Poslovni broj: 67 Pž-148/2022-2

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 67 Pž-148/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Davor Pustijanac, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Z., protiv tuženika G. K., OIB ..., vl. poljoprivrednog obrta F.-I., S., P., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., radi isplate iznosa od 16.066,84 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-298/2021-10 od 8. prosinca 2021., 9. studenog 2022.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-298/2021-10 od 8. prosinca 2021.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-298/2021-10 od 8. prosinca 2021. naloženo je tuženiku platiti tužiteljici iznos od 16.066,84 kn sa zateznim kamatama na iznos od 8.033,42 kn od 1. srpnja 2018. do isplate i na iznos od 8.033,42 kn od 1. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka I izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 8. prosinca 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske broj 32028444 od 14. prosinca 2016. (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojemu je tuženik od 25. listopada 2016. u mirnom posjedu poljoprivrednog zemljišta na području grada S. u k.o. B.-T., ukupne površine 14,8218 ha da je Ugovor sklopljen na rok od 5 godina, a tuženik se obvezao plaćati godišnju naknadu za korištenje tog zemljišta u iznosu od 8.033,42 kn, koja naknada dospijeva 30. lipnja tekuće godine.

 

2.1. Prvostupanjski sud je utvrdio i kako je Ugovorom određeno da se ugovorena naknada plaća kao zajednički prihod državnog, županijskog i gradskog proračuna i uplaćuje se na žiro račun Grada S., s naznakom: „Prihod od zakupa i privremenog korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države te zakupa za ribnjake“, pa budući da je predmetna naknada zajednički prihod državnog, županijskog i gradskog proračuna, prvostupanjski sud je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

 

2.2. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio kako predmetni ugovor nije raskinuti jer tuženiku nije dostavljena obavijest o raskidu ugovora, a utvrdio je i da je tuženik zatražio potporu za 2018. godinu (soja) i 2019. godinu (ugar) te mu je za svaku godinu isplaćena potpora.

 

2.3. Kako tuženik tijekom postupka nije osporio da je s tužiteljem bio u ugovornom odnosu, niti je tvrdio da bi njegova ugovorna obveza na bilo koji način prestala te ocijenivši kako okolnost da tuženik više ne koristi most preko kanala Sepčina nije od utjecaja na ugovornu obvezu plaćanja godišnjih naknada za korištenje poljoprivrednog zemljišta, prvostupanjski sud je ocijenio nepotrebnim saslušavati svjedokinju M. K. na tu okolnost, te je u skladu s odredbom čl. 4. Ugovora prihvatio tužbeni zahtjev.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od 1.562,50 kn.

 

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da Ugovor o korištenju poljoprivrednog zemljišta nije sklopio s tužiteljicom nego s Agencijom te se evidencija i naplata nalaze u nadležnosti jedinica lokalne samouprave i ne postoji aktivna legitimacija tužiteljice u ovom predmetu.

 

4.1. Osim toga tuženik navodi da nikada nije uveden u posjed predmetnog zemljišta niti mu je omogućeno njegovo korištenje jer do nekretnine ne postoji cesta, put ili sl. te je tuženik o svom trošku sagradio most preko kanala koji je Vodoopskrba S. srušila uz obrazloženje da tuženik ne posjeduje pisanu dokumentaciju za gradnju mosta, o čemu pobijana presuda ne daje valjane razloge. Zbog toga navodi kako bi tuženik bio dužan plaćati godišnju naknadu da je ugovor bio konzumiran, odnosno da je tužiteljica omogućila tuženiku korištenje zemljišta.

 

4.2. Tuženik nadalje navodi kako je ugovoreno da se Ugovor ima smatrati raskinutim ako korisnik ne plati naknadu za privremeno korištenje za svaku godinu do kraja rujna tekuće godine i ugovor bi se imao smatrati raskinutim s danom 30. rujna 2017., a tužiteljica nema pravo potraživati naknadu za korištenje. Ističe i da je tuženik zatražio potpore od Agencije za 2018. i 2019. godinu za neobrađeno zemljište, a činjenično stanje je ostalo neutvrđeno jer nisu izvedeni personalni dokazi koje je tuženik predložio, a ostala je sporna i visina tužbenog zahtjeva.

 

5. Odgovor na žalbu podnijela je tužiteljica koja predlaže da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu. Potražuje i naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn.

 

6. Tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je prvostupanjski sud obrazložio njenu aktivnu legitimaciju te da je u članku 1. stavku 1. točki 2. Ugovora konstatirano da je korisnik (tuženik) na dan 25. listopada 2016. u mirnom posjedu predmetnog zemljišta i da je tuženik podmirio sve obveze po osnovi posjeda poljoprivrednog zemljišta nastale od 7. studenoga 2016. i da je zatražio potporu za 2017., 2018., 2019. i 2020. godinu i da je za svaku potpora isplaćena. Stoga tužiteljica ističe da bez obzira je li predmetno zemljište obrađivao ili ne, tuženik je bio u njegovom posjedu i na temelju toga ostvarivao potporu. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica navodi kako je visina naknade određena u samom Ugovoru.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. i članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

 

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljičin zahtjev za isplatu naknade (zakupnine) za korištenje zemljišta za 2018. i 2019. godinu u iznosu od 16.066,84 kn.

 

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da tužiteljica u ovom predmetu nema aktivnu legitimaciju. Naime, Ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske broj 32028444 od 14. prosinca 2016. s tuženikom je kao ugovorna strana – davatelj zakupa – sklopila upravo tužiteljica, što proizlazi iz uvoda navedenog Ugovora (str. 17. spisa). Budući da je tužiteljica ugovorna strana, upravo je ona aktivno legitimirana potraživati utuženu naknadu.

 

11. Također, člankom 10. stavkom 3. Ugovora stranke su dogovorile da se ugovor smatra raskinutim danom dostave obavijesti o raskidu korisniku (tuženiku) sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Budući da obavijest o raskidu ugovora zbog neplaćanja zakupnine nije dostavljen tuženiku, niti je tuženik jednostranom izjavom raskinuo Ugovor (članak 10. stavak 5. Ugovora), neosnovano u žalbi navodi da se ugovor ima smatrati raskinutim.

 

12. Naprotiv, tuženik je nesporno zatražio i ostvario potporu za 2017., 2018., 2019. i 2020. godinu ne temelju činjenice korištenja predmetnog zemljišta, što zasigurno ne bi učinio da je Ugovor smatrao raskinutim. Ako tuženik doista nije mogao koristiti predmetno zemljište (bio uveden u posjed) kako sam navodi, mogao je Ugovor jednostrano raskinuti (članak 10. stavak 5. Ugovora). Međutim, ovaj sud primjećuje kako tuženik ne samo da nije raskinuo Ugovor, nego je na temelju Ugovora koristio pravo na potporu što je proturječno njegovim tvrdnjama da Ugovor nije s njegove strane konzumiran.

 

13. Suprotno žalbenim navodima, visina tužbenog zahtjeva određena je u skladu s privijenom ispravom – člankom 4. stavkom 1. Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta od 14. prosinca 2016.

 

14. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbu članka 32. stavaka 2. i 4. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 39/13, 48/15 i 20/18) koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na to da je ugovor zaključen 2016. godine i prihvatio tužbeni zahtjev.

 

15. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

16. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za donošenje odluke (članak 155. Zakona o parničnom postupku). Stoga je i zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog u žalbenom postupku odbijen kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 9. studenog 2022.

 

Sudac

Davor Pustijanac