-1-               Broj: Ppž-2222/2022                            

 

                                

 

 

                           

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. K. V., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. K. V. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 25. siječnja 2022., broj: 45. Pp-2804/2021-23, u sjednici održanoj 9. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

             

              I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. K. V. i potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

II.   Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. K. V. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 200,00 (dvjesto) kuna/26,54 (dvadeset šest eura i pedeset četiri centa)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 25. siječnja 2022., broj: 45. Pp-2804/2021-23 proglašen je krivim okr. K. V. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju 10 dana te primijenjena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik za vrijeme provjeravanja od 10 mjeseci ne počini prekršaj za koji mu je izrečena ista ili teža prekršajna sankcija.

 

1.1.              Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi paušalne troškove prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna i stvarne troškove u iznosu 256,94 kuna.

             

              2.              Protiv te presude okr. K. V. po branitelju odvjetniku I. V. podnio je žalbu iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi okrivljenika krivnje, podredno da se presuda ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje. 

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.               U odnosu na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka žalbom se ističe da iz izreke pobijane presude proizlazi da se okrivljenik nasilnički ponašao prema baki u mjestu R. kbr.xx, iako njegova baka ne živi u mjestu R., niti je on ikada bio u tom mjestu, koje se nalazi na području Općine B. u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, dok je optužni prijedlog u ovom predmetu od strane PP Križevci i u njemu je navedeno mjesto počinjenja koje nije istovjetno mjestu R. Ovakvim postupanjem sud je počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona i prekoračio optužni prijedlog ovlaštenog tužitelja u izreci, ali i u obrazloženju presude navodeći potpuno pogrešno mjesto počinjenja kaznenog djela (prekršaja). Ujedno je time počinjena i bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona budući je izreka pobijane presude proturječna samom optužnom prijedlogu i dokumentaciji iz spisa, kako se to ističe u žalbi.

 

5.1.              U pravu je okrivljenik da se u optužnom prijedlogu kao mjesto počinjenja prekršaja navodi mjesto R., općina K., R. kbr. xx, dok je u izreci i u obrazloženju pobijane presude navedeno mjesto počinjenja prekršaja R. kbr. xx. Međutim, nije u pravu okrivljenik da je na opisani način počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona, jer na opisani način sud nije prekoračio optužni prijedlog, kao ni bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, jer navedena očita pogreška u pisanju prvostupanjskog suda nije takvog značaja da se zbog nje pobijana presuda ne bi mogla ispitati. 

 

5.2.              Naime, prema čl. 179. st. 3. Prekršajnog zakona presuda se može odnositi samo na osobu protiv koje je podnesen optužni prijedlog i proveden postupak i samo na djelo iz podnesenog ili na raspravi izmijenjenog ili proširenog optužnog prijedloga. Subjektivni identitet optužbe i presude okrivljenik ne osporava, ali po navodima žalbe proizlazi da osporava objektivni identitet optužbe i presude, smatrajući da je mjesto počinjenja djela odlučna činjenica. U odnosu na prigovor prekoračenja optužbe okrivljenik nije u pravu, zbog toga što je prema čl. 179. st. 3. Prekršajnog zakona sud vezan isključivo na skup činjenica od kojih je djelo sastavljeno, a u pobijanoj presudi sud nije mijenjao opis odlučnih činjenica, osim što je, kako je već navedeno, očitom pogreškom, promijenio mjesto počinjenja djela i time u predmetnoj stvari nije prekoračio optužbu. Da bi mjesto počinjenja predstavljalo odlučnu činjenicu, pretpostavka je da o tome ovisi primjena neke od odredaba prekršajnog zakonodavstva, primjerice one iz čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona o obveznoj primjeni blažeg zakona ili čl. 13. Prekršajnog zakona o zastari prekršajnog progona i slično, što u predmetnoj stvari nije slučaj. 

 

6.               Žalbom se, nadalje, ističe da je sud donošenjem pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 10. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jer u postupanju okrivljenika nije bilo nikakve primjene fizičke sile, a ukoliko je okrivljenik povrijedio žrtvu svojim pogrdnim govorom tada je počinio neki drugi prekršaj, a ne ovaj terećeni iz čl. 10. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koji je moguće počiniti samo i isključivo fizičkom radnjom (silom).

 

6.1.               Nije u pravu okrivljenik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani su pojmovni oblici nasilja u obitelji, te je u smislu t. 1. navedenog članka nasilje u obitelji „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“, a u smislu t. 3. istog članka „psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“. Dakle, čl. 10. nisu propisani prekršaji, već pojmovni oblici nasilja, dok su postupanja  opisana čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani kao prekršaj čl. 22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu zakonodavac ne radi razliku između fizičkog i psihičkog nasilja, već propisuje sankciju za prekršaj onog „tko počini nasilje iz čl. 10. toga Zakona“. Iz zakonskog opisa prekršaja u izreci pobijane presude koje glasi „dakle, nasilnički se ponašao prema članu obitelji osobi starije životne dobi baki primjenom psihičkog nasilja što je kod iste izazvalo osjećaj uznemirenosti i povredu dostojanstva“ jasno proizlazi da je okrivljenik počinio psihičko nasilje, a kako se to i obrazlaže u pobijanoj presudi (t. 8. presude). Iz navedenog razloga, time što sud nastavno u izreci navodi „čime je počinio prekršaj iz čl. 10. st. 1. t. 1. kažnjivo po čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji“ nije ostvarena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona, budući je glede prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen pravilan propis, odnosno čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim je propisan kvalificirani oblik prekršaja iz st. 1. toga Zakona, počinjen na štetu osobe starije životne dobi. Pogrešno navođenje pojmovnog oblika nasilja iz čl. 10. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji kao prekršaj, a kažnjiv po čl. 22. st. 5. toga Zakona nije od nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.  

 

7.               S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u ovom slučaju, već ponašanje okrivljenika. u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog koje je proglašen krivim, žalba zbog povrede odredaba materijalnog prava nije osnovana, budući je prvostupanjski sud na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključio da je okrivljenik počinio psihičko nasilje prema baki, osobi starije životne dobi, kako se to jasno navodi u izreci i obrazloženju pobijane presude.

 

8.               Po mišljenju žalbe, sud je donio i pogrešnu odluku o vrsti i mjeri prekršajnopravne sankcije, jer tijekom postupka nije dokazano da bi okrivljenik postupao na način kako mu se stavlja na teret pa je izricanje bilo kakve sankcije suvišno i nepotrebno, a izricanje zatvorske kazne u situaciji kada je riječ o prvom prekršaju svakako je prestroga sankcija kojom nije i ne može biti ostvarena svrha kažnjavanja.

 

8.1.              Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena prekršajnopravna sankcija, koja nije prestroga. Iako je, sukladno čl. 77. st. 2. Prekršajnog zakona, u odnosu na osuđivanost okrivljenika za istovrsni prekršaj, koju je prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu okolnost, nastupila rehabilitacija, jer je od pravomoćnosti odluke Općinskog suda u Bjelovaru od 18. prosinca 2018., pravomoćna 24. siječnja 2019. broj Pp J 296/2019. proteklo više od tri godine, pa se okrivljenik sukladno navedenoj zakonskoj odredbi smatra neosuđivanom osobom u odnosu na tu odluku, po ocjeni ovog suda, težina počinjenog prekršaja i okolnost da je okrivljenik unatrag tri godine pravomoćno prekršajno kažnjavan radi prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, duljina trajanja izrečene ublažene kazne zatvora od 10 dana za počinjeni prekršaj, za koji je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, primjerena je stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Imajući u vidu vrijednost zaštićenog dobra, obitelj i da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, a imajući u vidu sve okolnosti počinjenog prekršaja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže vrste kazne od propisane jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira žalbom. Međutim, sud je primijenio uvjetnu osudu, ocijenivši da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja. Napominje se okrivljeniku da je uvjetna osuda, kao mjera upozorenja, najblaža sankcija koja se uopće može primijeniti prema počinitelju prekršaja nasilja u obitelji i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, postići će se svrha uvjetne osude kao mjere upozorenja, tako da se okrivljeniku uputi takva vrsta prijekora kojom se omogućava ostvarenje svrhe prekršajnopravnih sankcija izricanjem kazne bez njezina izvršenja.

 

9.    Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Prema podacima u spisu okrivljenik je zaposlen, ostvaruje redovne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

    10.              Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 9. studenog 2022. 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.