- 1 -              I Kž-Us 58/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 58/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. V. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. siječnja 2020. broj K.Us-11/2019-20, u sjednici održanoj 10. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu branitelja opt. M. M., odvjetnika Lj. P.V.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Osijeku, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.)  opt. V. Š. i opt. M. M. oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 4. u vezi s čl. 61. KZ/97., dok na temelju „čl. 123. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 119. ZKP/08“ (ispravno čl. 149. st. 1. u vezi s čl. 145. ZKP/08.) troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Odgovore na žalbu podnijeli su opt. V. Š. putem braniteljice G. V., odvjetnice iz O. i opt. M. M. putem branitelja R. I., odvjetnika iz O. te Lj. P. V., odvjetnika iz Z. koji je zatražio obavijest o sjednici vijeća.

 

4. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09.,80/11.,91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i opt. M. M., a u prisutnosti njegovog branitelja odvjetnika Lj. P. V..

 

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

7. U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka državni odvjetnik prigovara da prvostupanjski sud „ne daje analizu ključnih odlučnih činjenica“ te ne navodi sadržaj bitnih dokaza optužbe „kao da navedeni dokazi nisu niti izvedeni“. Tako se ne spominje presuda na temelju sporazuma stranaka kojom je Z. M. proglašen krivim za radnje za koje se terete optuženici „a sadržaj...presude...važna je za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Z. M. (i A. M.). Nije naveden ni sadržaj nalaza Ministarstva o provedenom nadzoru isplate potpora, već sud zakonitost „utvrđuje isključivo iz iskaza svjedoka“, kao što i imovinsko stanje Z. M. utvrđuje „isključivo temeljem iskaza svjedoka obrane, koji zaključci su potpuno suprotni nalazu Porezne uprave“. Nastavlja kako okolnost da su nacrti rješenja o dodjeli bespovratnih sredstava pronađeni u tvrtkama K.-k. d.o.o. i J. d.o.o. prvostupanjski sud ne dovodi u vezu s iskazima V. i K. K., a u odnosu na fotografije sa rođendanske zabave sud se referira „samo u odnosu na jednu fotografiju“, a k tome je izostala i analiza dokaza koje je obrana priložila na raspravi. Po mišljenju žalitelja navedeni propusti čine presudu „nerazumljivom i lišenom svestranog, jasnog i nedvosmislenog obrazloženja.“

 

8. Protivno žalbenim prigovorima, pobijana presuda sadrži jasne i dostatne razloge zbog kojih sud prvog stupnja nije našao nedvojbeno dokazanim da su „optuženici nakon dodijeljenih poticaja primili novčane iznose kako to tvrdi optužba“. Naime, nakon sažete i korektne reprodukcije bitnog dijela dokazne građe sud prvog stupnja razdvaja nesporne od spornih činjenica i u odnosu na dokazanost spornih daje ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, doduše prevalentno u odnosu na personalne dokaze, iskaze Z. i A. M. u suprotnosti sa ostalim dokazima  te razloge za odbijanje dokaznih prijedloga optužbe i obrane. Na taj je način prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 459. ZKP/08., koja ne propisuje obvezu reprodukcije sadržaja svih izvedenih dokaza na raspravi već analizu dokaza relevantnih za zaključak jesu li sporne činjenice dokazane. Prema tome, ne može se prihvatiti osnovanom zamjerka žalitelja da presuda ima takve nedostatke da se ne može ispitati, a to što žalitelj nije zadovoljan ocjenom dokazne građe, poglavito negativnim stavom prvostupanjskog suda prema iskazima Z. i A. M. suštinski predstavlja osporavanje pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja.

 

8.1. Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik prigovara da je izostala pravilna ocjena i analiza svih provedenih dokaza, poglavito iskaza Z. i A. M., što je rezultiralo pogrešnim zaključkom da optuženici nisu bili u dogovoru sa Z. M. radi izvlačenja novca iz proračuna O. – b. ž.. Smatra neprihvatljivim zaključak prvostupanjskog suda o transparentnoj  i zakonitoj proceduri  dodjele bespovratnih sredstava pri čemu “sud evidentno potpuno ignorira“ zapisnik Ministarstva o izvršenom proračunskom nadzoru, iskaz I. K. M. (o potporama odlučivali optuženici), uz nekritičko prihvaćanje iskaza V. i K. K. kojima su prethodno nacrti rješenja dostavljeni kao jamstvo da će dobiti potpore. Zamjera da prvostupanjski sud „relativizira međusobne odnose sudionika kriminalnih aktivnosti“ budući se radi o dugogodišnjoj bliskoj povezanosti i odnosu povjerenja između pripadnika iste stranke uz neosnovano tretiranje iskaza Z. M. osvetom te ignoriranja činjenice da je za isto djelo osuđen. Upirući na rezultat poreznog nadzora na dohodak Z. M. (u nadziranom razdoblju od 2005.-2013. nije utvrđen nerazmjer između imovine i izvora sredstava imovine) proizvoljnim drži i zaključak o njegovom teškom financijskom stanju. Zaključno, u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, smatra da je neosnovano odbijen dokazni prijedlog za ispitivanje B. G. koji prema priloženoj pisanoj izjavi „ima važne posredne ali i neposredne spoznaje o predmetu inkriminacije“ te je „izrazio...spremnost pristupiti sudu i svoja saznanja predočiti“.

 

10. Suprotno stavu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u ponovljenom suđenju (nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske  od 16. svibnja 2019. broj I Kž-Us-133/2016) na raspravi provedeni svi potrebni dokazi time da je dokazni postupak dopunjen i novim dokazima, koji su argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni i na temelju kojih je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije dokazano da su optuženici počinili inkriminirano kazneno djelo.

 

11. U pravu je prvostupanjski sud da se optužba temelji na iskazima Z. M. i A. M., koji, razmotreni uz ostale dokaze i argumente obrane, nemaju dostatnu pouzdanost i kvalitetu za osudu.

 

11.1. Osnovano sud prvog stupnja zaključuje da nitko od ostalih svjedoka, poduzetnika kojima su dodijeljene predmetne potpore ne povezuje optuženike sa realizacijom potpora niti obvezom vraćanja optuženicima 80% od dobivene vrijednosti pri čemu nije sporno da je upravo Z. M. poduzetnicima predlagao da podnesu zahtjev kako bi potom vratili dio isplaćenih sredstava.

 

11.2. Naime, polazeći od prve inkriminirane radnje, valja ponoviti da ustrajno terećenje Z. i A. M. kako je V. K. predao opt. V. Š. 25.000,00 kuna na proslavi rođendana u H. C. dosljedno opovrgavaju V. K. i K. K.. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud je pregledao fotografije nastale povodom proslave rođendana, poglavito one za koje je A. M. tvrdila da podupiru njen iskaz kako je novac od V. K. preuzeo opt. V. Š. i stavio ga u džep od košulje, a što je po mišljenju svjedokinje vidljivo na fotografijama. Iz pregledanih fotografija prvostupanjski sud nije našao utvrđenim da se u džepu od košulje vidi pohranjeni novac. Pravilnost utvrđenja ove činjenice državni odvjetnik ne osporava, već prigovara da „ukoliko se i prihvati“ navedena ocjena isto „ni na koji način ne može utjecati i ne utječe na vjerodostojnost iskaza“ svjedokinje.

 

11.3. Međutim, prvostupanjski sud otklanja terećenje svjedoka i rukovodeći se zdravorazumskim promišljanjem koje takvim prihvaća i ovaj sud „da bi bilo čudno postupanje obrazovanog čovjeka da isti prima neki nelegalno stečeni novac na zabavi gdje je prisutno pedesetak osoba, da se nakon primitka novca vraća na proslavu gdje sjedi ponovno u društvu istih osoba među kojima je i sudac istrage ... da novac drži u džepu od košulje gdje je dvojbeno da li može i stati 25.000,00 kuna u novčanicama od 500,00 kuna.“

 

11.4. Žalbenim prigovorima na račun pogrešne ocjene vjerodostojnosti personalnih dokaza državni odvjetnik nastoji poljuljati uvjerljivost iskaza V. i K. K., primjerice upiranjem na iskaz R. J. glede proturječnosti u opisu načina na koji je V. K. saznao za mogućnost dobivanja poticaja od Županije (od svjedokinje odnosno Z. M.) te znakovitu činjenicu da su u sjedištu njihovih trgovačkih društava  pronađeni nacrti rješenja o dodjeli potpora.

 

11.5. Premda žalitelj pravilno uočava navedene nepodudarnosti u iskazima spomenutih svjedoka, jednako tako valja imati na umu i postojanje nedosljednosti u iskazima Z. i A. M. i to primjerice upravo u odnosu na način na koji je izvršena inkriminirana predaja novca opt. V. Š. (je li novac prebrojavao V. K. ili opt. V. Š.) što također, poglavito razmotreno u sklopu svih ostalih dokaza kompromitira pouzdanost njihovih iskaza.

 

11.6. Naime, analiza vjerodostojnosti personalnih dokaza s pravom je pomno razmotrena i povezano sa okolnostima pod kojima je došlo do prijavljivanja kaznenog djela te pokretanja ovog kaznenog postupka.

 

11.7. Tako sud prvog stupnja utvrđuje da Z. M. prijavljuje predmetne događaje u vrijeme kada je protiv njega (i supruge A. M.) pokrenut kazneni postupak „na način da je Š. pismo koje je dobio kao župan, a u kojem se navodilo da je M. primio mito od 4.000,00 € dostavio državnom odvjetništvu na postupanje“ što povezuje i sa iskazima svjedoka V. K. i B. E. o iskazanoj namjeri za osvetom.

 

11.8. Pored toga, razumno je i rezoniranje prvostupanjskog suda da teza obrane kako su „supružnici M. živjeli životom iznad objektivnih mogućnosti“ te posljedično bili u teškoj financijskoj situaciji ima potporu u iskazima niza svjedoka (D. M., M. B., R. M., S. R., B. E., D. B.) što je od značaja u kontekstu nesporne činjenice da su M. B. i D. M. od dobivenih poticaja dio novca predali upravo Z. M.. Budući da se porezni nadzor na dohodak Z. M., bavio pitanjem ne/razmjera između imovine (nekretnina, vozila) i izvora sredstava imovine, pri čemu se pri izračunu uzimaju u obzir podaci Državnog zavoda o minimalnim troškovima tročlanog domaćinstva u nadziranom razdoblju to je jasno da spomenuti nalaz porezne uprave ne može kompromitirati iskaze svjedoka o prohtjevima i životnom standardu obitelji M. koji, prema stanju dokazne građe premašuje statističke minimalne troškove domaćinstva.

 

11.9. Nadalje, činjenica da je Z. M. osuđen za predmetno djelo presudom na temelju sporazuma nije i ne može biti od izravnog utjecaja na dokazanost kaznene odgovornosti optuženika.

 

12. Nije osnovan ni prigovor da je prvostupanjski sud „ignorirao“ zapisnik Ministarstva  o obavljenom proračunskom nadzoru u O.-b. ž. (dalje: Županija) koji, prema mišljenju žalitelja, podupire  tezu optužbe da je netransparentan postupak dodijele sredstava financijske pomoći vlasnicima trgovačkih društava omogućavao optuženicima da iste dodjeljuju „prema vlastitom nahođenju ... u funkciju pribavljanja protupravne imovinske koristi“.

 

12.1. Naprotiv, imajući na umu i spomenuti zapisnik Ministarstva financija sačinjen po K. L. (str. 28 pobijane presude), ali rukovodeći se i personalnim dokazima (D. B., S. R., I. K. M.) prvostupanjski sud zaključuje da postupku odobravanja potpora nije prethodio javni natječaj jer ni po mišljenju svjedoka, djelatnika Županije, nije postojala eksplicitna zakonska obveza raspisivanja javnog natječaja, ali je Županija sama donijela odgovarajuće dokumente kojima je regulirana procedura dodjele potpora, koja dokumentacija je također pročitana u dokaznom postupku.

 

12.2. Doduše, u pravu je žalitelj da su provedenim proračunskim nadzorom, po ocjeni nadležnog Ministarstva,  utvrđene manjkavosti u postupku dodjele potpora koje nisu bile u skladu s načelom transparentnosti. Međutim, na istinitost iskaza svjedoka (odlomak 12.1.) upućuje odgovor na primjedbe Županije na zapisnik o proračunskom nadzoru od 23.lipnja 2015. u kojem je među ostalim navedeno da je propust Županije jer nije slijedila praksu Ministarstva („trebala, slijedeći praksu resornog Ministarstva ...objaviti javni poziv (natječaj) za podnošenje zahtjeva za dodjelu predmetnih potpora te na temelju valjanih i od strane povjerenstva ocijenjenih zahtjeva donijeti rješenje te isplatiti navedene potpore.“).

 

12.3. Povrh toga, od osobite je važnosti utvrđenje prvostupanjskog suda da je Županija tijekom inkriminiranog razdoblja „po identičnoj proceduri dodijelila poticaje i drugim poduzetnicima, njih više od trideset, koji se ne navode u ovom postupku“ što ni državni odvjetnik ne osporava pa, uvažavajući stanje dokazne građe u cijelosti, sam način odobravanja potpora nema značaj koji mu pridaje žalitelj.

 

13. Stoga, kako je već prethodno navedeno, osim Z. M. i njegove supruge A. M. niti jedan drugi svjedok ne potvrđuje ključne navode optužbe o dogovoru „za izvlačenje novca“ iz odobrenih potpora i predaji novca optuženicima. Naprotiv, nije uspjelo nastojanje osnaženja ove tvrdnje svjedoka A. M. putem snimljenih fotografija (odlomak 11.2.), a k tome su svjedoci potvrdili tezu obrane o postojanju motiva osvete zbog kaznenog postupka vođenog protiv supružnika M. koji je rezultirao pravomoćnom osudom i ostalim reperkusijama političkog karaktera.

 

13.1. Okolnosti na koje upire žalitelj upućuju na postojanje osnovane sumnje da su optuženici počinitelji predmetnog kaznenog djela, koji stupanj vjerojatnosti je dostatan za podizanje optužnice. Međutim, za osudu je potrebno da sud na temelju izvedenih dokaza „nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen“, dakle  krivnja mora biti pouzdana, sigurna i ne smije ostavljati nikakvu dvojbu koja dovodi u pitanje osudu. Iz prethodno navedenih razloga i po ocjeni ovog suda iskazi Z. i A. M. nemaju potrebnu kvalitetu i pouzdanost da zajedno sa ostalim dokazima vode neupitnom zaključku o dokazanosti djela.

 

14. Konačno, kraj takvog stanja stvari i sadržaja pisane izjave B. G., pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog da isti bude ispitan kao svjedok jer nema neposrednih saznanja o inkriminiranim događajima i u inkriminirano vrijeme se nije ni nalazio u Republici Hrvatskoj.

 

15. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-22 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08.-22, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 10. studeni 2022.

 

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.