom i činjenicu da je optuženik obećao oštećenici i njezinom ocu prije sklapanja predugovora da će odmah po uplati cijene stana od 52.200,00 eura ishoditi brisovno očitovanje od E. bank d.d. Budući da je stan isplaćen u cijelosti nedugo nakon potpisivanja predugovora, odnosno s danom 30. lipnja 2009., optuženik je već od tog trenutka trebao sve novce koje je uplatila oštećenica proslijediti banci jer je tako oštećenici i obećao. Da je oštećenica bila uvjerena i da je očekivala da će se odmah po isplati 52.200,00 eura brisati hipoteka sa stana, što podrazumijeva da joj je tako i predočeno od strane optuženika, proizlazi i iz njezine zamolbe koju je uputila E. bank d.d. za brisanjem založnog prava u kojoj je navela da je platila 52.200,00 eura za stan koje je novce optuženik trebao uplatiti banci kako bi se sa stana skinuo teret (točka 15.).
35. Optuženik tvrdi da je tako i učinio, odnosno da je u cijelosti uplatio E. banci 52.200,00 eura koje je tvrtki V. d.o.o. za stan uplatila oštećenica, ali je naveo da je tvrtka V. d.o.o. imala kod banke dug za kamatu te da se nakon podmirenja tog duga sa novcima od oštećenice koje je uplatio banci nije mogao u cijelosti podmiriti iznos za zatvaranje tereta na tom stanu pa da banka stoga nije izdala brisovno očitovanje. Međutim, E. bank d.d. nije potvrdila ove navode optuženika, već je u više navrata (dopisi navedeni u točkama 16., 17. i 24.) izvještavala da društvo V. d.o.o. nije nikada zatražilo od banke pismo namjere radi izdavanja brisovnog očitovanja niti su sredstva koje je uplatila oštećenica za stan proslijeđena na depozitni račun založen u korist banke te da banka uopće nije bila upoznata sa sklapanjem ugovora s oštećenicom. Dakle, iz evidencija banke proizlazi da optuženik nikada nije zatražio izdavanje pisma namjere za stan B-1 radi izdavanja brisovnog očitovanja i da nikada nije proslijedio banci sredstva koja je oštećenica uplatila tvrtki V. d.o.o. za predmetni stan, odnosno da se uopće nije ni obratio banci radi brisanja hipoteke na stanu B-1 kako je obećao oštećenici. Da je optuženik zatražio izdavanje pisma namjere i proslijedio banci novce koje je uplatila oštećenica za stan, a kako je to oštećenici obećao, banka bi morala imati te podatke u svojim evidencijama pa i u situaciji da je doista novac dijelom otišao na podmirenje kamate za dugoročni kredit koji je podignut za izgradnju zgrade kako je to tvrdio optuženik. Međutim, kako je banka izvijestila da uopće nije zatraženo pismo namjere niti su uplaćena bilo kakva sredstva od strane V. d.o.o. za stan B-1, jasno je da optuženik nije postupio onako kako je obećao oštećenici i kako je bio obvezan po Ugovoru o dugoročnom kreditu (točka 27.1.), odnosno jasno je da nakon sklapanja predugovora i isplate kupoprodajne cijene stana s danom 30. lipnja 2009. nije nikada proslijedio ta sredstva banci radi brisanja hipoteke od 2.225.000,00 eura.
35.1. U prilog ovom zaključku govori i činjenica da je banka redovno izdavala brisovna očitovanja za stanove za koje je kupoprodajna cijena uplaćena na depozitni račun banke radi brisanja hipoteke (točke 26. i 29.), što znači da nije bilo slučajeva da bi se iz tih sredstava podmirivao neki dug za kamate i da bi banka odbijala izdavati brisovna očitovanja, a to je potvrdio i sam optuženik u svojoj obrani kada je rekao da „nije bilo takvih situacija sa drugim stanovima“ pa onda očito ne bi bilo ni zapreke da se izda brisovno očitovanje i za stan B-1 da su na depozitni račun banke proslijeđena sredstva koja je oštećenica uplatila trgovačkom društvu V. d.o.o. za stan. Pored toga, u vrijeme kada je sklopljen predugovor (15. lipnja 2009.), odnosno isplaćena kupoprodajna cijena stana u cijelosti (30. lipnja 2009.), a kada je nastala i obveza optuženika da ta sredstva proslijedi banci radi brisanja hipoteke sa stana i da sklopi kupoprodajni ugovor za stan, trgovačko društvo V. d.o.o., a kako to proizlazi iz obavijesti E. bank d.d. od 1. lipnja 2022. (točka 28.) još nije počelo neredovito podmirivati dospjele obveze s osnove ugovorene kamate, što znači da u to vrijeme još nije bilo duga na ime ugovorene kamate po dugoročnom kreditu koji je podignut za izgradnju zgrade, time da je i imovina trgovačkog društva V. d.o.o. tada bila veća od obveza, što proizlazi iz izvješća stečajne upraviteljice V. I. (točka 19.). Prema tome, jasno je da ne stoje tvrdnje optuženika da banka nije izdala brisovno očitovanje za stan B-1 zato što se podmirivao prvo dug za kamate, jer takvog duga u vrijeme kada je optuženik trebao ispuniti svoju obvezu nije ni bilo, a s obzirom da je banka u više navrata izvijestila da uopće nije primila nikakvu uplatu za stan B-1, jasno je i da su tvrdnje optuženika o podmirenju duga za kamate iz sredstava koje je uplatila oštećenica samo njegovi naknadno smišljeni izgovori koji ničim nisu potkrijepljeni i kojima optuženik zapravo prikriva svoju ulogu i radnje poduzete na štetu oštećenice.
36. Iz razloga iznesenih pod točkama 34. do 35.1. vijeće je ocijenilo dokazanom i inkriminiranu činjenicu da je optuženik naveo oštećenici da će odmah po isplati kupoprodajne cijene stana od 52.200,00 eura ishoditi brisovno očitovanje od E. bank d.d., ali da nakon 30. lipnja 2009. kada je oštećenica u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu stana nije nikada taj primljeni novac od oštećenice uplatio E. bank d.d. radi otplate kredita i skidanja hipoteke sa stana B-1. S obzirom da optuženik primljeni novac od oštećenice za stan nije uplatio na depozitni račun E. bank d.d., iako je to obećao oštećenici i na to bio obvezan i prema Ugovoru o dugoročnom kreditu (točka 27.1.) te imajući u vidu da iz obavijesti banke proizlazi da u banci nisu imali nikakvih saznanja o sklapanju ugovora s oštećenicom, što znači da optuženik nije ni zatražio izdavanje pisma namjere radi brisanja hipoteke, nema dvojbe da je optuženik prilikom dogovora o kupoprodaji stana i sklapanja predugovora lažno prikazao oštećenici da će odmah po isplati kupoprodajne cijene ishoditi brisovno očitovanje radi brisanja hipoteke na stanu kako bi ona pristala kupiti predmetni stan sa teretom, odnosno hipotekom, i kako bi pristala isplatiti njegovom trgovačkom društvu kupoprodajnu cijenu stana.
37. Nadalje, oštećenica tvrdi da je nakon sklapanja predugovora htjela da se što prije sklopi i kupoprodajni ugovor, ali da je optuženik odugovlačio sa sklapanjem kupoprodajnog ugovora za stan, a poslije i sa ovjeravanjem tog kupoprodajnog ugovora kod javnog bilježnika davajući njezinom ocu i njoj razne izgovore (da je na putu, skijanju, sastanku, da rješava poslove, da mu je netko u bolnici i sl.) sve kako bi izbjegao da se sastanu radi sklapanja i ovjere kupoprodajnog ugovora. Da je tako i bilo kako je oštećenica opisala, odnosno da je optuženik doista odugovlačio sa sklapanjem glavnog kupoprodajnog ugovora izmišljajući različite izgovore pokazuje i sam kupoprodajni ugovor, jer je isti sklopljen tek 12. rujna 2011., odnosno nakon više od dvije godine od sklapanja predugovora (15. lipnja 2009.), dok je kod javnog bilježnika ovjeren tek 4. veljače 2015. Oštećenica po logici stvari sigurno nije utjecala na te okolnosti, jer joj je nedvojbeno bilo u interesu, kao i svakom poštenom kupcu nekretnine, da se što prije uknjiži kao vlasnica stana, posebno jer je u cijelosti stan i isplatila, zbog čega joj sud vjeruje da je htjela što prije sklopiti kupoprodajni ugovor i da je bila uporna i s ocem učestalo nazivala optuženika kako bi sklopili kupoprodajni ugovor i da ga je zbog toga znala satima čekati i u auto salonu njegove druge tvrtke A. V. d.o.o. gdje su sklopili i predugovor, ali da bi svaki puta dobivala informacije da optuženika nema, da je na službenom putu, sastanku i slično.
37.1. Ove okolnosti proizlaze i iz same obrane optuženika na raspravi, jer je optuženik u toj obrani rekao da su oštećenica i njezin otac u periodu od sklapanja predugovora do sklapanja kupoprodajnog ugovora dolazili u tvrtku (točka 6.2.), kao i iz obrane koju je dao u ODO u Osijeku (točka 6.1.), jer je optuženik tamo rekao da su oštećenica i njezin otac konstantno tvrdili da im treba kupoprodajni ugovor i inzistirali na sklapanju kupoprodajnog ugovora. Dakle, optuženik je u svojim obranama sam ukazao da su ga oštećenica i njezin otac uporno kontaktirali i osobno čekali u tvrtki da se pojavi kako bi s njim sklopili i ovjerili kupoprodajni ugovor, a njegove tvrdnje iz obrane u prethodnom postupku da unatoč tome nije odmah sklopio kupoprodajni ugovor jer u tvrtki takve ugovore nisu ni sklapali, odnosno tvrdnje iz druge obrane na raspravi da nije odmah sklopio kupoprodajni ugovor jer je optuženici i njezinom ocu trebalo vremena da razmisle o garaži su, naravno, sasvim drugačije tvrdnje optuženika o istoj okolnosti i stoga očito naknadno smišljene radi prebacivanja odgovornosti na oštećenicu za neuspjeli upis prava vlasništva na predmetnom stanu.
37.2. Kako je, dakle, nesporno da su oštećenica i njezin otac nakon sklapanja predugovora konstantno nazivali optuženika radi sklapanja glavnog kupoprodajnog ugovora i osobno radi toga odlazili u tvrtku V. d.o.o. te da je unatoč tome kupoprodajni ugovor sklopljen tek 12. rujna 2011., odnosno više od dvije godine od sklapanja predugovora, a ovjeren tek 4. veljače 2015., odnosno više od pet godina od sklapanja preudogovora, optuženik je oštećenici i njezinom ocu sigurno morao davati izgovore koje je navela oštećenica, odnosno da je bolestan, na skijanju, na sastanku, na službenom putu i sl., sve kako bi mu povjerovali da se iz opravdanih razloga ne može s njima sastati radi sklapanja i ovjere kupoprodajnog ugovora. Činjenica samog sklapanja kupoprodajnog ugovora 12. rujna 2011. nije od značaja, jer bez ovjere, a do čega je došlo tek 4. veljače 2015., sam kupoprodajni ugovor oštećenici nije bio od nikakve koristi, pa stoga za protek vremena od sklapanja predugovora (15. lipnja 2009.) do ovjere kupoprodajnog ugovora (4. veljače 2015.) jednostavno nema drugog razumnog objašnjenja osim da je optuženik cijelo vrijeme namjerno odugovlačio sa sklapanjem i ovjeravanjem kupoprodajnog ugovora kako bi oštećenicu držao u zabludi da će ispuniti svoje obveze. Ovo posebno proizlazi i iz okolnosti što oštećenica nije podnijela kaznenu prijavu sve dok nije od strane suda odbijena sa prijedlogom za uknjižbu prava vlasništva (točka 18.) što govori o tome da je do tada vjerovala optuženiku da će ispuniti svoje obveze, odnosno da je on, kako je rekla, u telefonskim razgovorima kada bi ga nazivali doista ulijevao povjerenje da će sklopiti i ovjeriti kupoprodajni ugovor, a optuženik je to mogao postići jedino izgovorima za koje je navela oštećenica da je davao njezinom ocu i njoj. Oštećenica je i u svojoj zamolbi upućenoj E. bank d.d. upoznala tu banku da ju je optuženik doveo u zabludu zavlačenjem i lažnim obećanjima zbog čega nije uspjela regulirati svoje vlasništvo pa stoga nema dvojbe da je ona optuženika doista molila i konstantno kontaktirala i osobno čekala u tvrtki kako bi sklopili, a poslije i ovjerili kupoprodajni ugovor, a da je on to odugovlačio sve do trenutka kada se oštećenica više nije ni mogla uknjižiti kao vlasnica.
37.3. Optuženik sigurno ne bi ovako dugo odugovlačio sa ovjeravanjem kupoprodajnog ugovora da od početka nije imao skrivene namjere upravo u toj kupoprodaji s oštećenicom. Ovo proizlazi i iz okolnosti što je on u inkriminirano vrijeme, odnosno u vrijeme kada je izbjegavao s oštećenicom sklopiti i ovjeriti kupoprodajni ugovor za stan koji je isplatila, za tvrtku V. d.o.o. osobno sklapao druge kupoprodajne ugovore s kupcima ostalih stanova u istoj zgradi, a koji se nalaze i u spisu (list 355. do 512.), i to s Agencijom za pravni promet i posredovanje nekretninama (16. i 17. studenog 2009., 17. prosinca 2009.), zatim sa Z. K. (9. travnja 2010.), A. i N. Š. (4. listopada 2010.), M. K. (25. ožujka 2010.), M. i M. H. (7. prosinca 2009.), S. i E. I. (2. listopada 2010.), J. i Z. H. (25. svibnja 2010.), Ž. C. (20. studenog 2009.), B. G.(6. listopada 2010.), A. V. i S. B. (4. veljače 2010.), M. K.(6. studenog 2012.), D. Č. (2. kolovoza 2010. i 22. travnja 2011.), Lj. i H.B. (10. svibnja 2011.), K. Ć. (17. prosinca 2009.) te je u više navrata odlazio u Z. kod javnih bilježnika B. J. i Z. F. ovjeravati kupoprodajne ugovore i anekse kupoprodajnih ugovora za Agenciju za pravni promet i posredovanje nekretninama kao kupca, što proizlazi iz tih ugovora koji se nalaze u predmetnom spisu, a optuženik nije rekao u svojoj obrani da bi imao deponiran potpis i kod navedenih javnih bilježnika u Z. kod kojeg su ovjereni ti ugovori sa agencijom kao kupcem. Dakle, optuženik je u inkriminirano vrijeme redovno sklapao i ovjeravao kupoprodajne ugovore sa kupcima drugih stanova u istoj zgradi i odlazio kod javnih bilježnika ovjeravati te druge kupoprodajne ugovore i anekse istih, što znači da ga u tome nije spriječavalo ni skijanje, ni službena putovanja, ni sastanci, ni bolesti članova obitelji, a što je sve prikazivao oštećenici kao razloge zbog kojih s njom ne može sklopiti i ovjeriti kupoprodajni ugovor, odnosno postupiti kao u odnosu na ostale kupce drugih stanova.
37.4. Prema tome, kako optuženik u razdoblju od više od pet i pol godina od sklapanja predugovora i isplate kupoprodajne cijene stana u cijelosti nije omogućio oštećenici valjani dokument, odnosno ovjereni kupoprodajni ugovor kako bi se uknjižila kao vlasnica, iako ga je oštećenica radi toga konstantno nazivala i odlazila u tvrtku, a u to vrijeme je sa kupcima drugih stanova sklapao i odlazio ovjeravati ugovore, jasno je da je optuženik upravo s oštećenicom namjerno odugovlačio sa sklapanjem glavnog kupoprodajnog ugovora. Kada se ova okolnost poveže sa činjenicom da je optuženik pristao ovjeriti predmetni kupoprodajni ugovor za stan B-1 kod javnog bilježnika tek 4. veljače 2015. kada je na tom stanu već bila zabilježena sudska prodaja nekretnina u stečajnom postupku nad V. d.o.o., a što mu je kao direktoru sigurno bilo poznato, dok ranije nije htio izvršiti tu svoju obvezu, te da je bio u potpunosti smiren kada su ga oštećenica i njezin otac nazvali na telefon i rekli mu da se nisu mogli upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnici stana zbog zabilježene sudske prodaje nekretnina, jasno je da je optuženik upravo čekao do tog trenutka kada se oštećenica više nije ni mogla uknjižiti kao vlasnica, odnosno da je čekao trenutak kada joj kupoprodajni ugovor više neće ni moći omogućiti stjecanje prava vlasništva.
38. Kada se sve utvrđene okolnosti uzmu u obzir, odnosno da je optuženik obećao oštećenici da će po isplati kupoprodajne cijene stana od 52.200,00 eura isti novac proslijediti na depozitni račun E. bank d.d. radi brisanja hipoteke, a to nije učinio nikada, iako je oštećenica u cijelosti isplatila te novce njegovom trgovačkom društvu nedugo nakon sklapanja predugovora, niti je uopće zatražio izdavanje pisma namjere od te banke radi brisanja hipoteke te da je više godina odugovlačio sa ovjeravanjem kupoprodajnog ugovora i prikazivao oštećenici da je spriječen sklopiti i ovjeriti kupoprodajni ugovor, iako je u to vrijeme sklapao i ovjeravao kupoprodajne ugovore s drugim kupcima, kao i da je ovjerio kupoprodajni ugovor tek u vrijeme kada se oštećenica više nije ni mogla uknjižiti kao vlasnica zbog zabilježene sudske prodaje nekretnina koje su bile u vlasništvu tvrtke V. d.o.o., odnosno u vrijeme kada je znao da ona više neće ni moći steći vlasništvo na stanu, jasno je da optuženik od početka nije imao namjeru da postupi onako kako je obećao oštećenici, odnosno da od početka nije imao namjeru omogućiti oštećenici prijenos vlasništva na stanu B-1 koji je uredno i u cijelosti isplatila njegovoj tvrtki i da od početka nije imao namjeru da uplati banci sredstva za stan koja je isplatila oštećenica. Ovakvo ponašanje optuženika ukazuje da je postupao u cilju da se domogne novca za svoju tvrtku i da stan koji je kupila oštećenica ostane u vlasništvu njegove tvrtke, do čega je na koncu i došlo, odnosno stan B-1 je ostao u vlasništvu tvrtke V. d.o.o. te je iskorišten upravo za namirenje dugova tvrtke V. d.o.o. u stečajnom postupku, pa nema dvojbe da je optuženik takvim svojim prijevarnim postupanjem tvrtki V. d.o.o. koju je zastupao kao direktor omogućio stjecanje znatne protupravne imovinske koristi.
39. Iz svih iznesenih razloga nedvojbeno je utvrđeno da je optuženik u razdoblju od 15. lipnja 2009. do 4. veljače 2015., u O., kao direktor trgovačkog društva "V." d.o.o. O., , u nakani da navedenom trgovačkom društvu pribavi veliku nepripadnu korist, sklopio sa oštećenicom kao kupcem predugovor o kupoprodaji stana B1 u O., , za cijenu od 52.200 eura, i istoj neistinito naveo da će po uplati kupoprodajne cijene ishoditi brisovno očitovanje od "E. bank" d.d. za brisanjem hipoteke od 2.225.000,00 eura na tom stanu, a kada je oštećenica u to povjerovala i uplatila u dva navrata ukupno 52.200,00 eura u protuvrijednosti od 380.478,35 kuna u računovodstvu trgovačkog društva V. d.o.o., predao istoj stan u posjed, a primljeni novac prema unaprijed donesenoj odluci nije uplatio "E. bank" za otplatu kredita i skidanje hipoteke sa stana kojeg je prodao oštećenici, već je taj novac koristio za druge obveze trgovačkog društva "V." znajući da društvo nema drugih prihoda i da zbog toga kredit banci neće biti vraćen u cijelosti te je nakon toga odugovlačio sa sklapanjem ugovora o kupoprodaji stana, a nakon višekratnog inzistiranja oštećenice je dana 12. rujna 2011. sklopio ugovor o kupoprodaji stana i isti ovjerio kod javnog bilježnika tek 4. veljače 2015., no kako je zbog stečaja trgovačkog društva "V." d.o.o. O. dana 21. srpnja 2014. određena sudska prodaja nekretnina na adresi O., , oštećenica nije mogla upisati vlasništvo nad stanom već je stan prodan na javnoj dražbi, čime je pribavio nepripadnu dobit trgovačkom društvu "V." d.o.o. O. u iznosu od 380.478,35 kuna i istovremeno oštetio S.K. za navedeni iznos novca.
40. Vijeće je izmijenilo činjenični opis na način da je umjesto tvrdnje da je optuženik primljeni novac od oštećenice uplatio na žiro račun trgovačkog društva V. d.o.o. precizirano da je novac uplatila oštećenica u računovodstvu trgovačkog društva V. d.o.o., jer tako proizlazi iz uplatnica (točka 12.), time da nije bilo sporno da je novac uplaćen trgovačkom društvu V. d.o.o., jer tako proizlazi i iz obrane optuženika. Također je umjesto tvrdnje da je oštećenica "uplatila u dva navrata 52.200,00 eura u protuvrijednosti od 380.472,35 kuna" navedeno da je oštećenica "uplatila u dva navrata 52.200,00 eura u protuvrijednosti od 380.478,35 kuna", jer taj iznos proizlazi iz uplatnica (točka 12.) u kojima je navedena protuvrijednost u kunama uplata koje su izvršene u eurima. S obzirom da je to i iznos pribavljene nepripadne dobiti trgovačkom društvu V. d.o.o., i u tom dijelu je iznos od 380.488,35 kn koji je naveden u optužnici zamijenjen iznosom od 380.478,35 kn. Ovim izmjenama nije narušen identitet optužbe, niti je optužba prekoračena, već je činjenični opis samo preciziran sukladno izvedenim dokazima.
41. Vijeće je na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. i 4. ZKP/08. odbilo dokazni prijedlog obrane da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost vrijednosti neprodanih stanova, lokala i garaža u predmetnoj zgradi u vrijeme kada je banka raskinula ugovor o kreditu sa V. d.o.o. i na okolnost usporedbe te vrijednosti sa ostatkom neisplaćenog kredita, kao i na okolnost iznosa kamate i glavnice kredita. Ovo stoga što je iz izvedenih dokaza proizlazilo da optuženik od početka nije imao namjeru prenijeti vlasništvo stana na oštećenicu niti skinuti teret hipoteke sa stana neovisno o tome kakva je bila imovina tvrtke i obveze tvrtke po kreditu, jer banka i obveze tvrtke po kreditu nisu spriječavale optuženika da odmah nakon sklapanja predugovora sklopi i ovjeri kupoprodajni ugovor i prenese vlasništvo stana na oštećenicu u vrijeme kada tvrtka još nije otišla u stečaj.
42. Optuženik je opisanim postupanjem u kupoprodaji predmetnog stana (točka 39.) ostvario obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11., jer je kao direktor trgovačkog društva V. d.o.o. koji je za to trgovačko društvo obavljao sve poslove vezano za izgradnju predmetne zgrade i prodaju stanova, garaža i lokala (sklopio s E. bank d.d. Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja radi izgradnje zgrade i pripadajući Ugovor o dugoročnom kreditu, kao i sve anekse tog ugovora, te sve kupoprodajne ugovore za stanove i garaže u zgradi), u takvom gospodarskom poslovanju doveo oštećenicu u zabludu lažno joj prikazujući da će joj po isplati kupoprodajne cijene stana isti stan prenijeti u vlasništvo, odnosno da će sklopiti s njom kupoprodajni ugovor i isti ovjeriti, a isplaćena sredstva za stan proslijediti E. bank d.d. radi skidanja hipoteke na stanu, kako bi je uvjerio da nema opasnosti da kupi stan sa hipotekom, odnosno kako bi ona pristala kupiti stan s teretom hipoteke i pristala isplatiti 52.200,00 eura njegovoj tvrtki na ime kupoprodajne cijene stana, a kada je ona tako postupila s potpunim povjerenjem u njega kao osobu i kao gospodarstvenika održavao je u toj zabludi sve do 4. veljače 2015., odnosno odugovlačio sa ovjeravanjem kupoprodajnog ugovora sve do trenutka kada je bio siguran da se oštećenica više ne može uknjižiti kao vlasnica stana zbog zabilježene sudske prodaje nekretnina u vlasništvu V. d.o.o.
43. U ovakvom postupanju optuženika nije bilo nijednog razloga isključenja protupravnosti, kao ni okolnosti koje bi dovele u sumnju njegovu ubrojivost. Optuženik je postupao s izravnom namjerom, jer je kao poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom u gospodarskom poslovanju i kao osoba koja je kao direktor bila uključena u sve poslove trgovačkog društva V. d.o.o. oko podizanja kredita, izgradnje predmetne zgrade i prodaje stanova u toj zgradi itekako bio svjestan svoje obveze da u tom gospodarskom poslovanju postupa s povećanom pažnjom i pažnjom dobrog gospodarstvenika i svjestan da banka neće izdati brisovno očitovanje ako se uplate s osnove prodanih stanova ne usmjere na depozitni račun u banci i svjestan da se oštećenica neće moći upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnica stana kojeg je isplatila bez ovjerenog kupoprodajnog ugovora, te je unatoč takvoj svijesti prikazao oštećenici da će novce koje ona isplati trgovačkom društvu V. d.o.o. na ime kupoprodajne cijene stana odmah proslijediti banci radi brisanja hipoteke i da će s njom sklopiti kupoprodajni ugovor iako je znao da tako neće postupiti i tada imao drugi plan s novcima oštećenice i stanom koji je platila. Optuženik je išao za time da lažnim prikazivanjem činjenica i dovođenjem u zabludu oštećenice priskrbi svom trgovačkom društvu 52.200,00 eura i omogući da unatoč dogovoru s oštećenicom to trgovačko društvo ostane vlasnik stana kojeg je ona isplatila kako bi taj stan ostao predmet osiguranja obveza tog trgovačkog društva. Optuženik je, dakle, ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11.
44. Prilikom odmjeravanja kazne kod optuženika nije bilo olakotnih okolnosti, dok mu je od otegotnih okolnost cijenjena izrazita upornost u počinjenju kaznenog djela i održavanju oštećenice u zabludi kojim ponašanjem je pokazao visok stupanj svoje kriminalne volje. Optuženik se, naime, potrudio uvjeriti oštećenicu da će sredstva koja ona uplati na ime kupoprodajne cijene stana proslijediti banci radi brisanja hipoteke te ju je poslije lažnim obećanjima i smišljenim izgovorima godinama držao u toj zabludi i neizvjesnosti neistinito joj prikazujući da je proslijedio banci sredstva za stan koja je ona isplatila njegovom trgovačkom društvu i da će s njom sklopiti kupoprodajni ugovor te je ignorirao njezine konstantne pozive i molbe da sklope i ovjere kupoprodajni ugovor, iako je znao da je ona odmah uplatila u cijelosti kupoprodajnu cijenu stana i da je to bio sav novac koji su njezini roditelji uštedjeli za života, a znao je i da je roditeljima oštećenice to bila jedina nekretnina u kojoj su mogli živjeti. Oštećenica je nakon što su joj roditelji izbačeni iz predmenog stana kada je isti prodan na javnoj dražbi morala podići kredit kako bi ih zbrinula, a otac joj je nedugo nakon izlaska iz stana i preminuo od posljedica moždanog udara, a inkriminirano ponašanje optuženika koje je na koncu dovelo do toga da roditelji oštećenice budu izbačeni iz stana koji su uredno platili je sigurno ostavilo i dugotrajne posljedice na njihovo zdravlje. Optuženik je znao da je otac oštećenice osoba starije životne dobi, jer je s njim također sudjelovao u dogovorima ovo kupoprodaje stana, a otac oštećenice ga je isto nazivao i molio da im osigura ovjereni kupoprodajni ugovor, no, on uopće nije mario, već je i oca oštećenice ignorirao i izbjegavao te je bio u potpunosti smiren i kada su mu rekli da se nisu mogli upisati kao vlasnici stana. Stoga je očito da optuženik oštećenicu i njezinog oca uopće nije doživljavao nakon što su mu predali novce za stan, što govori o tome da su mu oni od početka bili samo sredstvo kako da dođe do gotovog novca za svoju tvrtku te im je, iako je znao da su pošteni kupci, svjesno priuštio dugotrajnu neizvjesnost i bojazan za vlastitu egzistenciju koju ničim nisu zaslužili. Sve ove okolnosti dovoljno govore o zločinačkoj volji optuženika i izostanku kod njega ne samo pažnje dobrog gospodarstvenika u gospodarskom poslovanju nego i ljudskosti općenito.
44.1. Od otegotnih okolnosti optuženiku je cijenjena i njegova ranija kaznena osuđivanost u tri navrata zbog kaznenih djela prijevare, krivotvorenja isprave i neisplate plaće (točka 30.) što govori o tome da predmetno kazneno djelo uopće nije izolirani slučaj protupravnog ponašanja optuženika, kao i okolnost da iznos štete koju je optuženik prouzročio oštećenici višestruko prelazi iznos štete koji je potreban za počinjenje ovog kaznenog djela, čime je ugrozio i životu egzistenciju oštećenice, jer je morala podići kredit kako bi svojim roditeljima nakon što su izbačeni iz stana osigurala stambeno pitanje. Otegotnom je cijenjena i okolnost da optuženik nije pokazao nikakvu volju da vrati dug oštećenici, jer nije poštivao ni sporazum radi vraćanja duga koji je sklopio sa oštećenicom, već je nakon uplaćenih nekoliko rata prestao izvršavati i obvezu po tom sporazumu, što ukazuje da uopće nije shvatio štetnost svog djelovanja i preuzeo odgovornost za svoje postupanje.
45. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, odnosno cjelokupno bezobzirno ponašanje optuženika prema oštećenici i njezinim roditeljima koje je pokazatelj njegove izrazite kriminalne volje, kao i težinu počinjenog kaznenog djela koja je izražena i u propisanoj kazni (kazna zatvora od jedne do deset godina) i stupanj krivnje s kojim je to djelo počinjeno, optuženik je za kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 11 (jedanaest) mjeseci, time da mu je na temelju članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 11 (jedanaest) mjeseci iznosi 1 (jednu) godinu i 5 (pet) mjeseci, dok se uvjetovani dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci mjeseca neće izvršiti, ako optuženik u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo i ako izvrši posebnu obvezu popravljanja štete počinjene kaznenim djelom.
46. Na temelju članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. optuženiku je naložena i posebna obveza da u roku od 1 (jedne) godine popravi štetu počinjenu kaznenim djelom, odnosno da nadoknadi oštećenoj S. S. iznos od 47.200,00 EUR, te je na temelju članka 58. stavak 5. KZ/11. u vezi s člankom 57. stavak 6. ZKP/08. određeno da sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog djela izrečene kazne ukoliko optuženik bez opravdanog razloga u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri ovu posebnu obvezu iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. koja mu je određena uz djelomičnu uvjetnu osudu. U tom slučaju državni odvjetnik i oštećenica mogu sukladno članku 564. stavak 1. ZKP/08. pokrenuti postupak opoziva djelomične uvjetne osude i određivanja izvršenja uvjetovanog dijela zatvorske kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.
47. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećenoj S. S. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 47.200,00 EUR, jer je optuženik po sporazumu od 17. travnja 2018. (točka 23.), a što nije bilo sporno, isplatio oštećenici na ime štete iznos od 5.000,00 eura, pa ukupni iznos štete od 52.200,00 eura, a koja proilzlazi iz kupoprodajne cijene stana koju je oštećenica isplatila, kada se umanji za 5.000,00 eura iznosi 47.200,00 eura. Optuženiku je naloženo da plati navedeni novčani iznos oštećenoj S. S. u roku od 1 (jedne) godine od pravomoćnosti presude.
48. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 6. i 8. ZKP/08. naloženo je optuženiku da podmiri troškove kaznenog postupka i to trošak paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kn, koji odgovara iznosu od 132,72 EUR u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, kao i nužne izdatke oštećenice i nagradu i nužne izdatke opunomoćenika oštećenice, o kojim će troškovima sud donijeti posebno rješenje. S obzirom da optuženik dugi niz godina živi u Nj. i tamo ostvaruje prihode iz radnog odnosa, te da je radno sposobna osoba u produktivnoj dobi, vijeće smatra da plaćanje navedenih troškova kaznenog postupka, kao i vraćanje duga oštećenici u navedenom roku od 1 (jedne) godine, neće dovesti u pitanje njegovo uzdržavanje.
49. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.
Osijek, 10. studenog 2022.
|
Predsjednica vijeća Ivana Špigel,v.r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.