1              Poslovni broj Gž R-731/2020-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-731/2020-3

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Guljaš kao  predsjednika vijeća, te sudaca Željke Sebelić kao suca izvjestitelja i Katice Krajnović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: ..., iz R. kod ..., zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz P., protiv tuženika V. R. d.d., OIB: ..., iz P., ..., zastupanog po punomoćniku D. D., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Pr-12/2020-6 od 21. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 10. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I. Žalbe tužitelja i tuženika odbijaju se kao neosnovane pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Pr-12/2020-6 od 21. srpnja 2020. u odlukama iz toč. I., toč. II. i odluci iz st. 3. toč. III. izreke.

 

              II. Tužitelju se ne dosuđuju troškovi sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              "I Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., iznos od 1.926,15 (tisućudevetstodvadesetšestkunaipetnaestlipa) kuna, na ime neplaćenih doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

 

              - na iznos od 642,05 kuna počev od 15. siječnja 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 642,05 kuna počev od 15. veljače 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 642,05 kuna počev od 15. ožujka 2019. pa do isplate.

 

              II Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., iznos od 12.568,50 (dvanaesttisućapetstošezdesetosamkunaipedesetlipa) kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

 

              - na iznos od 4.189,50 kuna počev od 15. siječnja 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 4.189,50 kuna počev od 15. veljače 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 4.189,50 kuna počev od 15. ožujka 2019. pa do isplate.

 

              III Odbija se tužitelj u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., iznos od 669,97 kuna, na ime neplaćenih doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

 

              - na iznos od 642,05 kuna počev od 15. travnja 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 27,92 kuna počev od 01. svibnja 2019. pa do isplate.

 

              Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., iznos od 2.162,32 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

 

              - na iznos od 2.094,75 kuna počev od 15. travnja 2019. pa do isplate,

              - na iznos od 67,57 kuna počev od 01. svibnja 2019. pa do isplate.

 

              Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., iznos od 5.000,00 (pettisuća) kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              IV Nalaže se tuženiku V. R. d.d., OIB: ..., P., ..., u roku od 15 dana platiti tužitelju D. L., OIB: ... iz R. kod ..., troškove ovog postupka u iznosu od 1.300,00 (tisućutristo) kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to od presuđenja tj. 21. srpnja 2020. do isplate.

 

2. Pravodobno podnesenim žalbama obje stranke pobijaju prvostupanjsku presudu zbog razloga iz čl. 353. st. 1. i čl. 353. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – dalje: ZPP). Tužitelj pobija odluku iz st. 3. toč. III. u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatom 5.000,00 kn kao pravične naknade s pripadajućim kamatama po osnovu naknade neimovinske štete, a tuženik prvostupanjsku presudu pobija u dosuđujućem dijelu, u odlukama iz toč. I. i II. izreke. Tužitelj predlaže ovom sudu usvojiti žalbu i u pobijanom dijelu preinačiti presudu suda prvog stupnja usvajanjem tužbenog zahtjeva, dok tuženik predlaže preinačiti pobijanu presudu u odlukama iz toč. I. i II. izreke tako da se odbiju tužbeni zahtjevi u cijelosti uz nalaganje tužitelju da mu naknadi troškove postupka iako zahtjev za njihovom naknadom nije ni postavio.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a i u granicama razloga navedenih u žalbama kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po služenoj dužnosti, a ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se pozivaju žalitelji jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je, obrazloženi su razlozi za njeno donošenje, a odlučne činjenice utvrđene nakon valjano izvršene ocjene dokaza izvedenih u postupku i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Materijalno pravo je po zaključku ovog suda pravilno primijenjeno.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koja tvrdi da mu je uzrokovana neizvršavanjem ugovornih obveza tuženika kao poslodavca koje je preuzeo Ugovorom o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove od 15. travnja 2018. (dalje: Ugovor) i to u visini iznosa neplaćenih doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje za najmanje tri mjeseca i zbog gubitka prava na isplatu mjesečne novčane naknade po osnovu aktivne mjere zapošljavanja "Stalni sezonac" koju bi ostvario da su doprinosi bili plaćeni, a onda i zahtjev za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je posljedica gubitka posla odnosno neprijavljivanja tužitelja na produženo mirovinsko osiguranje.

 

7. Sud prvog stupnja donosi odluke iz toč. I. i II. izreke pravilno određujući pravnu osnovu tužbenih zahtjeva, a polazeći od zaključka da tuženik kao poslodavac nije postupio u skladu s obvezama koje je preuzeo Ugovorom jer nije, a trebao je, tuženika kao stalnog sezonca obavijestiti o datumu do kojeg će mu uplaćivati doprinose za produženo osiguranje i da neće ili ne može sklopiti ugovor o radu za novu sezonu i to na nedvojben, jasan i razumljiv način. Ta obveza poslodavca da proizlazi iz čl. 11. st. 1. Ugovora pa s pozivom na odredbu čl. 348. i čl. 346. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO) zaključuje da je tuženik uzrokovao tužitelju štetu pa mu je istu dužan i naknaditi temeljem čega, a po osnovu neosporavanog izračuna financijskog vještaka priznaje tužitelju naknadu štete od 1.926,15 kn odnosno u visini iznosa doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje koje tuženik nije platio, a bio je u obvezi platiti za siječanj, veljaču i ožujak 2019. i naknadu štete po osnovu izmakle koristi u visini koja odgovara novčanoj naknadi u iznosu od 12.568,50 kn za navedena tri mjeseca koju bi ostvario od HZZ-a po osnovu provođenja mjere "Stalni sezonac". U odnosu na neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti koju prihvaća da je tužitelju uzrokovana, sud prvog stupnja s pozivom na čl. 1100. st. 1. ZOO-a tužitelju ne priznaje pravo na isplatu pravične naknade uz obrazloženje da se radi o takvoj povredi koja obzirom na njenu težinu i okolnosti slučaja ne opravdava njeno dosuđivanje.

 

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke, tužitelj kao radnik, a tuženik kao poslodavac, 8. prosinca 2017. sklopile Ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove (dalje: Ugovor/17) po kojem je radni odnos tužitelju prestao 8. prosinca 2017. nakon čega je tuženik prijavio tužitelja na produženo mirovinsko osiguranje po kojem osnovu je ostvarivao putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: HZZ) novčanu naknadu kao stalni sezonac.

 

9. U bitnom sadržajno istovjetan Ugovor o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove sklopljen je i 15. travnja 2018. uz Aneks broj 1 od istog dana i to za razdoblje od 15. travnja 2018. do 15. listopada 2018., a na temelju čl. 16. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14. i 127/17.) te Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja, a s tim u vezi i provođenja mjera aktivne politike zapošljavanja HZZ-a "Stalni sezonac".

 

10. Sukladno čl. 6. Ugovora tuženik izvješćuje tužitelja kao radnika o njegovim pravima koja je ostvario u radnom odnosu u Odluci od 15. listopada 2018., pa za utvrđeni broj neiskorištenih dana godišnjeg odmora i rada iznad punog radnog vremena po preraspodjeli utvrđuje da je radni odnos tužitelju prestao s danom 24. prosinca 2018., a kako je to navedeno i u Odluci o prestanku Ugovora od 20. prosinca 2018. U toj Odluci kao i u Odluci o prestanku Ugovora o radu od 7. prosinca 2017. u odnosu na raniju sezonu tužitelju je dana istovjetna uputa o zaštiti njegovih prava u smislu mogućnosti izjavljivanja prigovora na Odluku te uputa da se radi ostvarivanja prava za vrijeme nezaposlenosti treba prijaviti nadležnom Zavodu za zapošljavanje i Zavodu za zdravstveno osiguranje u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa s tim što je nakon prestanka Ugovora o radu/17 uslijedilo plaćanje doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje, ali ne i nakon prestanka Ugovora o radu iz 2018.

 

11. Donoseći pobijane odluke prvostupanjski sud se pravilno poziva na odredbe ZOO-a jer zaključuje da je šteta posljedica neispunjenja ugovornih obveza tuženika kao poslodavca, a na primjenu navedenog Zakona upućuje čl. 8. Zakona o radu ("Narodne Novine" broj 93/14. i 127/17. – dalje: ZR/14) kojim je propisano da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredaba tog i drugih zakona, međunarodnih ugovora... (st. 1.), a da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi tog ugovora opći propisi obveznog prava (st. 4.).

 

12. Za istaći je kako je čl. 16. ZR/14 reguliran obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu za stalne sezonske poslove pa između ostalog i to da je obveznik prijave radnika na produženo mirovinsko osiguranje poslodavac (st. 2.), da se ugovorom mora definirati do kada će tu obvezu poslodavac izvršavati (st. 3. toč. 1.), odrediti rok do kojeg je dužan radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za iduću sezonu (st. 3. toč. 2.).

 

13. Člankom 130. st. 2. ZR/14 propisana je obveza poslodavca da u roku od 15 dana od dana prestanka radnog odnosa radniku vrati sve njegove isprave i primjerak odjave s obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te mu izda potvrdu o vrsti poslova koje je obavljao i trajanju radnog odnosa. Sukladno navedenoj odredbi tuženik je 20. prosinca 2018. izdao i potvrdu o trajanju radnog odnosa i vrsti poslova koji su tijekom istog obavljani, a nije dokumentirano je li mu i kada vratio sve njegove isprave i primjerak odjave s obveznog mirovinskog i zdravstvenog osiguranja.

 

14. Od značaja za odlučivanje u ovom sporu je odredba čl. 112. toč. 3. ZR/14 kojom je određeno da ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen. To bi značilo da poslodavac nema nikakvu obvezu s radnikom sklopiti novi ugovor. Međutim, čl. 10. st. 1. Ugovora koji su stranke sklopile tuženik se obvezao tužitelju ponuditi sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova u narednoj sezoni najkasnije do 1. travnja 2019., a kada iz određenih razloga navedenih u čl. 11. st. 1. Ugovora to nije u mogućnosti određene su njegove daljnje obveze, a to je obavijestiti radnika da mu neće ponuditi sklapanje novog ugovora, a doprinos za produženo osiguranje plaćati do dana navedenog u obavijesti (to je izostalo), a najduže do 31. ožujka 2019. Iako je autonomno pravo poslodavca da ponudi sklapanje novog ugovora, on ipak prestankom ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme nije oslobođen ispunjenja ugovora kako glasi odnosno time nisu prestale njegove obveze koje su ugovorene. Kako navedene obveze iz čl. 11. st. 1. Ugovora po pravilnom zaključku prvostupanjskog suda po poslodavcu nisu izvršene time je tužitelju uzrokovana šteta.

 

15. Člankom 111. ZR/14 propisano je da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava kada je u pitanju šteta nastala na radu ili u vezi s radom (st. 1.), a pravo na naknadu štete odnosi se i na onu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa, a koja su definirana ugovorom.

 

16. Dakle, poslodavac koji nije imao namjeru s radnikom sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme za iduću sezonu iz određenih razloga o tome ga je trebao obavijestiti pravodobno te na potpuno jasan i razumljiv način pa čak i uz označavanje razloga za isto određenih čl. 11. st. 1. Ugovora i temeljem iste odredbe ispuniti obveze na koje se obvezao.

 

17. Suština aktivne politike zapošljavanja kroz mjeru "Stalni sezonac" je da se sukladno odredbama Zakona o tržištu rada ("Narodne novine" broj 118/18., 32/20. i 18/22. – dalje: ZTR) i Nacionalnom planu za poticanje zapošljavanja radnika koji rade na sezonskim poslovima osigura kontinuitet u mirovinskom osiguranju, a time i radnom stažu temeljem čega uz uvjete propisane ZTR-om mu se za vrijeme neobavljanja rada priznaje pravo na novčanu naknadu od strane HZZ-a, a poslodavcu smanjenje troškova rada u vidu sufinanciranja u troškovima produženog mirovinskog osiguranja koje bi uplaćivao za stalnog sezonca, ali isključivo na njegov zahtjev podnesen HZZ-u.

 

18. Iz prethodno navedenog proizlazi da je sukladno odredbama čl. 342. ZOO-a kojima je regulirano pravo na popravljanje štete u pogledu ispunjenja obveza i posljedica neispunjenja iz ugovornog odnosa tužitelj ostvario pravo na naknadu štete sukladno čl. 111. st. 2. ZR/14 zbog povrede njegovih prava iz radnog odnosa koja su definirana ugovorom u čl. 11. st. 1. u vezi s čl. 9. st. 1. i čl. 10. st. 1. Ugovora.

 

19. Člankom 342. st. 2. ZOO-a propisano je da kada dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.

 

20. Člankom 1085. ZOO-a propisana su pravila za popravljanje imovinske štete na način da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1.), a kada uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.). Međutim, kada okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja tada se oštećeniku može dosuditi naknada u novcu ako oštećenik to zahtijeva (st. 4.).

 

21. Neispunjenjem ugovornih obveza kako glase tuženik je uzrokovao tužitelju štetu koja je po stavu ovog suda izraženo u materijalnom obliku pravilno dosuđena u odgovarajućem novčanom iznosu, a to je upravo u visini doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje koji nisu plaćeni. U ovom slučaju okolnosti ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja u smislu nalaganja tuženiku kao poslodavcu da izvrši uplate dužnog iznosa doprinosa za prva tri mjeseca 2019. jer bi se to kao realna šteta u smislu gubitka mirovinskog osiguranja i radnog staža mogla reflektirati tek u vrijeme kada tužitelj ispuni uvjete za ostvarenje prava na mirovinu, a što je potpuno neizvjesno obzirom da je u vrijeme uzrokovanja štete bio osoba u 41. godini života. Zbog toga sukladno čl. 1085. st. 3. ZOO-a treba mu priznati odgovarajući iznos novca na ime naknade štete jer je uspostavom prijašnjeg stanja i naknadnom uplatom doprinosa potpuno izvjesno da se šteta ne može popraviti.

 

22. Slijedom prethodno navedenog izvjesno je da HZZ tužitelju danas ne bi ni priznao pravo na novčanu naknadu po osnovu uplate doprinosa za produženo mirovinsko osiguranje i to naknadno  obzirom na protek vremena jer je obveza poslodavca koji za to ima interes, a uključen je u aktivnu mjeru zapošljavanja stalnih sezonaca da odmah po prestanku ugovora o radu radi zapošljavanja u idućoj sezoni stalnog sezonca prijavi HZZ-u podnošenjem zahtjeva za sufinanciranjem troškova produženog mirovinskog osiguranja, a što je jedan od njegovih osnovnih interesa, ali i njegovo autonomno pravo koje ne može ostvarivati na štetu prava radnika iz radnog odnosa.

 

23. Dana uputa o zaštiti prava radnika da se prijavi u evidenciju nezaposlenih osoba HZZ-u i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa ne sadrži potpuno jasne razloge o kojima je poslodavac trebao obavijestiti radnika kojeg takvom uputom ostavlja u dvojbi zbog čega je uslijedilo i obraćanje tužitelja HZZ-u radi pojašnjenja koje je i dobio. Iz te upute ako se prihvati da predstavlja obavijest ne može se sa sigurnošću utvrditi ima li poslodavac namjeru prijaviti radnika na produženo mirovinsko osiguranje u statusu stalnog sezonca ili ne.

 

24. Člankom 43. Zakona o tržištu rada ("Narodne novine" broj: 118/18., 32/20. i 18/22. – dalje: ZTR) definirano je tko se smatra stalnim sezoncem i njegova prava, a st. 4. te odredbe da on može u roku od 30 dana od dana stjecanja statusa osiguranika produženog mirovinskog osiguranja podnijeti zahtjev za priznanje prava na novčanu pomoć odnosno naknadu čija se visina određuje sukladno čl. 44. navedenog Zakona i koja za prvih 90 dana iznosi 60% bruto plaće ostvarene u razdoblju od zadnja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, a potom za daljnja tri mjeseca u visini od 30% (st. 2.). Dakle, tuženik nije obavijestio tužitelja o danu od kojeg će steći ili ne steći status osiguranika produženog mirovinskog osiguranja.

 

25. Polazeći od navedenog materijalno-pravnog okvira proizlazi da je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog povrede prava iz radnog odnosa osnovan pa se žalbenim navodima tuženika ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanih odluka kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

26. U odnosu na odbijanje zahtjeva tužitelja za isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti jer je zbog gubitka posla i sredstava za egzistenciju doživio šok, stres, zabrinutost treba reći da se naknada za takve duševne boli ne priznaje uvijek i redovito kada ovisno o okolnostima ima značaj neznatne, a na što upućuju jačina te povrede i njeno trajanje, u konačnici i posljedice ukoliko su preostale, pa ta mjerila koja predstavljaju kvalifikatorne okolnosti za težinu povrede određuju pravo na njeno priznavanje u određenoj visini ili ne. U ovom slučaju tužitelj je znao da je zaposlen kao sezonski radnik, da sklapanje ugovora o radu za novu sezonu ovisi o mogućnostima i volji poslodavca pa je mogao očekivati da za narednu sezonu neće biti sklopljen ugovor, a što mu je od strane neposredno nadređenih dano do znanja prije isteka vremena na koji je ugovor sklopljen jer je izraženo nezadovoljstvo njegovim radom i odnosom prema poslu.

 

27. Zbog svega navedenog žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane pa je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim odlukama iz toč. I. i II. izreke te ona iz st. 3. toč. III. izreke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučeno kao u toč. I. izreke ove odluke.

 

28. Na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja da mu se naknade troškovi za žalbeni dio postupka jer sa žalbom nije uspio, a kako je odlučeno u toč. II. izreke ove odluke.

 

29. U preostalom nepobijanom dijelu u odlukama iz st. 1. i st. 2. toč. III. izreke i u odluci o troškovima postupka iz toč. IV. prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

 

Osijek, 10. studenoga 2022.

 

                                                                                                                                    Predsjednik vijeća

                                                                                                                                     Branka Guljaš