- 1 -

                                  Broj: Ppž-6689/2022

 

                                

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. pravne osobe Istra Beton d.o.o. i dr., koje brane odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda L. Z. i A. Š. u Z., zbog prekršaja iz čl. 23. st. 1. t. 26. i st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima (Narodne novine, broj 108/95 i 56/10), odlučujući o žalbi okr. pravne osobe I. B. d.o.o. i okr. odgovorne osobe R. K., podnesenoj putem branitelja protiv presude Općinskog suda u Puli, od 3. lipnja 2022., broj: Pp G-484/2019, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.               Odbija se kao neosnovana žalba okr. pravne osobe I. B. d.o.o. i okr. odgovorne osobe R. K. te potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

                II.                Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. pravna osoba I. B. d.o.o. i okr. odgovorna osoba R. K., obvezuju se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka, svaki u iznosu od po 300,00 (tristo) kuna/39,82 eura[1] (tridesetdevet eura i osamdesetdva centa), računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom okr. pravna osoba I. B. d.o.o. i okr. odgovorna osoba R. K., proglašeni su krivima zbog prekršaja iz čl. 23. st. 1. t. 26. i st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, okr. pravnoj osobi izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, a okr. odgovornoj osobi novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koje kazne su okrivljenici dužni platiti u roku od 30 dana računajući od dana primitka pravomoćne presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečenih novčanih kazni, a obvezni su i na naknadu troškova prekršajnog postupka, svaki u iznosu od po 200,00 kuna.

 

2. Protiv te presude okrivljenici su pravodobno putem branitelja podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenike od optužbe, a podredno ukinuti presudu i dostaviti na ponovni postupak.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenici pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Prvenstveno, u odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, odnosno, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, konkretno razloga o krivnji okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naime, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud nakon iznošenja dokaznog materijala, jasno iznio da je na temelju obrana okrivljenih koji su priznali odlučne činjenice koje čine biće prekršaja iz čl. 23. st. 1. t. 26. (i st. 2.) Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, imao dovoljno osnova za zaključak da su okrivljenici krivi zbog počinjenja prekršaja i o prekršajnoj odgovornosti oba okrivljenika, a budući da je sukladno odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a, za počinjenje tog prekršaja dovoljno postupanje iz nehaja (dok će počinitelj biti kriv za počinjenje prekršaja s namjerom samo ukoliko je propisom o prekršaju predviđena prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje), u obrazloženju presude u smislu čl. 185. st. 7. PZ-a, ne mora biti posebno obrazložen taj stupanj krivnje, već samo postojanje krivnje (koja podrazumijeva i najblaži oblik krivnje-nesvjesni nehaj). Prvostupanjski je sud pravilno iznio i ocjenu da objašnjavanje okolnosti koje su prethodile ostvarivanju zakonskog obilježja prekršaja, a koje okrivljenici ističu u žalbi, ne utječu na postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenih (odlomak 4. pobijane presude).

 

5.1. Stoga je, po ocjeni ovog suda neosnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

 

6. Nadalje, neosnovan je žalbeni razlog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava kojim žalitelji ističu da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kažnjivu odredbu po kojoj su okrivljenici kažnjeni za prekršaj iz čl. 18. st. 1. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, iako su proglašeni krivima jer nisu postupili sukladno čl. 11. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, odnosno, ispunili uvjete tražene u toj odredbi. Naime, prema izreci pobijane presude, okrivljenici su proglašeni krivima jer su na prostoru dvorišta TD I. B. u P., L. xx, držali mobilno postrojenje – nadzemni spremnik diesel goriva za opskrbu vozila i radnih strojeva te pravne osobe, a da za promet i skladištenje zapaljivih tekućina ne posjeduju uporabnu dozvolu ili drugi akt o pravu građenja izdan sukladno odredbama posebnog zakona kojim se dozvoljava uporaba istog, niti je za skladištenje odnosno promet zapaljivim tekućinama na tom prostoru izdano Odobrenje temeljem čl. 11. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, čime su počinili prekršaj iz čl. 23. st. 1. t. 26. i st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima. Ovom odredbom se kažnjava novčanom kaznom pravna i odgovorna osoba:

„26. ako skladišti ili prometuje zapaljivim tekućinama i/ili plinovima u građevinama, građevinskim dijelovima ili prostorima koji nisu namijenjeni za skladištenje i/ili promet zapaljivih tekućina i/ili plinova (članak 18. stavak 1.)“. Odredba čl. 18. st. 1. tog Zakona glasi: „Zabranjeno je skladištenje i promet zapaljivih tekućina i plinova u građevinama, dijelovima građevine ili prostora koji nisu namijenjeni za skladištenje i/ili promet zapaljivih tekućina i/ili plinova.“ Odredbom čl. 11. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, propisani su uvjeti građenja za građevine i postrojenja u kojima se obavlja skladištenje i promet zapaljivih tekućina i/ili plinova.

 

              6.1. Budući da u predmetnom postupku nije sporno da navedeno dvorište okr. pravne osobe nije namijenjeno za skladištenje i/ili promet zapaljivih tekućinama i/ili plinova kao i da se diesel gorivo kao zapaljiva tekućina nalazila u mobilnom (pokretnom) postrojenju na tom mjestu, jasno je da se po prirodi stvari za takvo postrojenje niti ne smatra da mora ispunjavati uvjete građenja, odnosno lokacijsku dozvolu za gradnju građevina i postrojenja iz čl. 11. st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima, već  za takvu vrstu postrojenja, sukladno čl. 11. st. 5. istog Zakona, nadležna policijska uprava izdaje odobrenje za skladištenje ili za korištenje postrojenja za zapaljive tekućine i/ili plinove, a što je između ostaloga, činjenično i opisano u izreci pobijane presude. Stoga je pravilno prvostupanjski sud takvo postupanje okrivljenih podveo pod zakonski opis prekršaja iz čl. 23. st. 1. t. 26. i st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima te je pravilno primijenjen propis koji je mjerodavan za konkretni propust okrivljenih, a navođenje u izreci i drugih alternativnih uvjeta iz čl. 11. istog Zakona (jednako kao i u optužbi), po stavu ovog suda ne utječe na pravilnu primjenu materijalne odredbe.

 

6.2. Isto tako, razmatrajući žalbene navode žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno prekršajno pravo time što postoje okolnosti koje isključuju krivnju, ocjena je ovog suda da žalitelji nisu ničim učinili vjerojatnim da bi bili u zabludi o protupravnosti prekršaja (čl. 29. PZ-a) ili u zabludi o biću prekršaja i o okolnostima koje isključuju protupravnost (čl. 30. PZ-a), a što su, između ostaloga, razlozi eventualnog isključenja krivnje. Naprotiv, iz samih žalbenih navoda jasno proizlazi da su itekako bili svjesni protupravnosti svog postupanja budući da ga pokušavaju opravdati prethodnim poduzimanjem svih potrebnih radnji za dobivanje odgovarajućih potvrda za navedeno mobilno postrojenje u dvorištu, te nastupanjem pandemije COVID-19 (koja je izazvala provođenje strogih mjera i to Odluku o zabrani napuštanja županije prema mjestu prebivališta ili boravišta u Republici Hrvatskoj, Odluku o organizaciji rada tijela državne uprave i javnih službi kojom se uveo rad od kuće kad god je to moguće), zbog koje su bili spriječeni poduzimati radnje ishođenja dozvola, iako je prekršaj za koji se terete počinjen 1. ožujka 2019., a pandemija virusa  COVID-19 je u Republici Hrvatskoj nastupila u ožujku 2020.

 

6.3. Stoga nije ostvarena niti žalbena osnova povrede odredba materijalnog prava u smislu čl. 196. st. 1. t. 2. PZ-a.

 

7. Žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u bitnom se svodi na ponavljanje navoda iz obrane i isticanja da okrivljenici, iako su priznali počinjenje terećenog prekršaja utvrđenog inspekcijskim nadzorom, nisu krivi za isti jer su poduzeli sve radnje potrebne za ishođenje uporabne dozvole, odnosno drugog adekvatnog akta o pravu građenja za promet i skladištenje zapaljivih tekućina te se obratili službenicima nadležnom tijelu za izdavanje takvog akta, ali nisu dobili odgovor, odnosno, rješenje već su upućeni na druge odjele, ali bez odgovora.

 

7.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Konkretno, prvostupanjski je sud pravilno na temelju Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 1. ožujka 2019. u kojem su utvrđene nepravilnosti, a koji su okrivljenici vlastoručno potpisali bez primjedbi, te obrana okrivljenih, imao dovoljno osnova za pravilan zaključak da su okrivljenici ostvarili zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 23. st. 1. t. 26. i st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima.

 

7.2. Po stavu ovog suda, provedene dokaze je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak da su okrivljenici počinili terećene prekršaje. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

 

8. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelji ne navode nove činjenice i ne predlažu nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

 

9. Razmotrivši odluke o prekršajnopravnim sankcijama, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjene prekršaje izrekao novčane kazne primjerene težini počinjenih prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečene novčane kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer su izrečene u iznosima ispod posebno propisanih minimuma novčanih kazni propisanih za te prekršaje, s obzirom da je za prekršaj iz čl. 23. st. 1. t. 26. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima (za okr. pravnu osobu) propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 10.000,00 kuna do 40.000,00 kuna, a za prekršaj iz čl. 23. st. 1. t. 26. u vezi sa st. 2. Zakona o zapaljivim tekućinama i plinovima (za odgovornu osobu u pravnoj osobi) novčana kazna u iznosu od najmanje 3.000,00 kuna do 10.000,00 kuna pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenih, suprotno navodima žalbe. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost žaliteljima da ukoliko u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, plate dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

 

10. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), imajući u vidu složenost i trajanje žalbenog postupka.

 

U Zagrebu, 9. studenog 2022.

 

 

Zapisničarka:                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                          Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Puli-Pola, u 5 otpravaka: za spis, okr. pravnu osobu i okr. odgovornu osobu, branitelja i tužitelja.