1

 

Poslovni broj Gž R-79/2020-4

 

R E P U B L I K A   H R V AT S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz S. B., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i p. j.t.d. u Z., protiv tuženika T. H. M. I., K. és S. K. F. T. – P. Z., Z., OIB: ...., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva M. P. R. R. u Z., radi utvrđenja diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-193/2017-31 od 18. listopada 2019., u sjednici vijeća 10. studenog 2022.  

 

 

r i j e š i o  j e

 

I Prihvaća se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-193/2017-31 od 18. listopada 2019. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II Ostavlja se o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje donošenjem odluke (obavijesti) o prestanku ugovora o radu od 27. prosinca 2016., te nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu, te odlukom (očitovanjem) od 16. siječnja 2017. kojom odbija zahtjev za zaštitu prava, te se nalaže tuženiku da ukloni navedenu diskriminaciju i njezine posljedice sklapanjem uzastopnog ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem.

 

2. Utvrđuje se da su odluka tuženika od 27. prosinca 2016., nazvana obavijest o prestanku ugovora o radu, te odluka od 16. siječnja 2017., nazvana Očitovanje na dopis od 30. prosinca 2016., ništetne, te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto koje je obavljao temeljem ugovora o radu od 30. lipnja 2016., u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku 8 dana."

 

 

2. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak.

 

4. Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

5. Žalba je osnovana.

 

6. Predmet spora je antidiskriminacijski zahtjev tužitelja u navedenom sadržaju.

 

7. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio da tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2016. s trajanjem do 31. prosinca 2016., da je tuženik uputio tužitelju obavijest od 27. prosinca 2016. u kojoj je naveo da neće s tužiteljem sklopiti uzastopni ugovor o radu, da radni odnos tužitelja prestaje s danom 31. prosinca 2016., da je tužitelj protiv te odluke podnio zahtjev za zaštitu prava 30. prosinca 2016. na koji se tuženik očitovao 16. siječnja 2017., te odbio tužiteljev zahtjev za zaštitu prava.

 

8. Sud je nadalje utvrdio da tužitelj tvrdi da opisano postupanje tuženika donošenjem spomenute obavijesti od 27. prosinca 2016. kao i očitovanja od 16. siječnja 2017. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava je posljedica diskriminacije tužitelja od strane tuženika po osnovi članstva u sindikatu u vezi čega tužitelj navodi da je 11. listopada 2016. dopredsjednik Sindikata D. P. obavijestio ovlaštenu osobu tuženika I. J. da su se radnici tuženika udružili u Sindikat, da je tom prilikom I. J. upozorio D. P. da će svim tuženikovim radnicima koji su članovi Sindikata ili dati otkaz ili da im neće biti produljen ugovor o radu jer da je takva politika tuženika kao poslodavca, da je Sindikat dopisom od 13. listopada 2016. obavijestio tuženika o udruživanju radnika u Sindikati imenovanju sindikalnog povjerenika, da su nakon toga 14. i 15. listopada 2016. radnici pozivani mobitelom od strane dispečera te da se od njih tražilo da se izjasne jesu li ili nisu članovi Sindikata te da su također radnici u vremenu od 14. do 27. listopada 2016. pozivani na razgovor s I. J., I. V. i A. H. koji su svi odgovorne osobe tuženika, a koji su im u razgovoru prijetili da će "ostati bez ugovora o radu" ukoliko se ne isčlane iz Sindikata, a radniku A. J. da je od strane I. J. upućen WhatsApp s prijetnjom gubitka zaposlenja u slučaju učlanjenja u Sindikat te zaključno da tužitelj smatra da mu kao članu Sindikata tuženik nije produljio ugovor o radu, dok je s ostalim radnicima koji nisu članovi Sindikata ili su se isčlanili iz Sindikata ugovor o radu produljen, da je time tuženik diskriminirao tužitelja po osnovi članstva u sindikatu u smislu odredbe čl. 16. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje ZSD) u vezi čega je postavio tužbeni zahtjev u navedenom sadržaju.

 

9. Sud je dalje utvrdio da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je ništetna obavijest tuženika od 27. prosinca 2016. kao i očitovanje tuženika od 16. siječnja 2017. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava nije osnovan jer da navedena obavijest, odnosno očitovanje ne predstavljaju odluke tuženika kao poslodavca jer da je tužitelju ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prestao istekom vremena na koji je sklopljen, 31. prosinca 2016., te nadalje da svi tužiteljevi navodi o diskriminatornom postupanju tuženika kao poslodavca i o sklapanju ugovora o radu s radnicima ovisno o njihovom članstvu u Sindikatu nisu točni.

 

10. Sud je, iako je u obrazloženju presude izložio sadržaj stranačkog iskaza tužitelja, zz tuženika I. J., te svjedoka D. P., I. S. u ocjenu tih dokaza nije ulazio, te je polazeći od odredbi čl. 1., čl. 16. i čl. 17. ZSD zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i to u odnosu na zahtjev kojim tužitelj traži uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica uz nalaganje tuženiku sklapanje novog uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem, odnosno vraćanje tužitelja na radno mjesto na kojem je radio na temelju ugovora o radu od 30. lipnja 2016. uz obrazloženje da bi ovaj dio tužbenog zahtjeva bio u protivnosti s osnovnim načelom slobode ugovaranja iz čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO) s obzirom da je jedno od značajnih obilježja ugovora o radu i dobrovoljnost koja se izražava kroz slobodu ugovora i sklapanje ugovora o radu.

 

11. Cijeneći odredbu čl. 112. toč. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 73/13, 93/14, 127/17 – dalje ZR) zaključio je da ugovor o radu zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je sklopljen te da je u konkretnom slučaju ugovor o radu koji je tužitelj zaključio s tuženikom prestao istekom vremena, odnosno 31. prosinca 2016. zbog čega nije postojala obveza tuženika kao poslodavca uputiti tužitelju dopis (obavijest) od 27. prosinca 2016. za koju sud navodi da nema konstitutivno značenje već da se radi o deklaratornoj obavijesti o pravnom stanju nastalom na temelju samog zakona, te da se takva obavijest poslodavca ne može utvrđivati ništetnom, slijedom čega da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da je tuženik tom obavijesti povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje.

 

12. Također je zaključio da tužitelj tužbenim zahtjevom ne može osnovano tražiti utvrđenje da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje nesklapanjem uzastopnog ugovora o radu jer da bi usvajanje tog dijela  tužbenog zahtjeva bilo u suprotnosti sa svim navedenim propisima koji se odnose na slobodu ugovaranja slijedom čega da je neosnovan i dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje da njegov radni odnos kod tuženika nije prestao kao i zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad.

 

13. Osim toga, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj tijekom postupka predložio saslušanje niza svjedoka, tuženikovih radnika, koje dokazne prijedloge je sud odbio uz obrazloženje da ove dokaze nije bilo potrebno provoditi s obzirom na naprijed navedena stajališta suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

14. Zbog  tih razloga je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

15. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud u obrazloženju presude propustio analizirati izvedene dokaze (iskaze saslušanih svjedoka, stranački iskaz tužitelja i zz tuženika) kao i dokumentaciju u spisu, a između ostalih i potvrdu Sindikata koju je taj Sindikat izdao I. Ć. prema kojoj je imenovani trebao kao uvjet za sklapanje ugovora o radu s tuženikom dostaviti potvrdu da nije član Sindikata te da je time sud u odnosu na činjenicu postojanja diskriminacije tužitelja od strane tuženika po osnovi članstva u sindikatu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te nastavno ukazuje da u takvoj situaciji tužitelj nije bio dužan dokazivati diskriminaciju, već da je na tuženiku u smislu odredbe čl. 135. st. 2. ZR-a bio teret dokaza da diskriminacije nije bilo, a tuženik da ove činjenice nije dokazao.

 

16. Tužitelj u žalbi nadalje osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da nema pravo na sudsku zaštitu prema odredbi čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD jer da je tom zakonskom odredbom propisano da osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije tužbom može tražiti između ostalog ... "da se izvrše radnje kojima se usklanja diskriminacija i (ili) njezine posljedice". Ukazuje da je upravo citiranim odredbama ZSD predviđeno uklanjanje diskriminacije te da u takvim okolnostima iako da obavijest tuženika o prestanku radnog odnosa zasnovanog na određeno vrijeme ima deklaratorno značenje ovo da ne isključuje pravo tužitelja kao radnika da protiv takve obavijesti zahtjeva sudsku zaštitu.

 

17. Odredbom čl. 7. st. 4. ZR-a propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji u skladu s tim Zakonom i posebnim zakonima.

 

18. Odredbama ZSD osigurana je zaštita od diskriminacije time  da je tužitelj u tužbi naveo osnovu diskriminacije iz čl. 1. st. 1. ZSD – članstvo u Sindikatu SSH. 

 

19. Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/02, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: "Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se beskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost".   

 

20. Nadalje, čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 – dalje Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

21. Diskriminacije jeste nejednako postupanje, odnosno stavljanje osoba u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjerene cilju).

 

22. Izravna diskriminacija prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Članak 20. st. 1. ZSD propisuje da ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

 

23. Odredbom čl. 17. st. 1. toč. 1. i 2. ZSD propisano je da osoba koja je tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije). 

 

24. U konkretnom slučaju, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je trebao dokazati da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj te da je moguće po redovnom tijeku stvari da je do toga došla zbog izravne diskriminacije zbog pravno zaštićene osnove – članstva u sindikatu, sve na razini vjerojatnosti. Dakle, tužitelj je morao dokazati činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje (prima facie) na razini razumnog zaključivanja; potom je sud trebao izvršiti procjenu jesu li te činjenice dovoljno relevantne da rezultiraju predmnjevom postojanja diskriminacije; i tada teret dokazivanja prelazi na tuženika kao diskriminatora koji treba dokazati da nema diskriminacije.

 

25. Prema shvaćanju ovoga suda, a s obzirom na provedeni dokazni postupak, te budući da je u obrazloženju pobijane presude izostala ocjena iskaza saslušanih svjedok, stranačkog iskaza tužitelja i zz tuženika, kao i ocjena pisane dokumentacije u spisu te budući da je sud, barem za sada zbog pogrešnog pravnog pristupa odbio izvođenje dokaza saslušanjem niza svjedoka pobliže navedenih u obrazloženju pobijane presude, uopće je izostao zaključak suda je li u konkretnom slučaju s obzirom na te dokaze došlo do diskriminacije pri čemu se ukazuje da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari bio dužan samo učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, a u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. S obzirom na stanje u spisu, tuženik konkretno ničim nije dokazao da diskriminacije u odnosu na tužitelja nije bilo.

 

26. Osim toga, za sada bi iz stanja u spisu proizlazilo da je pred prvostupanjskim sudu u tijeku niz parničnih postupaka po tužbama tuženikovih bivših radnika koje se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa u takvim okolnostima, osnovani su žalbeni navodi tužitelja o tome da je prvostupanjski sud u dosadašnjem tijeku postupka propustio analizom izvedenih dokaza utvrditi je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije, odnosno je li tuženik u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ili grupu tuženikovih radnika koji su imali ugovore o radu na određeno vrijeme koji su bili članovi Sindikata i onih koji nisu bili članovi Sindikata (bilo da su bili članovi drugog sindikata kod poslodavca, bilo da uopće nisu bili članovi sindikata) iste različito tretirao u odnosu na radnike koji nisu bili članovi Sindikata i s kojima je zaključio nove ugovore o radu na određeno vrijeme, a da je onim radnicima koji su bili članovi Sindikata radni odnos prestao istekom postojećeg ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

27. U vezi s tim izostala je ocjena bili se s tužiteljem povoljnije postupalo da je bio član drugog sindikata ili da uopće nije bio član sindikata te je li utvrđena uzročno-posljedična veza između ne/postupanja tuženika i ZSD, Ustavom RH i Konvencijom zaštićene pravne osnove (članstvo u sindikatu).

 

28. Ovome sudu nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj traži uklanjanje diskriminacije i njezinih posljedica i nalaganje tuženiku sklapanje novog uzastopnog ugovora o radu s tužiteljem jer da bi to bilo u protivnosti s osnovnim načelom slobode ugovaranja iz čl. 2. ZOO-a, ovo iz razloga jer je sud u dosadašnjem tijeku postupka propustio utvrditi je li tužitelj dokazao da bi po redovnom tijeku stvari tuženik sklopio s tužiteljem ugovor o radu na određeno vrijeme da nije bilo diskriminatornog ponašanja zbog članstva tužitelja u Sindikatu, a tim pitanjem se prvostupanjski sud također nije bavio.

 

29. Prema shvaćanju ovog suda, odredbom čl. 17. st. 1. ZSD određeno je koje sve tužbene zahtjeve može istaknuti tužitelj u tužbi za zaštitu zbog diskriminacije, a to su da se utvrdi da je postupanjem tuženika počinjena diskriminacija, zabranu ili otklanjanje diskriminacije, naknadu štete te da se presuda kojom je utvrđena diskriminacija objavi u medijima na trošak tuženika. Iz navedene odredbe proizlazi da se ti tužbeni zahtjevi mogu postaviti odvojeno ili u kombinaciji dva ili tri njih. U konkretnom slučaju to bi značilo da su zahtjevi za nalaganje tuženiku sklapanja daljnjeg ugovora o radu te vraćanje na rad tužitelja upravo radnje kojima se uklanja predmet diskriminacija, ako je do nje došlo pa zato za sada nije pravilan zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti.   

 

30. Stoga su osnovani žalbeni navodi tužitelja o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog čega za sada nije moguće ispitati ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.

 

31. Prvostupanjski sud će u ponovnom suđenju, vodeći računa o svim ukazanim primjedbama, ocjenom svih do sada izvedenih dokaza te eventualno novih koje predlože parnične stranke, utvrditi relevantno činjenično stanje u skladu s citiranim zakonskim odredbama iz ZSD, Ustava RH i Konvencije te će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a donijeti novu, zakonitu odluku, kojom će odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

 

32. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 370. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, dok je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.           

 

 

U Rijeci 10. studenog 2022.

 

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić